Cookien svijet
20.05.2005., petak
O AeroBiku, s kratkim bonus osvrtom na moju skorašnju smrt
 Opet me nema, kao što ste možda primijetili. Razlog: umrla sam. To jest, nisam još, ali samo što nisam. Možda umrem još prije nego što uspijem ovo dovršiti, pa ovaj post nikad ne ugleda svjetlo dana. Što se dogodilo? Cookie, posljednji bastion nezdravog života, prekomjerne težine u žena i apsolutne nebrige za istu, po prvi put u svom ne tako kratkom, ali ne ni pretjerano plodonosnom životu, odvukla je svoje dupe pozamašnih proporcija na – AeroBik. Kao prvo, to nadasve vrijedno iskustvo dovelo me do prosvjetljenja. Proniknula sam napokon u misteriju naziva te mučiteljske discipline. Zove se AeroBik zato što se nakon njega osjećaš ko da te pregazio bik. A Aero zato što ga ne vidiš. Ko zrak. Ukratko, ne znam jesam li se ikad u svom ne tako kratkom, ali ne ni pretjerano plodonosnom životu osjećala bjednije i slomljenije. Svaki milimetar mog sirotog izmučenog tijela, nevičnog bilo kakvim fizičkim naporima, budući da je zadnji oblik sporta kojim se bavilo bilo preskakanje kozlića u petom razredu osnovne škole, na svaki i najmanji pokret reagira impulsima neizdržljive boli. Povlačim se po stanu u najboljom maniri reumatozne osamdesetodogišnje babe, a nisam baš ni u stanju u potpunosti ispraviti leđa, tako da pomalo nalikujem i na Kvazimoda. Nastojim izbjegavati sve nepotrebne napore, kao što je, primjerice, ustajanje iz kreveta. Što će na moju figuru imati pozitivnije posljedice od AeroBika samog po sebi, jerbo je frižider postao nedostižan cilj. A trudim se i konzumirati što manje tekućine kako bi u što manjoj mjeri morala prolaziti kalvariju odlaska na WC. Tako da ću, ako me ništa drugo ne dotuče, krepat od gladi i/ ili žeđi. Nego, zanimljiv je fenomen taj AeroBik sa sociološkog stanovišta. Tu na hrpi imate žene raznih dobi i profila: mlade i stare, debele i mršave, pametne i glupe. A svima isto na pameti. Pred ovakvim jednoumljem i Staljin bi se postidio. Top teme svlačioničkih razgovora su kreme protiv celulita i učinkovitost istih, te ko je što danas pojeo. Ovi potonji izvještaji kreću se do najsitnijih detalja. Sve je to nalik na neku kolektivnu žderačku ispovjedaonicu. Svaka baba ima potrebu skinuti taj teret s duše i podijeliti sadržaj svog želuca s ostalima. Ne znam u čemu je stvar. Možda to ima neki katarzični učinak? Prvo ispovjediš svoje grijehe, a onda ih skrušeno ideš okajati u AeroBik dvoranu. Ili se osjećaš bolje kad vidiš da nisi ti jedini počinio neoprostivi grijeh tamanjenja jumbo pizze i taloženja iste u guzu i bokove? Bilo kako bilo, Cookie nema potrebu nikom ispovijedati što je sve danas požderala. Istini za volju, i ne bi se imala bogznačime pohvaliti. Jer si je nametnula prisilni post iz straha da sadržaj njenog želuca uslijed AeroBičnih napora ne napusti udobno okrilje želuca i tako svima zorno prikaže koliko je njegova vlasnica danas nutricionistički zgriješila. Još jedna praksa koju sam uočila u AeroBičnih posjetiteljica je pokazivanje vlastitog sala ostalim okupanticama svlačionice. Zadižu se majice, ponosno se pokazuju naslage sala na trbuhu. Meni opet nije jasno čemu to. Ja sam mislila da nas je sve onamo doveo isti cilj – eliminacija tog istog sala kojeg tako ponosno fleširaju okolo. Mislim, cure, ako ste toliko ponosne na svoje salo, zašto ga se onda tako usrdno trudite skinuti? Ili je tu opet riječ o dijeljenju jada s drugima? Ta je navika zahvatila sve posjetiteljice AeroBika (opet osim mene, dakako – ja vam tamo dođem kao neki izrod, izgleda). Tako sam svjedočila prizoru u kojem mršavica od brat bratu trist kila zadiže majicu i kuka oko sala na svom trbuhu, a ženetina od svojih stotinjak ju pritom tješi: ma nemaš ništa… Naravno da nije imala ništa sala na trbuhu. Ili, kao što je primijetila moja frendica kad smo izašle, imala je jednako sala na trbuhu koliko i mi na nosu. Gospodična „gle salo na mom trbuhu“ (na kojem se inače kočoperi piercing, svjedočeći o sveopćoj modnoj osviještenosti svoje vlasnice), spada u kategoriju meni definitivno najomraženijih posjetiteljki AeroBika – kategoriju anoreksičarki koje nemaju pametnijeg posla u životu, pa su došle tamo nabijati komplekse nama normalnih ženama koje pojedemo više od pola lista salate tjedno. Treba to sve tuć. Marš kući jest i vrati se kad prestaneš ličit na krojačku lutku. Sva sreća što mi je u tom trenutku sva snaga bila usmjerena na pokušaj ponovne uspostave opskrbe moga tijela kisikom i na simultano traženje upaljača po torbi. Jer bi joj u protivnom iščupala uši.  Međutim, ključno je pitanje što to sve te grješne nesretnice nagoni da se podvrgavaju ovakvim sadističkim torturama. Pretpostavljam da među pohađateljicama AeroBika ima i onih koje u tom uživaju. Bilo jer su sportski tipovi, pa im to pričinja neko nastrano zadovoljstvo meni osobno potpuno neobjašnjivo, bilo jer su (opet nastrano) mazohistički nastrojene. Ali velika većina nije ondje jer to želi. Okrenem se (jer sam se kao prava štreberica nadobudno smjestila u prvi red) i gledam sve te uspuhane debele babe u zadnjem redu kako skakuću i pušu s bolnim grčevima na licu, pa se neizbježno zapitam: što nam to treba, svima koliko nas ima? Pomalo me rastužuje spoznaja dokle su žene spremne ići, koliko su torture i poniženja spremne podnijeti, kako bi se uklopile u tuđe kalupe. Tuđu viziju onoga kako bismo trebale izgledati (na slici). Dobrodošli u diktaturu za dvajstprvo stoljeće. Ali ja ću ionako po svoj prilici uskoro umrijet, ako je suditi po općem stanju u kojem se trenutno nalazim. Dakle, baš me briga. Velikodušno prepuštam drugima da ratuju protiv vjetrenjača. Ako umrem, ostavite balkon otvoren. |
