Ima nade...
30.05.2008., petak
That's what you wanted?
|
Razlog svog ovog mojeg piskaranja je trenutan. Većinu vremena ne razmišljam na taj način, niti o njoj. Barem ne u tako kritičnom smislu. Ali, eto, puklo me sada i sad to moram negdje izbaciti. Kako nemam gdje drugdje, odlučila sam da će to biti tu. Na jebenom blogu. Jer sam jadna, jer sam pizda, i jer joj nikada više neću imati priliku reći to što mi se mota po glavi. Dakle da počnem. Sve se vratilo. Opet se sve vratilo, i opet mi sve izgleda kao da nema nade. Niti je nema, pa da odmah razjasnimo, ne mislim to na način da nema nade za nju i mene. To je odavno jasno. Mislim da nema nade da se moji osjećaji tako skoro promjene. I to me frustrira. Jer nikad ni nisam dobila priliku. Nikad nisam bila onaj bitni faktor u njezinom životu. Nikad je nije zanimalo što ja imam za reći, niti što se meni mota po glavi. Nikad me nije pitala za mišljenje, kamo li za savjet, nikad nije sa mnom imala potrebu razglabati neke stvari koje joj se motaju po glavi. Nikad nisam bila njen prijatelj. Što sam bila, ne znam. Ali nisam bila prijatelj. Možda sam to mogla postati, ali sam se prepala njezine blizine, koju sam tako žarko željela, da sam jednostavno pala na svakom njezinom ispitu. Jer ljudi imaju neki podsvjesni ispit kada dođe netko novi, pa po tome stvore mišljenje o njemu, te odluče hoće li se družiti s tom osobom, ili će biti priljepak/slučajni prolaznik. Ja sam bila i jedno i drugo. Samo zbog toga što sam je obožavala. A obožavam li je i sad? Pa mislim da je odgovor očit s obzirom da je ovaj post napisan, ali svejedno, ne osjećam se svaki dan tako. Tu i tamo postoje situacije kad me izživcira sama njena pojava, kada imam osjećaj da ću eksplodirati u njezinoj blizini, koja je toliko rjetka, pa ne znam zašto se tako osjećam. Ne mogu objasniti. Ni sebi, a kamo li onda drugima. Ali se trudim. Jer osjećam prazninu. Jer mi fali. Jer sam beskrajno tužna i ne znam zašto sam se toliko izolirala od nje. Za svoje dobro. A je li mi dobro? Ne. Poistovjećujem se s mnogo situacija, mnogo liriksa bih mogla nabacat ovdje, da objasnim sve što mi u glavi jest, ali... Čemu? Kad ih svi različito shvaćamo. The truth is that I love her. Obožavam. I opet ne mogu. I opet je sve krenulo iz početka, i opet se sve vrti u krug. I uvijek kad mislim da sam dobro sve ode u pizdu materinu. Ne mogu. Ne znam više što želim od sebe, ne znam što očekujem od drugih. Pustila sam drugu priliku samo tako, a mogla sam barem probati Možda bi čak funkcioniralo. Ali to očito nikad neću saznati, jerbo kad je bilo potrebno reagirati, nisam. Reagirala sam samo kad mi je bilo dosadno, i kad se moj ego osjećao ugroženo. I naravno da mi se obilo o glavu. I onda sam se grizla. Kad sam vidjela potencijalnu djevojku kako ljubi drugu iz kože sam htjela iskočit. Zašto je ljubila drugu? Jer sam se ja prema njoj ponašala ko zadnje govno od čovjeka. Zašto? Jer sam mislila da mogu. I mogla sam. Ali sam isto tako mogla i stati na vrijeme. Ne. Ja sam stala pet minuta nako ponoći. Eto. Ne pet do dvanaest, nego u dvanaest i pet. A vlak je već prošao Borongaj. Sad ga serem. Dobro, da se vratim na temu. I tako vidjeh ja da si je ona našla drugu, i osjećam se bijedno par dana. I ona dođe Pero i pita me kolko mi je stalo do dotićne od jedan do pet. I ja kalkuliram... Kalkuliram... Razmišljam, vrtim filmove i shvatim da nije. I kažem dva. Jer nije da ju mrzim. Pero mi nije vjerovala. Al ja sam u potpunosti svjesna da je to točno tako kako sam rekla. Uopće mi nije bitan faktor u životu. Uopće mi nije faktor. Ali sam se s njom osjećala sigurno. A to mi je trebalo da bi mogla nastaviti živjeti bez ovakvih promjena raspoloženja. Bez da me pukne da jedan dan ne mislim na nju, a drugi je obožavam. A sad vidim da moram nastaviti dalje sama. Da moram sama shvatiti što zapravo želim, da moram debelo rašćistiti neke stvari u glavi si, te onda veselo i poletno u nove pobjede. Koliko vremena će to trajati? Jako, jako puno. I onda dolazim do slijedečeg: Meni se naprosto u potpunosti ne da išta rješavati u glavi. Ne da mi se raditi ladice i svrstavati pojedine situacije u iste. Ne da mi se. I zato, koliko god isprazno zvučala sama sebi, klin ću klinom izbiti. (?) O, Bože! Izbit ću ja kurac klin. Kakav klin? Ja ni ne znam koji klin je koji! Da. I tako ja uvijek vođe dodjem sa potpunim rješenjem svog problema, te shvatim da ja rješenje nemam, jer se izgubilo u mom, možemo ga nazvati, obilnom naglabanju bez ikakvog reda i smisla. Što znam: Da je volim, bez obzira na to koliko mi diže živce svojim ponašanjem. Jako je volim. I zla sam prema drugima zbog svog glupog ega. ''I was wasting my time Trying to fall in love Disappointment came to me and Booted me and bruised and hurt me I was wasting my time Looking for love Someone must look at me and see there's someone of their dreams I was wasting my life Always thinking about myself Someone on the deathbed said "There are other sorrows too" I was driving my car I crashed and broke my spine So yes, there are things worse in life than Never being someone's sweetie'' Ja jako volim ovu pjesmu...ali bi bilo u redu kada mi mi takvo što došlo i do glave. Gospon Morrissey, bi li bili dovoljno ljubazni, pa mi to sve i nacrtali? ''oh elise it doesn't matter what you do i know i'll never really get inside of you to make your eyes catch fire the way they should the way the blue could pull me in if they only would if they only would at least i'd lose this sense of sensing something else that hides away from me and you there're worlds to part with aching looks and breaking hearts and all the prayers your hands can make oh i just take as much as you can throw and then throw it all away''  ''I've got to let it go and leave it gone (...) I'll see you smile as you call my name Start to feel, and it feels the same And I know that maybe someday's come Maybe someday's come... Again! So tell me someday's come tell me some days come again... No I won't do it some more, doesn't make any sense If it can't be like it was, I've got to let it rest I don't want what I did, I had a change of tense But maybe someday...'' Divno rečeno. ''I entered nothing and nothing entered me 'Til you came with the key And you did your best but As I live and breathe You have killed me You have killed me Yes, I walk around somehow But you have killed me You have killed me And there is no point saying this again there is no point saying this again But I forgive you, I forgive you Always I do forgive you.'' Mislim da je to to za danas. Kao i uvijek, poante nema. Volim... |
18.05.2008., nedjelja
Neke stvari se jednostavno ne mogu kupiti novcem.
|
Budući da moje molbe da mi se blog ponovno dovede u red nisu uslišane, već grubo, te gotovo drsko ignorirane, na početku želim iskoristiti priliku da vama nadležnima još jednom izjebem mater. Jesam. Fala. Nadalje, ne znam okle da počnem, pa niti neću, jerbo smisla nema. Samo ću napomenit par sitnica koje su mojoj pomaknutoj glavi sada na umu. Kao prvo, s ovim divnim toplim danima došlo je tako meni i neko pozitivno raspoloženje. I doista uživam u svakom trenutku provedenom vani. I ne psujem više kad mi ode bus, niti histerično na mp3-u tražim ''I love to say fuck'' (ta je pjesma posvećena jebenim zetovcima), nego sjedim na obližnjoj klupici i odem negdi u pizdu materinu ( u glavi, jel). I to me zabavlja. I osjećam se produhovljeno. Majke mi. U vezi glazbe...ah... Volim si je. Jako si ja nju da. I upijam sve moguće pjesme. I jako uživam u nalaženju istih. I jako sam ponosna što sam ih otkrila. Pa i zahvaljujem onima što su mi ukazali na neke. Pa ja tako njih prenosim dalje. I silujem prijatelje na msn-u. Ali to me veseli. Nema se što puno za kazat. Osim da sam izvisila. Po pitanju žena/e. No, to se još lako da rješit. Nadam se. Ja sada idem, jerme frustrira što pišem ni za koga, pa onda automatski nemam volje. Hvala na pažnji, odjava. |
