Marketing
Ivan A. Petras
BAJKA O' TRI KRALJA
Ljeta Gospodnjega 2007., indikcije petnaeste, na dan Bogojavljenja, za vrijeme vladavine kralja Bele Drugoga – Bradatoga, ja Ivan, sin Antunov zabilježih ovo, da se ne zaboravi i da se uspoređuje sa drugim zapisima.
N A T R I K R A LJ A I L I S J E Č A NJ S K I K R I J E S O V I
Putnik namjernik ili turistički hodočasnik koji prošeta ovim starim kamenim gradom od crkve sv. Dumenika, pokraj bivše peškarije, pa skrene nakon dvadesetak koraka s desne strane otoka starih kuća i kafića, izgrađenih na nasipu- zastat će iznenađen pod kosom klisurom,visokom dvadesetak metara, koju je izdublo more što je nekad, prije izgrađenog nasipa dopiralo do samog njenog podnožja. Ako se ne radi o putniku namjerniku, već o domorodcu, znat će da su tu uz stjenu bile priljubljene kuće koje su stradale za vrijeme
savezničkog bombardiranja njemačkih položaja u drugom svjetskom ratu, a ako se pritom
radi i o osobi starijoj od pedesetak godina izronit će mu iz sjećanja ciganske, danas bismo rekli romske beskućničke družine koje su od studenog do ožujka pedesetih i početkom šezdesetih prošlog stoljeća zimovale uz logorsku vatru u samom dnu kose stijene, donekle zaštićeni od vjetra, kiše pa i snijega. Ja ću ih u priči nazivati Cigani, bez
uvrede, sa nostalgijom i simpatijama, jer su se u vrijeme mog djetinjstva i sami tako nazivali. Znalo ih je zimovati po tridesetak, tri – četiri obitelji, od najstarijih do mnoštva
malenih, crnih i zamazanih lica, pretežno oskudno odjevenih. Muškarci bi se tijekom dana razmilili po okolini skupljajući ogrijev, ili po gradu uzvicima:"Kalais-kalais, teće-
pinjate" ako su znali popravljati probušeno metalno posuđe, uz skromnu naplatu. Žene bi
se sa djecom u naručju tijekom dana krenule u "gatanje" za sitne pare ili u prošnju.
Predvečer bi se sve obilelji skupile uz veliku logorsku vatru, zalogajile i grijale, a znala
se čuti i tugaljiva ciganska pjesma uz gitaru.
Nitko od mojih vršnjaka nije noću prolazio pokraj klisure, radije je prolazio paralelnom ulicom uz more, jedino po danu u grupici od 3-4 mangupa bi znali iskazivati hrabrost uz
pogrdne uzvike, a kad bi mali Cigančići "zaškaljali", ili koji stari Cigo istupio korak dva,
hrabro bismo se dali u bijeg.
Iako su se mučili na svoj način za preživljavanje, vladala je fama da vole ukrasti, a majke su plašile djecu da ako ih ukradu Cigani, ili će ih prodati u dalekom svijetu ili ih skuhati
u velikom bronzinu u sapun, a većina mularije je to i vjerovalo.
Čak su i odrasli, pa i milicionari radije prolazili susjednom ulicom, uz more.
Već više od četiri decenija nisu viđeni Cigani pod tim stijenama, tako da su ljudi već pomalo zaboravili ove stare slike i zgode. Nije poznato koja je nevolja ove godine navela
šezdesetgodišnjeg Jakuba, pogrbljenog starca izborana lica, već odavna udovca – čija je
životna družica počivala negdje uz balkanske drumove - da nagovori sina da sa ženom i za sada petoro djece provedu zimu u tom donekle zaštićenom kutku, valjda se pred smrt
prisjetio nekog svog davnog zimovanja pod ovim stijenama.
Glava obitelji tridesetogodišnji Jusuf i žena mu Mirjam sa četvoro nejači i jednim dojenčem nije smislio ništa pametnijega i tako se oni smjestiše pod strmom klisurom.
Opet su zaplamsale vatre pod stijenom, ljudi su počeli izbjegavati tu ulicu a i susjedni
stanari su se znali tužiti gradskim vlastima na nove došljake. Bilo je i pravih sukoba kad
bi obijesna mlađarija, posjetitelji susjednih kafića bacili prazne pivske boce, uz glasne poruge, na Jusuf ben Jakubovu obitelj.
Gradom je odnedavna vladala kneginja Leda. Podanici su voljeli svoju kneginju a ona je voljela blještave bluze. Kneginja naloži da se pošalju oružnici, da ispitaju stvar i privedu koga je potrebno. Svi raspoloživi oružnici su već bili raspoređeni na zadatke kojih je bilo mnogo, tuče, kriminal, krađe automobila, preprodaja trave i bijeloga praha, tako da je zadatak dobio jedini slobodni oružnik koji je ionako najčešće ispisivao prijave i kazne. Omanji simpatični brkati oružnik, pripaše remen i krene na zadatak.
Kako je i sam bio siromašna porijekla i po prirodi dobra srca, nije imao snage rastjerati
prozeblu Romsku obitelj, već napiše u izvješću da su incident izazvali "nepoznati mladi počinitelji pod utjecajem alkohola". Na tome je i ostalo.
Iako se službeno smatralo da kneginja vlada gradom, stvar je bila malo drugačija. Prava istina je bila da je gradom vladalo desetak plemića - "šljivara", koje je u sklopu akcije zvane "dvjesta obitelji" u plemenitaše proizveo blagopočivši kralj Bela Prvi, za određene usluge i ustupke, a koji su prije no što su postali plemići imali gaće na štapu kao i većina podanika ove siromašne provincije. Svi su oni povremeno pravili neka dobra djela a osobito su se voljeli pri tome pojavljivati u javnosti. Izvanredno su savladali t.zv. „public relations“, za vrijeme sviranja himne obvezno bi bila desna ruka na lijevom džepu, a ako neki nisu znali čitav tekst, barem bi sinhronizirano otvarali usta, najbitnije je bilo da blješte reflektori i da zuje kamere. Rijetki su znali i poštovali onu biblijsku:"Neka ti ne zna lijeva, što radi desna...". Iako ih je bilo desetak osobito su se u tome isticali Melkior Glavica, Gašpar Prcić i Baldasar Golly. Bili su voljeni od pučana jer su im rado pružali "kruha i igara", a to za njih i nije bio neki problem, jer je sve bilo uračunato u maloprodajnu cijenu proizvoda.
Od svojih doušnika i savjetnika čuli su za ovaj slučaj, a kako je bilo božično i novogodišnje vrijeme savjetovano im je da naprave neko dobro djelo. Zajahaše svoju metalnu konjicu, naprtiše konzervi, namirnica i igračaka, koje su preostale od božične potrošačke groznice i parkiraše u mračni sokak pod klisurom. Logorska vatra je plamsala,
stari Jakub je hrkao pod šatorskim krilom a dječica su skakutala oko vatre dok im je krulilo u želudcima. Mirjam je glasno kukala jer joj je dojenče odbijalo dojenje i bilo u vručici, a Jusuf je bespomoćno gledao u oblačno nebo iz koga je već sniježilo.
Šta je ovo, crni mrak, di su reflektori, kamere, čut će me Šimo Bijankić i Bana Ilić za ovo - drekne Gašpar. Ljudi, pa nema nikoga a lipo san in reka da pošalju Gordanku ili Blavorku da nešto i zabilježe, razočarano će Melkior. Izgleda da je ovo krivi spoj, reče
Baldasar dok je mobitelom primao neku informaciju i zapovjednički nastavi: -Pravac
Krešimirov Dom, izgleda da je tamo glavni hepening.
Žurno zajahaše svoju skupu limenu konjicu i dok im put pokazivahu svijetleće zvijezde repatice, ovješene na stupove javne rasvjete, za tren parkiraše na nogostup pokraj Krešimirova doma. Okićena jelka, blještavilo, mnoštvo svijeta i djece, reflektori, kamere i novinarska svita, na bini kneginja sa svečanom titularnom kolajnom preko nove bluze,
sve kako i treba biti. Mjesta, mjesta - povika Baldasarova, Melkiorova i Gašparova svita,
dok su im pripravljali prolaz prema bini.
Samo se iz prikrajka smijuljio mali brkati oružnik dobroga srca, dok je ispisivao kazne za pogrešno parkiranje, iako je slutio da će to ovaj put ipak završiti u zapovjednikovu košu.
Dok je buka, blještavilo i gužva vladala na centralnom hepeningu, iskrade se iz susjedne
trošne kuće pokraj klisure baka Tonina, dobri duh susjedstva, rođena Varoška, udata u Dolac, stara udova koja je podigla tri sina, zbrinula pokojnog muža i svekra, duša koja cijelog života nikome zla nije napravila, a dobra nebrojeno puta, koju život nije mazio, noseći tetrapak mlijeka i kutiju antibiotika ceporexa, kojih je nasreću imala po običaju u kantunalu – zlu ne trebalo, i tutne ih u ruku Jusufu za maloga.
I dok je Mirjam klanjajući se i brkajući padeže zahvaljivala, i zdravlje i svaku sreću joj zazivala, a u naručju stezala svoje prozeblo čedo, dobri duh stare Tonine, pučanke i prave kršćanke, lagano se odgega i nestade u bijeloj mećavi, nečujno kao što se i pojavio.
hre
Post je objavljen 02.01.2009. u 16:09 sati.