Marketing
Potpuni izostanak romantike iz mog života
Primijetih u komentarima na prošli post podosta aluzija na svadbena zvona… To me ponukalo da vam ispričam o zgodi kad se Cookie najviše u svom životu približila tome da ju netko zaprosi. Rečena zgoda odigrala se prije nekoliko dana.
Sjedimo dragi i ja neki dan na terasi kafića i računamo koliko će nam novaca ovaj mjesec ostat nakon što poplaćamo sve račune i ine izdatke. To nam je neka vrsta rituala, ali ovaj put imamo još jedan povod. Htjeli bismo, naime, napravit u svom podstanarskom ćumezu novu kuhinju. Ova postojeća, osim što izgleda kao da je maznuta s Titanica nekoliko godina nakon što je potonuo, ima i još jedan nedostatak: u njoj ima mjesta otprilike za kilu brašna i dva tanjura.
On iz čista mira i ničim izazvan poteže temu s kojom mi voli svako malo piliti živce, a na koju ja automatski dobivam alergijsku reakciju. On ima viziju da bih ja trebala otvorit vlastitu firmu. U početku sam mu racionalno pokušavala objasniti da nemam volje mijenjat dva pristojna posla za goluba koji ne da je na grani, nego je u stratosferi, te da sam umjetnički tip a ne aždaha koja ima what it takes za uspjeh u poslovnom svijetu. Ovaj put stvarno nisam imala snage za ponavljanje argumenata koje već i vrapčići na grani znaju naizust, pa pokušah isključiti mozak i koncentrirati se na piljenje negdje u daljinu. Povremeno mi ipak do mozga doplovi neka njegova rečenica, pa ga tako čujem kako govori:
- Jedna od velikih prednosti je što bi imala zdravstveno…
- Onda me bolje oženi pa ću imat zdravstveno kao tvoja gospođa supruga. Nije li nam to jednostavnije i jeftinije?
- Ali ovako bi ti išao i staž – ne da se on.
- Boli me dupe za staž. Ako me oženiš, dobivam tvoju mirovinu. I još ću bit udovica hrvatskog branitelja. Ehej, koja faca ću onda bit! Čekaj samo dok osnujem neku udrugu pa počnem galamit na sve strane…
Suprotno mojim očekivanjima, on zašuti i zamisli se. Skoro pa čujem kako mu škripe kotačići u glavi.
Nešto kasnije poteže još jednu temu s kojom mi voli svako malo pilit živce, čisto da razbije dnevnu monotoniju:
- Previše pušiš. Ajd molim te prestani pušit.
Obožavam kad mi netko tko popuši tri kutije dnevno daje savjete kako je pušenje nezdravo i kako bih trebala prestat pušit.
- Ajd me molim te prestani pilit, boli me glava.
Nakon što je isprobao uobičajeni asortiman metoda – molbe, prijetnje i tako to, prelazi na ucjenu:
- Ako ne prestaneš pušit, neću nam napravit kuhinju.
Ako Cookie nešto ne podnosi, to je ucjena u bilo kojem obliku!
- Jebi se i ti i kuhinja. Ucjenjivat se ne dam. Oćeš da vidiš na vlastitoj koži kako to izgleda?
- Ajde.
- Prestat ću pušit ako me oženiš.
Na što on ko iz topa ispaljuje povijesni odgovor:
- Pa ženit ću te ja ovak i onak…
I to je bilo to. Bez večere uz svijeće, melodramatičnog bacanja na koljena s ružom u zubima, bez prstenja skrivenog u čašama šampanjca ili fortune cookiesima… Bez one famozne rečenice: „Hoćeš li se udati za mene?“ na koju ja oduševljeno vrištim: „Da, da, da!“ i bacam mu se oko vrata… On ne pita želim li se ja udati za njega, jer, Bože moj, zna odgovor na to pitanje. Umjesto toga, on konstatira da će me, eto, jednog dana oženiti.
Nek mi netko objasni zašto muškarci moraju biti tako fundamentalno različiti od žena!
Post je objavljen 09.05.2005. u 15:23 sati.