Cookien svijet
31.05.2005., utorak
Posljednji Mohikanci
 Na ovaj post me potakla Pegy jednom svojom opaskom, točnije, komentarom na moj komentar. Riječ je bila o američkim Indijancima. Podsjetilo me to koliko zapravo ljudi malo znaju o američkim Indijancima i njihovoj sudbini. (Što nije nikakvo čudo. Amerikanci, koji se predstavljaju kao najdemokratskija zemlja na svijetu i kolijevka demokracije, ne trče baš upoznavati svijet s planskim genocidom koji su počinili nad Indijancima.) Moram napomenuti da se naziv „američki Indijanci“ danas drži uvredljivim. S pravom. Znate li za neki drugi slučaj u kojem je nekom narodu nadjenuto potpuno krivo ime samo zato jer neki majmun nije znao razlikovat Ameriku od Indije? Kako bi se nama svidjelo da je prije petsto godina neki wannabe moreplovac dojezdio do naših obala uvjeren kako je stigao u Kinu, a da nas i dan danas cijeli svijet zove Kinezima? U doba licemjerne političke korektnosti u SAD-u, uvriježio se termin „native Americans“. Svakako prikladniji, ali problem nastaje kod hrvatskog prijevoda. Neki ga prevode kao „američki urođenici“, što je po mom još uvredljivije. Uz urođenike vežemo asocijacije kao što su divljaštvo, ljudožderstvo i slične necivilizirane navade. Zato ja ostajem pri terminu „američki Indijanci“. Nek mi oprosti svatko koga to možebitno vrijeđa. Jer, američki Indijanci nipošto nisu divljaci. To je narod sa svojom kulturom, uređenom vlasti i pravilima ponašanja koje danas nazivamo zakonima. Mnogi ne znaju, recimo, da je društveno uređenje nekih sjevernoameričkih plemena bilo izrazito demokratsko i da su brojne tekovine te demokracije ugrađene u američki ustav. Sama činjenica da je njihov način života drukčiji od našeg ne daje nam za pravo da ih smatramo divljacima manje vrijednima od sebe. A još manje nam daje za pravo da im namećemo svoj stil života. Nad američkim Indijancima počinjen je jedan od najgorih genocida u ljudskoj povijesti. Oko njihovog broja u sjevernoj Americi prije dolaska bijelih doseljenika vode se žestoke rasprave. Procjene se kreću od škrtih 1.8 milijuna preko umjerenih 12 do nevjerojatnih 50 milijuna. Istina je vjerojatno negdje između, kao što to obično biva. Ono u čemu se svi stručnjaci slažu je da se u četiri stotine godina njihov broj smanjio na 237.000. Ako uzmemo srednju procjenu da je početna populacija brojala 12 milijuna, kao neku vrstu zlatne sredine, ispada da je broj američkih Indijanaca opao za 95%. Neću pisati o raznim masakrima, pokoljima žena, djece i staraca, križnim putovima prisilnog preseljenja u rezervate u kojima je zemlja bila najlošije kvalitete, istrebljivanju divljači od koje su američki Indijanci živjeli, primjerice bizona, boginjama zaraženim pokrivačima koje je američka vojska namjerno dijelila Indijancima znajući da će ih to ubiti, u novije vrijeme prisilnoj sterilizaciji indijanskih žena… Sigurna sam da ste s time manje-više upoznati, bar načelno. Uostalom, sve su to mjere čiji je konačni cilj istrijebiti jedan narod fizičkim ubijanjem njegovih pripadnika. Provodili su Amerikanci i gore mjere, čiji je cilj bio uništiti kulturu, naslijeđe i način života indijanskog naroda. Nije im bilo dovoljno što su mu ubili tijelo. Morali su mu satrati i dušu.  Još sredinom prošlog, dvadesetog, stoljeća bila je uobičajena praksa djecu iz rezervata oduzimati njihovim roditeljima i smještati u internate koje su vodili bijelci. U tim internatima djeci bi najprije odrezali kosu i oduzeli indijansku odjeću, a nakon toga bi im raznim metodama – batinama, zlostavljanjem i izgladnjivanjem – pokušali utuviti u glavu bjelačke vrijednosti. Indijanska djeca, posve nenaviknuta na naš način života, nisu razumjela zašto bi se, primjerice, moralo jesti u točno određeno vrijeme ili ići spavati u točno određeni sat. Ona su navikla jesti kad su gladna i spavati kad su umorna. Navikla su također spavati zajedno kako bi se ugrijala. Ta se praksa u internatima najstrože kažnjavala. Ali najstrašnije od svega je što im je sustavno zatirano svako sjećanje na naslijeđe njihovog naroda i njegove običaje. Zvali su ih poganima i prisiljavali ih da se mole bijelom bogu, kojeg nisu razumjeli. Učili ih da je sve što su znali pogrešno. Nastojali u njima pobuditi mržnju prema vlastitim precima i vlastitoj kulturi. Nažalost, u tome su i uspijevali. Roditeljima nije bilo dopušteno posjećivati djecu. Mnogi od njih svoju djecu više nikad nisu vidjeli. Nije bila rijetkost da djeca u takvim internatima umru od posljedica izgladnjivanja i zlostavljanja. Oni koji su preživjeli odrasli bi u dezorijentirane mlade ljude koji nisu imali pojma tko su. Indijanci više nisu bili, a sasvim sigurno nisu bili ni bijelci. Ljude bez identiteta, kulture i pripadnosti. Stare su im vrijednosti oduzete, a nove nisu uhvatile korijena. Ne kaže se džabe kog se silom u Crkvu tjera, taj se Bogu ne moli.  Isto se može reći za žrtve još jedne popularne mjere, a to je preseljavanje mladih Indijanaca iz rezervata u gradove. Pritom bi im od strane državne administracije bili ponuđeni poslovi i stanovi. Na stranu sad što su to bili bijedno plaćeni fizički poslovi i što su ti stanovi bili šupe. Ovi ljudi bili su prisiljeni odreći se stoljetnih tradicija i načina života svog naroda i živjeti po pravilima koja nisu oni stvarali i koja nisu razumjeli. Navikli su nad glavom imati nebo, a pod nogama travu. Na gradskom asfaltu se nisu snalazili. Kako bi se vi osjećali da zamijenite nastambu na slici sa stanom u betonskoj zgradi?Rezultat svega toga je da su Indijanci izgubili ono najvrednije što jedan narod može posjedovati, a to je vlastiti identitet, koji se sastoji od kulture, nasljeđa, običaja i vrijednosti. Bez toga čovjek je nitko i ništa. A narod bez toga umire. Kao što su u Matrixu lijepo rekli, tijelo ne može živjeti bez duše. Ne može ni narod. Eto, Pegy, na to sam mislila kad sam američke Indijance usporedila s Ciganima. Bojim se da će i njih u našem društvu snaći ista sudbina. |
