Marketing
Kako ću uzeti odmor, slijedećih desetak dana zamijenit će me moj prijatelj Ivan A. Petras (www.epm.hr/petras), sa Božićnom i Novogodišnjom pričom i Bajkom o 3 kralja iz njegove treće knjige, koja izlazi iz tiska za nekoliko mjeseci.
Radostan i blagoslovljen BOŽIĆ, i sretnu i uspješnu NOVU GODINU, u društvu najdražih, želi vam, fra gavun!!
Ivan A. Petras: Iz Zbirke pripovjetki PRIČE IZ KALENDARA:
B O Ž I Ć N A P R I Č A
O R I J E N T E X P R E S S
Zubato prosinačko sunce virilo je, a hladni sjeverac fijukao kroz gole grane uličnog drvoreda, ulice su bile puste i prazne i tek bi poneki prolaznik ne osvrćući se, hitao toplom domu. Samo je jedan prosjak , bogalj bez lijeve noge, u odjeći koju je prala kiša, a sušilo sunce, sjedio kao i obično na skalinama u zavjetrini, sa odloženim štakama pokraj sebe i okrenutim zgužvanim šeširom ispred sebe , u kojemu se nalazilo nekoliko metalnih novčića . Nitko od prolaznika ne pamti da je ikad vidio papirnatu novčanicu u šeširu tog nesretnika . Malo tko je išta znao o njemu. Pojavio se dvije godine iza rata , pričalo se da je porijeklom iz nekog bosanskog sela i da je stradao u eksploziji granate na sarajevskoj tržnici Markale . Bilo je zlobnika koji su tvrdili da je bio u četničkoj vojsci Radovana Karadžića i da se zove Đorđe Osmanović ,a bilo je i onih koji su se kleli da je viđen u mudžahedinima Alije Izetbegovića i da se zove Osman Đorđević.
Rijetkima je palo na pamet da je on obični siromašak, civilna žrtva rata u susjednoj državi i da je "trbuhom za kruhom" došao u ovaj dalmatinski gradić, gdje je prosjaku samo malo manje težak život nego u Bosni . Objesna djeca iz susjedne osnovne škole su mu dali nadimak Brzi Mujo , a kad su nakon nekoliko dana shvatili da se ni najmanje ne ljuti zbog toga prozvali su ga Orijent Express. Pod tim imenom poznavao ga je svaki stanovnik gradića.
Stjepan je uzdignutog ovratnika, s torbom na leđima i rukama u džepovima kaputa žurio kući. Danas je Badnjak i majka bi se zasigurno naljutila kad ne bi na vrijeme stigao kući, pogotovo stoga jer je na bakalar sa krompirima pozvala ujnu i ujaka. Premda se u njihovoj kući štovalo blagdane i ukusno kuhalo , Stjepan ,iako već učenik osmog razreda ne pamti da je za Božić u njihovom domu bilo veselo. To mu je bilo potpuno razumljivo . Rodio se kao nedonošće od sedam mjeseci na Sv.Stjepana, drugog dana Božića 1991, po kome je i dobio ime. Bilo je to ratno vrijeme , bojišnica je bila veoma blizu gradu i majka se sa ostalim svijetom povremeno skrivala po skloništima, dok je otac ,kao branitelj, u uniformi Zbora Narodne Garde pretežno boravio na bojištu . Kako je neprijatelj često uznemiravao građane paljbom iz teškog oružja sa obližnje Gradine ,pala je naredba da se to brdo osvoji kad se najmanje nadaju , na badnju noć, i tako neprijatelj odbaci još desetak kilometara dalje, odakle ne bi imao dometa za napad na civilne ciljeve. Nakon brzog iznenadnog napada brdo je bilo osvojeno, ali je njegov otac bio zle sudbine. Neoprezno se uspravio , podigao ruke u zrak i dok je ushićen vikao:"Gotovo je, gotovo", smrtno ga je pogodio rafal neprijatelja u bijegu.
Kad je sutradan, za vrijeme božićnog doručka stigla tragična vijest , majka je zanijemila , pala u nesvijest i završila u bolnici. Tako se dogodilo da je Stjepan ugledao svijet dva mjeseca ranije ,koja je preživio u inkubatoru . Sva sreća je bila da je bolnički agregat imao dovoljno nafte jer su prekidi napajanja električnom energijom iz mreže u to ratno vrijeme bili česti. To je bio osnovni razlog da su svi Božići i svi njegovi rođendani obilježeni uz titravo svjetlo kandele, svečano i dostojanstveno, ali bez osobitog veselja.
Majka mu je prije par tjedana, za Sv.Nikolu poklonila novčanicu od 50 kuna , tjedan dana kasnije , za Sv.Lucu još toliko mu je dao ujak ,i želio je, ako još nešto po običaju dobije za Božić i Novu Godinu, sam sebe obradovati novim " walkmanom" pa je promijenio dvije pedesetice u jednu novčanicu od sto kuna da ne bi slučajno nešto od toga potrošio prije vremena. Premda je rastao bez oca, osjećao se sigurnim i zaštićenim jer osim majčine ljubavi osjećao je i toplinu ujakove brige za njega.
Iako se u velikoj žurbi nije osvrtao, Stjepanu već izdaleka zapne pogled za nesretnog beskućnika. Studen je stiskala sve jače i bi mu žao prosjaka te zastane kraj njega :"Zašto ne pođete kući?" upita ga. "Nisam od sinoć ništa jeo"-odgovori bogalj . Stjepan, koji se u mislima već radovao toplom domu i zajedničkom ručku sa ujakom, najednom osjeti nekakvu krivnju i nelagodu pred ovim čovjekom." Kako je svijet nepravedan" , pomisli on , on prema kojem se sudbina već jednom pokazala veoma nepravednom. Ruka mu je sama krenula u đžepić košulje, napipa onu skrivenu i nekoliko puta presavijenu novčanicu,jedinu koju je imao i spusti je u otrcani šešir.
"Pojedite nešto..Sretan Vam Božić!", tiho izusti Stjepan i krene dalje. Nije sačekao da vidi zahvalni pogled nesretnika ali je u hodu čuo nešto kao:"Alah selŕmet" ili možda"Hristos ti dao", ili mu se to samo učinilo jer se vjetar poigrao svojim hukom.
*
Poslije dobrog ručka od bakalara i čaše crnog vina, ostali su u toploj kuhinji u časkanju sa ujakom i ujnom, o prošlosti, o pokojnom ocu , o teškom življenju i planovima za budućnost, čekajući majčine fritule. Kasno navečer , dok je on završavao ukrašavanje božićnog drvca , majka je zapalila dvije kandele, jednu pod slikom bogorodice a drugu pod slikom pokojnog oca, dok joj je suza klizila niz lice. Po odlasku ujaka i ujne ,koji su se trebali spremiti za" ponoćku" Stjepan zagrli majku , poželi joj "Laku noć"i ode u svoju sobu.
Od očeve pogibije majka nije više išla u crkvu na Badnjak i Božić, nije mogla podnijeti tužne i radosne emocije istovremeno.Tako je navikla i njega pa bi otišli tek na njegov rođendan.
Ušavši u sobu, otvori na trenutak prozor, pogleda noćno nebo puno sjajnih zvijezda, osjeti beskraj Svemira i najednom ga prožme snažan osjećaj da nije sam na svijetu. Vjetar se potpuno smirio, čulo se lepršanje krila goluba koji je zakasnio za svojim jatom u potkrovlje , a jedna zvijezda repatica je proletjela nebom i nestala u daljini.
Poslije molitve , prije no što je zaspao ,razmišljao je o tome što će poslije praznika napisati u školskoj zadaći iz vjeronauka ili hrvatskog jezika, obično bi dobili naslov :"Kako sam proveo blagdane" sa smjernicama da opišu neko dobro djelo koje su napravili u te blage dane."Neka to ipak ostane moja mala tajna"-zaključi, jer nije bio sasvim siguran da bi baš svi pravilno razumjeli i protumačili njegov današnji doživljaj.
Stjepan postupno utone u san i usne susret sa dragim likom sa zidne slike, svojim ocem , koji ga lagano podigne , poljubi u čelo i nježno privije na grudi. Iz obližnje crkve čulo se radosno pjevanje puka kršćanskog:"U to vrime godišta". Mjesec je izvirio iza brda a tiha i sveta noć spustila se na gradić i svojim blagim i nježnim zagrljajem obuhvatila sve ljude dobre volje."
2004g.
Post je objavljen 22.12.2008. u 23:32 sati.