|
O da evo i mene, bila ja...na jednom mjestu..nije za hvalu ali eto...dogodilo mi se VRAPČE... zatvoreni odjel, soba br.4, prizemlje... pokušat ću to opravdati mladim mjesecom, eklipsom i retrogradnim Merkurom a sve se događalo 7. na 8. aprililija..tra la la...što u svemiru što na zemlji... Dakle ja malo pukla, ništa novog u zadnje vrijeme, neki znaju , neki ne...ali doc. opće prakse znao da sam u depri već neko vrijeme, i moja doc. sa V.V. da sam u depri već neko vrijeme, pa bila kod psihologice na par razgovora, bio i On sa mnom na par razgovora i svi se mi fino složili... ja u depri...osjećam se niškoristi... što no bi se reklo- beznadežno... I svi se doktori fino, svaki ponaosob, složili- Xanax je rješenje, ne treba ga redovito piti, ponekad samo, kad osjetim mučninu u želucu od osoba, situacije i svega oko sebe...i dobro ja ga pila, valjda zato da sve ne ispovračam oko sebe, sa silnom žući koja se u meni nakupila... a i već su mi odstranili kamence...pa nisam sigurna što bi sad izašlo, Ali nikom nisam rekla ne sanjam ..već par godina, a u zadnje dvije nikako...i kao ja jelte, neki pametni stvor, zaključila da to ne valja, pa znala i rekla sama sebi:- ajde Soso učini nešto, očito te nešto gadno jebe u mozgu,... pa sam analizirala, analizirala, razmišljala o analiziranom, došla do svakakvih zaključaka i opet ništa...ne znam što da počnem sa analizom, što da radim sa zaključkom, a kamoli sa utvrđenim činjenicama... i već je prije znalo biti tako: ja u plač, pa analizu, pa samosažaljenje, pa okrivljavanje svijeta, sudbine, Boga, sebe, svih njih...i ponekad popila koju tabletu više, pa zalila sve fino sa alkoholom, pa se napušila, nabila slušalice na glavu, pustila mjuzu sve da isključim mozak...koji je valjda čitavo vrijeme bio priključen na odvaljenoj ubrzanoj frekvenciji... i prođe kriza...i tako kriza za krizom... A onda je govno puknulo u ventilator.... No taj dan je bila još jedna...pa popila par Xanaxa, popila bogme i 2 dcl rakije na eks..(rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi...)pa si dala još malo više inzulina( pošto sam na "igli" 5x dnevno)i ništa nisam jela i fino ja ošla...kud? kamo? ne znam, ali zasigurno znam da sam dobro ovaj put isključila mozak...jer je... došla hitna, pa su mi mjerili šečer koji je bio nekih 1,2 mmola, što je već blaga inzulinska, hipoglikemijska koma... pa su me malo odveli u Merkur( svemirskog li imena, a ja putujem do njega u kolima hitne...čisti SF) pa su bili ljubazni i osim glukoze i kalija intravenski , mi nisu ispirali želudac, jer su shvatili da sam samo malo pretjerala..da to nije klasični suicid...neš ti suicida sa tri tablete i alkoholom...i ljubazno me otpremili u Vrapče...u pola jedan poslije ponoći, e to više ne zvuči nimalo svemirski...više vuče na onaj film "Let iznad kukavičjeg gnijezda"i primili me tamo, pa dežurni doc. rekao- a ne, ti ćeš nam malo tu ostati! I ostala ja....pa su mi ponovno dali glukozu...pa me provjeravali svakih pol sata, da nisam opet ošla...nekud... Pa došlo jutro, a meni se samo plače, i plače i plače...i cvilim ko glupača i osjećam strašnu krivnju i stid od same sebe...i ni sama ne znam zašto, u stvari, to osjećam ...da li zbog tog festivala koji sam napravila, da li zato što nisam uspjela zaista otići, ili zato što su me "otkrili" i sad je sve to postalo toliko javno i službeno..."Evo ona ima problem!!!".... I došla doktorica, kao ono -evo nje prave psihijatrice...svi ovi opći su bez veze..kaže ona...na Xanax se možete naviknuti, ali na ovo što ću vam ja prepisati ne možete, nikako...ja ću vas fino ostaviti tu, pa ćemo mi pričati...i ja pričam...pa priča ona...a njena i moja priča...ko pokvareni telefon...ja velim jedno, ona kaže, a to vam je tako...i shvatila ja da od nje ništa, nije ona moj broj, nema tu suradnje...znam da zvući prepotentno, ali žena je fakat bezveznjakuša i još mi proljeva neke folove, da eto stres, pa takav vam je život, evo ja sretna što moj oće pokupit djecu iz vrtića..ali mu ne zamjeram što se ne sjeti kupiti kruh i mlijeko,i čeka mene da dođem sa dežurstva da spremim stan, jer su muški takvi...kao da je sav moj problem sveden na nabavku špeceraja i spremanje...a da sam i riječ o tome rekla, još bih je ja i razumjela, nego ona to sama razvezala...pa si mislim: aha, ti si sve to tako pojednostavila...i želiš me strpati u ladicu tipa serija "kućanice" na Novoj- TV,( koja je čisto smeće btw..) a za to vrijeme, dok ona razlaže svoju tezu, u glavi opet tražim tipku- reset...delet ili nešto sl. I svejedno plačem i cvilim i mislim si...pa meni fakat nema pomoći, il sam ja tolko komplicirana ili za mene ne postoji doktor koji će me sastaviti.... No dobro, u međuvremenu ona svima kaže- da ja ne surađujem... u čemu? zar je postavila ikoju tezu? oko čega? kako da surađujem sa nekim s kim ne bih ni u normalnim okolnostima kavu popila? I da bi ona najrađe da ja tu fino ostanem koji mjesec-dva, pa da mi fino pričamo, ali ako ja želim može ona mene i pustiti, pa se možemo dogovoriti i za 6-to mjesečni dnevni boravak pa da ja dolazim od 8-14h svaki dan na razgovor , radne terapije...ma čista zabava, nemam pojma što propuštam, ...ili me može opet, samo pustiti, pa da se vidimo jednom u desetak dana i tako...eto žena ljubazna ponudila mi gomilu opcija i silno je zainteresirana za mene ..a ja takva neka nikakva sve to -neću.!!!! No, eto fino mi propisali brdo tableta 3 ujutro, 2 u podne i 4 navečer i ja nju uvjerila, evo i moje suradnje, da me pusti doma i došla ja doma u utorak 12.og. i sad u srijedu imam sastanak s njom, da ona vidi kako ja napredujem... i šta sad da ja njoj kažem??? ma, o tome ću razmišljati sutra kako bi rekla Scarlet O'Hara, ali ja sam ipak više za onu izreku Rett Bartleta :" Frankly, my dear I don't given..." ali eto.... više mi se ne plače svako jutro, pa čak se ne osjećam ni kao zombi...i da skoro zaboravih.... ljudi moji ja sanjam, ponovno, u boji, i to je tako divan osjećaj... i znam da ću joj jedino to iskreno reči...a za ostalo ne znam... naime prikupljam informacije o normalnim doktorima ili doktoricama s kojima možeš pričati, koji će znati objasniti kratki spoj koji je nastao u mojoj glavi, jer svjesna sam da je tamo, a ja želim biti umrežena, želim se za nešto uhvatiti, za nešto konkretno, jer izvana i na površini ima slike i boje, i sve je podnošljivo, ali ispod svega je veeelika provalija i jaaako veeeliki mrak, kojeg se ipak bojim.... svaka informacija o pametnom stručnom i racionalnom docu je dobrodošla, thank's... |