Marketing
Home sweet home
Dragi moji čitatelji i čitateljice, ispričavam se što sam vas ovih par dana zapostavila. Nadam se da ćete mi oprostiti kad čujete da sam imala dobar razlog za to.
Naime, ovaj vikend sam bila doma. U Osijeku. Prvi put od Božića. S obzirom da nisam bila ondje više od četiri mjeseca i da sam se jako zaželjela rodnog grada i familije, te da sam umalo zaboravila kako mi mama i tata izgledaju, ne moram ni napominjati da sam se tom posjetu jako veselila.
Međutim, poanta posjeta je ipak bila nešto drugo. S obzirom da smo dragi i ja skupa već neko vrijeme i da cijela stvar postaje malo ozbiljnija, procijenili smo da je došlo vrijeme za 'Meet the parents' scenarij. I tako smo se skupa zaputili put Osijeka.
'Meet the parents' scenarij, kao što vam je svima poznato, otvara bezbroj mogućnosti za razna sranja. Sranje se dogodilo već prije nego što smo parkirali auto pred kućom. Pred mojom kućom se, naime, nalazi malo dvorište koje između ostalog sadrži i jedno parkirno mjesto, koje su moji roditelji ljubazno stavili na raspolaganje svom budućem potencijalnom zetu (uliz-uliz – daj je oženi više pa da je se riješimo jednom za svagda). Dvorište je omeđeno željeznom ogradom u kojoj postoje vrata, kroz koja, jel, auto treba proći da bi se uparkirao unutra. Međutoa, moji roditelji (kao i dragi, koji je vozio) su krivo procijenili relativnu širinu auta u odnosu na veličinu auta. Roditeljima se to još i može oprostit, jer nisu imali pojma da dragi vozi auto veličine Enterprisea, ali on je ipak mogao malo bolje procijenit situaciju. Tako da je dragi fino strugnuo po ogradi, pri čemu si je odbio tablicu, a sve pred očima ponosne majke i znatiželjnih susjeda koji su virili iza zavjesa. Toliko o mom fabuloznom povratku iz bijelog svijeta u velikom stilu. Trajne štete na ogradi nema, ali je zato auto ogreben, a tablica zalijepljena selotejpom.
Bogu hvala, to je bilo jedino značajnije sranje koje me je snašlo. Ako se izuzme taj manji incident, vikend je prošao prekrasno. Stigli smo u petak navečer i odmah zapalili van. Dragi je škljocao fotoaparatom kao kofeinom predozirani Japanac kad ga pustiš s lanca, pa vam evo i par slikica:
Osječka katedrala (koja zapravo nije katedrala, ali je mi volimo tako zvat) po noći:
Svjetla grada reflektirana na Dravi s visećim mostom u pozadini, iliti borba Crnaca u tunelu:
I Osječka ljetna noć, na koju sam imala sreće naletit:
Osječka ljetna noć vam je jedan jako lijep običaj koji imamo u Osijeku, a događa se uglavnom ljeti. Uvijek bude nekakvih koncerata na otvorenom, svi kafići i dućani u centru rade do duboko u noć, te cijeli Osijek izmili na ulice. Idealna prilika da sretneš hrpu starih prijatelja koje nisi vidio godinama.
Iako smo u petak zaružili vani, u subotu smo se rano digli i zapalili na Promenadu na kavu. Promenada je, za neupoznate, šetalište uz Dravu koje obiluje kafićima i ljeti postaje središte društvenog života u Osijeku. (Moj dragi nikako nije mogao zapamtiti kako se zove, pa ju je uporno zvao riva. Kad sam se požalila frendici na njega, rekla je da nije ni čudo da to nije mogao zapamtit, jer je jedino mjesto na kojem postoji promenada osim Osijeka Deep Space Nine.) Nakon kavice uslijedila je šetnjica, s koje također donosim par slikica.
Panoramski pogled na Dravu s hotelom Osijek (to vam je ono plavo čudo) i katedralom u pozadini:
Panoramski pogled na Dravu s druge strane, gdje nema nikakvih čudnovatih zdanja, tzv. prirodni look:
Viseći most – jedna od glavnih osječkih atrakcija:
I Cookie na promenadi:
Znam da to nije veća slika koju sam vam obećala, ali svečano obećajem da ću veću sliku stavit čim pronađem neku na kojoj ne izgledam debelo (ne možeš ni nać sliku na kojoj ne izgledaš debelo kad jesi debela, rekla bi ljubav mog života). Molim da obratite pažnju na moju novu boju kose i da po mogućnosti komentirate kak mi super stoji.
Vrativši se doma zapalili smo roštilj i nažderali se ko krave. Ovako je to izgledalo dok se peklo:
A ovako kad je bilo gotovo, njamnjam:
Navečer smo naravno opet bili vani, i to u Kestenu, najjačoj birtiji na cijelom svijetu:
Dragi nije mogao doć sebi od iznenađenja kako dobru mjuzu puštaju na mjestima na koja smo ga vodili i kako nigdje nema klinaca i narodnjaka. Čovjek mu nikako nije mogao objasniti da u Osijeku ipak ima više od tri birtije i da i klinaca i narodnjaka itekako ima, samo što mi takva mjesta izbjegavamo.
U nedjelju prijepodne smo zapalili u Vukovar, što je bila velika želja mog dragog. Naravno da smo se slikali i tamo. Međutim. Iako sam ja ponijela prazan CD za snimit sve slikice koje smo morali downloadat u burajzov komp (jerbo nam na memory card stanu tri slike), moj dragi je bio škrtica pa mu je bilo žao potrošit taj CD. Umjesto toga je slike snimio na neki stari RW na kojem je bila mjuza za slušat po putu. Naravno da je RW sjeban i naravno da sad ne mogu učitat pola slika, uključujući one iz Vukovara. Grrr!
Po povratku smo jeli autentični slavonski fiš skuhan od strane mog starog, koji je jedan od najjačih, ako ne i najjači fiš-majstor na svijetu (potpuno objektivno, dakako). I onda je došlo vrijeme da se polako oprostimo, spakiramo i krenemo nazad. Sve što je lijepo kratko traje, kažu. Moj dragi, duša moja, je srećom iznašao vrlo originalan način da mi svrati misli s tuge zbog odlaska.
Prije početka puta smo, naravno, svratili na benzinsku. Gdje smo nakon tankanja auta shvatili da, zahvaljujući njegovom krivom proračunu budžeta, nemamo dosta love za autoput. Naravno, nije dolazilo u obzir da nakon višednevnog kurčenja u stilu gle-koji-smo-mi-lovatori dopužemo mojim starcima i žicamo sto kuna za cestarinu. Tako da smo se uputili seoskim cestama, pitajući se hoćemo li imati dosta benzina, s obzirom da je tako put duži. Taman kad sam se pripremila za jedan od svojih karakterističnih histeričnih napada, na radiju smo pronašli stanicu koja je odsvirala cijeli album S&M od Metallice. I to bez ikakvih prekida, reklama i sranja. I mogu vam reći da je bilo kul vozikat se po neosvijetljenim cestama dok je s radija treštala Metallica u kombinaciji sa simfonijskim orkestrom.
Vaša Cookie je unatoč činjenici da sa zemljopisom nikako nije na ti bila zadužena za navigiranje kursa uz pomoć jugoslavenske auto-karte iz '72. Do Broda je sve bilo OK, ali onda je nešto sjebala pa smo se našli pred naplatnim kućicama. I pred velikim problemom, jer smo imali samo pedeset kuna, a cestarina od Broda do Zagreba iznosi 68. Ipak smo se uključili na autoput. Dok se dragi dovijao raznim načinima da namoli čiku u naplatnoj kućici da nam oprosti tih 18 kuna, Cookie je poharala pretinac za sitniš svog novčanika i sve moguće zakutke auta i nekako nagrebla tih 18 kuna, velikim djelom u onim žutim lipama. Tako je još jednom Cookie saved the day, pa nas čiko iz naplatnih kućica ipak nije uhitio (iako nije bio presretan kad smo mu uvalili par šaka sitniša), te smo živi i zdravi stigli u metropolu.
Gdje me dočekala hrpa zaostalog posla, uslijed čega sam bila prisiljena na nekoliko dana zanemariti blogić. Ponizno se ispričavam i obećajem da se nikad više neće ponoviti.
Post je objavljen 05.05.2005. u 09:43 sati.