|
raznježi me..kada napiše… “sunčam jastučiće da mi lijepo spavaš sunašce“.. i zahvalna sam kad mi donese sendviče sa patliđanom i sirom.. i smijem se kad kaže da je tulipan i ganuta sam kad siđe sa svog tramvaja…samo da bi nas pozdravio.. iako je moj tramvaj upravo dolazio… i sanjarim kad kaže da mu je krevet prevelik kad me nema i nedostaje mi…a ja sam ta koja odem… |
|
bi bilo da se nakon razdvajanja i odvajanja..razgovor vodi..i dalje, da se prevladaju osobne netrpeljivosti..da se ne skače na svaku intonaciju, primjedbu… da se zanemari očita..neinformiranost.. da se prijeđe oko uobičajenog izvrtanja činjenica.. da se ne komentira kako je sve kasnije i nakon..ionako dokaz da smo bili u pravu…jer sadašnje činjenice idu tome u prilog.. da se pokuša tolerirati…i dalje.. ono… što nas je nevjerojatno živciralo.. za vrijeme.. da se elegantno postavi u stav…“iznad“… ali pamet i zrelost je jedno…činjenice i njegove riječi i postupci nešto sasvim drugo… i ja ponekad jednostavno odbijam… biti pametna i zrela..i zaista bih ga opet poslala…nekam…i rekla nešto što nije pristojno, ni pametno, ni zrelo i skroz je neuljuđeno…i jako obojano osobnim emocijama… ali tako je… |
|
…za ponovne početke..dana.. potrebno je ponekad šutjeti…ne odšutjeti…samo biti tiho, pa pogledati situaciju..okolnosti… i sebe, svoje reagiranje, osluhnuti sebe i vidjeti i čuti… i ne čuti je..i ne vidjeti je..više.. već osjetiti da je neka davno usvojena reakcija jednostavno iščezla… više nije tu… i zadivim se..uistinu…kako je neprimjetno, ali sasvim…izostala… jer … toliko me ponekad zabave…moram, trebam, mogu…hoću, želim… da tek kasnije shvatim da sam drugačija..da sam ja..ali drugačija.. bez onog osjećaja unutra… koji je prije rogoborio, bunio se, pjenio, dokazivao, uzbuđivao se oko svega, grčio.. i sve poprilično doživljavao..kao užasno bitno, nepravedno…i… dramatski...sad-će-se-svijet-opet-srušiti… priznajem… okretala sam to..nešto..u meni…analizirala, promatrala, nijekala, priznavala, gledala iz posebnog ovog-onog kuta, stavljala u odnose, razloge, posljedicu, lomila prema svjetlosti, slala u mrak, rastavljala u komadiće, sakupljala, spajala i lijepila… ali svaki puta je izgledalo… …bitno… a onda jedno jutro, (jer se meni masa tih nekih spoznaja desi upravo tada) odmah nakon sna.. u onaj trenutak svijesti da je …vrijeme…i dan.. za ponovni početak…osobne… drugačijosti... |