I was blown away what could I say
It all seemed to make sense
You’ve taken away everything
And I can’t do without
I try to see the good in life
But good things in life are hard to find
Blow it away, Blow it away
Can we make this something good?
Well I'll try to do it right this time around
Let’s start over
I'll try to do it right this time around
It's not over
There’s a part of me that’s dead and in the ground,
This love is killing me,
but you’re the only one
It's not over
Taken all I could take and I cannot wait
Were wasting to much time
Being strong holding on
Can't let it bring us down
My life with you means everything
So I won’t give up that easily
Blow it Away, Blow it Away
Can we make this something good
Cause its all misunderstood
Well I'll try to do it right this time around
Let’s start over
I'll try to do it right this time around
It’s not over
Cause a part of me is dead and in the ground
This love is killing me
But you’re the only one
It’s not over
We can’t let this get away
Let it out, let it out
Don’t get caught up in yourself
Let it out!
/Da spojim sve meni drage pjesme u jednu,
za nju,
to ne bi nikako zvučalo./
Ne mogu se više boriti protiv toga.
Vjerojatno mislite da i nisam, ali jesam.
Jako.
I propalo je. I bilo je uzalud.
Prepuštam se. Zašto da mozgam, kad je situacija izložena na pladnju?
Ali zašto da drugi ponavljaju moje pogreške?
Znam da moraju, da je to dio života, ali zašto jednostavno ne možeš poslušati savjet onoga tko je već bio ''tamo'' i krenuti dalje?
Ja ne mogu, nitko ne može!
Okrutna je činjenica da svatko mora prolaziti isto sranje, makar zna da ili neće uspjeti, ili neće imati smisla, ili će uspjeti pa se bespotrebno ždere ili ne znam ni ja što.
I onda svi mi, kada smo iznad faze svoga prijatelja,tj. kad je to što se njemu sada događa malko iza nas, mislimo da je glup i da se jebe zakurac, znajući da smo i mi, ne tako davno bili na njegovom mjestu, i da je netko mislio da smo mi glupi.
Koja smola.
Ne znam koji mi je.
Ali obično kad se trudim zaboravit neke stvari koje su nemoguće za zaboravit,ispadnem psihopat.
Jerbo se veselim zakurac, samoj svojoj usranoj volji/želji/odluci da ću sve to strpat u kutiju i poslat u Afriku gladnoj djeci.
E.
A to je psihotično!
Sa č!
Nisam dobro.
Jako nisam dobro.
Nemam volje, nisam sretna, ne želim ništa, želim čuda!
Zašto bar dva dana ne mogu živjeti u nekom američkom teen filnu di je sve krasno, a najveće sranje koje naizgled savršena jedinica napravi roditeljima jest to da se iskrade na prozor dok svi spavaju i puši?
Želim na mjesec dana sve izbacit iz glave!
Apsolutno sve!
Želim se odmorit od svega.
Al zašto bi me, pogobu, itko pustio na miru kad je tu škola, kad netko treba ići u dućan, kad se potrebno smješkati pred babama koje mi dolaze u kuću baki, kad trebam širiti radost po usranoj kući i kad moj otac treba nekoga kome će svaki dan govoriti da propada, i da ne zna što se s njim događa, kad im je potreban netko koga će buditi svako jutro...
A ja samo želim spavati, jer nemam povod da se dignem.
Bolje da spavam, pa malo odmorim misli, nego da kao zombi hodam po kući.
Kako bi bilo da sve zamolim da me puste?
I da mi ne izigravaju psihijatra?
I da mi jebeno kucaju na prokleta vrata od sobe kada me žele opterečivati svojim banalnim glupostima!!
Događa se mnogo toga i ne želim razgovarati o tome, ok?
Moram sama proći kroz to.
I budem, i imam namjeru.
I neću se ubit, or something....
Idem šetat gradom.
Post je objavljen 07.01.2008. u 18:01 sati.