Cookien svijet
28.04.2005., četvrtak
Raskrinkan mit o Metroseksualcu, dio drugi (i zadnji)
|
Zamislite da imate vremeplov. I zamislite da se istim vratite u doba dok su naše mame ili bake bile mlade. Zamislite da zavirite u njihove kupaonice. Što mislite, što biste tamo našli? Komad sapuna, eventualno šampon. Tatinu ili djedinu britvicu. I ručnik. Sad usporedite to sa svojom vlastitom kupaonicom (vrijedi samo za osobe ženskog spola ili osobe koje u kući imaju osobu ženskog spola). Ne znam za vas, ali moja kupaonica svakim danom sve više i više nalikuje na DM. (Vidi sliku.) Sve vrvi od bočica, kutijica i tubica koje prosto više nemam kamo staviti. Od svih tih pizdarija ogromnu većinu ne koristim. Neke od njih sam upotrijebila jednom-dvaput nakon što sam ih kupila i ostavila ih kao popunu za prazan prostor, a ima ih i koje nisam upotrijebila nijednom.  Ali nema veze, bitno da ja to sve imam. Od životne je važnosti da imam mlijeko za čišćenje lica i tonik, iako češće brišem prašinu s njih nego što ih stavljam na lice (a prašinu ne brišem prečesto). Apsolutno je nužno da posjedujem hidratantnu dnevnu kremu i hranjivu noćnu. Kremu protiv bora još nemam, što je nedopustivi propust i velika sramota, pa si ju planiram kupiti što je prije moguće. Od presudna je značaja da imam pet (!) različitih anticelulitnih krema, od kojih koristim eventualno jednu, i to svake prijestupne. Neophodno je da imam kremu za učvršćivanje kože, četiri različita mlijeka za tijelo i dvije različite krema za stopala. Bez regeneratora i posebne maske za kosu za intenzivnu regeneraciju moj život ne bi bio potpun. Kao ni bez hranjive maske za lice i pilinga, od kojih sam piling upotrijebila jednom, a masku nikad. S vremena na vrijeme se zablejim u sva ta naslagana čuda i pitam se koji će mi sve to vrag. Prilično sam sigurna da mi ne bi glava otpala da se ne namažem hranjivom kremom za lice niti bi mi se koža s tijela pretvorila u gnojne kraste da ju propustim namazati hidratantnim losionom. Ali ta razmišljanja nekako uvijek ispare kad se nađem u parfumeriji i na polici uočim neku stvarcu koju sam vidjela na TV-u ili sam o njoj čitala u novinama. U sekundi zaključujem da mi baš to treba, pa stvarca brzinom svjetlosti završava u košarici, odakle putuje na policu u kupaonici među ostale sebi slične artefakte. U rijetkim trenucima prosvjetljenja upitam se koliko sam para iskrcala za sve te kutijice i bočice. I koliko para tek na njih potroše žene koje ozbiljno shvaćaju savjete iz ženskih časopisa i sve nabrojano doista koriste, kao i još mnogobrojne artikle koje ja (još) ne posjedujem. I koliko je to sveukupno para, odnosno koliko na nama labilnim ženama zaradi dobro podmazani mehanizam popularno zvan „industrija ljepote“. Naše mame i bake nisu ništa od ovog imale u svojoj kupaonici. Nisu uopće bile svjesne da tako štogod postoji. I većina toga ni nije postojala. Ako i jest, bila je ograničena na ženetine pune para koje u životu nisu imale pametnijeg posla nego da se po čitav božji dan mackaju i trackaju koječime. I znate šta? Naše mame i bake su bile savršeno sretne i zadovoljne i bez termalne vode za lice ili sjajila za usne s okusom jagode. Bile su lijepe svojim muškarcima. Možda nisu bile savršene, ali hej, nismo ni mi, bez obzira čime se sve muljali. Možda su ih ljudi cijenili zbog nekih drugih stvari, a ne zbog baršunasto glatke kože ili sjajne boje kose. A onda je došao boom kozmetičke industrije. I sad najednom sve moramo imati deset različitih krema i petnaest losiona kako bismo bile uspješne žene. Kako bismo bile prihvaćene i voljene. Možemo se mi do sutra truditi ignorirati nametanu sliku Savršene žene, ali nam se ona ipak uvukla negdje u podsvijest. I ipak se trudimo nalikovati joj što je više moguće. Međutim, kozmetičarima nije dosta para. Budući da su ženama uvalili manje-više sve što se dalo i tu više nemaju nekog pretjeranog prostora za širenje, pronašli su golemo neotkriveno tržište, pravi zlatni rudnik, u – muškarcima. Pa je ideal muškosti rapidno prestao biti onaj frajer s reklame za Marlboro u kaubojskom šeširu i kariranoj košulji. Protjerali su ga u ropotarnicu povijesti i umjesto njega izmislili novi ideal muškarca za dvadeset i prvo stoljeće. Metroseksualca. Evolucija ove ideje da se sasvim lijepo pratiti. Da je prije deset-petnaest godina netko izjavio u novinama kako se muškarac ne mora stidjeti posjedovanja hidratantne kreme za lice, proglasili bi ga ludim. A da se neki muškarac javno deklarirao kao ponosni posjednik iste, izložio bi se ozbiljnoj opasnosti da dobije batina na prvom ćošku. Onda su se u muškim časopisima pojavili prvi stidljivi nagovještaji da se muškarac ne bi smio sramiti tu i tamo maznuti kakvu kremu svojoj partnerici. I nismo se stigli ni okrenuti, a već su se pojavile prve linije krema za muškarce. Pa mlijeka za tijelo. Pa je postalo normalno, dapače poželjno, da svaki muškarac koji drži do sebe i smatra se uspješnim pod mus posjećuje kozmetičke salone. Pojavili su se i popularni zagovaratelji metroseksualskog načina života, poput ovog majmuna dolje.  Sad vodimo rasprave o fenomenu Metroseksualca. Pitamo se kakav se to preokret dogodio u muškim glavama da su najednom počeli razmišljati o depilacijama i manikurama. Izmišljamo teorije o tome kako su žene preuzele mušku ulogu, pa nam sad oni vraćaju milo za drago. Stvari su katkad znatno jednostavnije nego što se čine. Nema tu nikakvih velikih filozofija ni obrnutih seksualnih revolucija. Sve je to samo reklamni trik smišljen za izvlačenje para iz džepova naivaca koji ni sami ne znaju šta bi radili sa sobom, pa jedva dočekaju da im netko drugi kaže. Mamipara, što bi moja draga baka rekla. Pouka i zaključak: ne dajte da vam drugi diktiraju kako ćete izgledati i što ćete raditi. Pa bili muškog ili ženskog spola, svejedno. Iako vam se možda tako katkad čini, oni to ipak ne rade iz brige za vaše dobro, nego iz vlastitog interesa. Dragi moji čitatelji snažnijeg spola, ako je vama gušt ići kod kozmetičara i mazati se losionom za tijelo, samo izvolite. Ali samo pod uvjetom da to doista želite, a ne da mislite da biste trebali jer vam je tako netko drugi rekao. Meni osobno je onaj frajer iz reklame za Marlboro ipak još uvijek sto put draži od poslovičnog Nevena Ciganovića. |
24.04.2005., nedjelja
Još jedna reportaža iz ciklusa "Seoski turizam"
Jučer smo posjetili dvorac Veliki tabor, koji se nalazi u Zagorju, odmah pokraj Desinića. Ovaj put smo se sjetili ponijeti i fotić, tako da sad možete uživat u našim sličicama. Ovako Veliki tabor izgleda iz zraka (ovu sliku sam ipak maznula sa sitea Ministarstva vanjskih poslova(?!), jerbo onamo nismo išli helikopterom). Dvorac u sadašnjem obliku izgrađen je oko 1820. g., ali najstarija kula potječe još iz 12. stoljeća. Tijekom svoje povijesti mnogo puta je mijenjao vlasnike, a među najslavnijima su grofovi Ratkayji i Celjski. Dvorac ima i svoj site, www.veliki-tabor.hr, koji nažalost i nije bogznakako informativan. Svakako ima potencijala da se pretvori u prvoklasnu turističku atrakciju, ali je trenutno žalosno zapušten i devastiran. U neke njegove dijelove uopće se ne može ući, a pojedini izložbeni postavi djeluju više kao navrat-nanos nabacana gomila starudije izvučena iz nečijeg podruma nego kao izložba. Za primjer, ovo je jedan od stalnih postava:  Ipak, u tijeku je preuređenje, pa se toplo nadam da će nakon njega sve to malo pristojnije izgledati. Ovako izgleda dvorska kapelica gledana s galerije:  Ovako prostorija s originalnim namještajem čiji je cilj dočarati nam kako su živjeli stanovnici dvorca:  Ovako izložba starinskog oruđa:  A ovako izgleda Cookie kad ju stavite u klade. Znate, onu srednjovjekovnu spravu za mučenje u koju bi stavili nekog grješnika ili prijestupnika, a onda bi ga raja gađala trulim voćem i povrćem i pokvarenim jajima. Mene nitko nije ničim gađao, na svu sreću. Ako se pitate što sam zgriješila da sam završila u kladama, pitajte se i dalje.  Fascinantno je kako gledajući namještaj i razne parafernalije u starim dvorcima spoznate kako su ljudi nekad bili mali. To je zato što su se slabo hranili, kažu. U Taboru kao da su živjeli patuljci. Iako je Cookie sasvim prosječne veličine, morala se sagnuti kako bi prošla kroz vrata nekih od prostorija. U klade je svoju glavurdu jedva ugurala, iako nije nekih abnormalnih proporcija (glavurda, mislim). Namještaj je nevjerojatno minijaturan, u rangu onih stolica u raznim bojama koje su u doba socijalizma krasile svaku dječju ordinaciju. Viteški oklop na donjoj slici, pokraj kojeg možete vidjeti Cookie u borbenom stavu, je toliko mali da ja ne bi u njega stala ni u dobi od 10 godina, ali bi zato, kao žena prilično impozantne figure, viteza koji ga je nosio vjerojatno bez problema sredila jednom rukom, dok bi drugom igrala spider solitaire. A velike dveri dvorca, za koje zamišljam da su u njih udarali ovnovima dok su ih odozgor zalijevali vrelim uljem, zapravo su toliko minijaturne da bi ih posramila prosječna seoska kapija.  Za Veliki tabor vezana je tužna legenda o prelijepoj seljanki Veroniki Desinićkoj i Fridrichu, sin Hermana II. Celjskog, vlasnika dvorca. Dvoje mladih se zaljubilo unatoč klasnim preprekama koje su ih dijelile i pobjeglo u grad Fridrichstein u blizini Kočevja, gdje su se potajno vjenčali. Stari Herman se strašno razljutio što mu se sin oženio seljankom, pa je poslao za njima vojsku. Veronika je uspjela pobjeći iz okruženog grada, ali Fridrich nije bio te sreće. Vojska ga je uhvatila i odvela ocu, a on ga je za kaznu zatvorio u kulu bez krova kojoj je zazidao sva vrata i prozore i ostavio samo jedan otvor kroz koji su mladiću ubacivali hranu. Fridrich je ondje proveo četiri godine prije nego što mu se otac smilovao i pustio ga van, a nepotrebno je napomenuti da nije bio baš u najzdravijem psihičkom stanju kad je napokon izišao. Veronika je također ubrzo uhvaćena, a Herman ju je optužio da je vještica i da je crnom magijom zavela njegovog sina. Iako su je suci oslobodili optužbi, Herman je svejedno dao djevojku udaviti, a njeno tijelo zazidati. Nije jasno ima li ova legenda neku povijesnu podlogu, no prilikom čišćenja dvorca 1982. pronađena je ženska lubanja koja je mogla pripadati Veroniki Desinićkoj, a koju možete vidjeti u jednoj od prostorija dvorca. Pomnim pregledom Cookie je utvrdila da se doista radi o lubanji ženske osobe, i to vrlo mlade. Je li bila u pravu, prosudite sami:  Prema legendi, duh Veronike Desinićke opsjeda dvorac, pa se u zimskim noćima uz zavijanje vjetra može čuti njeno jecanje. Eto, ako ova priča nije nešto čime bi se mogle privući rijeke stranih turista s džepovima punim deviza, onda ne znam što jest. Nakon razgledanja dvorca odlazimo u turistički objekt koji se nalazi na susjednom brdu poznat pod nazivom Grešna gorica, o kojem se možete opširnije informirati na www.gresna-gorica.com. Izvana izgleda ovako:  Glavna zanimljivost ovog establišmenta su raznorazne živine, od kojih su neke zatvorene, a neke se slobodno šeću okolo. Najzgodnije je što svaka na svojoj nastambi ima tablu sa svojim imenom. Tako se fazani zovu Jurek i Katica, magarac se zove Đoni, a pas Valter. Po dvorištu se slobodno šeće paun, trčkaraju zečevi i jurcaju razne druge ptice, kojima Cookie ne zna ime, jer kao pravo gradsko derle od ptica razlikuje vrapca i goluba. Ovdje je Cookie vidjela i najveću kokoš u svom životu, jedno triput veću od uobičajenih primjeraka (postoji, dakako, mogućnost da to ipak nije bila kokoš, ali posjedovala je sva bitna obilježja kokoši), koja nas je pola sata zabavljala točkom alpinističkog penjanja po drveću. Budući da vjerujem da svi znate kako izgleda magarac ili pak kokoš, umjesto fotografija istih počastit ću vas s nekoliko edukativno-poučnih natpisa kojima obiluju restoran i njegova okolica: Prvi:  Ovaj natpis nalazi se na kraju strmog uspona od parsto metara koji se ne može prijeći autom. I koji je meni prilično teško pao, budući da dolazim iz kraja u kojem je najveće brdo bundeva. Drugi:  U restoranu se dogodio i manji incident vezan uz srneći gulaš. Iako je cijelo društvo za stolom naručilo spomenuti gulaš, Cookie je kategorički odbila jesti Bambija, pa si je naručila štrukle. Bila je poprilično razočarana kad si je cijelo društvo stalo zadovoljno pretrpavati tanjure, dok su se u njenom kočoperila dva omanja isprdka od kojih se ne bi najelo ni trogodišnje dijete, ali je ipak ustrajala u svojoj pravednoj misiji i nije popustila opetovanim nagovaranjima „daj bar probaj“. Guranje žlice s Bambijevim gulašem pod nos od strane njenog dragog rezultiralo je histeričnim urlanjem „Neću!“ i lupanjem nogama u pod u najboljoj maniri trogodišnjeg djeteta, što je privuklo poglede ostalih posjetitelja restorana. Nakon toga više nitko nije pokušavao nagovoriti Cookie da proba sporni gulaš. Kad su se svi (osim mene) propisno najeli i napili i kad smo platili ceh (s prilično prihvatljivim iznosom, moram napomenuti), vani je već pala mrkla noć. Sad se trebalo vratiti do auta, što je iziskivalo put od par stotina metara kroz potpuno neosvijetljenu šumu. Tabor je inače noću osvijetljen i izgleda ovako:  Sliku sam morala maznut sa www.castlesontheweb.com jer naša nije uspjela. (Znam da vas to ne zanima, al moram se osigurat od tužbe za povredu autorskih prava.) Iako ovako sa sigurne udaljenosti dvorac izgleda prekrasno, kad se nalazite u mračnoj šumi, dok u krošnjama zavija vjetar, a nad glavom vam visi pun mjesec, mogu vam reći da zapravo izgleda prilično jezovito. Naravno da se Cookie odmah sjetila duha Veronike Desićinke, što joj je uz opći sablasni ugođaj, budući da nije poznata kao najhrabrije stvorenje na svijetu, bilo sasvim dovoljno da se usere ko grlica. To je pak rezultiralo urlanjem tipa „buuuhuuhuuu“ od strane ostatka društva, na što su Cookieni ionako tanki živci popucali po šavovima. Tako da sad službeno patim od posttraumatskog stresnog sindroma. PS. Znam da nestrpljivo očekujete nastavak priče o metroseksualcu, no morat ćete se strpit do slijedećeg posta... |
21.04.2005., četvrtak
Raskrinkan mit o Metroseksualcu (dio prvi)
 Jeste li vidjeli ovog čovjeka: 1. On svako jutro ustaje u pet, iako na poslu mora biti tek u devet. 2. Spava najmanje osam sati dnevno kako bi podočnjake sveo na prihvatljivu mjeru. 3. Na prvi zvuk budilice iskače iz kreveta i upućuje se u kupaonicu. 4. Prethodno navraća u kuhinju i pristavlja čaj koji pomaže mršavljenju i čisti organizam od toksina. 5. Marljivo pet minuta riflja zube zubnom pastom koja izbjeljuje njegove zube i štiti usnu šupljinu od oboljenja, te četkicom koja je posebno oblikovana kako bi prodrla i u najzabačenije kutke njegove gubice. Nakon toga okreće četkicu na drugu stranu i riba jezik za to predviđenim čistačem, jer je općepoznato da je jezik glavni uzrok lošeg zadaha. 6. Pere kosu šamponom s ekstraktom voćnih kiselina i esencijalnih ulja koji jamči i do triput veći sjaj i čvrstoću kose. Nakon toga nanosi regenerator. On zna da 2u1 šamponi i regeneratori ne valjaju i da je potrebno koristiti i jedno i drugo. 7. Uskače u kadu i sapuna se gelom za tuširanje koji učvršćuje njegovu kožu. 8. Nakon tuširanja maže se od glave do pete mlijekom za tijelo koje će njegovoj koži vratiti prijeko potrebnu vlagu i elastičnost. 9. Premazuje lice posebnom pjenom za brijanje za osjetljivu kožu i brije se britvicama koje su posebno oblikovane tako da se lako savijaju i svedu rizik od posjekotina na najmanju moguću mjeru. 10. On ne koristi aftershave, već balzam poslije brijanja koji ne sadrži alkohol. 11. Kvasi lice mlakom vodom i nanosi gel za umivanje koji dubinski čisti njegovu kožu istovremeno ju štiteći od isušivanja. On zna da ne smije lice trljati ručnikom. Nakon ispiranja gela, nježno upija preostalu vlagu s kože mekim ručnikom, pa pričeka da mu se lice prirodno osuši. U međuvremenu ispija čaj. 12. Oblači svilenu košulju s prugicama i tamnoplavo dizajnersko odijelo. Veže kravatu i pažljivo kombinira čarape s istom. Na noge natače špic papke koje je jučer navečer glancao pola sata. 13. Ispod pazuha nanosi dezodorans u stiku koji mu pruža postojanu zaštitu 24 sata i istodobno njeguje njegovu kožu. 14. Spreja se oblakom parfema s blagim primjesama mirisa borovine. 15. Oblikuje frizuru gelom za kosu koji ne ostavlja tragove i lako se iščešljava, a kako bi mu frizura ostala postojana tijekom cijelog dana, prska ju lakom za kosu koji ne lijepi njegovu kosu i ne čini ju teškom. 16. Posebnom blazinicom od stopostotnog pamuka nanosi na lice mlijeko za čišćenje, a zatim i tonik. Nakon čišćenja i toniziranja, slijedi hidratacija. Kružnim pokretima utrljava u kožu hidratantnu kremu posebno prilagođenu muškoj koži, koja će tijekom čitavog dana štititi osjetljivu kožu njegova lica od štetnih vanjskih utjecaja. 17. Kritički se gleda u zrcalu i zaključuje kako bi si trebao kupiti kremu protiv bora, jer s njegom protiv bora nikad nije prerano početi. 18. Prekriva podočnjake posebnim korektorom. Nanosi tekući puder, te kao završni touch kistom dodaje malo pudera u prahu kako bi mu ostao postojan čitav dan. Izvlači trepavice maskarom koja im povećava obujam i do 300%, a na usne nanosi posebni stick s UV-filtrom koji će njegove usne štititi od sunčevih zraka. 19. On u aktovci nosi malo ogledalce, puder, maskaru i turpijicu za nokte ako mu, ne daj Bože, slučajno pukne nokat. 20. Triput tjedno ide u teretanu. 21. Jednom tjedno ide kod kozmetičara na tretman lica, a svaka dva tjedna na depilaciju. Redovito posjećuje solarij. Svaka dva tjedna ide na manikuru i pedikuru. 22. On posjeduje masku za lice, koju stavlja jednom tjedno. 23. On ne puši, jer je to štetno za njegov ten. 24. Ne pije ni alkohol, jer ima puno kalorija. 25. On se hrani zdravo. Ne jede crveno meso i u organizam nastoji unositi što više svježeg voća i povrća. Poslije osam navečer ne konzumira nikakvu hranu, jer to šteti njegovoj figuri. 26. U dodiru je sa svojom ženskom stranom. Ne srami se pokazati osjećaje, a katkad plače kad gleda ljubavne filmove. 27. On ne psuje i gnuša se ljudi koji psuju. 28. On ne zna promijeniti osigurač niti popraviti auto. Ne zna razliku između kombinirki, cvikcangi i ključa broj 5. Ali zato zna koji tekući puder najbolje prekriva nepravilnosti na koži i koja je najbolja hranjiva krema za noćnu njegu. 29. Veliki je obožavatelj opere, a potajno gleda i meksičke sapunice. 30. Čita Cosmo i ne kuži zašto bi to bio časopis samo za žene. Poznajete li ovog čovjeka? Naravno da ga ne poznajete! Zato što on ne postoji, kao i Djed Mraz, uskršnji zeko, zmajevi, jednorogi, Svarožići i babaroga. On je obična izmišljotina. U slijedećem nastavku pročitajte kako je raskrinkana globalna svjetska urota čiji je cilj uvjeriti nas u postojanje Metroseksualca… |
19.04.2005., utorak
O virusima, trojancima i ostaloj gamadi
Zapitate li se katkad koja to vrsta ljudi smišlja i programira računalne viruse? Moja majka ima teoriju da ih rade firme koje proizvode antivirusni softver. Ima logike. Kad ne bi bilo virusa, nitko im ne bi kupovao njihove programe. Kao paranoik sklon povjerovati u svaku teoriju zavjere koju čuje, smatram mogućim da dio tih virusa dolazi iz njihove radionice. Ali ne svi. Negdje na svijetu postoje ljudi koji, možda upravo u trenutku dok ovo pišem, sjede za svojim kompjuterom i iz čista mira i bez ikakvog razloga smišljaju nešto što će uništiti kompjutere tisućama ljudi koje uopće ne poznaju.Otkrit ću vam nešto: ja sam jako emotivno vezana za svoj kompjuter. Nemojte se smijati. To je prva velika stvar koju sam si zaradila sama samcata. Bila sam tako ponosna kad sam ga donijela doma iz dućana i spojila sve one žice i žičice. Još sam mjesecima nakon toga s vremena na vrijeme bacala ponosan pogled prema njemu, dok se kočoperio onako nov i sjajan nasred sobe. I dan danas obožavam onaj zvuk koji ispusti kad stisnem tipku power i udahnem mu život, onaj tihi „piip“, kao da mi veli dobro jutro. Katkad razgovaram s njim. Ne kao neki ljudi, koji počnu urlati na kompjuter i šutati ga nogom kad im nešto ne radi kako treba. Ja sa svojim fino razgovaram. Kad se nešto sruši, pitam ga: „Joj, pa šta ti je sad, nisi mi se valjda opet razbolio?“ Za njim nerijetko provedem više od deset sati dnevno, što iz posla, što iz zajebancije. Moj kompjuter mi je radni kolega, prijatelj koji me zabavlja kad mi je dosadno i kućni ljubimac. Sveznadar od kojeg mogu doznati apsolutno sve što me zanima ako se dovoljno potrudim. Prozor u svijet preko kojeg se informiram o svemu što se događa i preko kojeg mogu komunicirat s ljudima koji su jako, jako daleko. Mjesto na kojem mogu upoznat nove zanimljive ljude. I tako dalje. A negdje na drugom kraju svijeta upravo u ovom trenutku sjedi neki frustrirani haker, prištavi očalinko koji nikad u životu nije imao curu, nema prijatelja i nitko ga ne voli, tata ga je tukao dok je bio mali, mama ga je oblačila u ženske haljinice a susjedov pas mu je upravo zapišao travnjak, pa se sad odlučio osvetiti zločestom svijetu tako što će uništit kompjutere ljudima koji mu ništa nisu skrivili. Ljudima na drugom kraju svijeta koje nikad u životu nije vidio niti će ih ikad vidjet. Pitam se zabavlja li se zamišljajući moju bespomoćnu facu dok sjedim za kompom i zdvojnim pogledom blejim u monitor na kojem se sve počelo rušit i izbacivat one fatalne porukice s crvenim križićem. Nije ni Cookie veslo sisala. Poučena tonom ružnih iskustava s virusima i ostalom gamadi, oboružala se state-of-the-art antivirusnim programima i onim što uklanja adware, spyware i ine subverzivne elemente iz kompjutera. I firewallom. Iste redovito apdejta i poduzima sve moguće mjere predostrožnosti ne bi li se zaštitila od umotvorina onog prištavog očalinka. Između ostalog izbjegava sumnjive i opskurne stranice koje su poznate kao rasadnici kompjuterskih boleština ili ih ona takvima smatra. I zato se nemalo iznenadila kad joj je antivirus za vrijeme surfanja po Blogu.hr, koji je smatrala respektabilnim sajtom slobodnim od raznih računalnih nametnika, izbacio upozorenje „A trojan horse was found!“ Jao nama, pa zar više nigdje nismo sigurni?! Joj, ako se ikad dočepam jednog onakvog prištavog očalinka!!! Požalit će dan kad je prvi put vidio kompjuter! Kad ja završim s njim, ne samo da mu više nikad neće past na pamet da sjedne za kompjuter, nego će se užasavat i televizora, frižidera, vešmašina i ostalih stvari pogonjenih električnom energijom. Čak štoviše, odselit će se u amazonsku prašumu kako nikad više ne bi morao doći u doticaj s ničim što ima ikakve veze s tehnologijom. Gdje će dobit malariju i krepat. Na grobu će mu pisat: This application has caused a fatal exception 0D at 00457:000040B1 and was terminated. |
17.04.2005., nedjelja
Reportaža
Jučer smo bili na izletu. Totalno neplanski. Bio je lijep dan i nismo imali nekog boznakakvog posla, pa je dragi iz čista mira provalio: ajmo u Samobor na ručak. Ja, naravno, oduševljeno prihvatila. I tako se zaputismo u Samobor, međutim, negdje na putu do tamo ugledasmo putokaz za Eko selo Žumberak, pa promijenismo odredište. Nažalost, ko pravi idioti smo zaboravili ponijet fotić, tako da ću vas uputit na www.eko-selo.hr, gdje se možete i detaljnije informirati o njemu.  Stali smo najprije na izletištu zvučnog imena „Bio park divlje vode“. Zvuči spektakularno, pa sam ja naivno očekivala jezera, slapove i ne znam što sve ne, ali u stvarnosti je puno skromnije. Sastoji se od nekoliko ribnjaka s pastrvama, ograđenog prostora sa raznim živinama i parkića za šetnju. Zapravo je jako zgodno, a mene su napose oduševile živine, među kojima je bilo par ptičurina raznih vrsta, nekoliko srna i malo crno vijetnamsko prase, koje je nevjerojatno debelo. Poslije su to prase pustili da se šeće po parkiću pa smo imali bliski susret s njim. Ja sam ga se prvo malo uplašila jer proizvodi neke čudne zvukove, ali je zapravo ispalo prilično miroljubivo. Šetalo se po parku potpuno nezainteresirano za izletnike fascinirane njegovom pojavom i stoički podnosilo dječurliju koja bi ga s vremena na vrijeme počela natezati, uglavnom ih uspješno ignorirajući. Ja bih se radije igrala sa srnama, jer sam još od djetinjstva zaljubljena u Bambija, ali njih, nažalost, nisu pustili u parkić, tako da sam im se samo mogla diviti iz daljine. Ujedno sam iskoristila priliku da se povežem sa djetetom u sebi, pa sam sjela u ljuljačku i na svoje veliko zadovoljstvo utvrdila da mi dupe još uvijek stane u istu. To isto dupe je nekoliko minuta kasnije nastradalo pri pokušaju silaska s nekog brdašca, na kojem je Cookie, nevična planinarenju, izgubila ravnotežu i završila u horizontali. Na sreću, dupe je apsorbiralo većinu udarca, tako da nema nikakve trajnije štete. Pojeli smo izvrsnu pastrvu na žaru, za koju su nas, doduše, bezobrazno oderali, a konobar bi se mirne duše mogao kandidirati za najnesposobnijeg i najneljubaznijeg konobara svih vremena. Račun smo čekali jedno pola sata, nekoliko puta ga podsjetivši da nam ga donese, na što bi on svaki put odgovorio evo, odmah, i nastavio nas ignorirati. Već smo se počeli pitat jel nam na čelu možda piše „mi smo totalni luzeri i možeš nas zajebavat kako ti se svidi“. Dragi mu je na koncu još i ostavio deset kuna bakše. Dobio bi on od mene nogom u dupe, a ne bakšu. Siti i napojeni, nastavljamo prema Eko selu. Zapravo nisam imala predodžbu kako bi to trebalo izgledat. Puno puta sam čula za njega, ali nikad ništa konkretno. U svakom slučaju, očekivala sam nešto puno grandioznije. U biti nije nikakvo selo, nego seosko imanje čiji su si vlasnici odlučili turizmom malo popraviti kućni budžet. Hvalevrijedna ideja. Establišment im se sastoji od jako lijepo uređenog restorančića u ruralnom štihu, prostora s živinama, nezaobilaznog ribnjaka i nekoliko kućica koje se iznajmljuju zainteresiranim strankama. Živine zapravo i nisu nešto spektakularno – par kokoši i koza i nekoliko konja. Konji su mi bili najzanimljiviji, pa smo proveli pola sata pored njihove ograde igrajući se s ogromnim sivim konjem s bijelom zvijezdom na čelu i hraneći ga nabranom travom. Isprva sam ga se uplašila, ali sam se onda malo otkravila i počela ga maziti i hraniti iz ruke, iako mu nisam ni za živu glavu htjela dopustiti da mi poliže ruku, na što me dragi uporno nagovarao. Svejedno me uspio zasliniti, tako da sad imam fleketinu od trave na netom opranim hlačama. Kad smo otišli, tako je tužno gledao za nama da mi je skoro srce puklo. Najradije bi ga povela kući sa sobom. Naljutila me nebriga prema tim konjima. Prostor im je sav zasran, uopće nemaju hrane ni vode, puni su buha i vape za četkanjem. Čovjek bi pomislio da će se malo bolje brinuti o njima kad već zarađuju na njima. Poslije smo obišli kućice. Iz daljine izgledaju jako zgodno, ali kad im se čovjek malo približi, uočava da su zapravo na brzinu sklepane i prilično manjkave. Ali najveće je razočarenje njihova unutrašnjost. Očekivala sam namještaj u ruralnom stilu, s crvenim kariranim stolnjacima i kapcima s rupom u obliku srca. Umjesto toga, unutra se kočopere plastične kamperske stolice i stolovi. Toliko o ekologiji. Kreveta uopće nema, nego samo neki šugavi madraci, a jedini preostali namještaj je peć na drva. I najveći šok – nema WC-a! Na svoj upit gdje bismo trebali, jel, vršiti nuždu, dobivam nonšalantan odgovor – eno, tamo vam je šuma. Koja crna šuma?! Ne očekujete valjda stvarno od mene da ću ić kenjat u šumu, za Boga miloga? Šta ako me usred crne noći potjera pišat? Trebala bih se, valjda, uputiti sama samcata u mračnu ničim osvijetljenu šumu punu divljih živina? Ljudi božji, jeste li vi svjesni da je mene katkad strah ić pišat po noći u vlastitom stanu (nakon gledanja nekog horora, recimo), pa prethodno raspalim sva svjetla i dobivam fras na najmanji šušanj, a nekad i maltretiram dragog da ide sa mnom. A oni bi da po mrklom mraku zapišavam šume. I za to divno iskustvo naplaćuju 400 kuna na dan. A-a, taj film ne budete gledali. Za te pare mogu noćit u hotelu s par zvjezdica, sa satelitskom i telefonom u sobi. Recite da nemam avanturističkog duha, da sam razmaženo gradsko derle, da nemam pojma što znači život u prirodi, ali ja ne idem pišat u nikakvu šumu i točka. Na putu doma je dragi potpuno mirnim tonom izjavio da se kad dođemo kući moramo pregledat u potrazi za krpeljima, na što sam ja pretrpjela omanji živčani slom. Mislim da sam zadovoljila svoju potrebu za avanturizmom u prirodi na neko vrijeme. |
15.04.2005., petak
Najkraće knjige na svijetu
Malo politički nekorektnog humora (odabir&prijevod by Cookie): 1. Vodič kroz logičko razmišljanje za žene 2. Tisućljeće njemačkog humora 3. Spojevi naslijepo koji su ispali dobro 4. Gurmanska jela s tofuom 5. Zemlje u kojima je uspio socijalizam 6. Etiopski savjeti kako zavladati svijetom 7. Sve što muškarci znaju o ženama 8. Najpoželjnije udavače među feministicama 9. Francuska gostoljubivost 10. Dobra engleska kuhinja 11. Upotrebe plutonija u kućanstvu 12. Talijanski ratni heroji 13. Židovske sportske legende 14. Savjeti Mikea Tysona za ophođenje sa ženama 15. Vodič kroz erotsku poeziju Majke Tereze 16. Moji omiljeni brijači, autor: Yaser Arafat 17. Moje misli, autor: Ronald Reagan 18. O ljudskim pravima, autor: Fidel Castro 19. Ponosni roditelji rock-glazbenika 20. Javne političke manifestacije u Španjolskoj u vrijeme Francove vladavine 21. Znakovni jezik za slijepe 22. Glumački savjeti Sylvestera Stallonea 23. Put do trajnog ekonomskog uspjeha, autor: Boris Jeljcin 24. Sveukupni rječnik Arnolda Schwarzeneggera 25. Sve što izgleda kao jabuka i ima okus kao jabuka, ali nije jabuka 26. Sve što možete kupiti na svjetskom festivalu artičoka 27. Zašto su ljudi važniji od životinja, autor: Greenpeace 28. Mladi slobodni muškarci protiv masturbacije 29. Stvari koje si ne mogu priuštiti, autor: Bill Gates 30. Amiški telefonski imenik |
14.04.2005., četvrtak
Isto sranje...
Jučer mi stigao račun od Hitler Telekoma. Inače, ukoliko imate ADSL, Hitler Telekom ima iritantnu naviku odvojeno vam slati račune za telefonske impulse i za spomenutu uslugu, a u našem slučaju k tomu ti računi stižu i na odvojene adrese. Taman platiš jedan i misliš kak si ih skinuo s grbače za ovaj mjesec, a onda te ugodno iznenade s drugim.No, od te navike me znatno više iritira količina neželjenih propagandnih materijala koje ti obvezatno utrpaju u kovertu s telefonskim računom. Imam ih već cijelo brdo u kutiji za stari papir (jer, naravno, recikliram kao svaka poštena ekološki svjesna građanka), koja već lagano puca po šavovima, budući da sam lijena napokon odnijeti njen sadržaj u za to predviđen kontejner. Tako između ostalog dobih letak one kričavoljubičaste boje (od koje mi se zahvaljujući Hitler Telekomu diže kosa na glavi) koji me ljubazno obavještava kako ADSL odsad mogu dobiti po cijeni od jedne kune. Baš krasno što su me upoznali s tom činjenicom, jer mi ovaj postojeći ADSL, naime, nije dosta, pa sam si baš mislila nabaviti još jedan. Sva sreća što sam i sama nabavila ADSL u nekoj prijašnjoj akciji po istoj cijeni, jer da sam ga platila koliko ga inače naplaćuju, kao nemali broj građana lijepe naše, mislim da bih bila jako sretna što su mi nabili na nos moje pušioničarstvo. Drugi letak me obavještava o novom tarifnom modelu koji uvodi revolucionarnu novost – obračunavanje poziva po sekundama, umjesto minutama trajanja! Kod nas revolucionarnu novost, a u zemljama koje nisu banana republike najnormalniju stvar. Ali ima kvaka. Čitam, crno na bijelom (dobro, prljavoružičastom, al nećemo bit cjepidlake) i ne vjerujem vlastitim očima: „minimalno trajanje poziva (uz primjenu 1 sekunde obračunske jedinice) – 60 sekundi“! U prijevodu, ako hoćete da vam obračunamo poziv po sekundama, onda morate razgovarati šezdeset sekundi, u protivnom vam obračunavamo minutu kao i prije. Sitnim slovima koje je većina ljudi sklona previdjeti piše još i ovo: „Uz navedeni, na raspolaganju vam je korisnički paket Super 60UP, kod kojeg se obračunska jedinica od 1 sekunde primjenjuje odmah, ali se naplaćuje uspostava poziva… Cijena minute razgovora ovisi o vremenu upućivanja poziva. Prikladan je za korisnike… (ovdje prestajem čitat, pa se ovdje završava i citat)“. Prestajem čitat, jer zapravo nije bitno za kakve je korisnike prikladan. Prikladan je za sve nas pušioničare koji smo se tako naivno ponadali da će cijela priča s tužbom građana protiv Hitler Telekoma imati malo sretniji epilog. A dobili smo isto staro sranje zapakirano u novo pakovanje. S kričavoljubičastom mašnom. Nije li monopol divna stvar? (Uz post prilažem Führerovu sličicu, pa nek slobodno i mene tuže za promicanje nacizma). |
12.04.2005., utorak
24 sata spešl riport
Sigurno ste dosad već primijetili da je Blog.hr uveo novu opciju – pregled postova objavljenih u posljednja 24 sata. I tako se ja u nedostatku pametnijeg posla (zapravo, točnija konstatacija bi bila u nevoljkosti da se bavim nekim pametnijim poslom) jučer odlučih malo prošnjofati ondje, a sve u silnoj gladi za širenjem vlastitih horizonata. Opcija kao takva me ne fascinira previše. Ne volim sistematičnost bilo koje vrste. Kaos je moje prirodno stanje, pa mi nasumična metoda potrage za blogovima koji bi mogli biti zanimljivi puno mi više odgovara. Tako da sam brzo odustala. Međutim, i u kratkom vremenu sam uspjela uočiti nekoliko zadivljujućih bisera. Naravno, bilo je i odličnih postova. No Cookie ne bi bila Cookie da joj za oko ne zapadne ono najgore. Alzo, Cookie vam danas donosi svjetsku ekskluzivu – 24 sata yesterday, worst of: Na ovom blogu možete pročitati informacije kao što su rasporedi predavanja i ispitnih rokova Sveučilišta u Splitu, Odjela stručnih studija Križevci. Koliko god to nekima nesumnjivo bile korisne informacije, postavlja se pitanje je li blog baš pravi medij za iznošenje istih. Znam da je školstvo bez novaca i da web hosting nije jeftin, ali opet… Blog znakovita naziva Bankrot zapravo ne spada u ovu kategoriju. Na prvi pogled mi se učinio kao prepisan vodič iz novina, znate, ona stranica pri kraju na kojoj piše raspored filmova u kinima, dežurne ljekarne i slično. Baš kad sam se zapitala koji majmun je to išao prepisivati iz novina i zašto, podrobniji pogled otkrio mi je da se zapravo radi o parodiji takvog vodiča, i to prilično duhovitoj, pa sam vam odlučila ukazati pažnju na nju. Ovaj je moj personal favourite – zove se Mad - Car (ne pitajte me za simboliku naslova, ni uz najbolju volju ju nisam uspjela proniknuti), a na njemu možete pronaći slijedeće osnovnoškolske lektire: Sadako hoće živjeti, Branku, Smogovce, te Začuđene svatove. Upozorenje: ako imate klince pa ste ih možda mislili poštedjeti čitanja gorespomenutih djela, nemojte. Lektire su po mojoj slobodnoj procjeni u najboljem slučaju za dva. Upozorenje 2: stranica je, kako je na njoj navedeno, samo za torcidaše. Doduše, eto, ja sam bila ondje, pa me nije grom pogodio. Na blogu Pikado možete pronaći kladioničke tipove. I nipošto nije jedini blog koji se bavi danom tematikom. Nabasala sam na nekoliko takvih, ali, eto, ovaj je bio prvi… Dakle, ako nekom treba… I, last but not least, pronađoh blog Josipa Broza Tita glavom i bradom, koji je ustao iz groba samo kako bi mogao pisati blog za vas. Na njemu možete pronaći uglavnom Titove refleksije na našu svakodnevicu. Nesumnjivo bi toga bilo mnogo više, ali eto, bila sam lijena pa ima samo ovoliko. Najavljujem mogućnost da se ovo pretvori u stalnu rubriku, uz dodjelu nagrada kategorijama shit of the week i shit of the month prema glasovima čitatelja. |
11.04.2005., ponedjeljak
Samo nemoj po glavi, druže plavi...
|
Jeste li se ikad zapitali čemu služi hrvatska policija? Osim da im se isprdavamo i smišljamo viceve na njihov račun, naravno. Koliko god to zabavno bilo, s obzirom na činjenicu da svaki mjesec od svoje plaće izdvajamo poveću sumu u državni proračun, između ostalog i za njihove plaće, mislim da bi za svoj novac ipak trebali dobiti malo više od komičnog rasterećenja. Ja se to često zapitam. Svaki put kad pročitam u novinama kako je neki nasilnik pretukao ženu, koja je prethodno zvala policiju, na što joj je rečeno: žao nam je, gospođo, ali ne možemo ništa dok vam nešto ne napravi. Naravoučenije, dok vas ne namlati. Dok vam ne izbije oko. Dok vam ne polomi rebra ili lubanju. E, onda stupamo u akciju mi, zaštitnici reda i mira. Onda je najebo, baraba jedna nasilnička. Onda ćemo podnijet protiv njega prekršajnu prijavu. Pa će dobit 30 dana pritvora. Nakon tako teške i okrutne kazne, ne samo da mu više nikad neće past na pamet da vas namlati, nego će vam se vratit kao potpuno nov čovjek, tako reformiran da ga više prosto nećete prepoznat. Potpuno nova osoba. Okopavat će vam cvijeće u vrtu i štrikat papuče. Garantirano. Pitam se čemu služi hrvatska policija kad pročitam priču o djevojci koja je iz prtljažnika svog silovatelja četiri puta zvala policiju, a oni nisu poduzeli ništa. Trebala im je točna adresa, kažu. Pitam se čemu služe kad pročitam da se poznati obiteljski nasilnik zatvorio u stan i prijetio djetetu vatrenim oružjem, a oni su mu pustili unutra i drugo dvoje, tak da može prijetiti i njima.  Gledajući američke filmove, čovjek dođe do zaključka da je zadatak dečki u plavom čuvati good guyse i strpati bad guyse iza rešetaka. Eventualno s vremena na vrijeme skinuti nekoj bakici mačku s drveta. (Ili su to vatrogasci?) Pa šta to onda kod nas ne štima? Zašto se bad guysi slobodno šeću gradom i nikom ne pada na pamet trpat ih u zatvor? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan, kad malo bolje razmislite. Zato što kod nas bad guysi nisu isto što i drugdje. Recimo, ako netko pokrade neku tvorničicu, on nije bad guy. On je uspješan poslovan čovjek. Ako netko premlati neku tamo babu, ili ju siluje, ali je inače ugledan član društva s velikim zaslugama za domovinu, onda mu se takvi sitni izgredi mogu progledati kroz prste. Dapače, trebalo bi kazniti tu babu što se uopće usudila opirati takvom stupu društva i zaslužnom sinu domovine, uzoru hrvatske mladeži. A tko su onda bad guysi? Pa vi, dakako. Svi vi drski i bezobrazni kršitelji zakona koji ne nosite sa sobom osobne, u prtljažniku nemate trokut, ne radi vam desno štop svjetlo, vozite brzinom za pet kilometara većom od dopuštene, u krvi imate 0,2 promila alkohola, švercate se u tramvaju i činite slična gnjusna zlodjela. Sveta zadaća svakog hrvatskog policajca je uhvatiti vas, drske zločince, i odrapiti vas po džepu, tako da vam više ne padne na pamet opet se baviti kriminalom. Vidite, nisu policajci krivi. Oni zapravo vrlo dobro i učinkovito rade svoj posao. |
10.04.2005., nedjelja
Cookie uncovered
Ako nekog možebitno zanima kako izgledam, ovako me vidi Domaćica iz pakla.  Sigurno se ne biste htjeli srest sa mnom u nekoj mračnoj uličici, ha? Inače, na njenom blogu možete vidjeti i njene vizije drugih blogera (od kojih neke i poznaje), koje ne donosim isključivo zbog vlastite lijenosti, kao i potrebe da napokon izvadim veš iz vešmašine, jerbo stoji ondje od jučer popodne. Dakle, trk do Domaćice! |
09.04.2005., subota
Majstori
Ne dao vam Bog da vam se slučajno nešto pokvari u kući, pa da morate pozvati majstore. Osam puta ćete osijedjeti i petnaest puta dobiti čir na želucu prije nego što vaš kvar napokon bude otklonjen. A ako se slučajno upustite u gradnju vlastitog doma i pritom zatražite pomoć majstora, jamačno ćete sto puta završiti na psihijatriji prije nego što se napokon uselite u svoju kućicu – svoju slobodicu.Majstori. Sama ta riječ ima nekako mističan prizvuk. Svi su isti, bez obzira na mjesto djelovanja ili djelatnost kojom se bave. Ko da imaju neki tajni kodeks ponašanja, nepoznat nama običnim smrtnicima, kojeg se svi strogo pridržavaju. Ko zna, možda imaju neka tajna udruženja, ko masoni, iz kojih žare i pale svijetom. Jer pred njima su svi jednaki. M'oš ti bit i predsjednik glavom i bradom, al ako ti slučajno pukne vodovodna cijev, džaba ti sve. Tad si njima izručen na milost i nemilost. Prvo i osnovno pravilo je da, ukoliko su ti potrebne njihove usluge, nikad ne mogu doći danas. Ili sutra. Sve su to redom vrsni stručnjaci svog zanata, pa se trebaš osjećati počašćenim što su se uopće umilostivili tvoju nedostojnu personu udostojati svog dragocjenog vremena. A ne još da sad tu postavljaš nekakve uvjete i zahtjeve, šta ti pada na pamet. Kad napokon uspijete utanačiti vrijeme, gospon majstor će u pravilu zakasniti minimalno nekoliko sati. Ne zanima njega što vi ko roda dreždite doma čekajući ga, što izostajete s posla, što vam po djecu nema tko otići u vrtić ili što vam stara majka leži na samrti. On će dojezditi, laganini, kad to njemu bude odgovaralo, i ni sekunde prije. Ali kad napokon pristigne, tek onda počinje vaša prava kalvarija. Prema nepisanom pravilu, dužni ste u frižideru imati nepresušni izvor piva, a ne škodi ni malo rakijice, čime se gospon majstor može poslužiti koliko mu srce želi. Osim što ste ga dužni napojiti, dužni ste ga, dakako, i nahraniti. I to ne makar čim. Ne dolazi tu u obzir ništa manje od delicija poput šunke i kulena. Pa nećemo valjda majstore nekakvim smećem hranit, taman posla. Kad se, dakle, pošteno najede i napije, majstor se napokon prima posla. Za koji će vam ubrzo odrapiti takvu cifru da vam pamet stane. Kvaliteta obavljenog posla je pritom apsolutno nebitna. Za majstore ne vrijedi zakon da je kvaliteta obavljenog posla najbolja reklama. Oni vam mogu slobodno porazbijati pločice, napravit zid ukrivo, zasrat sve živo s farbom za zid… I vi se možete do sutra pjenit i pričat svim svojim prijateljima da nikad ne uzmu tog-i-tog majstora. Od toga nikakve fajde. Jer kojeg god da uzmu, isto će im bit. Ne boje se majstori da će ostat bez posla. Uvijek će bit ljudi kojima treba okrečit kuću, popravit puknutu cijev, zamijenit ventil na vešmašini ili štagod. I vi ćete se uvijek morati obratiti nekome. Još jedno nepisano pravilo je da majstor nakon obavljenog posla obavezno ostavlja za sobom nered ko da vam je u kući eksplodirala omanja atomska bomba. Pa neće on valjda spremati za sobom! Mislim, svašta. Ko je to vidio da jedan majstor sprema. To je tvoj posao. I tako ćeš, kad on ode sa zadovoljnim izrazom lica, novčanika podebljanog za iznos izbijen iz tvog, do dugo u noć još ribati i čistiti njegova sranja, proklinjući mu potomke do devetog koljena. Zašto ustvari sve ovo pišem. Jedan moj poznanik privodi kraju gradnju kuće. A majstor zadužen za sve one radove koji kuću čine useljivom nikako da se više prihvati posla i dovrši to. Briga njega što čovjek uskoro mora iselit iz stana i što mu gori pod nogama. On se svaki dan ležerno došeće, pola sata prodaje zjake po kući, ne napravi apsolutno ništ, i ode. Nesretni kućevlasnik je već probao sve: i moliti, i kumiti, i prijetiti, i podmićivati… Ništa nije upalilo. A nedavno se doznao i razlog njegovog pomanjkanja radnog elana: gospon majstor se zaljubio! On je jedna nježna i senzibilna zaljubljena dušica, pravi mladi Werther među majstorima, i nemre se on sad tu gnjavit s nekakvim krečenjima i šarafljenjima nekakvih utičnica! Mda. Sve to ne bi bilo tako strašno da majstor nije jedan sredovječan gospodin koji doma ima ženicu i poodraslu djecu. Ne moram napomenuti, naravno, da se nije iznova zaljubio u svoju gospođu suprugu. I tako mom poznaniku ne preostaje ništa drugo nego da majstoru zaprijeti slijedeće: dovršavaj tu kuću, majčicu ti, ili će ti gospođa supruga doznati za tvoje wertherovanje… Disclaimer: duboko se ispričavam svakom poštenom majstoru koji bi mogao ovo pročitati, pa se uvrijediti. Ako uopće postoji pošten majstor. U što iskreno sumnjam. Čula sam urbane legende da je negdje viđen, ali isto pričaju i za Jetija i čudovište iz Loch Nessa, pa ni njima ne vjerujem. |
07.04.2005., četvrtak
Najnovija RTL-ova sapunica „Ambasadorica mira“, epizoda druga
Priča o imenovanju Ane Gotovac dobila je svoj nastavak. IAEWP, organizacija koja je dodijelila nagrade, je javno demantirala vijest koju je objavio RTL, ustvrdivši da dvije Ane nisu proglašene UN-ovim, nego IAEWP-ovim ambasadorima mira. Slučajno u svom posjedu imam spornu RTL-ovu objavu za medije u kojoj izričito stoji, citiram: „U četvrtak, 31. ožujka 2005. godine u zagrebačkom hotelu The Regent Esplanade Zagreb održana je svečana ceremonija imenovanja Ane Gotovac i Ane Sršen UN-ovim ambasadorima mira na razini svijeta.” Naravoučenije, RTL je lagao u svojoj objavi. So what else is new? Međutim, na pravu poslasticu nabasala sam u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji – intervju s našom Anom, u kojem ona, između ostalog, komentira svoje imenovanje za ambasadoricu mira. Pa pogledajmo, dakle, što Ane ima za reći o tome. Na pitanje kako je uopće došlo do toga da ju imenuju ambasadoricom mira, Ane odgovara: „Sredinom veljače kontaktirao je sa mnom gospodin Tafra, razgovarali smo o raznim temama i svidjela mu se moja osobnost, pa me na kraju pitao da budem ambasadorica mira. Odlučila sam prihvatiti.“ Unatoč svom pomalo egzotičnom imenu, g. Tafra nije građanin neke daleke egzotične zemlje, već rođeni Splićanin, naše gore listak. Za pretpostaviti je, dakle, da je razgovor između g. Roberta Tafre (u daljnjem tekstu: Robi) i buduće ambasadorice mira Ane Gotovac (u daljnjem tekstu: Ane) tekao ovako nekako:Robi: Di si Ane, kućo stara, sunce mu žarko, pa sto godina se nismo čuli! Nakon što je imenovana ambasadoricom mira, Anu je u audijenciju primio i naš precjednik glavom i bradom. Upitana o tome kako je protekao taj susret, Ana, između ostalog, kaže slijedeće:Ane: Eeeej Robi, mrcino, pa kako je? Robi: Joj, nije dobro. Uvatilo me nešto u križima, i išijas me muči nešto, ma zlo i naopako. A čime mi se ti baviš ovijeh dana? Ane: A eto, baš sam danas bila na pijaci kupit poriluk za ručak. Zamisli, Gospe ti, deset kuna kila poriluka, majčicu im poljubim lopovsku… Robi: A jebiga… E, a šta kažeš na utakmicu sinoć, a? Ane: Ma grom ih ubio, banda nesposobna, sto kuna sam ostavila na kladijonici!!! Robi: Eheh… Ma super si ti cura, Ane moja. Neg, de reci ti meni, a šta misliš ti o miru u svijetu? Ane: O miru u svijetu? Joj, pa ne znan… Ma dobro je to, ne? Robi: E baš mi je drago. Jel bi htjela ti, Ane moja, bit ambasadorica mira? Ane: Koja crna ambasadorica, Robi, života ti, šta pričaš ti? Robi: Ma nije ti to ništ ekstra, malo ideš okolo, malo se slikaš za novine i tak. Ane: A tak… Ajd može onda. “Rekla sam mu da se ovo imenovanje mora nekako opravdati, ali detalja se zaista ne sjećam…“ Dijalog između novopečene ambasadorice (u daljnjem tekstu: Ane) i precjednika (u daljnjem tekstu: Stipe) se, dakle, odvijao ovako nekako:Stipe: I tak, Ane, ti postala ambasadorica. Daj reci, Iruda ti, a štaš ti tamo radit? Još jedan zanimljiv podatak doznajemo iz ovog intervjua. Sirota Ane je, naime, odnedavno nezaposlena. Kaže ovak:Ane: Stipe moj, da ti pravo velim, pojma nemam. Pitalo me oću bit ambasadorica i ja rekla da oću. Sad ću morat nekog klinca i radit kad me već imenovalo. Nešt su mi pričali, al nisam baš slušala, znaš kak je, dosadi čovjeku. A neš ću malo putovat po svijetu, slikat se po novinama i to ti je manje-više to. Stipe: Ma nemoj. Znači radit ćeš isto što i ja! Fino, fino. Nego, Ane, jes čula ti onaj vic kad idu Amerikanac, Rus i Mujo ulicom… „Zbog obveza nisam mogla stalno putovati na relaciji Šibenik-Zagreb, pa smo šef i ja sporazumno raskinuli radni odnos.“ Ne znam za vas, ali ja mislim da nije u redu da jedna ovakva svjetska žena bude bez posla. Nadležne institucije joj pod hitno moraju pronaći nekakvo prikladno mjesto.Predlažem da se Anu imenuje, primjerice, hrvatskom veleposlanicom u nekoj stranoj zemlji. Budući da je i tak i tak ambasadorica, to joj ne bi trebalo predstavljat problem. Ili, još bolje, nek ju imenuju ministricom vanjskih poslova. Ak je Hebrang mogao bit ministar obrane, i, štajaznam, Šime Lučin ministar unutrašnjih poslova, što ne bi Ana Gotovac bila ministrica vanjskih. Zapravo, kad već predstavlja našu zemlju u inozemstvu, što ne bi radila u velikom stilu. A glavni zaduženi za predstavljanje RH u inozemstvu je… Anu Gotovac za precjednika! Ajmo, dajte potpis za kandidaturu! |
06.04.2005., srijeda
Nismo jedini!
Dosta vam je monopolističke tiranije HT-a? Jedva čekate da se napokon pojavi taj famozni drugi fiksni operater, pa da stvari napokon krenu nabolje? Britanski primjer pokazuje da vam možda i ne bi bilo najpametnije pohrliti u naručje novog operatera čim se pojavi. Cookie samo za vas donosi pismo koje je proglašeno pismom pritužbe godine u Britaniji, u svom osobnom prijevodu na materinji nam jezik. (Za lakše razumijevanje, NTL je drugi operater, a BT je britanska inačica našeg Hitler Telekoma). Štovani kreteni, NTL-ov sam klijent od 9. srpnja 2001., kad sam se prijavio za vaš paket „3 u 1“ koji uključuje kablovsku televiziju, kablovski modem i telefon. Tijekom ova tri mjeseca susreo sam se s nekvalitetom usluge kakvu uopće nisam smatrao mogućom, kao i s neznanjem i glupošću monumentalnih razmjera. Molim vas, dopustite mi da vam iznesem konkretne detalje i tako vam ili omogućim da ispunite svoju profesionalnu dužnost i pokušate otkloniti te poteškoće – ili da vam, što je, slutim, mnogo vjerojatnije, pružim malo zabavnog štiva za čitanje dok svoj radni dan budete provodili pušeći i pijući kavu iz automata u klozetu vašeg ureda. Moj prvobitni priključak otkazan je bez prethodnog upozorenja, što je za posljedicu imalo da sam čitavu subotu proveo sjedeći na svom debelom dupetu i čekajući da stigne vaš tehničar. Kad se to nije dogodilo, proveo sam još 57 minuta slušajući krajnje iritantnu glazbu na čekanju na vašoj telefonskoj liniji, nakon čega mi je još iritantnija žena-robot sa škotskim naglaskom rekla da konzultiram vašu vrlo korisnu web-stranicu… KAKO? Dosadu sam ubio nekoliko minuta se igrajući vlastitim testisima, što je aktivnost koja je vama nesumnjivo dobro poznata i u kojoj bez sumnje postižete vrhunske rezultate. Napokon mi je odobrena ponovna instalacija, koja se odigrala neka dva tjedna kasnije. Međutim, tehničar je zaboravio ponijeti stanovite alate od vitalne važnosti – na primjer, bušilicu, te svoj mozak. Dva tjedna kasnije, moj kablovski modem još nije stigao. Nakon 15 telefonskih poziva koja sam vam uputio u razdoblju od četiri tjedna, moj modem je stigao… Šest tjedana nakon što sam ga zatražio i nakon što sam ga počeo otplaćivati. Po mojoj slobodnoj procjeni, vaš Internet server je nedostupan otprilike 35% vremena… I to u vrijeme između šest poslijepodne i ponoći, od ponedjeljka do petka, te veći dio vikenda. Svoj telefonski priključak još uvijek čekam. Devet puta sam zvao vašu službu za korisnike sa svog mobilnog telefona, a moj poziv je svaki put bio prespajan raznim nezainteresiranim pojedincima, koji su, kako se čini, također vrlo vješti u žongliranju testisima. Rečeno mi je da je telefonska linija dostupna (i da će me netko kontaktirati); da nema dostupne telefonske linije (i da će me netko kontaktirati); da će me prespojiti nekome tko zna je li telefonska linija dostupna ili nije (nakon čega je veza prekinuta); da će me prespojiti nekome (nakon čega su me prespojili govornom automatu koji me je obavijestio da je vaš ured zatvoren); da će me prespojiti nekome, nakon čega su me prespojili iritantnoj ženi-robotu sa škotskim naglaskom … I razne druge varijacije na ovu temu. Ne sumnjam da ste davno prestali čitati ovo pismo, budući da imate još bar tisuću drugih nezadovoljnih klijenata za ignorirati, a morate se također posvetiti i jednoj od onih seansi s testisima, koje su od krucijalne važnosti. Mene, iskreno, nije briga, jer mi je kao klijentu daleko veća satisfakcija iznijeti svoje frustracije u pismenom obliku nego urlati iste vašoj beskrajnoj glazbi na čekanju. Stoga mi oprostite što ću nastaviti. Mislio sam da je BT sranje, da su dostigli apsolutni rekord kad je riječ katastrofalnim službama za korisnike, te da je nemoguće da itko igdje ikad pokaže manje zanimanja za svoje klijente, te im bude od veće smetnje ili manje pomoći. Zato sam odabrao NTL, a između ostalog i zato što ne postoji nitko drugi, zar ne? Kako sam se, dakle, iznenadio kad sam na svoje prilično nezadovoljstvo i razočarenje otkrio kakva ste vi zapravo beskorisna banda kopiladi. Vi ste nesposobni hemeroidni ispljuvci najvišeg ranga. British Telecom – drkadžije kakvi jesu – ipak sja poput briljantnog svjetionika uspjeha u prljavoj gnojnoj močvari vaše naizgled neograničene nesposobnosti. Zadovoljit ću se konstatacijom da sam odustao od svojih uzaludnih i budalastih nastojanja da od vas ishodim ikakvu uslugu. Predlažem vam da i vi odustanete od bilo kakvih možebitnih budućih pokušaja da od mene iznudite naknadu za usluge u čijoj ste isporuci tako otvoreno i katastrofalno zatajili. Bilo kakav vaš pokušaj u tom smislu bit će s moje strane dočekan u početku sa smijehom i nevjericom, da bi ih brzo zamijenili poruga, a moguće čak i nekontroliran bijes. Prilažem vam dva mala pologa, koja sam s velikom pažnjom odabrao iz kutije s pijeskom svoje mačke, kao izraz svog krajnjeg i posvemašnjeg prezira prema vama i vašoj beskorisnoj tvrtci. Iskreno se nadam da se tijekom transporta nisu isušili – u vrijeme kad sam ih poslao bili su zadovoljavajuće vlažni, pa bih doživio poprilično razočarenje kad ne biste iskusili njihovu bogatu aromu i delikatnu strukturu. Smatrajte ih utjelovljenjem mojih osjećaja prema NTL-u i njegovim niškoristi zaposlenicima. Želim vam ugodan dan – dabogda vam to bio zadnji dan vaših bijednih života, vi iritantno nesposobna i beskorisna bando pizduna. John |
05.04.2005., utorak
Humor na dan žalosti
Danas je u našoj domovini dan žalosti. To znači da su sve zastave spuštene na pola koplja. To znači i da su sva kulturna, zabavna i sportska događanja otkazana ili odgođena. To ujedno znači i da su svi vlasnici koncesija za emitiranje programa dužni sadržaj svog programa prilagoditi prilici.Ako ste jutros prosurfali po radio stanicama, imali ste prilike vidjeti da sve redom puštaju laganu i decentnu glazbu, kao što i priliči danu žalosti. Što je, međutim, s televizijama? Gledam u program RTL-a (priznajem javno da na njih imam poseban pik). Gledam i gledam, ali ne vidim ni traga žalosti. RTL danas na programu ima 5 humorističnih serija i jednu zabavnu emisiju. Osim toga, tu je uobičajena plejada akcijskih i kriminalističkih serija, Sanjin talk show… Gledajući njihov program, apsolutno po ničemu ne vidim da je danas dan žalosti. Njima je dan kao i svaki drugi. Sačuvaj Bože da bi im se slučajno zalomila kakva posebna emisija, prijenos iz Vatikana ili slično. Idem dalje i gledam program Nove TV. Ista stvar. Istina, oni nemaju toliko puno humorističnih serija. Imaju čak i jednu posebnu emisiju posvećenu Ivanu Pavlu II., koju su smjestili u elitni i izuzetno gledani termin u 23:45. Ali izuzev toga, program im je isti kao i svaki dan. Prije nego što počnem pljuvati po stranim vlasnicima koncesija u Hrvatskoj, za svaki slučaj provjeravam program HRT-a. Ajde, oni bar nemaju ni jednu humorističnu seriju. I imaju dosta programa posvećenog preminulom Papi. Dakle, slobodno mogu pljuvati po strancima. Po običaju, ne pokazuju nimalo poštovanja prema običajima i zakonima zemlje u kojoj djeluju. Ne mislim da bi cijeli svijet trebao stati zbog Papine smrti. Jasno mi je da život ide dalje i da se neke stvari moraju odvijati svojim normalnim tokom. Jasno mi je i da postoje ljudi koje boli dupe za sve to skupa. Ali ovo nije samo nepoštivanje osjećaja ljudi koji žale za Papom, za koje pretpostavljam da su ipak u većini. Ovo je očito kršenje zakona, koji jasno propisuje da su elektronski mediji dužni svoj sadržaj prilagoditi danu žalosti. Nažalost, nije im prvo kršenje zakona, a bojim se da nije ni zadnje. Idem sad u svom pravednom gnjevu napisat mail Vijeću za elektronske medije, kao jedini oblik otpora koji mi kao običnom građaninu preostaje protiv ovakvog bezobraznog ponašanja. (Tu je i bojkot, al TV ionako uglavnom ne gledam, pa ga na žalost ne mogu ni bojkotirat). Znam da ga nitko neće pročitat, a kamoli se potrudit nešto poduzet, ali barem ću malo ispuhat frustracije. Nazovimo to intelektualnom boksačkom vrećom. Jednog dana ću ih tužit, majke mi. Ne znam kome, al tužit ću ih. |
04.04.2005., ponedjeljak
Kako pretvoriti tragediju u keš
Dok čitav svijet tuguje za Ivanom Pavlom II, neki su u njegovoj smrti prepoznali odličnu priliku za – zaradu. Prije svega, tu su novinarski lešinari, koji se natječu tko će napisati nešto novo ne bi li prodao svoje novine. Tako u današnjem broju „Glasa Slavonije“ možete pročitati kako je njihov novinar razgovarao sa stanovitim ocem Iarekom, Poljakom, koji je od Papinog osobnog tajnika čuo slijedeću priču: „malo prije smrti, Papa je podigao ruku u vis i široko otvorio oči, kao da mu u susret ide božanska pojava (…)“. Naslov članka glasi: „Vjeruje se da je vidio Gospu“. Naravno, mnogima je teško zbog Papine smrti. Mnogi u svojoj tuzi traže slamčicu utjehe u nadi da je umro mirnom i bezbolnom smrću i mnogi se hvataju za svaki detalj priče o njegovoj smrti, jer tako imaju osjećaj da su bili ondje i osobno ga ispratili na njegovo putovanje na onaj svijet. Sve mi je to jasno. Ali smrt bi trebala biti nešto osobno. Trebali bismo poštovati dostojanstvo Karola Wojtyle i ne razvlačiti detalje s njegove samrtne postelje po novinama. Nije li čovjekov život, na kraju krajeva, puno važniji od načina na koji je umro? Ne bismo li se trebali usredotočiti na sve dobro što je Papa za života učinio, umjesto što poput lešinara kopamo po svakom najosobnijem detalju njegove smrti? Istina, Ivan Pavao II je bio javna osoba, pa je prirodno da detalji iz njegovog života budu poznati javnosti. Ali ostavite mu mir i dostojanstvo makar u smrti. U međuvremenu, prodaja novina u Rimu dosegla je vrtoglave razmjere. Tako je najnoviji broj vatikanskog glasila 'L'Osservatore Romano' razgrabljen nedugo nakon što je stigao na kioske, a vjernici su nakon toga satima čekali u redu pred uredom tog glasila u Vatikanu, dok su im novinari prodavali svježe otisnute primjerke – kroz prozor! Opet, jasno mi je da ljudi žele imati uspomenu na Ivana Pavla II. Jasno mi je da žele čitati o njegovom životu, da se žele prisjećati, jer im se tako čini da je on još uvijek s nama. Tako je gubitak manje strašan. Ali mi se gade ljudi koji su u stanju hladnokrvno zarađivati na tragediji milijuna ljudi. Osim prodaje novina, procvala je i prodaja – suvenira. Da, dobro ste pročitali, suvenira. Još jednom, savršeno mi je jasno da ljudi žele imati uspomenu na ovaj događaj. Ali, k vragu, zar u današnjem svijetu ništa ne može proći bez komercijalizacije? Zar ništa ne može proći dostojanstveno? Zar se od svega mora praviti vašar, kičeraj i sprdačina? Sve me to neodoljivo podsjeća na one poslovične trgovce koje je Isus izbacio iz hrama. Ali definitivno je najdegutantniji potez našeg dragog premijera Sanadera. Kao i mnogi drugi državnici, Sanader je Crkvi uputio izraze sućuti u povodu Papine smrti. Nema u tome ničeg neobičnog. Sanader, međutim, nije propustio napomenuti kako je njegova malenkost bila posljednji državnik kojeg je Papa primio u službeni posjet, te kako je Sveti Otac tom prilikom poručio da „Hrvatska pripada EU i da će Vatikan učiniti sve da pomogne Hrvatskoj na tom putu“. Eto, naš vrli premijer nije propustio ni ovu priliku za pokušaj prikupljanja političkih bodova, kao ni za blebetanje o Europskoj Uniji, od kojeg nas već sve bole uši. Sram vas bilo sve redom, ali tebe, Sanaderu, posebno. Ti daješ riječi „odvratno“ jednu posve novu dimenziju. |
03.04.2005., nedjelja
Oproštaj
Danas kao da cijeli svijet stoji. Sve su teme izgubile smisao. Svi su ujedinjeni u tuzi, i crni, i bijeli, i žuti, i kršćani, i Židovi, i muslimani... Svijet je doživio strašan gubitak. Više nikad neće biti isti. Prazninu koja je nastala tvojim odlaskom više ništa neće moći popuniti.Ne zamjeri mi što se neću pridružiti molitvama za tvoju dušu. Ja se ne znam moliti, a ne znam ni kome bi se molila. Vjera u meni nikad nije uhvatila korjena. Za mene u njoj nema utjehe. Prisjećam se riječi poglavice Seattlea: "Smrt ne postoji. Postoji samo promjena svjetova." Bila je velika čast i privilegija dijeliti s tobom ovu zemlju na ovo kratko vrijeme. Danas sva neslaganja nestaju, utapajući se u moru svega dobroga što si ostavio za sobom. Rijetki su ljudi koji svojom dobrotom ostavljaju trag na ovom svijetu i čine ga ljepšim mjestom. Ti si nesumnjivo bio jedan od njih. Dao si nam sve što si mogao, i puno više nego što je itko imao pravo zahtijevati od tebe. A sada je došlo vrijeme da te pustimo da ideš dalje. Da nastaviš svoje putovanje na mjestu na kojem te mi više ne možemo slijediti. Zbogom, Wojtyla. Hvala ti na svemu. |
01.04.2005., petak
Kako je kvaliteta pronađena na zadnjem mjestu gdje bi ju tražili
Jučer je RTL Televizija izdala priopćenje za javnost pod naslovom: „Ana Gotovac i Ana Sršen imenovane prvim hrvatskih ambasadorima mira“, od kojeg sam iz nekoliko razloga umalo izbacila svoj pomno skuhani ručak na krivi otvor. Krenimo od samog naslova, koji je bjelodana i bezobrazna laž. Gospoda iz RTL-a izgleda nisu čula da je Gibonni još u srpnju 2003. imenovan UN-ovim ambasadorom dobre volje, a u kolovozu prošle godine mu se pridružila i Bojana Gregorić. (Prilično sam sigurna da bi se našlo još primjera, ali ih se trenutno ne mogu sjetiti.) Ili su čuli, ali ne haju. No, okanimo se tehnikalija i zapitajmo se na temelju kojih zasluga je gospodična Ana Gotovac imenovana ambasadoricom dobre volje. Na Anu Sršen nemam primjedbi. Žena se već godinama bavi humanitarnim radom i svaka joj čast. Skidam joj kapu i izuzetno mi je drago da je dobila priznanje. Nemam ništa ni protiv Ane Gotovac osobno. Cura mi se od cijele te bagre iz „Big Brothera“ čini najnormalnijom i čak mi je pomalo i simpatična. Ali to ju, k vragu, ne kvalificira za ambasadoricu mira. Ana je apsolventica Ekonomskog fakulteta u Splitu, a trenutno radi kao računovođa. U slobodno se vrijeme bavi pjevanjem i glumom. Voli sport i filmove. Sve u svemu, obična djevojka koja vodi miran, ni po čemu poseban život. Na pitanje što planira raditi po izlasku iz kuće svojedobno je odgovarala da se namjerava baviti svojim starim poslom. Koliko god se trudila i iščitavala razne verzije njenih biografija, nigdje ne nalazim ni spomen nekakvog humanitarnog rada. I otkud sad ona najednom ambasadorica mira, pored tolikih ljudi u Hrvatskoj koji su čitav život posvetili humanitarnom radu i koji su zaista zaslužili to priznanje? Kako bi se oni trebali osjećati kad mimo njih priznanje dobije neka Ana Gotovac, koja je trideset godina svog života provela pjevajući, prateći sport i gledajući filmove?! Ali ono što mi je stvarno zgadilo život jest činjenica da je osim njih dvije posebno priznanje dobio stanoviti gospodin Christoph Mainusch, predsjednik Uprave RTL-a Hrvatska, jer je, citiram: „svojim doprinosom omogućio kvalitetan program koji navedena medijska kuća svakodnevno emitira. (…) njihov utjecaj na mladež je znakovit i neosporan.” Da stvar bude gora, to nije izjavio nekakav Đuro Đurić iz Mrduše Donje, nego potpredsjednik organizacije IAEWP, koja nagradu dodjeljuje, glavom i bradom. Pretpostavljam da gospodin potpredsjednik nikad nije gledao program RTL-a kad daje ovakve izjave. Utjecaj na mladež znakovit je i neosporan, o da. Samo me zanima koji to točno dio RTL-ovog programa svojom kvalitetom tako povoljno utječe na našu mladež. Na um mi pada ona epizoda „Big Brothera“ u koju su dovukli nekakvu Playboyevu zečicu, koja je prvo bez pardona izvela striptiz pred kamerama, nakon čega su se svi kolektivno počeli drpat i žvaljakat tako da je to bilo degutantno za gledat. Krasan primjer za mladež, nema šta. Na um mi pada da se dječja pravobraniteljica svojedobno pobunila protiv „Big Brothera“, proglasivši ga lošim utjecajem na mladež, na što je RTL određenim mjerama čak pokušao onu bagru čak malo i civilizirat. Ne pretjerano uspješno. Na um mi pada da su se vrli natjecatelji istog tog „Big Brothera“ nekoliko puta oblokali ko svinje pred kamerama i serendali u najboljoj maniri pijanaca iz kolodvorske birtije. A tu je i pitanje „kvalitete“ RTL-ovog programa. Recimo, „Kobra 11“ je jedna izuzetno kvalitetna i poučna serija. Filmovi s Van Dammeom isto tako. A da ne pričam o onim vrhunskim ostvarenjima svjetske kinematografije s budžetom od deset dolara u kojima se nabildani anonimci ganjaju okolo odjeveni u maskirne uniforme. Ili, recimo, o serijama tipa „Dadilja“ i „Sabrina – mala vještica“. Sve redom izuzetno edukativni uradci koji tako dobro utječu na našu mladež da čovjek više uopće ne mora odgajat djecu. Mo'š se mirne duše bavit svojim poslom a njih ostavit pred televizorom i siguran si da će odrast u dobre i poštene ljude. U zadnje vrijeme razne udruge građana sve se glasnije bune protiv RTL-a, smeća koje nam svakodnevno servira pod program i njegovog bezobraznog nepoštivanja obveza koje je preuzeo kad je od hrvatske vlade dobio koncesiju. Između ostalog, RTL je obećao da će svojim „stvaralačkim programom unaprijediti kulturnu, zabavnu, informativnu, političku, dokumentarnu, ekološku, privrednu i demokratsku društvenu zbilju“ u Hrvata. Obvezali su se da će doprinositi razvoju demokracije u svim područjima života. Izgleda da su pritom držali figu u džepu. Uostalom, šta njih briga što se protiv njih bune udruge građana, kad im jedna UN-ova organizacija odaje priznanje za kvalitetu. Jedino objašnjenje koje pronalazim za ovu apsurdnu pojavu jest da RTL možebitno istoj organizaciji daje velikodušne donacije, pa se ova osjećala obaveznim na ovaj način mu se odužiti. Ili to, ili je cijeli svijet stvarno poludio. |
