Nikad dosta sive mase
A narodna veli da čovjek traži ono što mu fali.
Nikako se dozvat pameti. Sjedim za stolom nasuprot jedne dame što voli tomonsona, mislim, jel, a do nje neoženjeni damac oko pedesete. Poznaje sve vrste botilja. Oni ti vode glavnu riječ. Pokušavam gledat između, ono, pravo u zid, jer kad dam lijevi žmigavac, čujem njega.
- …On meni donese, ovi, živio je na Manhatajnu, skuter na struju…..-
Kao da tražim stanicu na radiju, pa bljak, vrtim dalje. Desni žmigavac, nastavi ona.
- ….E, mene nije briga, ma najbolje lak skida acetinol, zna se…….-
A moram sjedit, roćkaš je, ostali jedu, piju i smijulje se. Oni što me dobro znaju, primjećuju! «Puši na uši».
Onda je moj stariji nekako došo do riječi pa će vako:
- Jedan moj kolega kupio novi mob i uključio vibru na najjače i metne ga u džep od hlača. Onda ti stane kod službenog telefona i naziva svoj broj…. sluša, a na licu mu blaženi osmjeh…-
- O luda čovika, smije se svojim gluparijama.-
Dam lijevi žmigavac a on će:
- Biće broj…a ne, ne, ne zna di mu je mobitel pa ga traži.-
A narod: Hihihihihi.
- E, a što se smijete, biće se meni smijete, a, jeli a, a zašto……..-