fra gavun

Kako ću uzeti odmor, slijedećih desetak dana zamijenit će me moj prijatelj Ivan A. Petras (www.epm.hr/petras), sa Božićnom i Novogodišnjom pričom i Bajkom o 3 kralja iz njegove treće knjige, koja izlazi iz tiska za nekoliko mjeseci.

Radostan i blagoslovljen BOŽIĆ, i sretnu i uspješnu NOVU GODINU, u društvu najdražih, želi vam, fra gavun!!



Ivan A. Petras: Iz Zbirke pripovjetki PRIČE IZ KALENDARA:





N O V O G O D I Š NJ A P R I Č A



P O N O Ć N I B I N G O


Nebo je bilo pokriveno gustim , tamnim oblacima, koji su doplovili sa zapadne, morske strane, studen je grizla za prste i čekalo se da se temperatura spusti samo za stupanj-dva i dohvati ništice pa da počne zimska snježna čarolija, koja je ipak i zimi rijetka u ovom srednjedalmatinskom gradu. Gradska uprava je potrošila dosta novca da bi svečano uresila grad, osobito se nije štedjelo na rasvjetnim efektima. Već petnaestak dana prije Božića kamioni"košare",sa radnicima komunalnih poduzeća su se uzmuvali gradom i u par dana sve kalete starog dijela grada, sva markantnija stabla i stupovi javne rasvjete glavnih prometnica bi već u sumrak zasjali u punom blještavilu. Vreva koja se osjećala još prije Božića ,nastavila se i narednih dana .Ljudi su rado izlazili u grad , premda su im džepovi većinom bili prazni , sa velikim zanimanjem bi buljili u raskošne izloge ,poneki bi nešto i kupili, a većina bi se na kraju zadovoljila vručim marunima kod pečenjara na Poljani. Danas je Silvestrovo, zadnji dan ove mršave godine , pa iako ni naredne neće sigurno biti bolje , svi će po običaju u društvu svečano dočekati Novu i barem se nekoliko sati ponadati da će kakvom čarolijom sreća i blagostanje pokucati i na njihova vrata. Gradska elita je već na skijanju u Cortini ďAmpezzo ili Madonni di Campiglio ,prva liga na Bjelolasici, Kupresu ili po hotelima sa pet zvjezdica, druga liga se sprema na doček Nove godine u lokalne hotele ,mlađarija na otvorenom po Docu a najveći dio puka je zbog objektivne ekonomske situacije namjerava ponoć dočekati u krugu najbližih u svom domu. Popodnevni sati su prolazili,vjetar se potpuno umirio, mrak se pomalo spuštao a svi automati javne rasvjete su napeto čekali da jačina dnevnog svjetla padne ispod pet luxa, pa da nas jednim "klikom" uvedu u čaroliju iluminancije.

Toni je danas ranije no obično došao kući s posla.Trebali su samo podignuti nekoliko ukrasnih rasvjetnih armatura koje je bacio sinoćnji jaki vjetar , a potom ih je gazda počastio pršutom, sirom i vinom i poželio dobar provod. U mnogočemu se smatrao sretnim mladićem.Visok,koštunjav i crnokos, bližio se tridesetima ,bio je dobra zdravlja , vojsku je odslužio, čak je bio u posljednjoj ratnoj akciji "Oluja", a što je najvažnije – imao je posao. Pošto mu je poduzeće propalo u raznim pretvorbama,tranzicijama i privatizacijama ,srećom, kao vrsni elektromonter ,nije dugo visio na zavodu za zapošljavanje. Promućurni vlasnik lokalnog Elektro-Lux-Mix Centra osjetio je u njemu dobrog radnika, ponudio mu posao i nije se pokajao.Gazda je imao nos za ugovaranje dobrih poslova a bio je korektan prema svojim radnicima i plaća nikad nije kasnila, nisu ga uzalud, jedinog među poduzetnicima, sugrađani nazvali "Kapitalista dobrog srca". Toni je živio sa majkom udovicom koja se maksimalno brinula o njemu i nije osjećao da mu išta nedostaje. Osim…. , možda mu je ipak nešto nedostajalo. Često je radio prekovremeno ,da više zaradi , kući bi dolazio umoran i nije mu se dalo gubiti vrijeme sa društvom po kafićima. Nervirale su ga neke"šminkerice"oko kojih su se motali njegovi prijatelji ,kojima je bilo jedino važno kakva kola ili motor netko vozi, koju marku odjeće i obuće koja nosi i koje su bile zaokupljene mislima kako se što bolje provesti. Ipak ,dobro je znao što mu nedostaje. Shvatio je to prije dva mjeseca kad je plaćao račun u jednom supermarketu ,čekajući da mu vrati karticu sreo je pogled crnokose vitke djevojke za blagajnom i odonda bi mu srce uvjek zaigralo kad bi se sjetio nje . Više puta bi se ulovio da je dolazio bez posebne potrebe u taj supermarket , da bi kupio sapun , žilete ili neku sitnicu i bio bi strašno utučen kad ne bi pogodio njenu smjenu. Mjesec dana je prošlo dok je Toni , povučen po prirodi, prozborio s njom nekoliko riječi više od onog službenog :"Koliko dugujem ?", iako , dobro se vidjelo da ni ona nije ravnodušna prema njemu . Tek prije deset dana saznao je da se zove Milena i da nema mladića . Nije bio od velikih riječi. Smatrao je da pogled govori sve ali to je tako samo u filmu. Jučer je mislio da će mu srce iskočiti kad je osjetio priliku i skupio hrabrost da je upita gdje ide na doček Nove godine." Nisam nigdje planirala" odgovorila je Milena i pogledi im se sretoše." Imam dvije karte za doček u hotelu Jadran", hrabro slaže Toni , a noge su mu klecale i srce glasno udaralo dok je čekao odgovor na drugi dio svog pitanja:"Hoćeš li samnom na doček,pjevaju Vlađa i Mačak"?

Milena ,vitka crnokosa dvadesetpetogodišnjakinja,očiju kao dva ugljena , bila je djevojka iz pjesme.Pogađate iz koje.Mirisala je na jabuke, dizala se u pola šest, na posao je išla ranim jutarnjim autobusom i dok je često sanjiva u busu slušala pjesmu "Milena generacijo moja"prepoznavala bi sebe.Jedino ne bi priznavala ono:"Da smo se ranije sreli".Iako je uhvatila dvadesetpetu i bila na granici da je u susjedstvu pomalo smatraju starom curom, bila je sigurna u jedno- onog pravoga će tek sresti. Bila je uz tri brata jedina kći u starijih roditelja ,o kojima je i sada vodila brigu. Radila je već sedam godina u supermarketu, u skladištu ,na sortiranju artikala, na blagajni, sve što je trebalo, po desetak sati dnevno,obvezno subotom, često i nedjeljom. Bivši poslovođa, sada vlasnik supermarketa joj se napadno udvarao i otkad ga je grubo otprašila pred kolegicama ,bila je u stalnoj nemilosti. Ipak,ništa joj nije bilo teško, voljela je život ,imala je nekoliko udvarača ali osjećala je da među njima nije onaj pravi. Otkad je Toni počeo češće dolaziti na njenu blagajnu život joj se učinio ljepšim.Iako je taj visoki momak bio škrt na riječima ,srce bi joj zaigralo i ostala bi u slatkom maštanju do slijedećeg susreta.Znala je da mora čekati da on skupi hrabrost,da bi njena inicijativa mogla sve pokvariti , toliko je ipak poznavala ljude i karaktere.Kad joj je jučer predložio da s njim dočeka Novu godinu shvatila je da je njezin Bingo broj izvučen pa je zamalo izgubila samokontrolu.Na informaciju da pjevaju Vlađa i Mačak nesmotreno je izlanula:"Pa zar oni još pjevaju, ja sam mislila da su u penziji."No brzo se ispravila:"Sjećam se da jako dobro pjevaju sentiš i da su zabavni, ali nisam ih odavno čula. Ako mi obećaš da ću ja platiti svoju kartu i da ćemo se vratiti do tri sata –prihvaćam." Nije ni slutila kako je presretnom Toniju dala zadatak da se hitno dade u potragu za kartama.

Sat na zvoniku "Gospe vanka grada" otkucavao je osmi udarac dok ju je nestrpljivo čekao šetajući po Poljani.Nije imao previše iskustva sa ozbiljnim djevojkama poput Milene ,pa se pribojavao da bi mogla i ne doći. Osim toga nije se baš ugodno osjećao u tamnom odjelu ispod kaputa i kravatom oko vrata. Sreća da od maturalnog plesa više nije rastao i da je ostao jednako elegantan, pa je nakon deset godina izvadio iz naftalina potpuno novo odijelo koje mu je pristajalo kao manekenu.Kod devetog , posljednjeg udarca zvona ugleda jednu djevojku koja mu se približavala od pravca kazališta.Nije ju poznavao ,neka ljepotica koja kao da je sišla sa plakata za film" Sjaj u travi". Nije moguće ,pa to je ona ,njegova Milena. Nije ju u prvi trenutak uspio ni prepoznati. U dugoj lila-srebrenoj haljini od baršunaste svile ,za koju je kasnije saznao da ju je sama skrojila, istobojnim poluvisokim cipelicama, kratkim kaputićem i jednostavnom ali pristalom polukratkom frizurom, dok mu se graciozno približavala, privukla je poglede svih muških prolaznika. "Bog , jesi li me dugo čekao ?",zacvrkuta ona koketno i uhvati ga pod ruku."Baš sam stigao", slaže Toni ,dok su mu se u glavi mješali osjećaji zadovoljstva što je ova prekrasna djevojka izabrala njega i ljubomore zbog onih muških pogleda, koji nisu ostali neprimjećeni.

Hotelska dvorana se počela puniti ,ispijali su se aperitivi ,Vlađa i Mačak su ugađali svoje ugodne glasove, prebirući po gitari i pomalo zagrijavali posjetitelje , dok su njih dvoje ostavljali kapute u garderobi. Toniju nije bilo baš prijatno u tamnom odjelu ,pred tolikim svijetom, jedva je dočekao da sjednu za svoj sto. Čim su sjeli, posluženi su aperitivom a simpatična hostesa im je utrapila dvije srečke, čije će izvlačenje biti odmah po ponoći. Zahvaljujući sponzorima čija su se imena mogla vidjeti na plakatima po gradu, svaka srećka je bila dobitna.Najčešće su to bile sitnice poput češlja, šminke, CD-a,ulaznice za košarkašku utakmicu, ali bilo je i nekoliko lijepih nagrada kao komplet butelja Vinoplodovih kvalitetnih vina , drniški pršut i slično. Jedino je glavna nagrada tzv. Jack Pot bila tajna. To je trebalo biti iznenađenje hotelske kuće.
Večer je postajala sve ugodnija ,osjećalo se to za svim stolovima, jela i pića su se smjenjivala , kao i glazbene numere popularnog dueta. Za nijhovim stolom se na preporuku Milene pijuckao čuveni primoštenski Babić ,očito je ona po iskustvu iz supermarketa , znala što vrijedi. Toni nije bio baš neki plesač, ali se u valceru i tangu dobro snalazio, ostalo mu je to još od priprema za maturalni ples dobro u sjećanju. Sreća da su Vlađa i Mačak preferirali sentiš – repertoar. Na plesnom podiju ih je zatekao njemu najdraži nekadašnji hit "Zbog jedne divne crne žene". Držeći njenu malenu šaku lijevom rukom ,dok su se njihali u blagom ritmu, Toni desnom rukom lagano privije Milenu uz svoje tijelo i stade je nježno i strastveno ljubiti.
Nije se opirala već mu uzvrati na isti način. Najednom im je vrijeme stalo i nije ih bilo briga što će o tome misliti ostali plesni parovi ,koji su nasreću bili zauzeti sličnom rabotom.
Ipak vrijeme nije stalo i u stvarnost ih vrati gašenje svijetla , glazbeni tuš i međusobna čestitanja ostalih gostiju. Za stolom su nazdravili čašom šampanjca i dugo se zaljubljeno gledali bez riječi. Nenaviknuti na ovakvu atmosferu i previše zagrijani oboje zaželiše izići na svježi zrak. Nevažno im je bilo izvlačenje zgoditaka, koje je upravo bilo u tijeku.

Izavšavši kroz predvorje i vjetrobran hotela odjednom ih zapljusne svježi zrak i novogodišnja čarolija. Krupne snježne pahulje su lepršale na laganom vjetru i već su zabijelile tlo, a u pozadini je ulična iluminacija žarko žutih natrijevih boja dopunjavala tu ljepotu." Dragi"- prošapta Milena,i stisne se uz njega ;"Ljubavi"-odvrati Toni, i dok je vjetar gutao njihove riječi, Toni je lagano privuče i njihove se usne stopiše. Iz dvorane se čuo veliki pljesak dok je hostesa čitala broj srećke za glavni zgoditak, no to njima više nije bilo važno. Oboje su znali, i dušom i tijelom osjećali , da se ovoga puta pravi Jack Pot , onaj "I u dobru , i u zlu", dijeli na dva dijela i da su konačno njih dvoje ti sretni dobitnici .


(2005.)

Kako ću uzeti odmor, slijedećih desetak dana zamijenit će me moj prijatelj Ivan A. Petras (www.epm.hr/petras), sa Božićnom i Novogodišnjom pričom i Bajkom o 3 kralja iz njegove treće knjige, koja izlazi iz tiska za nekoliko mjeseci.

Radostan i blagoslovljen BOŽIĆ, i sretnu i uspješnu NOVU GODINU, u društvu najdražih, želi vam, fra gavun!!



Ivan A. Petras: Iz Zbirke pripovjetki PRIČE IZ KALENDARA:



B O Ž I Ć N A P R I Č A



O R I J E N T E X P R E S S


Zubato prosinačko sunce virilo je, a hladni sjeverac fijukao kroz gole grane uličnog drvoreda, ulice su bile puste i prazne i tek bi poneki prolaznik ne osvrćući se, hitao toplom domu. Samo je jedan prosjak , bogalj bez lijeve noge, u odjeći koju je prala kiša, a sušilo sunce, sjedio kao i obično na skalinama u zavjetrini, sa odloženim štakama pokraj sebe i okrenutim zgužvanim šeširom ispred sebe , u kojemu se nalazilo nekoliko metalnih novčića . Nitko od prolaznika ne pamti da je ikad vidio papirnatu novčanicu u šeširu tog nesretnika . Malo tko je išta znao o njemu. Pojavio se dvije godine iza rata , pričalo se da je porijeklom iz nekog bosanskog sela i da je stradao u eksploziji granate na sarajevskoj tržnici Markale . Bilo je zlobnika koji su tvrdili da je bio u četničkoj vojsci Radovana Karadžića i da se zove Đorđe Osmanović ,a bilo je i onih koji su se kleli da je viđen u mudžahedinima Alije Izetbegovića i da se zove Osman Đorđević.
Rijetkima je palo na pamet da je on obični siromašak, civilna žrtva rata u susjednoj državi i da je "trbuhom za kruhom" došao u ovaj dalmatinski gradić, gdje je prosjaku samo malo manje težak život nego u Bosni . Objesna djeca iz susjedne osnovne škole su mu dali nadimak Brzi Mujo , a kad su nakon nekoliko dana shvatili da se ni najmanje ne ljuti zbog toga prozvali su ga Orijent Express. Pod tim imenom poznavao ga je svaki stanovnik gradića.

Stjepan je uzdignutog ovratnika, s torbom na leđima i rukama u džepovima kaputa žurio kući. Danas je Badnjak i majka bi se zasigurno naljutila kad ne bi na vrijeme stigao kući, pogotovo stoga jer je na bakalar sa krompirima pozvala ujnu i ujaka. Premda se u njihovoj kući štovalo blagdane i ukusno kuhalo , Stjepan ,iako već učenik osmog razreda ne pamti da je za Božić u njihovom domu bilo veselo. To mu je bilo potpuno razumljivo . Rodio se kao nedonošće od sedam mjeseci na Sv.Stjepana, drugog dana Božića 1991, po kome je i dobio ime. Bilo je to ratno vrijeme , bojišnica je bila veoma blizu gradu i majka se sa ostalim svijetom povremeno skrivala po skloništima, dok je otac ,kao branitelj, u uniformi Zbora Narodne Garde pretežno boravio na bojištu . Kako je neprijatelj često uznemiravao građane paljbom iz teškog oružja sa obližnje Gradine ,pala je naredba da se to brdo osvoji kad se najmanje nadaju , na badnju noć, i tako neprijatelj odbaci još desetak kilometara dalje, odakle ne bi imao dometa za napad na civilne ciljeve. Nakon brzog iznenadnog napada brdo je bilo osvojeno, ali je njegov otac bio zle sudbine. Neoprezno se uspravio , podigao ruke u zrak i dok je ushićen vikao:"Gotovo je, gotovo", smrtno ga je pogodio rafal neprijatelja u bijegu.
Kad je sutradan, za vrijeme božićnog doručka stigla tragična vijest , majka je zanijemila , pala u nesvijest i završila u bolnici. Tako se dogodilo da je Stjepan ugledao svijet dva mjeseca ranije ,koja je preživio u inkubatoru . Sva sreća je bila da je bolnički agregat imao dovoljno nafte jer su prekidi napajanja električnom energijom iz mreže u to ratno vrijeme bili česti. To je bio osnovni razlog da su svi Božići i svi njegovi rođendani obilježeni uz titravo svjetlo kandele, svečano i dostojanstveno, ali bez osobitog veselja.
Majka mu je prije par tjedana, za Sv.Nikolu poklonila novčanicu od 50 kuna , tjedan dana kasnije , za Sv.Lucu još toliko mu je dao ujak ,i želio je, ako još nešto po običaju dobije za Božić i Novu Godinu, sam sebe obradovati novim " walkmanom" pa je promijenio dvije pedesetice u jednu novčanicu od sto kuna da ne bi slučajno nešto od toga potrošio prije vremena. Premda je rastao bez oca, osjećao se sigurnim i zaštićenim jer osim majčine ljubavi osjećao je i toplinu ujakove brige za njega.

Iako se u velikoj žurbi nije osvrtao, Stjepanu već izdaleka zapne pogled za nesretnog beskućnika. Studen je stiskala sve jače i bi mu žao prosjaka te zastane kraj njega :"Zašto ne pođete kući?" upita ga. "Nisam od sinoć ništa jeo"-odgovori bogalj . Stjepan, koji se u mislima već radovao toplom domu i zajedničkom ručku sa ujakom, najednom osjeti nekakvu krivnju i nelagodu pred ovim čovjekom." Kako je svijet nepravedan" , pomisli on , on prema kojem se sudbina već jednom pokazala veoma nepravednom. Ruka mu je sama krenula u đžepić košulje, napipa onu skrivenu i nekoliko puta presavijenu novčanicu,jedinu koju je imao i spusti je u otrcani šešir.
"Pojedite nešto..Sretan Vam Božić!", tiho izusti Stjepan i krene dalje. Nije sačekao da vidi zahvalni pogled nesretnika ali je u hodu čuo nešto kao:"Alah selŕmet" ili možda"Hristos ti dao", ili mu se to samo učinilo jer se vjetar poigrao svojim hukom.
*
Poslije dobrog ručka od bakalara i čaše crnog vina, ostali su u toploj kuhinji u časkanju sa ujakom i ujnom, o prošlosti, o pokojnom ocu , o teškom življenju i planovima za budućnost, čekajući majčine fritule. Kasno navečer , dok je on završavao ukrašavanje božićnog drvca , majka je zapalila dvije kandele, jednu pod slikom bogorodice a drugu pod slikom pokojnog oca, dok joj je suza klizila niz lice. Po odlasku ujaka i ujne ,koji su se trebali spremiti za" ponoćku" Stjepan zagrli majku , poželi joj "Laku noć"i ode u svoju sobu.
Od očeve pogibije majka nije više išla u crkvu na Badnjak i Božić, nije mogla podnijeti tužne i radosne emocije istovremeno.Tako je navikla i njega pa bi otišli tek na njegov rođendan.
Ušavši u sobu, otvori na trenutak prozor, pogleda noćno nebo puno sjajnih zvijezda, osjeti beskraj Svemira i najednom ga prožme snažan osjećaj da nije sam na svijetu. Vjetar se potpuno smirio, čulo se lepršanje krila goluba koji je zakasnio za svojim jatom u potkrovlje , a jedna zvijezda repatica je proletjela nebom i nestala u daljini.
Poslije molitve , prije no što je zaspao ,razmišljao je o tome što će poslije praznika napisati u školskoj zadaći iz vjeronauka ili hrvatskog jezika, obično bi dobili naslov :"Kako sam proveo blagdane" sa smjernicama da opišu neko dobro djelo koje su napravili u te blage dane."Neka to ipak ostane moja mala tajna"-zaključi, jer nije bio sasvim siguran da bi baš svi pravilno razumjeli i protumačili njegov današnji doživljaj.
Stjepan postupno utone u san i usne susret sa dragim likom sa zidne slike, svojim ocem , koji ga lagano podigne , poljubi u čelo i nježno privije na grudi. Iz obližnje crkve čulo se radosno pjevanje puka kršćanskog:"U to vrime godišta". Mjesec je izvirio iza brda a tiha i sveta noć spustila se na gradić i svojim blagim i nježnim zagrljajem obuhvatila sve ljude dobre volje."
2004g.

Krštenje

Ovih dana, vrte mi se slike ponoćke, radost koja je ispunjavala svakog vjernika, pa i one koji nisu spremali bakalar u kući. Da, i oni su se radovali, jer bi se sjetili djetinjstva.

A ja se pitam, jesu li to iste «osobe». Onaj Isus, koji je razapet na križu, prije više od dvije tisuće godina, i ovaj danas, kojeg zagovaraju neki svećenici, uvjeravajući vjernike da glasuju za određenu stranku. Ako je to ista «osoba», zašto naši političari sad vjeruju u Isusa, a prije devedesete nisu vjerovali, a onda su bili u partiji a sada su u HDZ. Je li moguće da je to drugi Isus? A pošto su ovo ljudi koje smo birali da nas vode, znači da im vjerujemo. Ako im vjerujemo, to znači da imaju svoga Isusa, pa bi, mi vjernici od prije devedesete, trebali dobro promislit.
A kako su onda, ( sredina sedamdesetih) političari vjerovali u Isusa?
Imao sam čast biti odabran za kuma na krštenju. Tata od maloga je bio u partiji i nije tio čut za krštenje, a žena mu, med. sestra, bila je uporna da se mali krsti, ne daj bože da se što desi, ne valja imati nekrsta u kući. I kako žene znaju biti uporne, muž popusti.
Odemo, ( mama) Mira i ja do svećenika na dogovor. Don Ivo, plemenita duša i svetac za života, lijepo nas primi, i veli kako moramo doći na poduku nekoliko puta, uključujući i tatu od maloga. No, problem nasta u samom početku. Tata, Mile, neće u crkvu jer ga može ko vidit, a onda mu ode podobnost.
Prenesemo to svećeniku, nije mu bilo drago i nećkao se, no, kao dobar doplomata , predloži da on dođe u kuću dati poduku.
Sad se Mile nećka, vidit će neko da mu dolazi svećenik u kuću, a onda opet belaj. Moli Mira, i preklinje, onda Mile popusti. Može dolaziti, ali kad padne mrak.
Prenesemo to don Ivi, on stiska obraze šakom uz ono, «hm, hm,». Ali pristane.
I već sutradan predveče, skupimo se u Milinoj kući, njegova obitelj, obitelji od dvije sestre, ja i moja žena. Mezimo, pijemo, ćakulamo i smijemo se. Sunce zašlo, a šesti mjesec,vidi se još uru i po. Evo folcike, čuje se, drn, drn, drn, i stade. Utišali se mi, a na vratima don Ivo.
- Faljen isus i Marija.- Mi odgovorimo u glas.
- Vazda budi.- A Mile, obisio nos, pa će:
- Boga mu je…- Prekide ga don Ivo, s onim pssst.
- Rekli ste da će te doći kad padne mrak, jeli tako Mira?-
- Ajde, ajde, nije me niko vidio, a mrak će za koju minutu.- Spusti mu svećenik i sjedne, izvadi teku i misal pa započe.
- Ja vas razumijem, ali bar ono osnovno treba znati. Kad vas pitam na ulazu, što tražite od crkve, što ćete reći? Ajde kume.-
- Tražimo krštenje.- rekoh.
Dobro, valja se upoznati sa životom Josipa i Marije, znati deset zapovijedi, očenaš i zdravo Mariju i tako, makar ono osnovno.-
Tako je on nama držao poduke cijele sedmice, a kroz razgovor bi nas i pitao i tako vezano nastavljao. To je teklo u zabavnom tonu, baš smo se opustili. U petak je poduka završavala, sa svim komedijama što se čulo iz naših odgovora. Tako je don Ivo upitao Milu.
- Tata Mile, reci što je bio sv. Josip po zanimanju.- Mile dubokoumno prozbori.
- Sv. Josip, hm, on je bio mašinbravar ( strojobravar)..-
E, onda smo se prosuli od smjeha, skupa sa svećenikom. Nije više ništa pitao.
U nedjelju smo obavili obred krštenja, ali Mile nije došo u crkvu. Danas, ( Božić 2008), Mile je češće u crkvi od svećenika.

Jo blamage

Evo mene u apoteci. Cura je otišla iza po ljekariju.
Gledam one puste škatulice, kad me netko «pomazi» po ramenu…, moj prika Marko. Cura se vratila, pa mu se javi.
- E, dobar dan barba Marko, jeli vam se žuri.- Nakašlje se Marko, pa će:
- Bog susida, nisam ni znao da si ti jutros, ma, ja onako, samo ti radi, ma vidi, zaboravio sam novčanik, moram se vratit doma.-
- Ne morate barba Marko, daćete kad dođemo doma, ja ću za vas platit.-
- Ma diš se vraćat, prika, dobro ti mala kaže, evo ja ću platit, neš ti, ae ne žuri se i tako se vidimo samo u apoteci i na sprovodima.- Zadržim ga za ruku.
- Recite, barba Marko, što vama treba?-
- Ma, cc, ….jedan bombonić, onako da se nađe.-
- Za grlo, oćete ove biljne.-
- Ne te,…one druge…-
- Ove što pale.-
- C, biće nema onih, drugi ću put, nema veze.-
Meškolji se Markiša, i zeru je ka dobio boju , čini se da mu je neugodno, okrenuo se da ode, pa mu ja priskočim u pomoć.-
- Aha, ti oćeš one bombone, muške.-
- E, khm, e, ne treba to meni, no onako.-
- A, koju ćete, barba Marko, viagru ili levitru.-
- Khm, a, daj mi onu prvu.-
- Koju, od pedeset ili od sto.-
- Khm, a daj onu od pedeset.-
- Od pedeset, dajte mi recept.-
- A, nemam recept, može li bez,… kad se plaća.-
- Ne smijem ovako dati, barba Marko, ma kad vas znam, evo učinit ću, sto kuna, barba Marko.-
- Khm, evo, prika će platit, hee.-
Bemti, sad je mene kašalj uvatio, đavlu i jezik.
Jo blamage. Što ne daju neko drugo ime otim tabletama da ljudima nije neugodno.

Prvi

Napunio ja košaricu kao pravo žensko, ( samo mi ona stvar fali), i na blagajnu. Prvi, nikoga ispred mene.
- Ne mogu vjerovat, evo prvi put da sam i ja negdje prvi.- Rekoh ja tonom koji miriše na zafrkanciju, a blagajnica se nasmješila.
- Ma, je.-
- Prvi put, eto……..- Kad od iza čujem.
- Daj ovu bocu,… na brzinu,…. žuri mi se,…. ae… nema veze,… neće se on ljutit, brzo, ae………
Ja u čudu gledam, lik pružio krakove preko mene, ona uzima onu bocu, smije se i naplati mu. Ode on. Mora bit da sam složio facu jer se blagajnica smijala. Ma gledaj.
I taj prvi put nisam bio prvi…..

E, ovo ti nije trebalo

Ljeto je počelo takvom silinom da je i sunce tražilo ladovinu. Špiro bi oko sedam uri, na plažu ispod kuće, iznosio prostirku. Ako bi, kojim slučajem, bilo zauzeto, Špiro bi podbočio ruke i gledao «milo» i «prijateljski», da bi osoba potražila « bolje» mjesto.
Onda bi se vratio doma, i rukom pod ruku sa svojom mantenjuzom, koja bi hodala i gledala «avione», drita ka svića, došli na žalo. Razgolićena pod suncobranom, nešto bi čitala, ponekad se bućnula, a on bi se vratio kući raditi.
Navečer bi se ja i on našli, na piću, i barili, a, Bogu fala, fureštih je bilo puno ka šipak.
Sjeli smo za šank, naručio sam piće, a Špiro je zašteka.
- Daaj mi ššpppp, šppp, špppp, maa daj mi ciilo vino, kaad ne mmooogu pit što jaa oću.- Te večeri se rodio plan. Špiro se odlučio osvetiti Mati. I mi ti ovako pripremimo operaciju. Pozvao je svog rođaka iz Slavonije, Đuku, ( četrdeset ) i njegovu ženu. Platio im ljetovanje da bi obavio poslić za njega.
Odvezao se na željezničku postaju ( u susjednom mjestu ) udaljenu dvanaest kilometara. Kad su se izpozdravljali, i napričali, izložio je svoj plan.
Đuku i njegovu dragu, smjestio je u hotel. I pratili smo situaciju. Kad su Mati otišli gosti, pojavio se Đuka.
Pita, Đuka, gazda Matu, može li se dobiti soba sa uporabom kupaone i kuhinje. Mate, sretan ka prase, pita na koliko dana. Ovaj veli, petnaest. Mate reče cijenu i odu u kuću. Dakle, pola posla je obavljeno.
U drugoj sobi boravili su momak i cura, koji bi samo prespavali, svo vrijeme su bili na moru ili u šetnji.

Nabrali smo pidoća, pune dvije vriće, i to odnijeli kod Špira. Ostavili smo ih u velikoj kanti cijeli dan. Pidoće crkle, voda iz njih iscurila u kantu, i to ti mi napunimo u boce i odnesemo Đuki na dogovoreno mjesto. Onda mu Špiro sve potanko objašnjava.
- Podigni one kutne letvice, i okolo parketa, ulij. U svaku bužu, u kužinu u banju u sobu drugu, svuda razumiš, svuda, i u hodnik i okolo vrata, esi razumija. Gledaj kad nisu doma, i šoto kuco.-
- A di je to.-
- To znači da mučiš, ka riba, esi razumija, ae sad, sritno.-
- Dobro de, da te poslušam, vredi, pošteno si platio. Ima da sipam gdi stignem, jel tako.-

E, prošla su dva dana, počelo se ćutit, ali još ne zovu gazda Matu, još je rano. Mate je, da bi iznajmio što više soba, spavao sa ženom i mlađom ćeri u konobi, a ne rijetko i u barci.
Peti dan je puklo. Ono dvoje mladih iz susjedne sobe, odu dolje do Mate i požale se na neugodan miris. Dođe Mate sa ženom, mršte se, nu, smrdi, dakuće, gledaju, nebili što vidjeli. A onda temeljito pretražuju, nema što nisu micali. Sve su prekopali ali nema ništa za vidit. Donesu oni nekoliko mirisnih sprejeva i prskaju, a ono sutradan još gore. Nervozan Mate, psuje, pogledava u kuću od susjeda Stipe, s kojim je u svađi od kad su kuće podigli.
Šesti dan je smrad bio napodnošljiv. Gosti se spakirali i izašli pred kuću i vele Mati da odlaze. Mate se ispričava, neugodno mu, u zemlju propada. Odnija je đava zaradu.
- A, što mogu, vi platite za ove dane, stvarno mi je žao….-
- Što da platimo, sad ću da ti dovedem inspekciju, neka oni kažu da platimo.-
Čekaj,smirite se, nisam tako mislija, stišaje ih Mate, samo ne inspekciju, samo nju ne . Pogleda prema stipinoj kući, a Stipe na terasi, gleda i ceri se. Onda mu je Mate, što je jače moga, opsova sve po spisku i reka da je ovo njegova baruška i da će platit za ovo, zaškrpunio se Mate. Punih mjesec dana, od smrada se nije moglo ući u kuću
I Mate je napravio barušku Stipi, ni krivom ni dužnom. A onda mu je Stipe zva policiju i prijavio ga inspekciji.
Nakon tri dana od kad su otišli gosti, dođe inspekcija i oplete ga sa kaznom i zabrani iznajmljivanje.
E Špiro, crni Špiro.

Boljka

Baš tako,
ti slatka vještice,
ti obješeni mjeseče
sa licem djevice,
ti ružo procvala
prosipaš mi
dušom iglice.
Ti, nedosanjani snu,
ti, željo koja teče.
ti…..
znaš li boljku?
Dok spavam
i kad sam budan,
isto peče.
Ja vidim te.
I tu smo, ti
i ja, u maloj sobi
zemaljskog raja,
otvaramo vrata
našeg sna i
po kantunima
umorni od uzdaha
spremamo čežnje,
gdje li je ključ
da zaključam sve,
od straha
da ne pobjegneš.
Ti, spomeniče sna.
Ti, maglo jesenja.

Petar

Pegula a ne pegla

- Nećeš mi reći da je…..-
- A, neeću kad znaaš.-
- Prika, pa ona je starija od tvoje babe. A, bome, baba ti je ljepša od nje, što je je.-
- Aa, sstarija jje zeru, a mma je ova ljeepša za preko a mmmiiiiljun dolara.-
Meni se obisila vilica, nisam znao što ću mu reći. A, zaljubljenom čoviku zaludu je išta zborit. Pristao sam na kumstvo, a kome ću ako ne njemu. Onda smo malo pričali o toj velikoj ljubavi.
- Onda se možemo zvati kumpare, eli tako.-
- Aaha, a kuumpare, ae u zdravlje.-
- Ma, onda i spavate skupa, a eli paziš da je jako ne stisneš ili prodrmaš, ne daj Bože, da joj ne poispadaju djelovi.-
- Uuuto ti. Prvo, oona mi a ne da, da spaavam dok sam kod nje, a kad mi se ssspava onda iiidem u svooju sobu.-
- Kako ste počeli, esi ti navalio na nju? Daj malo ispričaj, kumpare.-
- Aa laako, aa zvala me, ja taaman s peeegulom sreeđivao roobu……-
- Peglao, pegla se reče. –
- A, ii ona mee ispravlja, a peegula je oona smoola ššto je meeće na oobraz. Aaa jeeeste pametni….Rekoh, zvaala me da je izmaaasiram, jaa došo. Oona goola pootrbuške a leži, uzeo ja oone mašćiine i maažem po leeđima, a oona meeni, ajde maalo niiže, još niže..., a ja, niiže, a veli ona, eevo ti oovaj čepić paa mi stavi, i naatrtila se. Aa, pitam jaa, eeli u ruupicu illi u taakujin? Aa, kaaže oona, - Tamo ide nešto drugo, mali. A skiini se i ti, laakše ti je raadit. I jaa se skinuuo, a onaa me gleeda pa veeli. – Mali,imaš liipi bokunić, ajde meee malo iznutra iizmasiraj. I, eeto ti, na.-
- I prihvatila?-
- Pprivatila objenoške, daa kuće.-
- Ma, je, ali je stara, kumpare, stara.-
- Aa, neeću je kuvat skuupusom, neeka je, 'ebe mi se.-

I, tako se oni vjenčaju, prvo kod maričara, a onda i u crkvu. U crkvi je zamalo izbila svađa. Kad je svećenik pitao, zna li neko zašto se ovo dvoje ne bi smjelo vjenčati, neka kaže sad, ili neka zauvjek šuti. Mate, i ako nije bio pozvan, ljutitim glasom reče:
- Ja znam.To je sotona, i triba je potirat iz našeg mista. Naši momci tribaju produžit našu lozu, imati dicu, a ova štriga to ne može, spalit je triba, enti…….-
Onda ga dvoje uvate pod ruku i odvuču vani. Dama je mirno gledala, a Špiro je reko:
- E, ooovo tii niije treebalo.-

Svršilo je i to. Žene su se krstile, mrmljale, klele, smijali se, a Špirov ćaća je pred svima reka da ga se odriče, i da on više nije njegov sin.

I tako su gospođa Katarina i Špiro, živili dugo i sretno, skoro dvije godine!!

Nije pegula, nego pegla ( 1 )

- Za kooji ku.ac ne štaaampaju a više tooga papira.-
E, toga papira nam je falilo. U po miseca, džepovi prazni.

Kad bi izlazili kroz portu, gledali bi nas. Bilo je strogo. I taj dan zaustavi portir čovika. Pogledamo mi, a njemu niz nogavicu visi bokun, mislili smo da je ona potriba. Portir s njim u «malu sobu»… Sutra smo doznali da je to bio kraj bakarnog kabela, kojeg je namotao okolo pasa.
Upalila nam se lampica….. Sad je Špiro nosio gaće bokserice, tako da su mu «kuglageri» visili niz bedro, nije to bilo bogzna koliko, ali dovoljno da se zamijeti. Portir gleda, jedan dan, drugi, a onda treći dan snjim u «malu sobu».
E, sad je Špiro opet nosio gaće što mu drže «kuglagere» na okupu, a kabel motao okolo struka, i kraj je bio spušten. Portir bi samo reko.
- E, Špiro, opet ti nešto visi.-
- A, baaga ti…a muuu…-
- Ajde, ajde, hehe, muuči materi.-
Potraja to cijelu zimu i proljeće. Prodavali smo bakar, i ka bog…… Ali vrag ne spava, i taj dan u dvi ure,..blenuli mi… Mate, portir??.Oni naš Mate, ribar. A dićeš sad…, 'ebi ga.
- Špiro, a visi ti nešto.-
- A, mu muuu….-
- Ae ti mu mu, dođi 'vamo u malu sobu.-
Zlo i naopako. Špiro dobije otkaz….A, podstanar, a cura s njim. S Ćaćom na ratnoj nozi…., odoše kola nizbrdo. Cura spakira svoje stvari, i otperja. Osta Špiro sam.

Nekako u to doba, iznikla je neobično lijepa kuća na kraju sela, od mora je dijelio put. Na kući je pisalo « VILA KATARINA».
Vremešna dama je došla iz Amerike, i dovezla sebi veliku limuzinu. Sama, ni kučeta, ni mačeta, što bi rekli. Tražila je mušku osobu, da joj bude vozač, vrtlar, i kao pomoć u kući, Kako bi rekli, «katica za sve».
Kako je Špiro poslije otkaza radio u magazinu trgovačkog poduzeća, kao, «pritisneš botun i vrića sama pa'ne na rame», odma je posjetio gospođu Katarinu ( po sebi je dala ime kući ). Što je sve ispričao, Bog zna, ali dobije on posao. Ona mu plati polaganje vozačkog ispita…. Upala, Špiru sikira u med.

Prođe ljeto, jesen nam stiže nakićena kao gospođa Katarina. U svim bojama, bogata i lijepa, raskošna. Baš se kočoperi. Na uobičajenom piću, sad već drukčiji Špiro, dotjeran, sa kravatom do pupka, dođe sa limuzinom…. Tada je imao dvadesetpet godina.
- A, kuume, štaaš popit?- Zinuo ja, i čačkam uho.
- A?-
- Štaš poopit, ppitaam te.-
- Ono drugo, što ono reče.-
- Kuume štaaš ppopit.-
- Kakvi kum?-
- A, vinčani.!.-

Patent

Neću se zadržavati na onim sitnim nepodopštinama. Spomenut ću kako mi je probila glavu kamenom. Špiro je ležao iza grma,a ja sam, samo, mirno sjedio, zaogrnut lancunom, od puteljka udaljeni oko deset metara.. Je da je bila mjesečina. Je da su se one vraćale iz druge smjene.
Četiri su panično pobjegle, a ona stade i uporno pita.
- Reci 'ko si.- I tako nekoliko puta. Ja mučim ka riba, i uze ona kamen «od ruke» i potegne.. E, kad se nisam ni onda pomjerio, upalio joj se motor u guzici.
Mjesec dana sam nosio klobuk, da sakrijem «krumpir».

A bio nam je gušt zavadit djecu. Čokoladu u ruke. Postavimo ih tako da se gledaju u oči udaljeni oko pola metra, a ja ili on stavili bi prst vodoravno u visini njihovog nosa. Tko pljune prst, dobije čokoladu. I naravno, pljunu jedan drugome u lice i onda se počupaju.

No vrijeme gazi. Ćutimo se muškarcima, i glavna preokupacija su cure. Imamo svoje plaće, i Špiro ode u podstanare. Dođe i cura k njemu, i ako se u to vrijeme to smatralo nemoralno. Potrajala je ta idila oko pola godine. Jednom na piću.
- Aa imaaaš li poo a uure, da a raazgovaramo, a peet a miinuta.-
- Još pitaš.-
- A, zznaš a da sam paatentirao jeednu a stvaar.-
- Bez da ja znam? Ma daj.-
- Aaha.-
- ?.-
- E, e, a oona mooja, a uzjaašila bi a u poonedjeljak, a sišla u a subotu.-
- E.-
- A, dođem a uumoran a oona, aajde!! A eebi ga. I oono kaad me a stiisla leeđa, a daao doktor maast a za maasiranje. A onu a što peeče.-
- I.-
- I a skiinemo se, leegnem ja potrbuuške, oona zaajašila i naapunila a šaaku masti, pa me maasira, miluje, a meeni lipo.-
- E, i.?-
- A, baaga ti, nisam od kaamena. Okreeenem se ja na leeđa, a ona naastavila po pprsima, droobu, i poo njemu, a razumiiješ, ne.-
- E, dobro. –
- E, a onda ona zaajašila zaapravo, a ssve ti mooram naacrtat.-
- Dobro, vodili ste ljubav, i.?-
- A, ššta i. A skoočila je i uuletila u, u kaadu leedene voode, laadila sse cijelu veečer, aa mooš mislit.-
- A, hahaha, čovječe, to peče ka vrag. Nego, što si ono patentirao?-
- Kaako, a što, a sad kad mi se ne daa, samo ga naamažem, eeto ti.-