|
doček te Nove sam dočekala u ne baš osobno dobrom raspoloženju, unatoč sasvim ok društvu… i baš sam se zdušno probala ufurati u svu tu… yeeeej&wish&happy…spiku dok su se u magli gasila padajuća svjetla vatrometa… „osjetila“ sam, jednostavno jesam… da su dani i vrijeme preda mnom…onak…-???!!! i da ne bezvezarim…odlučila sam ranije otići doma… pješice, u društvu šampanjca, usput nespretno razbivši dvije teške kristalne čaše.…peh.. da bi dani nove krenuli nekim svojim slijedom… i imala sam pozitivu u sebi , a bez fige… i imala sam vjerovanje da sve nekak bude, ipak bude…nekak… usput se još jedan od honorarnih poslova pokazao kao uzaludan trud bez adekvatnog i pravovremenog plaćanja, ali ajde..traje.. iako mu se vidi vrlo brzi kraj, jer jednostavno nema smisla, ne pod ovakvim uvjetima, iako je kriza, iako su upotrijebljeni svi mogući izgovori i opravdanja… pa i onaj moj... „bolje išta nego ništa“.. međutim, danas sam napokon odlučila da je bolje… da sam ja ta koja treba reći to… -„ništa“…upravo ovih dana… al da se vratim na početak… siječanj… ..već idući tjedan na dolcu srećem frenda koji me obavještava da mu žena ima.. rak limfe...da slijedi kemoterapija, citostatici..i sve ostalo.. (znamo se dobrih 25 godina, kroz godine smo imali periode intenzivnog i manje intenzivnog druženja, i nekoliko nezaboravnih događanja) sredina siječnja… bila je u znaku objašnjavanja, ljubavni život se zakomplicirao i počela su moja izbjegavanja određenih istina i suočavanja, i mojeg žmirenje na oba oka i nadanja da sve nekak bude…nekak... kraj istog siječnja… (na jedan meni osobno vrlo znakoviti datum), sam završila ipak gadnom svađom..i prekidom...sa osobom, koja se putem potpuno „izgubila“…jer od mog žmirenja ništa.. da bi onda danima, osobno i sms-om…na poticaj i neprestana pitanja… …ukazivala, pokazivala, objašnjavala… da je meni to i takvo ponašanje skroz neprihvatljivo, strano, zastrašujuće, zabrinjavajuće i da mi tak šta ni najmanje ne treba..i da ako se nastavi, ja ću bez obzira na osjećaje, odnos i obostrano značenje, prekinuti sa jednim - dosta… nakon koje se ipak, ajde…uz sav stres i odluke dogodio značajan zaokret, obećanje i uvjeravanje... koje je eto još uvijek na djelu i od riječi dakle sve i dalje traje…i dobro je… početak veljače obilježila je vijest iz švicarske o potrebi hitne operacije odstranjivanja dojke... i daljnjoj kemoterapiji sa neizvjesnim ishodom... u idućih šest mjeseci, jednoj meni bliskoj i vrlo, vrlo dragoj osobi u srednjim tridesetima, pravoj svjetskoj putnici, majci dvije vrlo male curice, koja mi je u neku ruku i rod, a koja je bila kod mene u posjeti prije nepunih tri mjeseca…i tada smo se smijale i pričale i pričale.. a kad sam se u nedavni četvrtak na petak, u sred noći iznenada probudila sa jakim nagonom za povraćanjem i pri tome jedva i u zadnji čas stigla do kupatila… …„znala sam“… da lošim događanjima još nema kraja… tu subotu stiže vijest da je pas ljubimac,propao kroz led na rijeci i da mu više nema traga… (na isti datum, točno prije godinu dana drugi je pas ljubimac, uginuo od starosti) …a bratić, gotovo brat, kojem je operacija srca prije neko vrijeme sasvim uspjela, tu nedjelju umire od komplikacija sasvim druge vrste… a kad tjedan nakon… nedjelju na ponedjeljak nikako ne mogu spavati negdje od dva u noći.. pa sam budna, a bez razloga, uz nervozu u sebi, sve do zore… iako sam dan provela u prirodi i snijegu i prije toga "kljucala" od umora pred tv-om… shvatim da se opet nešto „sprema“… i u ponedjeljak stigne vijest iz slovenije… da je umro moj 102 godine star djed… i onda više ne znaš što bi... i isto popodne nazoveš prijateljicu s kojom si godinama dijelila sve i popila bezbroj kava i poslušala bezbroj priča i razmišljanja i razriješila masu njenih i svojih dvojbi pokušaš ispričati kako si… i što osjećaš… i što ti se sve izdogađalo u tih zadnjih, samo mjesec dana… i iako ona već neko vrijeme negdje „leluja“ kroz svoje misli i svoje priče… i kužiš da te ne sluša i ne sudjeluje… jer je njen mačak ometa potrebom da ulazi i izlazi, a ona da mu otvara i zatvara vrata i to svaki puta tebi komentira…i tako te prekida… i da je to…a u vezi tebe i nje već dulje vrijeme, pomalo čudno, neuobičajeno, odvojeno, separirano…ali eto svejedno zoveš… jer je tebi sada već mjesec dana intenziviranja vijesti i događanja, malo previše i jer taman kreću ponovne suze… ali… sada joj napokon spuštaš slušalicu govoreći… ma zaboravi, nije bitno, nema me.. i pitam se… da li je sada konačno gotovo? da li je ispunjena ona kvota slijeda …od tri…nečega, a sličnoga.. i da li sam ispunila seriju loših vijesti i prepiranja i događanja i smrti i tuge zbog svega.. barem za jednu, ovu godinu… |