|
dio mog dnevnika iz ratnih godina .... Jutro u Osijeku mene ne bude ptice mene ne budi svježina jutra Budi me tutnjava iz daljine smrtonosna grmaljavina zvuk razbijenog stakla pad odlomljenog zida Budi me strah.... jutro, hladno, maglovito, ponovno počinje pucanje, tutnjava, a evo vrijeme im je -10 je sati, sad će i VBR (višecjevni bacač raketa) jutros malo kasne...bože kakav dan, kakav san...sve je sivo, zbilja sivo, kao što i čitav grad izgleda sivo, trebat će još mnogo Drave proteći, da ispere taj sivi grad, zajedno sa kišama koje tek trebaju pasti, umjesto svih onih mrtvih ptica koje su padale sa neba. Sivo mi je sve i u snovima. Već dugo sve je u nekim sjenama, neka lica izranjaju iz mraka i kad se probudim kažem sama sebi, sanjala si, opet si sanjala- rat. Tko si uzima pravo da u jednom luđačkom pijanom mahnitanju uzima ljudima boje iz očiju?' Jučer je bilo strašno, ponovno smo pred jutro spavali u kupatilu, maloga sam stavila u kadu,gusana, obzidana, kupaona je blizu lifta, a to je sredina zgrade, valjda neće probiti do tamo, jer jutros je doletjela granata i komadi šrapnela zabili su se u zid, na šesti kat??!! i zabili se iznad njegovog kinderbeta...da je stajao u kinderbetu...o Bože...dobro da nije stajao u kinderbetu....odoše stakla, ma dobro odoše stakla... ..na Jugu 2 već nisam bila tri tjedna...što mi je sa stanom?...telefon radi, ali nitko se ne javlja, ma možda je i dobro...jer da se javi, javio bi loše vjesti....ništa nisam uzela, samo malo stvari, osobne dokumente, i album sa fotografijama....prvo sam mislila...što da spremim na sigurno...onda sam shvatila da su to samo stvari....pa sam željela...samo da ga ne pogode...pa su ga pogodili...odoše stakla...jebeš stakla...pa sam rekla samo da granata ne padne direktno na njega, pa je pala i napravila rupu...jebeš rupu...dobro da se nije zapalio...i još je padalo i još je pogođen...i na jednom mjestu užareni šrapneli smudili su tepih i trosjed....ali nije gorio...hvala Bogu... ....cijelu noć mi je upaljen radio, da čujem uzbunu, ako su granate i VBR, dobro, ako su avioni onda selidba u kupatilo..... ... noćašnje sirene i tutnjava i onda ono najstrašnije- avioni, pogodili su susjednu zgradu 8. kat je gorio...sve se zatreslo i moja zgrada, bože tako je puklo da sam mislila da su nas pogodili...i krš i lom i pucanje zidova i vatra i staklo, ne idem u sklonište , tamo su svi histerični i samo pričaju o ružnim stvarima i onda plaču...ne idem u sklonište, deprimiraju me, nerviraju me...zašto plaču...zašto histeriziraju...i mene je strah..pa ne plačem.... o kojoj sigurnost ja pričam? sigurnosti jedne gusnate kade i kupaone blizu lifta,... tek sutradan vidim da su onaj stan i još dva potpuno porušeni....iluzija da će biti bolje topi se u sadašnjosti. Želim da vjerujem, ali ubijajuće činjenice padaju s neba, govore drugačije. Dobitnik na lutriji izvlači se svake sekunde. Vrijeme danas: 3 mrtva, 19 ranjenih. 520 ovdje, do sada.... ponovno sam na popisu sa malim, da izađem iz grada i da nas odvezu u Austriju, već treći put me stavljaju na jebeni popis...ne idem, ne idem, tko će ostati, koga će ovi jadnici braniti?... mrtav grad, puste zgrade, prazne domove,...??? ... jebeš grad, zgrade i domove- bez ljudi...ne idem... Gledam srpsku TV i plačem, vidim da su kod tornja, o ne, kod tornja su, to znači da su ušli, tamo su u gradu...znam gdje su....nemoguće, nemoguće.... Gledam Zg Tv nema ničeg, već danima, čekamo, da se nešto dogodi, da se nešto dogodi...ma nije moguće, ma neće valjda, pa tamo su djeca, ljudi, starci, ranjenici, ma neće valjda dozvoliti da padne VukoWar...što radi svijet? što radi Un?što radi Zagreb? zar neće poslati pojačanje? zar neće poslati pomoć, neku pomoć... da li ima pomoći? a tada 18.11.- ridam na telefon, dok govorim mojoj majci ...ušli su u Vukovar, ušli su,prolaze pored "Charlija"... sve ih vode, svi leže dolje na zemlji sa rukama iza glave, ovi ih podbadaju bajunetama, cijevima, šutaju ih nogama....evo gledam na srpskoj TV... a glas moje majke mi govori: ma nije istina, na Zg Tv ništa ne govore, pa rekli bi... i okrenem ZG tv program i vidim dnevnik, i vidim vijesti iz svijeta, te primanje onog, te Un reko ovo...a onda vremenska prognoza a "zlatni dukati" pjevaju sa tamburicama ....vukovar...vukovar... i ne mogu vjerovati...pao je, taj grad je pao, izvlače ljude iz podruma, vode ih onako jadne, gladne, promrzle, odvajaju muškarce na stranu...nose crnu zastavu sa kosturom i pjevaju...bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo hrvate.... a moj rođeni grad, moj glavni grad, moj voljeni grad- ne govori ništa, predsjednik spava ko uspavana ljepotica...i samo tri dana su šutjeli dok napokon nisu rekli.... ....i sram me je što sam zagrepčanka.... ...i nastavim gledati srpsku Tv i plačem, plačem, plačem...a ne mogu ništa....ali uporno gledam i plačem, plačem, plačem Osijek nikada neće biti OCEK Zemlja je vaša pusta gradovi vaši ognjem popaljeni vaše njive jedu tuđini na vaše oči i pustoše je kao što pustoše tuđini...Izaija p.s. i zato molim odazovite se pozivu i molim vas, ako ne duž Vukovarske u ZG-u, tada u svoje prozore stavite upaljene svijeće danas 18.11. kad je pao grad heroj ...za sve te poginule...i nije više važno , što i tko je započeo, što i tko je htjeo da tako bude...zapalite svijeću za poginule, nestale, drage moje prijatelje... koji su poginuli tamo... ...hvalisanje porijeklom, sjaj vlasti, I sva ljepota, sve što bogatstvo daje, jednako čekaju na čas kad će pasti jer staze slave ne vode od groblja dalje. ..Gray"elegija napisana na seoskom groblju" |