Ima nade...
28.03.2008., petak
I'm being haunted by a whisper...
|
Prvo da napomenem da ste me vi iz bloga ili tko god bio jako isfrustrirali činjenicom da ja, kao takva, nikad ne mogu biti na miru, te da me vi, kao takvi, jako jebete u taj moj, već spomenuti, mir, zbog radi toga što mi ne želite ostavljat normalne komentare s bloga, nego moram pisati svojim prijateljima (a to se, samo napomene radi, jako rijetko događa) kao obična smrtnica, jedna od mase, bez identiteta i prave vrijednosti! Pa će to i objasniti činjenicu da pišem tolko malo kolko pišem, a piše mi se da se razumijemo. Stoga u sebi jako usrdno molim sile dobra da vi imate neki svoj bunkerčić u kojem čitate apsolutno svaki blog (dream on, dream oooon...) te da ćete, kad uvidite ovaj problem, na isti reagirati! Hvala na ničemu! Pa nadalje! Zašto bi moji blaženi praznici prošli blaženo, kad se u jednom velikom kotlu kuhaju raznorazni problemi, koji kad budu skuhani do kraja, tako fino servirani na nekom usranom Barbie tanjuru, plastičnom, naravno, budu stavljeni pred mene, bez vilice, žlice, noža ili uputa za korištenje? Okle da počnem, evo ja ne znam, aki ću napomenit da se u zadnje vrijeme najčešće konzultiram sa Filomenom koja, onako prepuna zlobe, ironije i sarkazma puca različite solucije pred mene, a ja ih sve odbijam, jer želim da svi živimo veselo i poletno u u svijetu gdje su kuće od čokolade, a prozori od marmelade! No da se razumijemo, ona ima pravo, a ja nemam. Jer nije ni ona tolko zla! Ona je samo zajebana! Na jedan divan način, but still... Nu da počnem... Došle meni tako teta i sestrična s otoka Pašmana! I sad one ovdje spavaju i jedu i kuhaju i pospremaju naš, već odavno ignorirani nered s nadom i ciljem da će uvesti malo civililiziranog života i kulture u naše surove, hladne zidine. I ja sam bila jako sretna što su one došle. Ja sam i dalje sretna što su ovdje, i istovremeno tužna što će sad, u subotu otići. I sve je bilo divno i krasno, i ja sam živjela u iluziji da su oni svi jako sretni kao što i izgledaju, da bi meni, jučer, moja sestrična, mala od 13 godina, došla u krevet i počela pričati kako ona ne podnosi ljude oko sebe, kako ona ima samo dvije frendice, a ostale je sterala u vražju mater jer ne podnosi seljačine, kako joj se sviđa neki mali, frend od njezinog brata, ali je on presavršen da bi gubio vrijeme na obične smrtnike, i što je najgore od svega vidim joj tu malu rukicu na kojoj su izrezbarena dva slova: ''Z'' i ''A''. I sad ja, sva tak zbunjena ko i uvijek, ostanem bez teksta. Pa onda shvatim da moram reagirati. Pa se trudim reagirati, i trudim se započeti tu neku temu o kojoj ni sama ne znam ništa, ali se trudim i razmišljam, i pokušavam, al mi ne uspjeva. I sad ispitujem ja sat, dva, tri, na suptilan način, ko iz opizdarije okle joj to na ruci i zašto je to napravila. I ona napokon olabavi i kaže da ''Z'' znači - zašto, a ''A'' je ko ime od tog malog. I sad joj ja očitam bukvicu, zastrašujem, prijetim i tako to sve, u nadi da je to to. I da nema više ništa slično tome što će ta mala curica, s kojom sam se prije dve godine morala prisilno igrati (a nikad mi nije bilo teško) poželjeti podijeliti sa mnom, kad ono, PLJUS! Dudi biva zalivena ladnim tušem, jerbo sad mala priča o tome kako namjerno ništa ne radi u školi, kasni jer sama šeće pitajbogadi, i usput, nije ona sama (to je kazala kad sam joj ja objašnjavala da ima krasnu i divnu mamu s kojom može razgovarati o bilo čemu, a da ako baš odbija s njom uvijek može sa mnom) nego ima izmišljene prijatelje, tj. prijatelja koji je plišana gusjenica koja nju čuje dok ona misli kad joj je brat u sobi, a kad njega nema, razgovara s njom. I sad je Dudi, jebalo majku, ostala šokirana ko nikad do sad! I kaj sad da ja radim, a? Ako budem šutila, osjećat ću krivnju prema njezinoj mami, i svojoj ljubljenoj teti. Ako joj išta kažem, stvari mogu biti još gore, jer će se mala osjećat izdano i više mi neće nikad ništa reči. F: Reci mami zato što ona, s pravim pristupom, može puno utjecati na daljnji tijek događaja. D: Da! A usput će se osjećati jadno, mizerno i pretužno za nastavit dalje, jer se njezino dijete povjerava sestrični koju vidi svakih godinu dana, a ne mami s kojom živi. F:Ali ako ćeš šutjeti, može biti još gore! D: Znam, glupačo, ali ne želim povrijedit svoju tetu, a znam da time sigurno hoću, jer njoj ne pada na pamet da joj dijete muče takva sranja, dok je ona u blizini, nesvjesna svega. I tako u nedogled... Ali da se razumijemo; moja teta nije zatucana kućanica! Niti isprazna bušmanka! Moja teta je super žena, sa svim svojim stavovima, i neopisivo vedrim duhom! Stoga ne znam gdje je nastao problem u njihovoj komunikaciji, ali slutim da je to zato što je njezin brat uvijek ispred nje jer je pametan kao nijednan klinac kojeg znam, a takav je bio od uvijek. Mala kaže da nema potrebu pričati. Kaže da brat više priča s mamom nego ona. Ali tu nije problem u mami, nego u tome što mala ima osjećaj da su njezini problemi manje bitni od bratovih. Jer je on mali lumen koji uvijek ima fikse ideje. Mali genij. A ona nema volje da se dokaže, jer se osjeća nemoćno. A ona je genij također. Samo ona to ne pokazuje. I razumijem ju. Samo joj netko treba pomoći da shvati da je to u njezinoj glavi. Da stvari nisu takve, nego ih samo ona vidi takvima. I da bi se sve dalo tako lako riješiti, samo kada bi dala ikakav znak! Za uzbunu! Jer ovo je uzbuna! Jer teško je biti mlađa sestra brata genijalca. Jako je teško! Iako je nitko tako ne gleda, osim nje same! A, opet, čije ti je mišljenje bitno doli tvoje? Pogotovo u tim godinama. Početak puberteta, zbunjenost! Ali, fuck, meni takve stvari nikad nisu padale na pamet! Premala je da bi razmišljala na takav način. Nije nimalo zabavno kad ti mala od 13 godina priča o tome kako bi voljela pobjediti na kvizu da si nađe dobrog psihijatra! Nimalo zabavno! I sve me to užasno ždere! A nisam rekla niti pola onoga što je ona meni rekla! Jebalo majku, ja ne znam što da činim!! |
