|
Bio je ustrašen, jedan od onih koji se nikada zapravo nisu suprotstavili nekom ili nečem, ne stvarno. Život mu je bio obojen upravo time- izbjegavanju. Stvari je prihvaćao onako kako su nailazile. Bile dobre ili loše smatrao je da nema ionako utjecaj na njih, nikakav, nimalo. No, u tom prihvaćanju nije bilo ni pomirenosti. U njemu se taložio bijes, strah, ogorčenost, sve te negativnosti. Nikada se nije zapitao zašto je to tako. Nekoliko prilika u životu je prihvatio, ali pošto je već savladao gorčinu i osjećaj osobne nepravde, stalno se žalio, nikada zapravo ne uživajući, ne dozvoljavajući si da uživa, da se veseli. Stalno ga je pratio taj tamni oblak pesimizma, osobne neusklađenosti sa okolinom, prilikama. Sve više se zatvarajući u neki samo sebi stvoren i vrlo isključiv elitizam, postajao je osamljenik. Sasvim sretan u nekoj svojoj osobnoj neurozi, smatrajući da mu ništa ne pripada, smatrajući da ga ništa ni ne obavezuje. Napokon uspijeva postati čudak, koji ne samo sebi, već i drugima, kvari veselje i životnu radost. Stalno na oprezu, stalno očekujući da na naplatu dođe rijedak ček koji će ga samo još više uvjeriti da ništa stvarno i uistinu nije u njegovoj moći , već je sve produkt okolnosti ili prevelikih očekivanja drugih prema njemu. Jer on sam za sebe nije imao očekivanja, ili ih barem nikada nije iznosio. Pokazivao je brigu, pokazivao je sudjelovanje, ali to je bilo toliko mlako i bez strasti, uz toliko mnogo prigovaranja i osobnog žaljenja, da je djelovalo više kao otaljavanje neke u nizu turobne i neudobne obaveze, koja je svaljena na njegova leđa. S vremenom su stvari postajale sve gore. Pritisak se pojačavao, pritisak od strane obitelji, pritisak na poslu. Svi su od njega očekivali da se napokon odredi, da se izbori, da prestane sa ulogom žrtve,da prestane sa pozom turobnosti. A onda je ostao sam. I tada okolnosti, ljudi oko njega i život sam, dali su mu dokaz da je na pomaknut način u stvari cijelo vrijeme bio u pravu. Da je život sasvim jedna nepravedna kategorija. For Chama 15.06.08. |