|
…za ponovne početke..dana.. potrebno je ponekad šutjeti…ne odšutjeti…samo biti tiho, pa pogledati situaciju..okolnosti… i sebe, svoje reagiranje, osluhnuti sebe i vidjeti i čuti… i ne čuti je..i ne vidjeti je..više.. već osjetiti da je neka davno usvojena reakcija jednostavno iščezla… više nije tu… i zadivim se..uistinu…kako je neprimjetno, ali sasvim…izostala… jer … toliko me ponekad zabave…moram, trebam, mogu…hoću, želim… da tek kasnije shvatim da sam drugačija..da sam ja..ali drugačija.. bez onog osjećaja unutra… koji je prije rogoborio, bunio se, pjenio, dokazivao, uzbuđivao se oko svega, grčio.. i sve poprilično doživljavao..kao užasno bitno, nepravedno…i… dramatski...sad-će-se-svijet-opet-srušiti… priznajem… okretala sam to..nešto..u meni…analizirala, promatrala, nijekala, priznavala, gledala iz posebnog ovog-onog kuta, stavljala u odnose, razloge, posljedicu, lomila prema svjetlosti, slala u mrak, rastavljala u komadiće, sakupljala, spajala i lijepila… ali svaki puta je izgledalo… …bitno… a onda jedno jutro, (jer se meni masa tih nekih spoznaja desi upravo tada) odmah nakon sna.. u onaj trenutak svijesti da je …vrijeme…i dan.. za ponovni početak…osobne… drugačijosti... |