|
 Krštenje
Ovih dana, vrte mi se slike ponoćke, radost koja je ispunjavala svakog vjernika, pa i one koji nisu spremali bakalar u kući. Da, i oni su se radovali, jer bi se sjetili djetinjstva.
A ja se pitam, jesu li to iste «osobe». Onaj Isus, koji je razapet na križu, prije više od dvije tisuće godina, i ovaj danas, kojeg zagovaraju neki svećenici, uvjeravajući vjernike da glasuju za određenu stranku. Ako je to ista «osoba», zašto naši političari sad vjeruju u Isusa, a prije devedesete nisu vjerovali, a onda su bili u partiji a sada su u HDZ. Je li moguće da je to drugi Isus? A pošto su ovo ljudi koje smo birali da nas vode, znači da im vjerujemo. Ako im vjerujemo, to znači da imaju svoga Isusa, pa bi, mi vjernici od prije devedesete, trebali dobro promislit.
A kako su onda, ( sredina sedamdesetih) političari vjerovali u Isusa?
Imao sam čast biti odabran za kuma na krštenju. Tata od maloga je bio u partiji i nije tio čut za krštenje, a žena mu, med. sestra, bila je uporna da se mali krsti, ne daj bože da se što desi, ne valja imati nekrsta u kući. I kako žene znaju biti uporne, muž popusti.
Odemo, ( mama) Mira i ja do svećenika na dogovor. Don Ivo, plemenita duša i svetac za života, lijepo nas primi, i veli kako moramo doći na poduku nekoliko puta, uključujući i tatu od maloga. No, problem nasta u samom početku. Tata, Mile, neće u crkvu jer ga može ko vidit, a onda mu ode podobnost.
Prenesemo to svećeniku, nije mu bilo drago i nećkao se, no, kao dobar doplomata , predloži da on dođe u kuću dati poduku.
Sad se Mile nećka, vidit će neko da mu dolazi svećenik u kuću, a onda opet belaj. Moli Mira, i preklinje, onda Mile popusti. Može dolaziti, ali kad padne mrak.
Prenesemo to don Ivi, on stiska obraze šakom uz ono, «hm, hm,». Ali pristane.
I već sutradan predveče, skupimo se u Milinoj kući, njegova obitelj, obitelji od dvije sestre, ja i moja žena. Mezimo, pijemo, ćakulamo i smijemo se. Sunce zašlo, a šesti mjesec,vidi se još uru i po. Evo folcike, čuje se, drn, drn, drn, i stade. Utišali se mi, a na vratima don Ivo.
- Faljen isus i Marija.- Mi odgovorimo u glas.
- Vazda budi.- A Mile, obisio nos, pa će:
- Boga mu je…- Prekide ga don Ivo, s onim pssst.
- Rekli ste da će te doći kad padne mrak, jeli tako Mira?-
- Ajde, ajde, nije me niko vidio, a mrak će za koju minutu.- Spusti mu svećenik i sjedne, izvadi teku i misal pa započe.
- Ja vas razumijem, ali bar ono osnovno treba znati. Kad vas pitam na ulazu, što tražite od crkve, što ćete reći? Ajde kume.-
- Tražimo krštenje.- rekoh.
Dobro, valja se upoznati sa životom Josipa i Marije, znati deset zapovijedi, očenaš i zdravo Mariju i tako, makar ono osnovno.-
Tako je on nama držao poduke cijele sedmice, a kroz razgovor bi nas i pitao i tako vezano nastavljao. To je teklo u zabavnom tonu, baš smo se opustili. U petak je poduka završavala, sa svim komedijama što se čulo iz naših odgovora. Tako je don Ivo upitao Milu.
- Tata Mile, reci što je bio sv. Josip po zanimanju.- Mile dubokoumno prozbori.
- Sv. Josip, hm, on je bio mašinbravar ( strojobravar)..-
E, onda smo se prosuli od smjeha, skupa sa svećenikom. Nije više ništa pitao.
U nedjelju smo obavili obred krštenja, ali Mile nije došo u crkvu. Danas, ( Božić 2008), Mile je češće u crkvi od svećenika.
|
