fra gavun

Skroz izmišljena priča

Pošto ga 'e probudio zornjak i povata se sa ženon, Vlade je usuo kućerin rakije, dobro dva kućerina, u žbaćeno jaje i popio. (Ovo kućerin je kad se pije kući, a bićerin kad se ogrebeš vanka.) Onda je fino bacio dva jaja na oko i smazao, a onda kako je i red, bacio dva jaja preko samara na mazgi, podviknuo «de hodi», i put vlade, pardon,polja.
U stilu slavnog don Kihota, u sunčev izlazak, lipanjskog petka, jaši Vlade putom između kamenih suhozidina, i priča naglas ka da istim jezikom zbore on i mazga. Ide plivit lozu, malo ujutro, malo predveče, ne mora se čo'ek ubijat o' posla, «svaku mu sriću vrag odnia i poslu i ko ga je izmislija.»
No, krenulo Vladi krulit po trbuhu, to je jedno od onih dva što se mora. A što se mora, mora se.
- Amo, amo, vrag te odnija.-
Natjerao Vlade mazgu do blizu suhozida, da ne bi dangubio slazit s nje, ka pravi racionalan tip, izbaci se malko iz samara udesno oslanjajući se butinom lijeve noge na samar, i desnom nogom ugazio na zid. Dovoljno prostora za provesti naum i olakšati se.
Molao je kaiš i povuko hlače tek toliko da je šupak slobodan. Prvo se čuo onaj mokri prdac a onda i ostalo.
- Aaa, lipo je ono, ma ni ovome nije mane, uf.-
Mislio je na ono jutros, kući, i gleda okolo sebe da ga kogod ne špija. Božesačuvaj koja bi to sprdačina bila, i veselo nastavi.
- Ka' bi sa', hehehe, kogod reka mazgi, de hodi…-….
- Stani, stani vrag ti sriću odnija……ajme meni, ajme….., ubih se…..vrati se vraga izila,…..ajme meni,…..ubiću te….majku ti jeb….O Bože oprosti mi, nisa' zastranio, nego me,…..ajme….ajme, po sre' njega. Vrati se vrag te odnio idemo doma, e, doma idemo, a'e, vrag ti sriću odnija, što si mi učinila…….-
- Vidi naše' Vlade,dobro jutro Vlade, moš li, trebaš li pomoć.-
Taman sam naiša iza kantuna, red je pomoć čo'eku, u nevolji, hehe.
- Ne triba Ante, ne triba, fala ti, nisam bebica, znan ka'o triba i piškit i kakit.-
- Nisan ti ni mislio minjat pelene, hehe, no, kako ćeš tako posran.
- Ae ti kvragu svojim poslom, e.-
- A iden, iden, reče Ona tvoja da ćemo te u poju naći, evo idu sudac i moj advokat radi one međe između nas!-

Bračne dužnosti

Za dobiti oni položaj Nju sam povuka da se namjesti, dakle na leđa, desna noga podignuta, i sva mrvu nagnuta u lijevu stranu. A ja, skoro pod pravim kutom u odnosu na Nju, prebacio desnu preko i pritaka se. Tako se iskoristi svaki milimetar, hehe. A zašto tako, ha, a smeta trbuh, a lijepo ležim na lijevi bok, a nema zadaha iz usta, možemo se mobom dozivat, koliko smo daleko.
Vanka kiši, a jutro, a Ona još snena i pita.
- Štaš to ?-
- Da malko vodimo ljubav, a.-
- Aaa, ja mislila daš me *ebat.-
I radim ja, polako, a ona će:
- Mužu.-
- A.-
- Znaš, morali bi malome kupit tenisice.-
- Aha.-
- On oće one teke skuplje.-
- Dobro.-
- Ma, eli ti znaš koliko one koštaju.-
- Aha.-
- Koliko.-
- Šta.-
- Ti mene ništa ne slušaš.-
- Jebemu poriluk, viš da radim, a čujem, e.-
- Sto eura one dođu, puno 'elda.-
.- A, aha.-
- On oće da ide u Split kupit patike.-
- Aha.-
- Da idem i ja s njim, a.-
- A.-
- Pa bi ja i sebi nešto uzela.-
- Aha.-
- Ajme što te volim.-
- Ma, prekini više, 'benti patike i eure, sa' ću morat sve iz početka.-
- Ajme, puno, puno, puno te volin……………..-

Original Video - More videos at TinyPic

Susjeda

Ala bježe ovi dani, i toliko su isti da bi cijelu šetemanu mogo zvati, naprimjer, Utorak. Kad se izvučem iz postelje i obavim u «zavodu za zapošljavanje», ( ima neke sličnosti, benti.) ono što trebam, idem do dućana kupiti neku crkavicu. To mi je dobra prilika da sretnem susjedu, ili dolazi, ili odlazi iz dućana.
Nije da imam kakve pokvarene misli, božesačuvaj, nego onako,…. bacit riječ, dvije.
A moja ti susjeda, šalu voli i primit i dat, pa se pozdravljamo kako i priliči.
- Dobro ti jutro, susjedaaa, kako si jutros.-
- A, drži ga kad ti je dobroooo, i ovo nije jutro, već je deset uri.-
- Hm.- I prođe…. E, Ivo, Ivo, opet ti nije žena zadovoljna, ccc.
Slijedećeg jutra, ili dana, opet se sretnemo, ka da se dogovaramo.
- Dobar ti dan susjedaaa, jeli bilo štogod koristi od noćiiii.- Uljudno se javim sa sm'ješkom.
- A''e lipo muči stari jarče, e tebi ću reć da me nije muž dirao, aha.-
I prođe. Eto na, mogo sam i bez toga, e Ivo, Ivo…nije se, valjda…. Oću li se opet javit ili ne, pitanje je sad. No, brzo sam odagnao tu inbecilnu misao, moram se javit, nego kako, hehe.
Susjeda je susjeda, znaš ono, ljubi bližnjega svoga…..
I opet se sretnemo, nu,oko deset uri, a di'š prije po ovoj smrzavici, bemu miša.
- Bog susjedaa! Evo nisam siguran, da ti budem iskren, jeli ovo doba za reći dobro ti jutro, ili dobar ti dan, što ti veliš?-
Zastala je, uz ono, «hm», skupila obrve, pa se misli.
- Znaš, deset je uri, ja nebi rekla ni jedno ni drugo, ovo je nešto između. Taman tako, između.-
A i biće da je tako. Za jutro je mrvu kasno a za dan teke rano, hm. Ali mi je riješila dilemu, i sad kad se trevimo, lijepo, uljudno se javim, kako i doliči susjedima.
- Dobro ti između susjedaaa!-
- Ajde lipo k vraguuuu!-

AMERIKO, MOJE ISKRENE ČESTITKE !



KADA BI U HRVATSKOJ PREDSJEDNIK BIO SRBIN, DA LI BI TO

BILA DEMOKRACIJA ?

Nikad dosta sive mase
A narodna veli da čovjek traži ono što mu fali.
Nikako se dozvat pameti. Sjedim za stolom nasuprot jedne dame što voli tomonsona, mislim, jel, a do nje neoženjeni damac oko pedesete. Poznaje sve vrste botilja. Oni ti vode glavnu riječ. Pokušavam gledat između, ono, pravo u zid, jer kad dam lijevi žmigavac, čujem njega.
- …On meni donese, ovi, živio je na Manhatajnu, skuter na struju…..-
Kao da tražim stanicu na radiju, pa bljak, vrtim dalje. Desni žmigavac, nastavi ona.
- ….E, mene nije briga, ma najbolje lak skida acetinol, zna se…….-
A moram sjedit, roćkaš je, ostali jedu, piju i smijulje se. Oni što me dobro znaju, primjećuju! «Puši na uši».
Onda je moj stariji nekako došo do riječi pa će vako:
- Jedan moj kolega kupio novi mob i uključio vibru na najjače i metne ga u džep od hlača. Onda ti stane kod službenog telefona i naziva svoj broj…. sluša, a na licu mu blaženi osmjeh…-
- O luda čovika, smije se svojim gluparijama.-
Dam lijevi žmigavac a on će:
- Biće broj…a ne, ne, ne zna di mu je mobitel pa ga traži.-
A narod: Hihihihihi.
- E, a što se smijete, biće se meni smijete, a, jeli a, a zašto……..-

Tone

Posjet kod slovenčadi, moje sestre i onog što spava snjom, a dašta nego spava, iskoristio sam, ka svaki uman čoek za lateralne, nacionalne i skoro analne razgovore. Smatram sebe visokim pregovaračem ( 182 ), pa sam onog što spava s njon zamolio da mi nađe sugovornika na tom nivou.
A sugovornik ima 85 g. i nekadašnji hitlerov vojnik, što ja još nisam znao, dok nismo došli dotičnom u posjet. Oni su prijatelji po skijanju.
Dođemo mi, moji domaćini i ja, teškom mukom jer je jako mrzlo ( - 9 ) i puno snijega, kod Toneta i njegove Marije u hižu. Rukujemo se s njegovom ženom, pa onda s njim, a žensku je povuka i poljubio u lijevi, pa u desni obraz, pa pravo u usta. Faktor iznenađenja, od lascivnog starčića, zašiljene ćele. Poslije je grčila usta ka da je pojela friškog spuža, pa je cijelu večer ljuštila rakijetinu i držala u ustima, hehe. Da joj bude «lakše», prozvao sam je Tončka.
Ženske su ostale pričat o kolačima, a nas tri, (usput je moj domaćin svratio u wc), smo pošli u njegovu radnu sobu. Sjeo on za radni stol, ja gledam po zidu slike raznih interijera a to mu je bila i profesija. Kad, u kantunu primjetim malu sličicu onog slizane kose s prepoznatljivim brčićima, reko' ja:
- Dida Adolf.- Gledao me, smišljajući kako postavit pitanje....a onda reče.
- Je, je,… voliš ga.?-
Je, moš mislit, a luda čov'ka, mislin se ja. Onda ja nakrivim glavu, podignem obrve, i okrenem se, vedrog lica, i rekoh.
- Aha, ….on je bio pravi.-
- Prijdi, budem ti neš kazao.- Otvori jednu ladicu pa zavuče ruku ispod spisa i izvadi smotuljak. Otvori, a unutra bukvica, ili kako se već zove, i željezni križ.
- Viš, ja sam bio njegov vojnik, heee, heee.- Ja obisio vilicu, a on brže spremio, jer su se i otvarala vrata, dolazio je moj domaćin. Ebi ga, nisam ga fascinirao.
I tako sjedimo i pričamo o nečemu bez veze, dok nisam spomenuo more. Veli on:
- Tvoja Hrvaška je na morju uvela vinjete.- Ja se čudim, a veli moj domaćin da piše u novinama. Ja njima:
- To može biti jedino porez koji i ja plaćam.- A on meni:
- Vi ne držite riječ.- A ja:
- Ma nemojte.- A on će:
- Imate govna za pregovarače, vi nama kradete zemljo i naše morje.-
Onda sam mu ja reko da ne volim imati posla s govnima ni amo ni tamo. A on je reko, da bi volio da je živ veliki vođa pa se mi ne bi tako ponašali. A ja sam mu reko, možda bi i bio živ da ga nismo sredili. Napravio je groznu facu, a za par sekundi sam saznao i zašto, jer se smrad proširio i štipao za oči kao da je krepane mačke ručao. Ja i moj domaćin smo trpili, kao ono, svakome može uteć, a lijepo ponašanje ne dopušta protest. Ma ovo je teklo, a ne uteklo, jer se više nije moglo izdržati. A ništa se nije čulo, utiho. Onda je moj domaćin reko.
- Tone, spustil si ga, ha, vrag te jebal.- A on je ponovio svoj prepoznatljivi smijeh i reče.
- Haaa, haaa, jedan od mnogih.- Onda ja više nisam mogo izdurat i otvorio sam velika dupla vrata, u zadnji čas prije gušenja…Uletio čisti zrak kao da nas ponovo spašava od velikog vođe. Smrzavali smo se, ali više nije dimio, biće mu se stisnuo šupak od leda. Nije, valjda, mislio vodit pregovore sa dimnim signalima, heee, heee.
Eto ti, i sad ti pregovaraj o važnim pitanjima, a zraka nemaš, a taman smo bili na dobrom putu da se o ničemu ne dogovorimo. Tone, Tone, vrag te jebal, ugradit ćemo ti katalizator.

godina gaća

Poslije kontempliranja od nekoliko dana, mudro sam zaključio da će ovo biti godina gaća.
Većini će gaće same padat, po onoj narodnoj da, jebenome same gaće padaju.
Drugi sretnici će nositi gaće na štapu zahvaljujući Vladi H. i Josipu C. koji su nam napisali horoskope, besplatno. Oslobodili roblje da ne rade nedjeljom, a ne moraju jesti ni radnim danom. A ja sretan da imam takvog prijatelja Vladu jer meni čini dobro. E, što se čudite. Evo, primjera radi. Kad dođe do zatvora, meni, to ti je posebna priča, znao sam čitat novine po dvi ure na zahodu. A sad, spasilo. Kad sjednem, otvorim novinu s Vladinom slikom, i ne moš vjerovat, odma se olakšam.
Sad me zabrinula ova nestašica plina, no ne bojim se ja za naš narod, to je žilavo i snalažljivo, skupit će oni plin, ali da ih Vlado ne škilji pa poskupi fažol.
Pitam ja moga Vladu, mogu li ja naručit hororskop kod nekog drugo?
Veli, ne moš, to ti ja najbolje radim.
I što mogu, moram i ja štedit pa sam uveo nove mjere štednje među ukućanima.
1.- Nema puštanja vode iz vodokotlića dok se školjka ne napuni.
2.- Štednja na grijanju. Mlađi sin pere noge pa ne moramo otvarat prozore.
3.- Ručamo kad smo siti, tako manje pojedemo.
4.- Naredio sam da duhan pripale jedan od drugog da štedimo šibice.
Pratit ćemo ove mjere, pa kad urode plodom, uvest ćemo nove.

DOBRA VAM BILA OVA MMIX-a

........A nije Beograd!


Kad uđemo u Europu i naši junci će ovako dobijati poštu!


Na ovim strminama, koze pod ručnom pasu!


Avijacija odmara!


Spermići lete u nebo!


Ne čudi me da piju, imaju najstariju lozu na svitu!


Potega ja jednu više!


Sa ži(v)čarom smo stigli na vrh Pohorja, moram priznati da je fascinantno.


Skijaška staza Pohorja, a ono gore što ne vidite, sam ja!

Ivan A. Petras

BAJKA O' TRI KRALJA

Ljeta Gospodnjega 2007., indikcije petnaeste, na dan Bogojavljenja, za vrijeme vladavine kralja Bele Drugoga – Bradatoga, ja Ivan, sin Antunov zabilježih ovo, da se ne zaboravi i da se uspoređuje sa drugim zapisima.



N A T R I K R A LJ A I L I S J E Č A NJ S K I K R I J E S O V I

Putnik namjernik ili turistički hodočasnik koji prošeta ovim starim kamenim gradom od crkve sv. Dumenika, pokraj bivše peškarije, pa skrene nakon dvadesetak koraka s desne strane otoka starih kuća i kafića, izgrađenih na nasipu- zastat će iznenađen pod kosom klisurom,visokom dvadesetak metara, koju je izdublo more što je nekad, prije izgrađenog nasipa dopiralo do samog njenog podnožja. Ako se ne radi o putniku namjerniku, već o domorodcu, znat će da su tu uz stjenu bile priljubljene kuće koje su stradale za vrijeme
savezničkog bombardiranja njemačkih položaja u drugom svjetskom ratu, a ako se pritom
radi i o osobi starijoj od pedesetak godina izronit će mu iz sjećanja ciganske, danas bismo rekli romske beskućničke družine koje su od studenog do ožujka pedesetih i početkom šezdesetih prošlog stoljeća zimovale uz logorsku vatru u samom dnu kose stijene, donekle zaštićeni od vjetra, kiše pa i snijega. Ja ću ih u priči nazivati Cigani, bez
uvrede, sa nostalgijom i simpatijama, jer su se u vrijeme mog djetinjstva i sami tako nazivali. Znalo ih je zimovati po tridesetak, tri – četiri obitelji, od najstarijih do mnoštva
malenih, crnih i zamazanih lica, pretežno oskudno odjevenih. Muškarci bi se tijekom dana razmilili po okolini skupljajući ogrijev, ili po gradu uzvicima:"Kalais-kalais, teće-
pinjate" ako su znali popravljati probušeno metalno posuđe, uz skromnu naplatu. Žene bi
se sa djecom u naručju tijekom dana krenule u "gatanje" za sitne pare ili u prošnju.
Predvečer bi se sve obilelji skupile uz veliku logorsku vatru, zalogajile i grijale, a znala
se čuti i tugaljiva ciganska pjesma uz gitaru.
Nitko od mojih vršnjaka nije noću prolazio pokraj klisure, radije je prolazio paralelnom ulicom uz more, jedino po danu u grupici od 3-4 mangupa bi znali iskazivati hrabrost uz
pogrdne uzvike, a kad bi mali Cigančići "zaškaljali", ili koji stari Cigo istupio korak dva,
hrabro bismo se dali u bijeg.
Iako su se mučili na svoj način za preživljavanje, vladala je fama da vole ukrasti, a majke su plašile djecu da ako ih ukradu Cigani, ili će ih prodati u dalekom svijetu ili ih skuhati
u velikom bronzinu u sapun, a većina mularije je to i vjerovalo.
Čak su i odrasli, pa i milicionari radije prolazili susjednom ulicom, uz more.

Već više od četiri decenija nisu viđeni Cigani pod tim stijenama, tako da su ljudi već pomalo zaboravili ove stare slike i zgode. Nije poznato koja je nevolja ove godine navela
šezdesetgodišnjeg Jakuba, pogrbljenog starca izborana lica, već odavna udovca – čija je
životna družica počivala negdje uz balkanske drumove - da nagovori sina da sa ženom i za sada petoro djece provedu zimu u tom donekle zaštićenom kutku, valjda se pred smrt
prisjetio nekog svog davnog zimovanja pod ovim stijenama.
Glava obitelji tridesetogodišnji Jusuf i žena mu Mirjam sa četvoro nejači i jednim dojenčem nije smislio ništa pametnijega i tako se oni smjestiše pod strmom klisurom.

Opet su zaplamsale vatre pod stijenom, ljudi su počeli izbjegavati tu ulicu a i susjedni
stanari su se znali tužiti gradskim vlastima na nove došljake. Bilo je i pravih sukoba kad
bi obijesna mlađarija, posjetitelji susjednih kafića bacili prazne pivske boce, uz glasne poruge, na Jusuf ben Jakubovu obitelj.

Gradom je odnedavna vladala kneginja Leda. Podanici su voljeli svoju kneginju a ona je voljela blještave bluze. Kneginja naloži da se pošalju oružnici, da ispitaju stvar i privedu koga je potrebno. Svi raspoloživi oružnici su već bili raspoređeni na zadatke kojih je bilo mnogo, tuče, kriminal, krađe automobila, preprodaja trave i bijeloga praha, tako da je zadatak dobio jedini slobodni oružnik koji je ionako najčešće ispisivao prijave i kazne. Omanji simpatični brkati oružnik, pripaše remen i krene na zadatak.
Kako je i sam bio siromašna porijekla i po prirodi dobra srca, nije imao snage rastjerati
prozeblu Romsku obitelj, već napiše u izvješću da su incident izazvali "nepoznati mladi počinitelji pod utjecajem alkohola". Na tome je i ostalo.

Iako se službeno smatralo da kneginja vlada gradom, stvar je bila malo drugačija. Prava istina je bila da je gradom vladalo desetak plemića - "šljivara", koje je u sklopu akcije zvane "dvjesta obitelji" u plemenitaše proizveo blagopočivši kralj Bela Prvi, za određene usluge i ustupke, a koji su prije no što su postali plemići imali gaće na štapu kao i većina podanika ove siromašne provincije. Svi su oni povremeno pravili neka dobra djela a osobito su se voljeli pri tome pojavljivati u javnosti. Izvanredno su savladali t.zv. „public relations“, za vrijeme sviranja himne obvezno bi bila desna ruka na lijevom džepu, a ako neki nisu znali čitav tekst, barem bi sinhronizirano otvarali usta, najbitnije je bilo da blješte reflektori i da zuje kamere. Rijetki su znali i poštovali onu biblijsku:"Neka ti ne zna lijeva, što radi desna...". Iako ih je bilo desetak osobito su se u tome isticali Melkior Glavica, Gašpar Prcić i Baldasar Golly. Bili su voljeni od pučana jer su im rado pružali "kruha i igara", a to za njih i nije bio neki problem, jer je sve bilo uračunato u maloprodajnu cijenu proizvoda.

Od svojih doušnika i savjetnika čuli su za ovaj slučaj, a kako je bilo božično i novogodišnje vrijeme savjetovano im je da naprave neko dobro djelo. Zajahaše svoju metalnu konjicu, naprtiše konzervi, namirnica i igračaka, koje su preostale od božične potrošačke groznice i parkiraše u mračni sokak pod klisurom. Logorska vatra je plamsala,
stari Jakub je hrkao pod šatorskim krilom a dječica su skakutala oko vatre dok im je krulilo u želudcima. Mirjam je glasno kukala jer joj je dojenče odbijalo dojenje i bilo u vručici, a Jusuf je bespomoćno gledao u oblačno nebo iz koga je već sniježilo.
Šta je ovo, crni mrak, di su reflektori, kamere, čut će me Šimo Bijankić i Bana Ilić za ovo - drekne Gašpar. Ljudi, pa nema nikoga a lipo san in reka da pošalju Gordanku ili Blavorku da nešto i zabilježe, razočarano će Melkior. Izgleda da je ovo krivi spoj, reče
Baldasar dok je mobitelom primao neku informaciju i zapovjednički nastavi: -Pravac
Krešimirov Dom, izgleda da je tamo glavni hepening.
Žurno zajahaše svoju skupu limenu konjicu i dok im put pokazivahu svijetleće zvijezde repatice, ovješene na stupove javne rasvjete, za tren parkiraše na nogostup pokraj Krešimirova doma. Okićena jelka, blještavilo, mnoštvo svijeta i djece, reflektori, kamere i novinarska svita, na bini kneginja sa svečanom titularnom kolajnom preko nove bluze,
sve kako i treba biti. Mjesta, mjesta - povika Baldasarova, Melkiorova i Gašparova svita,
dok su im pripravljali prolaz prema bini.
Samo se iz prikrajka smijuljio mali brkati oružnik dobroga srca, dok je ispisivao kazne za pogrešno parkiranje, iako je slutio da će to ovaj put ipak završiti u zapovjednikovu košu.


Dok je buka, blještavilo i gužva vladala na centralnom hepeningu, iskrade se iz susjedne
trošne kuće pokraj klisure baka Tonina, dobri duh susjedstva, rođena Varoška, udata u Dolac, stara udova koja je podigla tri sina, zbrinula pokojnog muža i svekra, duša koja cijelog života nikome zla nije napravila, a dobra nebrojeno puta, koju život nije mazio, noseći tetrapak mlijeka i kutiju antibiotika ceporexa, kojih je nasreću imala po običaju u kantunalu – zlu ne trebalo, i tutne ih u ruku Jusufu za maloga.
I dok je Mirjam klanjajući se i brkajući padeže zahvaljivala, i zdravlje i svaku sreću joj zazivala, a u naručju stezala svoje prozeblo čedo, dobri duh stare Tonine, pučanke i prave kršćanke, lagano se odgega i nestade u bijeloj mećavi, nečujno kao što se i pojavio.
hre