Ima nade...
27.01.2008., nedjelja
Kladim se da smo Bubimir i ja nešto u rodu...
|
Došla sam. Nakon nekog vremena izbivanja. NIje to bilo zato što mi se nije dalo pisati. Niti zato što nisam imala ideju. Naprotiv. Izdogađalo mi se mnogo toga. Htjela sam pisati hrpu puta. I počela sam čak. Ali sam ubrzo odustala. Zato što mi se sve pomiješalo u glavi, te ne znam kako to sve sada sakupiti natrag u cjelinu. U biti, vjerujem da još imam sejvan svaki pokušaj da se izrazim. Možda ću čak otići to i pročitati jednom. Jednom, kad se dovoljno napijem. Jer vjerujem da nije za trijezne/normalne/labilne/pametne ljude. Ovaj, ja mislim da sam ja skroz naskroz ispalila na živce i da mi je potrebno liječenje. Nikada nisam imala problema sa izražavanjem toliko koliko ih imam sad. Mislim da je to zato što je moja jedina okupacija mišn impasbl, te drugim stvarima ne dam blizu jer imam osjećaj da ću je iznevjeriti. A taj osjećaj se ne bazira na realnosti događaja, nego na stanju u mojoj glavi. Povezan je usko s onim osjećajem kojeg ste, kladim se, svi prošli. Riječ je o nekoj neobjašnjivoj i nadobudnoj sili koja vas tjera da mislite da možete pomoći onome koga volite, da ste baš vi taj koji je razumije, čak i ako vam ta ljubav nije uzvraćena (u biti, uglavnom kad vam ta ljubav nije uzvraćena, kaj ja serem s tim ''čak''!), čak i ako vas oni ne traže tu pomoć (a nikad ne traže pomoć jer im puca kurac za vas, pa ne gledaju stvari kao što ih vi vidite, i makar vi žudjeli za time da je traže. Pomoć, ne.), čak i ako su oni na van veseli, lijepi i poletni (e, to sad već zavisi od osobe do osobe), no načujete/osjetite/znate da nešto ne valja (i u pravu ste, naprosto znate to). Da. Brijem da ste shvatili poantu. U principu sve dođe na svoje jednom kad shvatite da, nastavite li im ''pomagati'' u svojoj glavi, jako, jako odmažete sebi (također u glavi, jel), a to vam ne treba. Jer nema budućnosti i ne drži vodu. A osoba može pomisliti da ste psihopat. A u stvari niste, jer su svi ludi ko puške kad se zaljube, i svatko to pokaže na drugačiji naćin. Čak pojedinac ne reagira isto kao što je reagirao prije, kad se iznova zaljubi. Npr. vjeroajtno ste svi imali period kupovanja nećega samo zato što znate da to koristi vama draga osoba. Bio to parfem, kaugume ili pasta za zube. Nebitno, jer znate da ona to koristi i tako joj se osjećate bliže, i imate osjećaj da sa sobom imate komadić nje. Isto je i s potrebom gledanja filma ili slušanja glazbe, čitanja knjige...ako ju je ona (ili on ako ste neki čudaci  ) spomenula kao dobru/dragu/votevr.Poanta ovoga svega? Vjerojatno mislite da je imam nakon ovoliko nasranih gluposti. Al ja je doista nemam. Možda imam, ali nisam sigurna, pa je još neću napisati...da, tako ću učiniti.  Osjećam se trulo. Zato jer nigdje ne mogu naći osobu s kojom ću moći trčati do Sljemena u 3 ujutro, ako se budemo tako osjećale, s kojom ću moći pjevati ''Hit me baby one more time'' dok šišamo susjedinu pudlicu bez susjedinog znanja, S kojom ću moći ofarbati baku u zeleno dok ona spava, S kojom ću moći raspravljati o tome da voda nije mokra i ekšli se uvjeriti u to, koju ću moći zagrliti i osjećati one leptire jednako prvog dana i nakon deset godina, s kojom ću se moći napit ko krava i zabrijat si da sam mjesečeva ratnica, a subotom jesti puding od vanilije i gledati Kralja lavova, s kojom ću svakih mjesec dana preurediti naš stančić/kućicu (nikako stančinu ili kučerinu) samo iz razloga što ćemo se osjećati kreativno, kraj koje ću se buditi svakog jutra sat ranije da je promatram kako spava i umirati od smjeha dok bude nešto gunđala u snu, slinila po jastuku te u to isto vrijeme misliti da je jebeno najlijepša žena na svijetu... Nije to možda realno, al mene baš briga! Jer me veseli pomisao da takva osoba još negdje postoji i da se ovaj svijet nije sveo samo na iskompjutorizirane rastresene ljude, kojima se živod svodi na posao i propise, te su romantiku, smjeh i ljubav odavno otpisali. Ne, ne. Meni se to nimalo ne sviđa. Pa odbijam. Naći ću je jednom. I nadam se da se onda neću probuditi... Mislim da ovaj post ne drži vodu nikome osim meni samoj. Al nema veze, barem sam se nekako izrazila...a i izrazito me veseli. Krasno sam si ja to zamislila. A sada idem spavati. U nadi da neću opet sanjati da si moram dat nekakvu čeličnu injekciju u obraz, i ispaštati u bolovima kad to učinim. A vi... Vi se nemojte bojat zaljubit. Nema vam to smisla. I nemojte se sramit toga što osjećate. I nemojte sami šišat susjedine pudlice,za to je ipak potrebno dvoje. I...i nemojte si dopustiti da budete isprazne pojave koje se dižu ujutro samo radi posla i odlaze spavati na većer, samo da bi se mogli dići ujutro...zbog posla. Da. Ošla!     |
07.01.2008., ponedjeljak
Let it out,don't get caught up in yourself!
|
I was blown away what could I say It all seemed to make sense You’ve taken away everything And I can’t do without I try to see the good in life But good things in life are hard to find Blow it away, Blow it away Can we make this something good? Well I'll try to do it right this time around Let’s start over I'll try to do it right this time around It's not over There’s a part of me that’s dead and in the ground, This love is killing me, but you’re the only one It's not over Taken all I could take and I cannot wait Were wasting to much time Being strong holding on Can't let it bring us down My life with you means everything So I won’t give up that easily Blow it Away, Blow it Away Can we make this something good Cause its all misunderstood Well I'll try to do it right this time around Let’s start over I'll try to do it right this time around It’s not over Cause a part of me is dead and in the ground This love is killing me But you’re the only one It’s not over We can’t let this get away Let it out, let it out Don’t get caught up in yourself Let it out! /Da spojim sve meni drage pjesme u jednu, za nju, to ne bi nikako zvučalo./ Ne mogu se više boriti protiv toga. Vjerojatno mislite da i nisam, ali jesam. Jako. I propalo je. I bilo je uzalud. Prepuštam se. Zašto da mozgam, kad je situacija izložena na pladnju? Ali zašto da drugi ponavljaju moje pogreške? Znam da moraju, da je to dio života, ali zašto jednostavno ne možeš poslušati savjet onoga tko je već bio ''tamo'' i krenuti dalje? Ja ne mogu, nitko ne može! Okrutna je činjenica da svatko mora prolaziti isto sranje, makar zna da ili neće uspjeti, ili neće imati smisla, ili će uspjeti pa se bespotrebno ždere ili ne znam ni ja što. I onda svi mi, kada smo iznad faze svoga prijatelja,tj. kad je to što se njemu sada događa malko iza nas, mislimo da je glup i da se jebe zakurac, znajući da smo i mi, ne tako davno bili na njegovom mjestu, i da je netko mislio da smo mi glupi. Koja smola. Ne znam koji mi je. Ali obično kad se trudim zaboravit neke stvari koje su nemoguće za zaboravit,ispadnem psihopat. Jerbo se veselim zakurac, samoj svojoj usranoj volji/želji/odluci da ću sve to strpat u kutiju i poslat u Afriku gladnoj djeci. E. A to je psihotično! Sa č! Nisam dobro. Jako nisam dobro. Nemam volje, nisam sretna, ne želim ništa, želim čuda! Zašto bar dva dana ne mogu živjeti u nekom američkom teen filnu di je sve krasno, a najveće sranje koje naizgled savršena jedinica napravi roditeljima jest to da se iskrade na prozor dok svi spavaju i puši? Želim na mjesec dana sve izbacit iz glave! Apsolutno sve! Želim se odmorit od svega. Al zašto bi me, pogobu, itko pustio na miru kad je tu škola, kad netko treba ići u dućan, kad se potrebno smješkati pred babama koje mi dolaze u kuću baki, kad trebam širiti radost po usranoj kući i kad moj otac treba nekoga kome će svaki dan govoriti da propada, i da ne zna što se s njim događa, kad im je potreban netko koga će buditi svako jutro... A ja samo želim spavati, jer nemam povod da se dignem. Bolje da spavam, pa malo odmorim misli, nego da kao zombi hodam po kući. Kako bi bilo da sve zamolim da me puste? I da mi ne izigravaju psihijatra? I da mi jebeno kucaju na prokleta vrata od sobe kada me žele opterečivati svojim banalnim glupostima!! Događa se mnogo toga i ne želim razgovarati o tome, ok? Moram sama proći kroz to. I budem, i imam namjeru. I neću se ubit, or something.... Idem šetat gradom. |
