23.10.2008., četvrtak
Politička praksa Crkve Summary
Živan Bezić: Crkva i politika
Kako vidimo, crkvena su načela naspram politike ispravna i jasna. A drži li se i Crkva u praksi uvijek i dosljedno svojih političkih načela? Sad bismo se morali zaletjeti daleko u njezinu dvomilenijsku povijest. Budući da bi to bio preveliki zalogaj za ovaj kratak prikaz, moramo se odreći tog izleta u povijest, te iznijeti samo najnužnije. Gledajući općenito, Katolička se crkva nastojala vladati po svojim evanđeoskim načelima, ali se u svim tim zamršenim povijesnim zbivanjima nije u svakoj zgodi uspjela najbolje snaći. Počinila je stvarno neke pogreške za koje je papa Ivan Pavao II. u jubilejskoj 2000. godini zamolio oproštenje pred Bogom i cijelim svijetom.
U nemogućnosti potanke povijesne raščlambe plovidbe crkvene lađe po burnim i olujnim valovima povijesti, evo tri široka modela njezina povijesnog iskustva vis-a-vis svjetske politike:
1) Model borbe i napetosti između Crkve i države, kad je među njima vladalo otvoreno neprijateljstvo (primjerice, progoni u prva dva stoljeća kršćanstva, a koji su se sporadično ponavljali u krvavim nasrtajima kroz cijelu crkvenu povijest, kad se je ona morala braniti i boriti za opstanak; islamske agresije; francuska i oktobarska revolucija; komunistički jaram; stradanja misionara itd.).
2) Model suradnje, povjerenja, prijateljstva, partnerstva, pa i savezništva sa svjetovnom vlašću (konstantinovska era, srednji vijek, križarski ratovi, kolonijaina ekspanzija u Južnu Ameriku, razdoblja katoličkih vladara i kršćanskih država). U crkvenim trijumfalnim trenutcima neki su njezini ljudi znali podleći napastima moći i bogatstva. (10)
3) Model neutralnosti, kad se Crkva nije bavila aktivnom politikom i nije se vezala ni uz koji režim, a također nije ulazila u suvišne sukobe sa svjetovnom vlašću. Za Crkvu je ovo najpovoljniji politički model prema načelu: slobodna Crkva u slobodnoj državi!
Međutim, sustav vladavine pod parolom »rastava Crkve od države« nije u praksi pogodan za Crkvu, jer je najčešće motiviran neprijateljstvom spram vjere. Tom se parolom najviše služe sekularizirani i ateistički režimi, koji žele istisnuti kršćanstvo iz javnog života. Sekularizam i tzv. laicizam nemaju prijateljske nakane spram Crkve i njezina morala. Što javno a što »ispod žita« nastoje ukloniti svaki kršćanski, a pogotovo katolički, utjecaj na stvaranje politike i njezinu provedbu u državnim i međunarodnim okvirima.
Upozorujem na jednu zanimljivu činjenicu: svaka vlast, i pozicija i opozicija, pa i svaka politička stranka želi imati Crkvu na svojoj strani. Čak i one stranke koje su inače neprijateljske glede vjere nastoje pridobiti crkvenu upravu i kršćanski puk za sebe. (11) Ako Crkva poduzme nešto što se njima sviđa, to nije politika i hvale je na sva usta. Ako pak učini neki njima nesimpatični korak, smjesta dižu na nju kuku i motiku okrivljujući je da se bavi politikom.
U svakom slučaju, za Crkvu i narod Božji najbolje je da se izbjegava obje skrajnosti: s jedne strane politizaciju Crkve, a s druge strane njezinu bukvalnu depolitizaciju. Prva skrajnost gura Crkvu u samozadovoljstvo teokracije i klerikalizma sa svim negativnim posljedicama koje sobom nose. Druga je skrajnost baca u naručje laicizma i sekularizma, a njihov je zagrljaj pogibeljan za njezino pravovjerje i poslanje. Najbolje je ako Crkva stoji iznad svih političkih sustava i ne pruža podršku nikakvom vladavinskom režimu. Sprega klera i političkih struktura rađa nemir, neslogu i nepovjerenje među vjernicima, a rat s vlastima u njima stvara osjećaj ugroženosti. Crkvi ne treba ni savezništvo ni svađa s vlastima (osim ako je zaista prisiljena ustati u borbu za vjerska i moralna dobra). Jednako joj je pogibeljno ako zahtijeva povlastice ili materijalnu opskrbu od vlasti, što je može zatvoriti u zlatni kavez, koji je gori i od najgoreg ropstva.
Nekad se čuje riječ i o »kršćanskoj politici«. Mislim da takav naziv nije na mjestu kao ni kršćanska filozofija, kršćanska glazba ili književnost. Možda bi bilo bolje reći da je to politika kršćanskoga nadahnuća. Doduše, ni izraz kršćanska politika ne bi bio pogrešan kad se pod njim misli na politiku nadahnutu kršćanskim moralnim načelima. Crkva nema nikakve svoje političke doktrine, premda je u njoj odnedavno nastala tzv. »politička teologija« ili »teologija oslobođenja«. Ona nije službeni nauk Crkve, nego opredjeljenje, više socijalno nego političko, nekih modernih bogoslova, najviše iz Južne Amerike. Premda se tim teolozima mogu zamjeriti neke metodološke postavke (kao, primjerice, marksistička analiza stvarnosti), ipak je zaista preferencija Crkve na strani siromašnih, progonjenih, ugroženih, socijalnih i nacionalnih manjina te uopće svih marginaliziranih.
U kršćanskoj se teologiji pretražuju i još neka druga važna pitanja s područja politike, kao, primjerice, legitimiteta vlasti, pravednog rata, samoobrane, prevrata i revolucije. Uvijek je živo pitanje pravne države, njezina političkog ustava i sustava te nadasve problem kolektivnih struktura dobra i zla.
Kako u sve te zakučaste probleme ovdje ne možemo ulaziti, samo ćemo dodirnuti pitanje osnivanja kršćanskih političkih stranaka. Dosadašnje iskustvo nije opravdalo njihovo postojanje. Sve one loše poteze i njihove posljedice koje proizvedu takve stranke javnost obično pripisuje samo Crkvi. Povijesno gledajući i nisu se puno proslavile (još je svježe sjećanje na krah Democrazie cristiane u susjednoj Italiji). Crkva u Hrvata imala je također loše iskustvo s Pučkom strankom poslije Prvog svjetskog rata, pa poslije razbijanja komunističkog jednoumlja g. 1990. nije dala podršku ni jednoj stranci koja se pojavila pod kršćanskim ili katoličkim imenom. (12)
Kako je danas u Hrvatskoj?
Eto upravo taj navedeni primjer u bilješci (12) pokazatelj je kako se Hrvatska postavila u pitanju kršćanske i katoličke politike u Hrvatskoj. Budući da ne možemo ići daleko u povijest, evo samo nekoliko natuknica iz naše novije prošlosti. Kako je većina hrvatskoga naroda bila nezadovoljna s bivšom Austrougarskom Monarhijom, hrvatski su biskupi (na inicijativu seniorata) mislili daje dobro ići ukorak s tadašnjim narodnim oduševljenjem za stvaranje Jugoslavije, pa su sa simpatijom dočekali osnivanje Pučke stranke. Nakon njezina neuspjeha nisu više nikada ponovili svoju pogrešku. Ni u kraljevskoj ni u socijalističkoj Jugoslaviji nisu ni pomišljali na neku vjerski obojenu stranku. Episkopat traži od Katoličke akcije da se ne bavi politikom. Hrvatski katolički dnevnik Hrvatska straža prati političke događaje, ali se u njih ne miješa, osim što ostaje na hrvatskoj nacionalnoj liniji.
Hrvatski je episkopat nastojao urediti pravni položaj Katoličke crkve sklapanjem konkordata, čemu su se Srbi i njihova Crkva oštro oduprli (1937.). Ni za vrijeme Banovine Hrvatske (1939.-1941.) ni u doba NDH (1941.-1945.)
Crkva ne ulazi u politički život. Naša je domaća Crkva s radošću dočekala oživljavanje hrvatske države, no nije imala povjerenje u ustaški režim. Stoga zagrebački nadbiskup bI. Alojzije Stepinac objavljuje ustaškim i nacističkim vlastima kako ne odobrava njihovo vladanje. Zato je kažnjen umorstvom vlastitog brata. Uza sve to u Titovoj Jugoslaviji biva uhapšen, nepravedno osuđen, zatvoren u Lepoglavi te u Krašiću interniran do smrti.
Progonstvo Crkve, što ga je Komunistička partija započela već za vrijeme Drugog svjetskog rata, sada još jače provodi dokopavši se državne vlasti (1945.). Na to hrvatski episkopat javnim pastirskim pismom ustaje za slobodu vjere, vjernika, vjeronauka, crkvenih škola, tiska i tiskara i ostalih uskraćenih prava, a proti ubijanju i zatvaranju svećenika te otimačini crkvenih dobara. Za odmazdu država kažnjava Stepinca, prekida diplomatske odnose sa Svetom Stolicom a progone pojačava, osobito za vrijeme kampanje oko Trsta. Vlast nameće osnivanje svećeničkih staleških udruženja, koja imaju dvije glavne zadaće: odvojiti kler od pape i biskupa te ga potom staviti u službu »narodne vlasti«.
Tek za pape Ivana Dobrog i Pavla VI. pritisak na vjeru pomalo jenjava.
Potpisuje se »protokol« sVatikanom (1966.), a u Hrvatskoj se budi katolički tisak s tračkom veće slobode. Kardinal Franjo Šeper osniva Kršćansku sadašnjost, koja poslije u financijskom kriznom času stupa u određenu vezu s reži¬mom, što episkopat osuđuje (1982.). U zoru Hrvatskog proljeća tiska se Biblija i počinje era crkvenih kongresa. Hrvatski katolici polako i uporno kidaju lance komunističke tiranije. Poslije Titove smrti počinje raspadanje partije i jugoslavenske federalne države.
Uspostavom hrvatske države (1990.) Crkva stječe potpunu slobodu djelovanja. Sveta Stolica među prvima priznaje hrvatsku mladu državu. U općem narodnom oduševljenju nova vlast uvažava crkvene zasluge za obnovu države i sklapa četiri ugovora s Vatikanom. U tzv. IV. ugovoru hrvatska Crkva ne traži financijsku potporu države, nego samo djelomičnu odštetu za oduzetu crkvenu imovinu koja se ne može vratiti te za goleme štete i rušenja što su agresori nanijeli Crkvi za vrijeme Domovinskog rata. Kao i u doba Stepinca, hrvatska Crkva pozdravlja novoosnovanu demokratsku i samostalnu hrvatsku državu, ali kritizira vladu zbog »griješnih struktura« i zloporaba od pojedinih nositelja vlasti. Papa Ivan Pavao II. dvaput posjećuje Hrvatsku te preporučuje oproštenje i pomirbu sa svima.
Poslije nastupa nove vlasti u Hrvatskoj (izbori od 3. siječnja 2000.) i nastalog razdora među Hrvatima, hrvatski biskupski sabor u Poreču nanovo nastoji djelovati pomirbeno te u tu svrhu zahtijeva i od vlade i od oporbe da usklade svoj rad na dobrobit zajedničke Domovine.
Iz ovog kratkog pregleda jedno je, jamačno, očevidno: Crkva ne želi diktirati politiku svome narodu, ali je budno prati nastojeći usmjeriti političko djelovanje u pravcu općega dobra i moralnog preporoda nacije. To joj je sveta dužnost i njezina obveza spram vjere, naroda i morala.
Desiderata
Kako vidjesmo, po snazi svog poslanja, Crkva se i njezino vodstvo ne smije baviti politikom, ali joj je dužnost pratiti politička zbivanja, prosuditi jesu li vjerski i etički ispravna te, u skrajnim slučajevima, intervenirati na dobro naroda.
Međutim, kako se na svjetskoj i našoj narodnoj sceni događaju brojna politička zbivanja koja ne vode dobru, današnja je politička situacija jako izazovna za Crkveno učiteljstvo. Izazovi niču posvuda i na mnoge načine. Na njih Crkva mora odgovoriti, ali više načelno nego konkretno i detaljno. Ona je trajni korektiv društvu bez etike i savjest političarima bez savjesti.
Posebna je zadaća Crkve da djeluje na ponašanje kršćana. Gledom na njihovo političko ponašanje Crkva želi da vjernici živo sudjeluju u političkom životu jer im je to kršćanska obveza. Oni ne moraju trajno iščekivati crkvene naputke za svoj rad. Najbolje je da se vladaju prema svojoj kršćanskoj savjesti i evanđeoskom nadahnuću. A onda kad je Crkvena hijerarhija primorana dati javne upute o političkim opcijama, vjernici bi ih trebali poštovati.
U tom smislu dobro je primijetio G. Salvini da valja »distinguere una politica 'di' cristiani da una po litica 'da' cristiani«.
(13) To je vrlo mudra uputa: tko je kršćanin, mora i djelovati kao kršćanin.
CHURCH AND POLICY Živan BEZIĆ
Summary
In this paper the Author essays to give the brief answers to actual and burning questions of the relations Church - policy. Under the name of Church one's mind firstly on the Catholic Church and under the name of policy the care of common weal of citizens. Author inquires what is the essential in the policy, namely its purpose (the good of citizens) and its means (always good). The Church doesn't have her own policy but, following her mission, she has obligation to express her judgement about ethical aspects of policy and politics. The Church also hasn't her own political parties but she is dutiful to inform all believers about the ir moral obligations in politic action. After injorming about the policy of Church in Croatia Author outlines ecclesiastic longings jor a good and Christian policy.
(1)ARISTOTEL, Politika, 1328 a 35, ili u prijevodu Tomislava Ladana Politika, Globus, Zagreb 1988., str. XYI.
(2) Ibidem, XXII.
(3) Ib., XXI.
(4) U slobodnom prijevodu: Da nešto bude dobro, takvo mora biti u svojoj cjelini, bez defekta. Ako punini dobra nešto manjka, prestaje biti dobro, postaje loše.
(5) Gaudium et spes(GS)36, Apostolicam actuositatem (AA) 7.
(6) GS 76. O politici nam govore i papinske okružnice Rerum novarum, Quadragesimo anna i Centesimus annus.
(7) M. HAFNER, Zlatna pravila života, Kranj 1975., str. 70.
(8) Politika je jedno govoriti a drugo činiti.
(9) 1. SABOL, Politika iz kršćanske odgovornosti u demokratskom društvu, Glas koncila, Zagreb 1994., br. 8. (1027), str. 6.
(10) O tim tzv. zlatnim fazama crkvene povijesti sv. Augustin nam je dao zanimljivu sliku: dok je Crkva pravila drvene kaleže, imala je zlatne svećenike, a kad je počela kovati zlatne kaleže, dobila je drvene svećenike.
(11) Evo nedavnog primjera ulagivanja Crkvi. Kad je u siječnju 2000. godine nastupila u Hrvatskoj nova vlast, zagrebački nadbiskup msgr. Josip Bozanić joj nije išao na poklon. Dogodilo se nešto drugo: Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Sabora i predsjednik Vlade došli su prvi u posjet nadbiskupu.
(12) U tome imam jedno iskustvo. Katolički liječnik dr. A. K. s oduševljenjem mi je najavio osnutak Katoličke stranke. Kad sam taj njegov plan kritizirao, pošao je do nadbiskupa po »blagos!ov«, kako se je sam izrazio. Pošto ga nije dobio, bio je silno razočaran, ali je usprkos nadbiskupovu savjetu osnovao svoju »katoličku« stranku, koja je nestala s političke pozornice nakon godinu dana
(13) G. SAL VINI, SJ, Una politica »da« cristiani in un mondo secolarizzato e tecnocratico?, Civilta' cattolica, Roma 1987., br. 3302, str. 107.
Prenosimo: Obnovljeni život
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
22.10.2008., srijeda
Odnos Crkve i politike
Živan Bezić: Crkva i politika
Što se tiče Katoličke crkve, u njezinu raščlambu ne možemo ulaziti da ne bismo odveć odužili ovaj rad. Jasnoće radi samo ćemo reći da ovdje ne mislimo na Crkvu kao vjerni puk, nego na njezin službeni i naučavajući dio, jer nam ionako manjkaju sociološki podatci o mišljenjima vjernika. Zato i ne izlažemo teoriju kršćanske politike, nego dajemo prednost crkvenoj političkoj praksi.
Želimo li bolje upomati odnos Crkve prema politici, treba razlikovati dvije skupine pitanja. Prva skupina tih pitanja mogla bi se oblikovati ovako: odobrava li Crkva ili osuđuje politiku kao takvu, odnosno političko djelovanje građana i vjernika?
Na teoretskom planu Crkva nema ništa proti politici. Dapače ona prihvaća i odobrava bavljenje politikom svih građana jer je ono po sebi dobro (i na dobrobit svih), korisno (svakoj zajednici) i potrebno (za uspješan skupni život). Kad se radi o bilo kojoj zajedničkoj stvari, dakle o općem dobru, svi se građani, bez iznimke, trebaju baviti politikom. Čak im je to i kršćanska dužnost. Dakako, kad u ovom kontekstu govorimo o politici općenito, bez posebnog atributa, misli se na onu pravu i poštenu politiku kojoj je svrha doista opće dobro.
Ako se jedan čovjek ili jedan vjernik bavi takvom časnom politikom, i to čini pošteno i čestito, ondaje to za kršćani na uistinu i pohvalan posao.
Druga je skupina pitanja odnosa Crkve i politike malo zamršenija i glasi: smije li se i sama Crkva - pogotovu kao hijerarhijska ustanova - baviti politikom?
Radi cjelovita odgovora moramo prije postaviti dva potpitanja: a) smije li Crkva imati i voditi svoju vlastitu politiku? i b) treba li ona uopće voditi računa o fenomenu politike?
Ad a)
Crkva ne smije voditi svoju vlastitu politiku glede osnivanja crkvenih stranaka, stvaranja svojih političkih ustanova i miješanja u poslove državnih ovlasti. Izravna i aktivna politika nije crkveni posao. Crkva prihvaća »autonomiju zemaljskih vrednota«, kako je to zaključeno na Drugom vatikanskom saboru.(5)
Katolička crkva ne želi klerikalizam, a niti neku teokraciju. Ona je duboko svjesna Isusovih riječi: »Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta« (Iv 18,36) kao i onih drugih: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje“(Mt 22,21). Na posljednjem koncilu Crkva je prihvatila razlikost autonomija Crkve i države na njihovim specifičnim područjima:
„Politička zajednica i Crkva su međusobno nezavisne i autonomne na vlastitim područjima (rada).“(6) Isto tako Crkva prihvaća zakoniti politički pluralizam u svijetu te potiče svoje vjernike da politički djeluju i slobodno biraju zastupnike i stranke prema svojoj savjesti, moralnim načelima i na opće dobro, uvijek nadahnuti Evanđeljem. Što se tiče svećenika, oni poput svih ostalih građana imaju potpuno pravo na svoje osobno političko mišljenje, ali ne i na njegovo promicanje, osobito ne s propovjedaonice ili s pomoću crkvenih sredstava.
Ad b)
Crkva je dužna voditi brigu o politici, posebice o političkom djelovanju njezine djece. Ako joj je to dužnost, onda se i mora - kao vjerska i moralna instanca - zanimati za usmjerenje i vođenje zajednice u kojoj živi. A zašto? Najprije zato što i politika pripada vjerskim pitanjima. Na koji način? Već nam je poznato da je konačna svrha politike i njezin predmet »dobro«. A znamo i to da je izvor svakog dobra u Najvećem Dobru, u Bogu. Ni politička dobra ne mogu djelovati bez tog božanskog dobra što ga kriju u sebi. Pogotovu se ne smiju izobličiti u nazovi-dobra, tj. u pogrešno postavljanje nakana i u loše postupanje u javnom životu, što je suprotnost zdravoj politici. O tome Crkva mora voditi računa i reći svoju riječ gdje i kada to treba.
Drugi razlog za brigu Crkve o politici jest u tom što ta pripada moralnom djelovanju čovjekovu i predmet je etike. Svako se ljudsko djelo mora odvijati u moralnim okvirima i poštivati etičke norme. Stoga se i politički čini političara kao i svih građana trebaju usmjeriti prema moralnim svrhama. To posebno vrijedi za politiku zato što se ona brine za opće dobro. A razlog tomu još je i to što je političko djelovanje često izloženo teškim napastima vlastohleplja, slavičnosti, moći, lakih i lažnih obećanja i velikih nepravdi. Već znamo kako vlast kvari (Acton), a Maksim Gorki je imao prigodu da to i sam iskusi: »Nema jačeg otrova nego što je moć nad drugim ljudima.«(7)
Za političare je tipično, a kažu da to i traži njihova lex artis, da jedno govore a drugo rade. Za takvu politiku građani Hamburga imaju svoju uzrečicu: »Denn Politik is anners seggen as don.«(8) Zbog toga je politika svuda na zlu glasu, a Dalmatinci je zovu »šporka politika«. Da bi ipak mogla steći dobar glas, nema druge nego se vratiti u krilo etike. Upravo zbog njezine etičke dimenzije Aristotel je obrađivao politiku u svojoj Etici, a etiku uveo u Politiku.
Ako su, dakle, i sami pogani vodili brigu o etici politike, koliko to više mora činiti Katolička crkva kojoj su od Boga preko Krista fides et mores (vjera i moral) povjerene kao glavna briga. Nema niti može postojati bilo koje područje ljudskih djelatnosti koje ne bi bile podređene moralnim načelima. Što vrijedi za umjetnost, kulturu, društvenu pravdu, privredu, trgovinu i za sva ostala područja života, jednako vrijedi i za politički rad. Ni politika ne može biti iznimka. Dapače! Crkva bi izdala svoje poslanje kad bi je prepustila nihilizmu, hirovima egoizma i avanturi amoralizma.
U svim profesionalnim političkim pitanjima, kao i u odnosu prema režimima, oblicima vladanja i stranačkim sukobima, Crkva treba ostati neutralna. Pače nije dobro ni da se služi političkim rječnikom, a još manje smije dopustiti da politika uzurpira vjerski rječnik, jer se u tom slučaju apsolutizira ono što je relativno. Jedino kad su politički ciljevi i postupci neke skupine vjerski ili moralno negativni, ili su na opću štetu, ona je dužna ustati na obranu slobode, pravde, istine, ćudoređa i mira. Svoje pak vjernike mora poticati da u politici djeluju zbog kršćanske odgovornosti, a to znači prije svega - kako to opaža dr. Josip Sabol- »da se politika gradi i oblikuje na principu primata etike i morala nad politikom«.(9)
Prenosimo: Obnovljeni život
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
21.10.2008., utorak
Bitno u politici
Živan Bezić: Crkva i politika
Eto što je bitno u svakoj politici i za svaku zajednicu. S time se kršćanstvo potpuno slaže. Ono je čvrsto utemeljeno u rimskom pravnom načelu: »Salus populi suprema lex« (spas ili dobro naroda je vrhovni zakon). Dakle, samo dobra i plemenita zadaća u politici je vrhovni zakon.
No Crkva tome dodaje još jedan bitni uvjet čestite politike - dobra i plemenita sredstva političkog djelovanja. Inače bi se bez njih mogla zloupotrijebiti svaka pa i dobronamjema politika. Naglasujemo, i za Filozofa i za Crkvu bitni je uvjet političkoga djelovanja dobra nakana, usmjerena pojedinačnom i zajedničkom dobru. Dobro
je konačna svrha ne samo morala nego i svakog ljudskog djela, pa tako i politike. U politici je Dobro ne samo predmet kojim se bavi, nego i njezina jedina svrha. To je Dobro mira, reda, sloge i blagostanja svih. Dobro u svakom pogledu: u privatnom i javnom životu, u nacionalnoj i socijalnoj zajednici, na duhovnom i materijalnom području. Dobro u svemu, posvema i svagda!
Naravno, u politici dolazi na prvo mjesto opće dobro. Ako je u definiciji politike »genus proximum« samo dobro, njezina je »differentia specifica« opće dobro (bonum commune, commonweal, Gemeindewohl, le bien commun). U politici se uvijek radi o zajedničkom i općem dobru, pred kojim moraju otpasti privatni interesi. Geslo slavne Dubrovačke Republike, koje ju je izdiglo do goleme političke moći i blagostanja, glasilo je: »Privatorum obliti, publica curate!« Na takvoj se politici temeljila sva veličina malog Dubrovnika.
Nažalost, kako se sve dade izobličiti, i u politiku su se uvukli neki krivi ciljevi, koji su je onda moralno deformirali.
Među takvim zabludama najčešće su:
a)zlo proglasiti dobrom, interes pretpostaviti etici (utilitarizam, pragmatizam, iskorištavanje moći, tiranija);
b)osobno ili privatno dobro izdići iznad općega (egoizam, karijerizam, tajkunstvo, izrabljivanje);
c) zastupati dobro samo jedne zajednice na štetu ostalih (šovinizam, lokalizam, regionalizam, partizanstvo);
d)pogrešno shvaćeno opće dobro (komunizam, kolektivizam, ekstremni socijalizam).
Ne smijemo zaboraviti ni to da osim privatnog egoizma postoji i onaj kolektivni, koji je
redovito gori od privatnoga, jer se prikriva tobožnjim interesima zajednice. Ako je osobni egoizam smatran grijehom, kolektivni dobiva aureolu »viših« interesa, pa onda postaje i »sacro egoismo«. Njegovi su politički oblici: nacionalizam, hegemonizam, vojna agresija, imperijalizam, kolonijalizam, protekcionizam i sl. Na općoj se razini redovito javlja izopačeno politikanstvo, kad je ono samo sebi svrhom i povodom građanskog razdora, a na osobnoj se očituje kao strančarstvo, vlastohleplje, častoljublje i pokvarenost. Poznata je izreka lorda Actona da »svaka vlast kvari, a apsolutna kvari apsolutno«. A Brijant, jedan od antiknih sedam mudraca, dao nam je koristan savjet: »Želiš li uistinu upoznati čovjeka, daj mu vlast.«
Drugi bitni uvjet poštene politike jesu plemenita i dobra sredstva koj ima se služimo u političke svrhe. Nije dovoljno da u svom političkom djelovanju imamo pred očima samo dobre nakane, do tih nas nakana moraju također voditi samo dobra sredstva i ispravne metode. U protivnom i najbolje nakane mogu postati samo izlika za biranje loših pomagala. Poznato je drevno moralno načelo: »Bonum ex integra causa, malum ex quocumque deffectu.«(4) Stoga uvijek i u svemu - pa i li politici - plemenitim ciljevima pripadaju i plemenita sredstva.
Velika je zabluda smatrati da dobra svrha može opravdati loša sredstva za njezin ostvaraj. Po toj bi logici bilo dopušteno učiniti svaki zločin pod izlikom dobre nakane. Macchiavelli je zastupao upravo takav izopačeni moral u svome Vladaru (Il Principe). Nažalost, provodili su ga vrlo često ne samo vladari nego i mnogi političari, pa i oni među kršćanima (Richelieu). Engleskom državniku Gladstoneu služi na čast da je barem verbalno osudio makjavelizam rekavši: »Ono što je moralno krivo ne može nikada biti politički ispravno.« »Honesty is the best policy!«
Prenosimo: Obnovljeni život
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
20.10.2008., ponedjeljak
Crkva i politika
Živan BEZIĆ
Sažetak
Pisac nastoji odgovoriti na aktualna i goruća pitanja odnosa Crkve i politike. Pod pojmom Crkva misli se prvotno na Katoličku crkvu, a pod pojmom politika razumijeva se briga za opće dobro građana. U članku se istražuje ono što je bitno u politici, tj. njezinu svrhu (dobro građana) i njezina sredstva (uvijek dobra). Crkva ne vodi svoju vlastitu politiku, ali je dužna izreći svoj sud o etičkom vidiku politike. Ona također nema svoje političke stranke, no dužna je uputiti vjernike na njihove moralne obaveze u političkom djelovanju.
Odnos Crkve i politike danas je aktualna tema i privatnih razgovora te javnih rasprava. Mnogi su vjernici i građani zbunjeni što senzacionalističkim pisanjem ili govorom javnih priopćila, što izjavama pojedinih političara, a nekada i javnim istupima crkvenih predstavnika. Naravno, u tu su raspravu zlonamjerno umiješani stari i novi, tajni i javni neprijatelji Crkve.
Budući da sve kršćanske zajednice nemaju isti odnos prema vlasti i političkim sustavima, mi ćemo se ovdje pozabaviti samo s odnosom Katoličke crkve prema politici. Pravoslavni kršćani su tradicionalno vezani, a ponekad i privezani, uz vlastitu naciju, vlast i državu. Protestanti su jednako navezani na državnu vlast (poznato načelo Thron und Altar), samo u nešto ublaženoj mjeri, a u novije se vrijeme sve više ograđuju od državne politike. Anglikanci su od samog početka državna ustanova (osnovana od kralja Henrika zbog njegovih profanih motiva), koja se još uvijek praćaka u zlatnoj mreži »establishmenta«.
Dakle, da se stvar ne bi odveć komplicirala raznolikošću političkih opcija raznih kršćanskih konfesija i zemalja, moj će se osvrt odnositi jedino na odnose Katoličke crkve i politike.
Što je politika?
Kako je i sam pojam politike često šarolik i nejasan (poznata je izjava carice Marije Terezije »sve je politikum«), potrebno je navesti barem one opisnice politike koje se danas najčešće čuju. Evo ih. Politika je: vještina vladanja; umijeće mogućega; borba za vlast; sredstvo klasne borbe; ostvarivanje društvenog suživota; kompromis međusobnih interesa; održavanje građanskog reda i mira; vođenje državnih poslova; usklađivanje međunarodnih interesa.
Postoje, dakako, još i druge definicije politike propagirane od pojedinih političara, ideologa, sociologa i analitičara društvenoga života. Od maloprije navedenih svaka nosi u sebi zrnce istine, ali kad su ideološki ili pragmatički prenaglašene, ne možemo ih prihvatiti, pogotovo ne one o borbi za vlast i klasnu dominaciju.
Kad već navedene definicije odbacujemo, koju onda predlažemo? Onu koju, u Aristotelovu duhu, doduše ne doslovce, i po tradiciji katoličkih teologa možemo izraziti ovako: Politika je briga za opće dobro. Dakako, usvajamo takvu definiciju ne zato što je Aristotelova ili teološka nego zato što je najbolja, s više razloga (o čemu poslije). Istina, u svom rječniku grčki filozof rijetko rabi riječ politika, nego najčešće izraze polis (grad, država) i politeia (upravljanje državom, državni poredak). Tako naslov Aristotelove knjige o politici glasi Ton politikon biblija octo, koji je poslije skraćen u Politika. Stagiritovi učenici te drugi priređivači i izdavači njegovih spisa rabe izričaje ta politika i politike techne, od kojih se je iskristalizirao suvremeni termin politika.
Danas se u znanstvenoj literaturi riječ politika uzima u smislu političkog djelovanja, a teorija o tom djelovanju jest politologija. Ona se izučava na posebnim institutima i fakultetima. Politolozi su u naše vrijeme cjenjeniji od političara.
Kad je u pitanju Aristotelovo političko nazivlje, ne smije se smetnuti s uma da je u njegovo doba grčki polis ujedno bio, iako mala, ipak samostalna država. Kako tada robovi nisu pripadali u građane-državljane, Aristotel je napisao: »Polis je zajednica jednakih.«(1)
Upravljanje polisom je nazivao politeia, a tako isto i njegov državni poredak i ustav. Zašto je država polis i zašto je zajednički život politeia? Jednostavno zato što je čovjek kao takav zoon politikon, tj. društveno biće. Čovjekova društvena povezanost u rađanju, odrastanju, postojanju, podjeli rada, upravi dobara i uopće u čitavom suživotu sili svakoga građanina da bude i subjekt i objekt politike.
A čemu ili kojoj svrsi služi politika? Ona služi privatnom i javnom dobru.
Aristotel doslovce veli: »Država je zajednica dobra življenja«, te poradi toga i zaključuje: »Svrhaje dakle države dobro življenje, a sve su stvari poradi te svrhe.«(2) Uostalom, ne samo država nego »i svako je zajedništvo poradi nekoga dobra«.(3)
Prenosimo: Obnovljeni život
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
18.10.2008., subota
Što je londonska Poruka slobodne Hrvatske pisala o ubojstvu Brune Bušića?
17.10.2008., petak
Što je londonska Nova Hrvatska pisala o ubojstvu Brune Bušića ?
16.10.2008., četvrtak
Bruno Bušić - trideset godina je prošlo od ubojstva(1978. - 2008.) - a ubojicama ni traga
Bruno, snimljen kamerom našeg fotoreportera Ranka Karabelja, 1971. u uredništvu Hrvatskog tjednika.
BUŠIĆ, Bruno (Donji Vinjani 6.X.1939. - Pariz 16.X.1978.), novinar, znanstveni radnik i političar. Već zarana organizira otpor protiv Jugoslavije; zatvaran zbog toga kao gimnazijalac 1955., a 1957. izbačen iz gimnazije. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu studirao gospodarske znanosti. God. 1965. počeo raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, gdje dolazi u dodir s prohrvatskom skupinom komunista oko dr. F. Tuđmana. 1965. ponovno je zatvoren, 1966. osuđen na 10 mjeseci robije, a nakon toga odlazi u Austriju. Na nagovor dr. Tuđmana, ponovno se vratio u zemlju i 1968. (od 9. broja) postaje urednikom "Hrvatskog književnog lista", gdje objavljuje niz vrlo zapaženih članaka, od kojih "Žrtve rata" ulazi u povijest. Nakon prisilne obustave H KL – a, odlazi na studij u Pariz i vraća se u Hrvatsku 1971. na poziv Matice Hrvatske, te u lipnju počinje pisati u "Hrvatskom tjedniku" kao novinar unutarnjopolitičke rubrike. U to vrijeme surađuje i u drugim glasilima ("Studentski list","Kritika", "Hrvatsko sveučilište", itd.) Nakon Karađorđeva uhićen je zajedno sa studentskim vodama 12. XII. 1971. i osuđen 1972. na dvije godine zatvora. Nakon izdržane robije u Staroj Gradiški je pokušao studirati u Dubrovniku, no zbog pritiska policije odlučio se na emigraciju, kamo je dospio u rujnu 1975., te je radio u londonskoj "Novoj Hrvatskoj". Tu je ostao do travnja 1976., kad je počeo putovati Europom i stvarati svoju ustrojbu mladih izbjegličkih snaga. Na izborima za II. sabor Hrvatskog narodnog vijeća 1977. izabran je, zajedno sa skupinom "proljećara" (F. Mikulić, Z. Markus, T. Mičić) koju je predvodio, u Sabor, gdje je postao pročelnikom Ureda za tisak i promidžbu, u kojem je razvio veliku djelatnost. U kolovozu 1978. sudjelovao je u organiziranju prvog susreta mladih političkih snaga u Lundu. Ubijen je u Parizu 16. X. 1978. (Hrvatski politički leksikon, London 1988.)
Svijeća za Brunu
Sajam knjiga u Frankfurtu 1978.god. Bruno je ubijen prvog dana Sajma pa smo naš štand odmah posvetili njemu. Na slici s desna sjedi pisac ovog posta, uz njega stoji Mladen Schwarz, zatim sjedi fra.Dionizije Lasić a leđima je okrenut Vinko Nikolić.
Kako bi Nijemcima koji su uz naš štand prolazili, objasnili o čemu se radi, Koordinacioni odbor HNV-a za Njemačku je objavio letak.
Brunino pismo od 18.listopada 1975.
London, 18.listopada 1975.
Dragi Ivica,
oprosti što ti se prije nisam javio. Ja se još nisam snašao, o osim toga i sam znadeš koliko ovdje ima posla. Nadam se da ti nećeš dugo zatezati sa svojim dolaskom. Jakša mi je rekao da je tvoja mama donjela one franke. Molim te pošalji ih Tomi. Ja mu dugujem novac, ako ne bude dovoljno ja ću mu kasnije poslati razliku.
Pošalji mi i njegovu točnu adresu. Došlo je do nekih nesporazuma između nas dvojice.
Preko ljudi koji su bili na Sajmu knjiga dobio sam poruku od Franceka da zasada sve obustavim. Izgleda da će mu njegov prijatelj Husak ipak isposlovati odlazak u Tatre, a odatle može i na drugu stranu, ako prilike u Jugi budu nepovoljne. Ja nikada sebi ne bi mogao oprostiti ako bi se mojom krivnjom, bilo posrednom, bilo neposrednom, pomeli njegovi planovi i bila dovedena u pitanje njegova sigurnost. Sve što si čuo od mene zakopaj zauvijek u najdublje dubine.
Hoće li doći moje knjige iz Zagreba? To mi je najvažnije, za robu manje više. Je li moj rođak predao tvojoj mami tvoj adresar? Ako je to učinio odmah mi ga pošalji.
Tebe, tvoju mamu i Nadu navijek se s velikom zahvalnošću sjeća i puno pozdravlja
Bruno
----------------------------------------
Donašam ovdje faksimil i prijepis pisma koje mi je Bruno Bušić poslao iz Londona, gdje je radio u uredništvu Nove Hrvatske, pisanog gotovo na dan točno, tri godine prije ubojstva. Uz pismo su potrebna objašnjenja jer govori o malo poznatim događajima.
Toma – je Tomislav Naletilić. Što on misli o ubojstvu možete pročitati na kraju ovog posta. Toma je bio taj koji je mogao, ilegalno dakako, nabaviti originalnu njemačku putovnicu. Moja mama kod koje je Bruno (i kukavni Vice Vukojević) stanovao donijela je Brunine slike za putovnicu, ja sam ih predao Tomi a Toma mi je kratko vrijeme nakon toga donio gotovu putovnicu. Nada i ja smo putovnicu po jednom Nijemcu poslali u Zagreb u stan mojih teta a moja mama ju je predala Bruni. Ovo spominjem tako opširno jer sam već više puta susreo ljude koji su se hvalili da su nabavili Bruni putovnicu i doveli ga u emigraciju. No Brunu, kako mi piše u jednom pismu „nitko nije doveo“ nego se on sam odlučio.
Francek – to je dakako pokojni Predsjednik Franjo Tuđman. Postojao je plan da na isti način nabavimo njemačku putovnicu za Franceka. Bruno me je molio da počnem s pripremama no sve smo prekinuli nakon ovog pisma. Koliko je Francek zaista mislio otići iz zemlje to zbilja ne znam. To bi mogla danas znati jedino Ankica Tuđman.
Husak je Gustav Husak, čehoslovački političar koji je nakon sloma "praškog proljeća" pristao uz SSSR i naslijedio A.Dubčeka na položaju prvog sekretara CK KP Čehoslovačke. Kakve je Tuđman s njime imao veze potpuno mi je nepoznato.
Brunine knjige iz Zagreba su došle. Mojim tetama ih je donijela upravo mlada studentica prava Ljerka Mintas (danas Hodak). (Koja, nažalost, ovih dana proživljava obiteljsku tragediju)
Ono što Bruno piše o adresaru ne mogu protumačiti. Ili se zabunio pa umjesto „moj adresar“ napisao „tvoj adresar“ ili se zbilja ne sjećam o čemu se radilo.
Bruno Bušić je volio život kao i svi mi. No njegov život prekinula je zločinačka ruka udbe. Ovdje donašam slike koje mi je Bruno poslao nakon našeg sastanka u Lundu, u kolovozu 1978.god.
Bruno i njegova Natalie.
Bio je stvarno zaljubljen
Ne, ovaj otisak poljubca na Bruninom čelu ne potječe od Natalie nego smo kopiju na foliji kupili u Kopenhagenu i u jednoj pauzi nalijepili Bruni
Zanima me zbog čega do danas nisu pronađeni i osuđeni nalogodavci i izvršitelji ubojstva Brune Bušića i zašto, kako izgleda, danas više nitko to ubojstvo ozbiljno ne istražuje?
O Bruni Bušiću pisao sam već više puta.
O onima koji su glumili da žele otkriti njegove ubojice pisao sam ovdje.
O suradnji s Brunom sam pisao ovdje.
Što je o ubojstvu Brune Bušića rekao Toma Naletilić, jedan od njegovih dobrih prijatelja možete pročitati ovdje
Posljednje što je Bruno Bušić napisao bila je rasprava Ustaše i komunisti. Možete je pročitati ovdje.
U sutrašnjem postu: što je londonska Nova Hrvatska pisala o ubojstvu Brune Bušića?
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
13.10.2008., ponedjeljak
Nota Vatikana jugoslavenskoj vladi i prekid diplomatskih odnosa
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (završetak - summary)
Radio Vatikan je 29. studenoga 1952. objavio popis novih kardinala na kojem je bilo i
ime nadbiskupa Stepinca.(97) To je za jugoslavensku vlast bio udarac koji više nije mogla
podnijeti, te je uslijedila žestoka kampanja u tisku protiv tog čina. Mediji su svakodnevno
objavljivali tekstove u kojima političari i druge istaknute ličnosti i organizacije osuđuju
taj čin. Tako npr. beogradska Borba objavljuje, uz ostale, izjavu Marina Franičevića, predsjednika
Društva književnika Hrvatske, koji kaže:
»Bilo bi neobično i nenormalno kad bi neki pošten čovjek postao kardinal jer se to više
ni slučajno ne može dogoditi, pogotovo ne u našoj zemlji prema kojoj Vatikan vjekovima
vodi neprijateljsku politiku.«(98)
Vatikanu je trebalo dugo vremena da odgovori na jugoslavensku notu, te je jugoslavenskoj
vladi kao odgovor na njezinu notu uputio svoju notu tek 15. prosinca 1952., u kojoj se
ističe da je Sveta Stolica, »vjerno svom poslanju i svom programu da doprinese, koliko
joj je moguće, umirenju duhova i duhovnom blagostanju na roda, stalno prožeta željom
da uspostavi i sačuva dobre odnose s državnim vlastima različitih zemalja. Ali, isto tako,
s druge strane, Sveta Stolica ne može ne izvršiti svojih dužnosti, koje joj nalažu, da štiti
nezastariva prava vjere i Katoličke Crkve posvuda, gdje su ona nepriznavana ili povrijeđena,
te se ova djelatnost ne može smatrati kao nedolično miješanje u unutarnje poslove
jedne Države, budući da katolici, osim što su podanici neke stanovite države, također su
i članovi Crkve.«
Također se ističe da Sveta Stolica mora ustanoviti s dubokim žaljenjem »da u Jugoslaviji
isto tako predstavnici Vlade kao što i druge repre zentativne ličnosti komunizma, očituju
svečanim i opetovanim izja vama – otvoreno ispovijedajući bezboštvo – namjeru da otmu
narodi ma – a posebno mladeži – svaku vjersku ideju i osjećaj, te vode bez odaha borbu
protiv vjere, a osobito protiv Katoličke Crkve. Bit će dovoljno ograničiti se na nekoliko
primjera, koji su izabrani između najnovijih, a koji se tiču posebno Hrvatske i Slovenije,
gdje katolici sačinjavaju pretežnu većinu pučanstva.« Jedan od tih primjera bile su i tvrdnje
Vicka Krstulovića, predsjednika Sabora NR Hrvatske, na jednom partijskom sastanku
u Osijeku, a koje je prenio partijski list Naprijed 1. lipnja 1952.
Naime, V. Krstulović je među inim kazao: »S revolucijom, koju smo izvršili, mi smo uništili bivši buržujski
kadar, razorili smo mate rijalnu osnovu, na kojoj je počivala buržoazija i uzeli smo sve u
svoje ruke. Zasad ne možemo, uništiti crkvu kao ustanovu ne zato što su naše zemlje i naše
Vlasti slabe, nego što u svijesti velikog broja ljudi, osobito seljaka, još uvijek postoje jaki
ostaci vjere. Mi smo svjesni da je Crkva zastarjela kao ustanova, i moramo se boriti protiv
nje u politici, prosvjeti, uzdižući – istovremeno s materijalnom razinom života – svijest
naroda, da bi ovaj sve bolje razumio, da se svijet nije razvio po duhu svetomu (sic), nego
po zakonima prirode. Moramo mobilizirati javno mnijenje po selima i gradovima protiv
štetnog rada (svećenika).« Isto tako se uz niz drugih primjera navodi Titova izjava predstavnicima
Kongresa udruženja profesora i učitelja Jugoslavije, koju je prenijela Borba
od 30. travnja 1952., u kojoj kaže: »Ja znam, da će nam se u inozemstvu predbaciti, što
udaljujemo mladež od boga (sic), od crkve. (Ali) mi ne možemo dopustiti da ovi ljudi
prakticiraju praznovjerje. Mi se moramo boriti protiv praz novjerja.«
U nastavku se tvrdi da zakonodavne odredbe na području vjere, poduzete mjere od
postav ljenih vlasti, inicijative Komunističke partije i sindikalnih organiza cija, postupak
koji se primjenjuje prema mnogim vjernicima i situacija stvorena biskupima i velikom
dijelu klera, ima za cilj da postupno iskorijeni vjeru, a posebice Katoličku crkvu. Te su
tvrdnje potkrijepljene nizom činjenica, kao što je npr. zabrana vjerskog tiska, oduzimanje
tiskara, zatvaranje odgojnih ustanova, ukidanje vjeronauka u državnim školama, izbacivanje
odgojitelja i učenika iz škola zbog prakticiranja vjere, hapšenja i ubijanja svećenika,
napadi na kler preko tiska radi poticanja građana na mržnju i prezir prema svećenicima,
osiromašenje svećenstva agrarnom reformom, nametanjem pretjeranih poreza na crkvena
vlasništva i priječenjem vjernicima da materijalno pomažu Crkvu. Navode se i primjeri
neprijateljskih mjera prema biskupima: »Dok se Nj. Preuzvišenost, zagrebački Nadbiskup,
koji je izišao iz zatvora, nalazi na ’uvjetnoj’ slobodi, Nj. Preuzvišenost Msgr. Čule,
mostarski Biskup, još je u tamnici. Nj. Preuzvišenost Msgr. Garković, Apostolski Administrator
Zadra, sada je zatočen u tom gradu; Nj. Preuzvišenost Msgr. Nežić, Administrator
Poreča, Pule i Pazina, nalazi se pod istim okol nostima u Pazinu. Biskupi nailaze velike
poteškoće u vršenju svoje službe, osobito za vrijeme pastirskih posjeta. Zabranjuje im se
da posjete stanovite župe: u drugima komunisti organiziraju nekažnjeno neprijateljske i
nasilničke manifestacije. Dne 20. siječnja 1952. Nj. Preuzvišenost Msgr. Vovk, ljubljanski
Apostolski Administrator, bio je napadnut na kolodvoru u Novom Mestu, kad je bio išao
u jednu župu zbog vjerskih obreda, i duboke opekline, koje je zadobio, prisilile su ga, da
se liječi nekoliko mjeseci. Samo je jedan od krivaca bio osuđen uvjetno na 9 dana zatvora.
Nj. Preuzvišenost Msgr. Banić, šibenski Apostolski Administrator, bio je također predmetom
raznih napadaja za vrijeme pastirskog posjeta. Policija podvrgava Biskupe čestim
preslušavanjima, zastrašivanjima i prijetnjama. Već spomenuti Msgr. Vovk bio je osuđen
u proljeće 1952. godine na velike novčane globe zato, što je u okružnicama upućenima
svom svećenstvu bio izložio katolički nauk o pobačaju i o ispovijedanju vjere.«
Također se navode teškoće u radu sjemeništa, napominjući da je osam sjemeništa bilo
zatvoreno, a nekoliko zgrada sjemeništa koji su još otvoreni, dijelom je zaposjednuto u
Zagrebu, Ljubljani i Splitu. Ističe se da su sjemeništa, koja životare, izvrgnuta smetnjama
i nalaze se u teškim ekonomskim okolnostima, ne samo zbog činjenice da su zaplijenjena
crkvena dobra nego također što im je gotovo uvijek praktički onemogu ćeno sakupiti doprinose
vjernika u zemlji (u novcu ili u naravi) te primiti pomoć ponuđenu im od katolika
iz inozemstva.
Dalje se navodi da su u Sloveniji, Bosni i Hercegovini raspuštene ženske vjerske kongregacije,
a da su katoličke organizacije zabranjene gotovo svuda u zemlji. Također se napominje
da su posvećene zgrade bile oduzimane od upotrebe, ili čak, u stanovitim slučajevi (195)
ma, oduzete katolicima »sa svrhom da se dadu nekatolicima: kao što je to slučaj s crkvom
Teutonskog Reda u Ljubljani, koja je bila predana ’starokatoličkoj’ sekti, koja skoro ni
nema pristaša u tom gradu. Velika crkva Presvetog Odkupitelja na Rijeci bila je razorena;
druge crkve su bile srušene u Banatu i drugdje. Važno marijansko svetište u Ptujskoj Gori
bilo je pretvoreno u muzej protiv volje crkvenih vlasti. Državne vlasti odbijaju dati dozvolu
za gradnju novih crkava i s teškom mukom daju pristanak za popravak stanovitih već
posto jećih crkava.« Ističu se zabrane procesija, ograničenja u katehizaciji zabranom njezine
provedbe u državnim školama i zabranama sakupljanja djece zbog poduke katekizma
u crkvenim zgradama, odnosno u župnim kućama i u privatnim stanovima, te izdavanjem
posebnih ovlaštenja za svećenike koji podučavaju vjeronauk unutar crkve, kao npr. u Sloveniji,
a u Bosni i Hercegovini od 1946. godine katehizacija je bila zabra njena u školama,
»pod lažnom izlikom, da je Crkva odijeljena od Države: ali, s druge strane, nije dozvoljena
u crkvama, jer se svaka poduka mora vršiti u školama«.
Navode se i zapreke kod podjele sakramenata te se tvrdi da su brojni vjernici napadnuti u
novinama, odpušteni iz njihove službe zbog toga što su sklopili vjerski brak, što su krstili
svoju djecu, što imaju sina u sjemeništu, što su bili odsutni s posla na blagdane i sl., a sama
činjenica polaska u crkvu predstavljala je za mnoge ljude veliku opasnost, jer su zbog toga
neki učitelji bili smijenjeni od obuke, a učenici istjerani iz škole. Također se napominje
da ni vojnici nisu smjeli prisustvovati vjerskim obredima, a vršenje vjerskih čina bilo je
zabranjeno svim komunistima, te su vlasti ukinule sve vjerske svečanosti, pa čak i Božić,
nalažući obavezu da se ide u školu u te dane, odnosno da se ide u ured ili na rad.
Upozorava se i na to da je policija prisutna čak i unutar crkava za vrijeme svetih obreda da
nadzire i kontrolira svećenike i vjernike, te se daje do znanja »Ako su, unatoč svemu tome,
crkve u Jugoslaviji vrlo posjećene, to nipošto ne svjedoči na uhar vjerske slobode, koja ne
postoji, nego jednostavno pokazuje, kako je živ i dubok vjerski osjećaj ovih vjer nika. Tako
dugačak niz odredaba i neprijateljskih čina protiv vjere i Crkve još je k tome popraćen i
poduprt žestokim kampanjama tiska; ove često puta bezobzirno izvrću riječi, činjenice,
isprave i nabacuju se bez prestanka klevetama te teškim i uvredljivim napadajima protiv
najpoštovanijih ustanova i ličnosti Katoličke Crkve.«
Posebna pozornost u nastavku note posvećena je pitanju svećeničkih udruženja, koja su
postala glavni ključ sporenja između Jugoslavije i Vatikana, o čemu se u noti kaže: »U
okviru ove vjerske situacije treba uzeti u razmatranje pitanje udruženja t. zv. ’narodnih
svećenika’. Poznato je da Državne Vlasti stoje iza ovih udruženja. Mnogobrojni svećenici
su bili prisiljavani i još uvijek se prisiljavaju, da im pristupe, zastrašivanjem, prijetnjom,
obećanjem, da će moći slobodnije vršiti župsku službu, primamljivanjem ekonomskim
prednostima, koje se pružaju svećenicima, koji su članovi tih udruženja. I tako, jedino
zbog toga, što nisu članovi tih udruženja, prave se teške zapreke stanovitim svećenicima
u vršenju njihove svete službe; drugi nisu mogli preuzeti službu u župi, gdje ih je Biskup
imenovao, ili pak nisu mogli u njoj boraviti. U krilu spome nutih udruženja oni, koji vrše
osobit utjecaj – po nalozima iz vana – jesu svećenici, koji često puta nisu u redu s božanskim
zakonom ili s crkvenom disciplinom, što je opet izazvalo kanonske sankcije. Policija
je prisutna na sjednicama, na kojima sudjeluju često tako đer i političke ličnosti. Tu se drže
govori, gdje se otvoreno i javno psuje djelatnost Biskupa, pa čak i Crkve. Uska suradnja je
udruženja s ’Narodnim Frontom’, a preko ovoga ih je ujedinjavala
s Komunističkom Strankom, a sada sa Savezom Komunista Jugoslavije.
Takvo stanje stvari nije moglo ne zabrinuti Biskupe, a osobito zato, što ova udruženja
teško remete crkvenu stegu i sačinjavaju opas nost rascjepa između svećenstva i Hierarhije.
Ove su bojazni Biskupa opravdane također i činjenicom, što Pravila ovih udruženja ne
zajamčuju dovoljno poštovanja i ovisnosti, koji se duguju biskupskom autoritetu. Narav
dužnosti, koje vežu svećenike s Biskupima, a jedne i druge sa Svetom Stolicom, poznata
je uostalom čitavom svijetu, kako ih utanačuje Codex Iuris Canonici.«
Na kraju note zaključuje se da pred tako žalosnim okolnostima, stvorenima katolicima u
Ju goslaviji, smatra Sveta Stolica, da joj je dužnost ukratko utanačiti, koja su temeljna prava
Katoličke Crkve, prava, kojih se Sveta Stolica ne može odreći i kojih bi nepriznavanje
učinilo neplodnim možebitne razgovore s jugoslavenskom Vladom, a ta prava su:
»Katolicima će morati biti zajamčena sloboda ne samo pohađanja crkava, nego također i
očitovanja njihove vjere prisustvovanjem i sudjelovanjem svetim obredima i Sakramentima,
priređivanjem hodo čašća i procesija.
Nitko neće smjeti biti uznemirivan uslijed takvih motiva: nikome se neće smjeti priječiti
ili zabranjivati vršenje vjere.
Katoličkim će roditeljima morati biti priznato pravo ne samo da smiju krstiti svoju djecu
i slati ih u crkvu, nego isto tako smjeti ih dati poučavati i odgajati u katoličkim školama,
kojih će opstanak i djelovanje morati poštovati državne vlasti. Zaista je teška povreda
slobode savjesti prisiljavati katoličke roditelje, da daju uzgajati svoju djecu prema protuvjerskim
naukama i programima.
Katolici neće smjeti više biti stavljeni u okolnosti, koje će ih lišiti njihova tiska, koji će
izlagati i tumačiti razne točke katoličkog nauka.
Istim katolicima će morati biti dana mogućnost da osnuju društva, čiji je cilj ujediniti vjernike
u vjerske svrhe oko programa pobožnosti, milosrđa, dobrotvornosti i akcije, programa,
koji su uvijek i samo usmjereni prema općem dobru. Pored toga će vjernici morati biti
slobodni doprinositi uzdržanju svećenstva, bogoslužja, djelima dobrot vornosti, popravku
svetih zgrada i izgradnji novih hramova.
U čitavoj ovoj djelatnosti, kako je iziskuju nauk i stega Katoličke Crkve, vjernici će smjeti
– bez nedozvoljenog miješanja i zapreke sa strane Državnih Vlasti – biti u dodiru i ovisnosti
o njihovim Bisku pima. Ovima se pak ne će moći odbiti mogućnost da posjećuju župe,
da obavljaju funkcije i svete obrede, da propovijedaju katolički nauk i da šire dokumente
za poduku i pastirsku upravu svoga naroda. Ne manje nego li Biskupima ne će se smjeti
svećenstvu stavljati zapreke u mnogostrukoj djelatnosti vjerske službe vjernicima i u
propovije danju katoličkog nauka. Vjerska poduka će se smjeti davati ne samo u crkvama,
nego i u školama, bilo župskim, bilo diecezanskim, i ne će se praviti smetnja djeci da ih
pohađaju.
I budući da je budućnost Crkve izravno povezana sa sjemeništima (velikim i malim), ova
će se smjeti slobodno uspostaviti i vršiti svoju nenadomjestivu funkciju.
Vjerske kongregacije, muške i ženske, imaju u životu Crkve poseb nu važnost: njihova
vjerska, karitativna i odgojna djelatnost morat će se, dakle, smjeti vršiti bez zapreka.«
Na kraju se ističe da bi Sveta Stolica željela nadati se kako se jugoslavenska vlada neće
ustručavati zajamčiti priznanje navednih sloboda i prava.(99)
No nota je, navodno, stigla u Beograd sa zakašnjenjem, pa je Beograd tu notu odbio vrativši
je nuncijaturi u Beogradu naizgled neotvorenu, s obrazloženjem da je ne može primiti
budući da ne postoje diplomatski odnosi. (100)
Naime, 17. prosinca 1952. pomoćnik ministra
vanjskih poslova dr. Aleš Bebler uručio je otpravniku poslova Apostolske nuncijature u
Beogradu, monsinjoru Silviju Oddiju, notu u kojoj vlada FNRJ izjavljuje da je suvišno
dalje održavanje diplomatskih odnosa između FNRJ i Svete Stolice.(101) Vlasti su poslije
tvrdile kako je Vatikan izmislio da je poslao notu vladi FNRJ.(102)
Ako je nota i stigla prije prekida diplomatskih odnosa, zahtjevi za poštivanje temeljnih
prava Katoličke crkve navedenih u noti, i ostali navodi u noti sigurno nisu bili prihvatljivi
jugoslavenskoj vladi, te joj je bilo jednostavnije odgovoriti da notu nije na vrijeme primila
pa je, navodno, neotvorenu vratiti i prekinuti diplomatske odnose.
Reakcije na prekid diplomatskih odnosa
Odmah nakon prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom, Tito je prigodom govora u Smederevskoj
Palanci kazao:
»Vatikan vodi talijansku imperijalističku politiku. Oni se dopunjuju. Talijanska vlada
pridonosi vatikanskoj dominaciji šireći reakciju u svijetu, a Vatikan pomaže talijansko
imperijalističke aspiracije prema Jugoslaviji i druge. Osim toga Vatikan je ispunjen velikim
ogorčenjem prema našoj socijalističkoj zemlji, on mrzi socijalizam i radi sve moguće
protiv nas. On je napravio i takvu podlost da je ratnog zločinca Stepinca proglasio za kardinala
i hoće da mu metne kardinalski šešir. Vidite, on je uvrijedio čitavu našu zemlju. Zar
nema u Jugoslaviji još drugih biskupa – ima ih starih kao Metuzalem, – ali ovo je politički
biskup. On je poslužio u aranžmanu između Aleksandra i Vatikana prilikom konkordata i
postao je biskup preko noći. Nije on to postao zbog neke svetosti i velikih zasluga, kao što
bi to mogao reći Papa, nego je to bilo i onda političko pitanje kao što je i danas. Ali oni
neće dočekati da Stepinac bude biskup u Zagrebu. Ja im to garantiram.«(103)
O pitanju prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom raspravljao je i vanjskopolitički
odbor Narodne skupštine FNRJ, gdje je razloge tog postupka objašnjavao potpredsjednik
Savezne vlade Edvard Kardelj, koji je prvo iznio kronologiju odnosa vlasti i Katoličke
crkve te o imenovanju nadbiskupa Stepinca kardinalom i prekidu diplomatskih odnosa s
Vatikanom kazao:
»Ovaj gest vatikanskih krugova dakle, sam po sebi raskrinkava, da je njemu namijenjena
uloga otvaranja jednog novog sukoba između države i katoličke crkve, s tendencijom da
se ovaj sukob proširi i na ostale crkve u Jugoslaviji, i to upravo u vrijeme, kada maršal Tito
treba posjetiti Veliku Britaniju ...
... I tako se vremenom pokazalo, da Vatikan svoje diplomatske odnose s Jugoslavijom ne
želi da iskoristi zato da bi pomogao uređenju položaja katoličke crkve u promijenjenim
uvjetima nove Jugoslavije, nego ih, nasuprot, koristi zato da bi odnose između crkve i
države držao u stalnoj napetosti.«
Zatim je Kardelj optužio Vatikan za sudioništvo u međunarodnoj zavjeri protiv Jugoslavije
i nositeljstvo talijanskih ekspanzionističkih težnji prema Jugoslaviji sljedećim riječima:
»Svi mi znamo da je Vatikan stalno bio jedan od najvažnijih nosilaca i sprovodnika ekspanzionističkih
tendencija onih talijanskih političkih krugova, koji su smatrali Balkan i
prije svega teritorij naroda Jugoslavije neke vrste svojim ‚životnim prostorom‘... Vatikan
je zainteresiran da sukob bude permanentan, da se o njemu u svijetu mnogo govori i da se
Jugoslaviju što više kleveće. Vatikan ne smeta, što time dovodi katoličku crkvu u Jugoslaviji
u sve teži položaj pred njenim vlastitim vjernicima ...
... Bilo kako bilo, vatikanska politika protiv Jugoslavije postala je u ovom trenutku, onaj
čvor, u kome su se ispreplele sve moguće antijugoslavenske kombinacije, i naša vlada učinila
bi prestup prema vlastitom narodu, kada nebi otvoreno iznijela činjenice kakve jesu,
ili kada bi dozvolila da se i dalje prave antijugoslavenske makinacije pod vidom zaštite
jugoslavenskog stanovništva od vjerskih progona. Ona je zato morala otvoreno da presiječe
taj čvor antijugoslavenskih manevara. To je osnovni razlog zbog čega je vlada smatrala
potrebnim da prekine redovne diplomatske odnose s Vatikanom. Ti se odnosi nisu pokazali
kao sredstvo za sređivanje odnosa između crkve i države, nego kao sredstvo stranih sila
za njihove vanjsko-političke ciljeve prema Jugoslaviji. Njihovo daljnje održavanje bilo bi,
prema tome, ne samo beskorisno, nego i štetno, štetno za Jugoslaviju kao državu i štetno
za napore oko sređivanja položaja katoličke crkve u Jugoslaviji.«(104)
Poslije prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom, uslijedila je medijska kampanja protiv
Vatikana.(105) Zagrebački Vjesnik iz dana u dan objavljivao je tekstove Ive Mihovilovića o
publikaciji »Documenti secreti della diplomazia Vaticana«, objavljenoj u Švicarskoj, u
kojoj se govori o tzv. diplomatskim intrigama Pape, zasnovano na nekim dokumentima.
Članci su objavljivani svakodnevno od 4. do 9. siječnja 1953. pod raznim naslovima.(106)
Također nakon govora pape Pija XII. prigodom dodjele kardinalske časti ostalim kardinalima,
u kojem je iznio svoju zahvalnost nadbiskupu Stepincu za njegovo djelovanje,
Vjesnik je osudio taj govor u članku »Drski govor Pia XII.«,(107) a sutradan, 18. siječnja,
Vjesnik napada Papu u članku »Papina provokacija«.(108)
Država nije odustajala od svog djelovanja na razbijanju crkvenog jedinstva, te je bez
obzira na biskupsku zabranu u prosincu 1952. osnovan Inicijativni odbor za staleška
udruženja katoličkih svećenika Hrvatske, koji je u svom proglasu članstvu od 14. veljače
1953. objasnio ciljeve udruženja i zatražio od članstva punu pomoć državnim vlastima. (109)
No budući da udruženje u Hrvatskoj nije imalo podršku svećenstva kao u drugim republikama,
a i biskupi su oštro reagirali na svaku aktivnost svećenika vezanu za udruženja,
osnivačka skupština udruženja održana je tek 12. prosinca 1953. u Zagrebu. Mons. Božo
Milanović, predsjednik istarskog udruženja, svjedoči da je direktor UDB-e tražio da predstavnici
istarskog udruženja prisustvuju skupštini u Zagrebu, te da će, ako ne dođu, doći
u opasnost sjemenišna zgrada, tiskanje Istarske Danice i molitvenika u Puli. Budući da su
svećenici udruženja u Istri poštivali odluku biskupa iz 1952. o zabrani, odlučili su da ne
idu. No zbog dobrih odnosa Milanovića s vlastima, prijetnje UDB-e nisu realizirane, samo
su biskupi Nežić i Pavlišić pozvani na vojnu vježbu.(110)
U međuvremenu je Tito krenuo u taktiku pregovaranja s jugoslavenskim biskupima
ignorirajući Vatikan te je primio katoličke biskupe, na svoju inicijativu, 8. siječnja 1953.
Razgovaralo se o sređivanju odnosa Katoličke crkve i države. Biskup Akšamović je novinarima
izjavio samo to da su se vodili opći razgovori informativnog karaktera.(111) Zaključeno
je da jedna zajednička komisija pripremi elaborat, sa željama predstavnika Katoličke
crkve i gledištima vlade – na osnovi kojeg bi se našlo opće rješenje o odnosima Katoličke
crkve i države.(112)
Po zapisima kardinala Agostina Casarolija, vijest o Titovu pozivu biskupima, s nakanom
postizanja neke nagodbe s Katoličkom crkvom, nije mogla a da ne zabrine Svetu Stolicu.
Bez obzira na to što je vjerovala u odanost jugoslavenskog episkopata, ipak se bojala pritiska
kojemu bi biskupi mogli biti podvrgnuti. Državno tajništvo Svete Stolice smatralo je
stoga prikladnim poduprijeti, izričito podsjećajući na temeljna načela u odnosima Katoličke
crkve i države, samu vladu. To je bilo učinjeno 16. veljače 1953., pismom mons. Tardinija
(državni podtajnik Svete Stolice za izvanredne poslove) naslovljenim na beogradskog
nadbiskupa Ujčića kao predsjednika Jugoslavenske biskupske konferencije. U pismu se
podsjeća da Sveta Stolica ne želi izbjeći pregovore da bi se utvrdio modus vivendi između
Katoličke crkve i Jugoslavije, ukoliko bi njezine vlasti pokazale da žele poštivati glavna
prava Crkve, ističući da se takva stvar nije, nažalost, mogla postići. Dalje se upozorava da
biskupi nemaju kompetenciju sporazumijevanja u odnosima Crkve i nacionalnih vlada, jer
ta kompetencija, prema kanonskim normama, spada samo na Svetu Stolicu. Casaroli ističe
da je to pismo izgledalo kao upozorenje, ali je u biti bilo zaštita biskupima u novonastaloj
situaciji, što se nije moglo svidjeti jugoslavenskoj vladi.(113)
No kampanja protiv Vatikana nastavljala se i u medijima i na raznim političkim manifestacijama.
U tu se kampanju uključio i sam Tito, te je na Kongresu Narodne fronte u
Beogradu 22. veljače 1953. kazao:
»Pokušaj tih najreakcionarnijih krugova, s Vatikanom na čelu, da podijele svijet na ideološke
blokove, potpuno je sličan Sovjetskom pokušaju podjele na ideološke blokove.«114
Na kongresu su slično govorili i drugi delegati, među kojima i Franjo Gaži, koji je kazao:
»Sa Stepinčevim kardinalskim šeširom Vatikan je još više prokopao jaz koji je i onako
stoljećima između Rima i nas postojao... Ta politika Vatikana učvršćuje našu vjeru, da
je Rim bio i ostaje vjekovni neprijatelj naše zemlje, a napose neprijatelj baš hrvatskog
naroda.«(115)
Tih dana nadbiskup Stepinac izjavio je američkom novinaru T. Lessingu: »Nisam mogao
poći u Rim, da primim iz Papinih ruku kardinalski šešir. Nisam ni mogao niti htio ići, da ne
ostavim svoga naroda. Osim toga, nisam želio niti želim tražiti usluga od jugoslavenskih
vlasti... Ostat ću ovdje, ako je nužno, sve do smrti. U ovim časovima, kad Katolička Crkva
u istočnoj Europi i u Rusiji treba sve svoje službenike, nitko ne smije ostaviti svoga mjesta.
Ničega se ne trebam bojati; već sam bio vrlo blizu smrti i kraj mora doći, prije ili kasnije.
Ne bojim se ljudi. Ne znam, da li je, kako se tvrdi Vatikan napravio ’politički potez’
uzvišivši me na čast Kardinala. Ne znam također da li je Sveti Otac očekivao, da pođem u
Rim, ili nije. Imam vrlo malo dodira sa stranim svijetom, a iz veoma razumljivih razloga
ne šaljem nikakva pisma preko jugoslavenske pošte. Znam samo to, da moram poduprijeti
svoj narod u času potrebe. Ništa, pa ni prekidanje odnosa između Vatikana i jugosla venske
Vlade, ne može izmijeniti moga položaja, niti me lišiti pomoći, koju trebam.«(116)
U skladu s dogovorom Tita i biskupa formirana je Privremena komisija Saveznoga izvršnog
vijeća, na čijem je čelu bio Boris Krajger. No razgovori s Katoličkom crkvom brzo su
prekinuti. Krajger je u svezi s prekidom razgovora kazao kako su se sa svim crkvama lako
sporazumjeli, osim s Katoličkom. Također kaže da Katolička crkva traži samo privilegije,
te da biskupi govore samo u interesu Vatikana, te da oni nisu ovlašteni pregovarati, nego
Vatikan.(117)
Diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije ostali su prekinuti sve do potpisivanja
Protokola između Vatikana i Jugoslavije 1966. godine, nakon čega dolazi do smirivanja
napetosti i ponovne uspostave diplomatskih odnosa.
(97) S. ALEXANDER, nav. dj., 137.
(98) Borba, Beograd, 15. XII 1952.
(99) V. NIKOLIĆ, nav. dj., Tekst cijele note nalazi se na str. 392-400.
(100) S. ALEXANDER, nav. dj.,138.
(101) Vjesnik, Zagreb, 18. prosinca 1952., str. 1.
(102) Isto, 17. siječnja 1953., str. 1.
(103) Isto.
(104) Vjesnik, Zagreb, 19. prosinca 1952., str. 1.
(105) Isti, 5. prosinca 1952. god. članak »Jedinstvo Vatikana i fašizma« i »Neprijateljski akt Vatikana protiv
socijalističke Jugoslavije« (u svezi imenovanja nadbiskupa Stepinca kardinalom), 21. XII. članak »Družba
mržnje«, 24. XII. 1952. god. članak »Veza ustaša i pape« i drugi.
(106) Isti, od 4. do 9. siječnja 1953. god.
(107) Isti, 17. siječnja, 1953. god. str. 1.
(108) Isti, 18. siječnja 1953. god., str. 1 i 6.
(109) HDA, KOVZ, kut. 141, Proglas Inicijativnog odbora za staleško društvo katoličkih svećenika Hrvatske, svim
inicijativnim odborima i članovima društva u Hrvatskoj, od 14. veljače 1953. god.
(110) B. MILANOVIĆ, nav. dj., 193.
(111) Vjesnik, Zagreb, 10. siječnja 1953., str. 2. Također je biskup Akšamović u razgovoru za Vjesnik izjavio da
osim biskupa i Josipa Broza Tita nitko drugi nije prisustvovao sastanku, te je izrazio optimizam, izbjegavši
iznijeti detalje razgovora (Isti, 18. siječnja 1953., str. 1).
(112) Isti, 9. siječnja 1953., str. 1.
(113) A. CASAROLI, nav. dj., 309-310.
(114) Vjesnik, Zagreb, 23. veljače 1953., str. 1.
(115) Borba, Beograd, 25. II. 1953., str. 2.
(116) V. NIKOLIĆ, nav. dj., 410-411.
(117) Borba, Beograd, 30. IV. 1953., str. 1 i 2.
ize=4>Summary
THE REASONS FOR THE CESSATION OF DIPLOMATIC RELATIONS BETWEEN
YUGOSLAVIA AND VATICAN IN 1952
The Communist Party came into power in Yugoslavia after the Second World War. Due to
its atheist ideology it did not favour religious groups, particularly the Catholic Church,
which it accused of alleged cooperation with the Ustasa regime. On the other hand, the
Catholic Church could not accept that power was held by a political structure that openly
propagated and implemented anti-religious policies.
Straight after the war, the communist regime started an open battle against the Catholic
Church, and especially against the catholic bishops’ ties with the Holy See. The Yugoslav
government wanted to rid the Catholic Church of Vatican’s infl uence and put it under
governmental control, thereby removing its only strong and well-organised opponent in
the country.
What followed were arrests and executions of bishops and priests, disablement and prohibition
of catechism in state schools, expropriation of church property, outlawing of
religious press and other forms of violation of religious freedoms. Catholic bishops, led
by archbishop Stepinac, offered resistance to such behaviour of the communist regime
and expressed their views in an open and critical pastoral letter in September of 1945. As
a response to the letter, the communist regime used even harsher measures, culminating
with the conviction of archbishop Stepinac to hard labour in 1946.
However, considering the fact that the communist regime was not giving up trying to distance
the Catholic Church from the infl uence of Vatican and put it under governmental
control, breaking of diplomatic relations with Vatican was only a matter of time and a
suitable motive. When the communist regime started a campaign of establishing priests’
associations with the goal of severing the unity of the Catholic Church in Yugoslavia, it encountered
fi erce resistance form Catholic bishops, who were backed by Vatican. Because
of this resistance, the Yugoslav government increased the ruthlessness of its policies against
the Catholic Church, although there were also some attempts of secret negotiations
with the Holy See, and made decisions to prohibit catechism in state schools and remove
religious faculties from the make-up of universities in Zagreb and Ljubljana. These moves
of the Yugoslav government were made signifi cantly easier by favourable international
conditions, chiefl y by the better position of Yugoslavia in the eyes of the West due to the
tearing asunder of relations with Stalin’s SSSR and Informbiro.
As the Bishops’ Conference, encouraged by the Holy See, had made a decision to prohibit
the establishing of priests’ associations and ban priests form becoming members of these
associations in autumn of 1952, the Yugoslav government found the reason to send a stern
note to Vatican and accuse it of interfering in internal affairs. As Vatican had not replied
immediately, and in the meantime archbishop Stepinac had been named cardinal, the Yugoslav
government took this act as a motive to break off diplomatic relations with Vatican.
The letter that Vatican had in the meantime sent to the Yugoslav government, as a reply to
its note, was said to have arrived late. However, regardless of that fact, it criticized the go202
M. Akmadža, Uzroci prekida diplomatskih odnosa između Vatikana i Jugoslavije 1952. godine
vernment’s treatment of the Catholic Church so strongly that it is most likely that it would
not have changed the Yugoslav decision.
Besides explaining its decision to break diplomatic relations with Vatican by stating that
Vatican’s interfered in internal affairs of Yugoslavia in the cases of priests’ associations
and naming of archbishop Stepinac a cardinal, which it considered to be a provocation,
the Yugoslav government, in order to appease the mood of its people, added accusations
that Vatican had been on Italy’ side during the solving of the Trieste crisis.
KEY WORDS: political history, diplomacy, Yugoslavia, Vatican
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
12.10.2008., nedjelja
Aktivnosti P. Benzona i S. Ritiga u pitanju jugoslavensko-vatikanskih odnosa
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (6.nastavak)
»A naši žalosni ĆMDaši si utvaraju, da će oni stvoriti mir tobože između Crkve i države.
Vidi se da nemaju pojma o biti komunizma ... Molim Vas, upozorite na to i Vaše susjede,
da se već dulje šuška o tobožnjoj nacionalnoj Crkvi. Toga se ne treba ni najmanje plašiti,
nego istupiti svom energijom.«(72)
Aktivnosti P. Benzona i S. Ritiga u pitanju jugoslavensko-vatikanskih odnosa
U siječnju 1947., govoreći o odnosima Crkve i države, Bakarić je optužio papinsku nuncijaturu
u Beogradu da vrši ulogu instruktora Katoličke crkve u Jugoslaviji. No priznao je i
da je vlast činila pogreške prema Crkvi, koje su bile smetnja crkveno-državnim odnosima,
dodajući da su te greške svedene na minimum. Kazao je također da su mnogi rukovodioci
i aktivisti postali preveć popustljivi, da i ne reagiraju na »otvorene fašističke provokacije
i razbijačke manevre«.(73)
Nedugo zatim jugoslavensko Ministarstvo vanjskih poslova uputilo je Apostolskoj nuncijaturi
u Beogradu notu u kojoj predlaže da se u nadbiskupije i biskupije u Sarajevu, Banjaluci,
Križevcima i Ljubljani, čiji su biskupi napustili zemlju, imenuju novi biskupi koji
nisu imali veze s neprijateljem i koji bi svojim držanjem pridonijeli razvoju crkveno-državnih
odnosa. Ti su zahtjevi upućeni na osnovi Ritigovih ideja. No Apostolska nuncijatura
odgovorila je 30. siječnja 1947. kako je od Svete Stolice dobila uputu da odgovori kako
Sveta Stolica djeluje potpuno neovisno o civilnim vlastima uvijek kada imenuje biskupe u
onim zemljama s kojima nema specijalne konvencije glede tih imenovanja.(74)
No bez obzira na dodatna zaoštravanja sukoba, i dalje su se s obje strane pokušavali održavati
koliko je bilo moguće normalniji odnosi. Posebno se za smirivanje odnosa između
Vatikana i Jugoslavije zalagao predsjednik Komisije za vjerske poslove pri Predsjedništvu
vlade Narodne Republike Hrvatske mons. Svetozar Ritig. U jednom svom izvješću od 21.
veljače 1947. mons. Ritig konstatira da diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije
nisu prijazni, ali da ipak postoje. U skladu s tim on se zalaže da se od Vatikana traži poštivanje
prakse po kojoj Vatikan državama s kojima ima diplomatske odnose (navodi primjer
Francuske i Brazila), stavlja odnosnoj državnoj vlasti do znanja imena svojih kandidata,
kako bi dobio povratnu informaciju ima li ta državna vlast prigovora njihovu imenovanju
na biskupski položaj. Ritig također zapaža da jugoslavenska vlast nema u Rimu osobu
koja bi svojim političkim znanjem i iskustvom mogla parirati protivničkim strujanjima.
Na kraju upozorava da politički rukovodioci u Jugoslaviji moraju biti vrlo oprezni i do
kraja strpljivi u diplomatskom ophođenju s Rimskom kurijom i izbiti iz ruku svako oruđe,
što ga anglosaksonska propaganda svakodnevno širi u svojoj medijskoj propagandi.(75)
Prije odlaska na dužnost u Vatikan u proljeće 1947. godine, P. Benzon je prigodom posjeta
Sloveniji, zajedno s S. Ritigom, izložio Marjanu Brecelju i Borisu Krajgeru svoju ulogu
u Vatikanu, odnosno upute koje mu je dao Tito. Benzon je u Vatikanu trebao protestirati
zbog zaštite »ratnih zločinaca« u Zavodu sv. Jeronima, iskazati stav da vlada nikad neće
priznati imenovanja biskupa u Jugoslaviji bez svoje prethodne suglasnosti, da odgoj katoličkog
klera treba imati slavenski karakter te da se u Jugoslaviji u crkvama uvede bogoslužje
na slavenskom jeziku, u smislu tradicije sv. Ćirila i Metoda.(76)
Nakon što je došao u Rim, 27. svibnja 1947., P. Benzona je 30. lipnja primio v. d. državnog
sekretara Vatikana, mons. Tardini. Benzon mu je predao referat o prilikama u Jugoslaviji,
s posebnim osvrtom na ulogu Katoličke crkve u Drugome svjetskom ratu i nakon njega.
Tardini se Benzonu požalio na pisanje jugoslavenskog tiska i postupke prema nadbiskupu
Stepincu. Benzon je zatim iznio primjere biskupa koji dobro surađuju s vladom, te im
je vlada u određenim pitanjima izišla u susret (Akšamoviću vraćen dio zemljišta oduzet
agrarnom reformom i odobreno skupljanje priloga za Crkvu, Buriću novčana pomoć za
popravak senjske katedrale, Mileti vraćeno sjemenište(77)). Benzon je ponovno postavio
pitanje imenovanja biskupa, na što je ponovno dobio isti odgovor, da je to moguće samo
sa zemljama s kojima Vatikan ima poseban ugovor. Nakon posjeta Tardiniju, Benzon je
očekivao da će biti primljen i kod pape, no u međuvremenu je L’ Osservatore Romano
objavio članak o progonu Crkve te je jugoslavenski tisak najavljivao mogućnost prekida
diplomatskih odnosa. Na to je odmah reagirao S. Ritig te je 3. srpnja 1947. pisao Titu i
u pismu okrivio Hurleya za odnose s Vatikanom. No također je iznio mišljenje da zbog
jednog članka ne bi bilo opravdano prekidati diplomatske odnose, pogotovo u trenutku
kada dolazi do poboljšanja suradnje s Katoličkom crkvom.(78)
Da su diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije visili o tankoj niti, potvrđuje i Titova
izjava predstavnicima američkih crkava početkom kolovoza 1947. godine, u kojoj kaže:
»Ako Vatikan i dalje bude uzrok što svećenici kod nas ne zauzimaju bolji stav prema državi,
razumije se, odnosi će se pogoršati. Situacija je već bila takva da je skoro došlo do
prekida. Ali za sada nema izgleda da će odnosi biti prekinuti, jer mi imamo strpljenja.«(79)
Ritigovim posredstvom u Rim su otišli dr. Janko Oberški i dr. Josip Marić s Bogoslovnog
fakulteta u Zagrebu, radi otvaranja pregovora o mogućem sporazumu između Svete Stolice
i Jugoslavije. Po pisanju Christian Science Monitora u rujnu 1950. godine, Tito je ponudio
žurno oslobađanje svih svećenika, uključujući i nadbiskupa Stepinca pod uvjetom
da odmah napusti zemlju, ponovno uvođenje vjeronauka u škole, obnovu katoličkog tiska,
fi nancijsku pomoć za gradnju rimokatoličkih škola i uspostavu izravne komunikacije
između Vatikana i katoličke hijerarhije u Jugoslaviji. Zauzvrat je tražio prekid neprijateljske
propagande protiv Jugoslavije, objedinjavanje katoličkog svećenstva u jedan jedini
nacionalni savez, te suradnju Crkve u vladinim društvenim i ekonomskim programima.
No ti pregovori nisu urodili plodom, ponajprije zbog pitanja o obveznom članstvu svećenstva
u svećeničkim udruženjima, što Vatikan nikako nije mogao prihvatiti.(80)
U međuvremenu je i nadbiskup Stepinac nekim novinarima koji su ga posjetili u zatvoru
kazao da se kompromisno rješenje između Crkve i države mora naći u interesu obiju
strana, ali da u ključnom sporu ne može biti kompromisa, jer da mora postojati jasno
razgraničenje između crkvene vlasti u duhovnim pitanjima i državne vlasti u svjetovnim
pitanjima. Također je istaknuo da Crkva mora imati pravo odgajati djecu, da Crkva ne
može prihvatiti obvezno civilno vjenčanje ali da nema ništa protiv civilnog obreda koji bi
uslijedio nakon vjerskog sakramenta, da mora postojati sloboda katoličkog tiska i socijalnog
rada Crkve.(81)
O pokušajima pregovaranja između Jugoslavije i Vatikana mons. Ritig početkom 1952.
godine u pismu dr. Bakariću piše:
»Na posljetku naša situacija u Rimu nije nikako onako loša kako se prikazuje. To dokazuje
rješenje pitanja Senj-Rijeka. Ne bi se to bilo učinilo da nije jasno saznanje da Istra u
današnjem obliku ostaje u Jugoslaviji. To mi pouzdano saznajemo od svećenika koje smo
prošle godine 1951. poslali u Rim o. Aljinovića, kanonika prof. Dra Marića te naše vrlo
ugledne franjevačke oce definitora o. Jeličića, učenjaka o. K. Balića, koji su s o. Mandićem
(sada je na istragi u Americi protiv američkih franjevaca Vasilja i njegovih drugova
ustaša) u solidarnom radu, da bi došlo do usklađenja odnosa između Sv. Stolice i Jugoslavije.
« Također u pismu tvrdi da po nekim vezama u Vatikanu saznaje kako bi Vatikan želio
da Tito odredi osobnog izaslanika koji bi sa Svetom Stolicom najkraćim putem i u tajnosti
dogovorio način rješavanja odnosa Vatikana i Jugoslavije.(82)
Isto je mons. Ritig zapisao u radnoj verziji pisma maršalu Titu 7. veljače 1952.,(83) a u
ispravkama tog pisma od 15. veljače 1952.,(84) navodi kako preko svojih veza u Vatikanu
doznaje da Vatikan za modus vivendi s Jugoslavijom postavlja uvjete: da se riješi pitanje
nadbiskupa Stepinca i biskupa Čule, da se provede što šira amnestija za svećenike, da se
riješi pitanje vjeronauka u školama i crkvama bez smetnji na terenu, da se omogući veća
sloboda katoličkog tiska te prestane izolacija klera u narodnom i javnom životu.(85) Na to je
pismo vjerojatno, uz to što se u pismu još žali na ukidanje Bogoslovnog fakulteta, mons.
Ritig bio ponukan i Titovom izjavom koju je objavio zagrebački Vjesnik 24. studenoga
1951., u kojoj kaže:
»Mi svakako ne možemo dozvoljavati da se bilo tko od strane Vatikana miješa u naše
unutarnje stvari. To je jedino pitanje, na kome se mi razilazimo u svojim odnosima s Vatikanom.
Mi želimo da ti odnosi budu bolji i mi smo to nekoliko puta podvlačili. Danas ja
ponovno podvlačim, da želim da se ti odnosi potpuno normaliziraju, jer ovakvo stanje ne
može pridonijeti ničem pozitivnom.«(86)
No nedugo nakon te izjave Tito je na sjednici Politbiroa CK KPJ 15. siječnja 1952., nakon
konstatacija da jača katolička reakcija u Hrvatskoj i Sloveniji, istaknuo da treba ići
na kidanje odnosa s Vatikanom. Poslije tog sastanka, 22. siječnja upućene su direktive o
daljnjem radu republičkim partijskim komitetima, u kojim se traži izbacivanje vjeronauka
iz škola, pojačan odgojni i ideološki rad s omladinom protiv religioznosti i misticizma
te da se mobiliziraju partijske i masovne organizacije u borbu protiv »reakcionarnih popova«.(87)
Odmah je uslijedila odluka o izbacivanju vjeronauka iz državnih škola i izbacivanju
bogoslovnih fakulteta iz sastava Sveučilišta. Svi daljni događaji išli su u pravcu namjera
da se prekinu odnosi s Vatikanom.
Mons. Ritig je 27. ožujka 1952. uputio još jedno pismu maršalu Titu, u kojem se žali na
napade državnog tiska i političara na Vatikan, te piše:
»Nepravedna je omraza govoriti, kako je Rimska Crkva dušmanski raspoložena prema
Slavenstvu. U sadašnjem času stojimo u nevoljkim odnosima s italijanskim narodom. Taj
nam je spor obadvjema mučan. On baca teške sjene i oblake i na naše odnose sa Svetom
Stolicom, koja je vrhovna i najjača vjerska oblast u svijetu. Naša hrvatska crkvena organizacija
stoji s Rimskom Crkvom više nego tisuću godina u hijerarhijskoj jedinstvenoj organizaciji.
U toj vezi imao je naš katolički narod najveću pomoć i snagu u svom razviću...
No nikako nije opravdano poistovjećivati Vatikan s Venecijom i fašističkom Italijom... Poštovani
druže Maršale, žarka mi je molba da bi se spriječilo ono žučljivo pisanje u našem
novinstvu protiv Rima, koje nikojemu dobru ne vodi, i mnogo otešćava usklađenje boljih
odnosa baš na najdelikatnijem, ali vrlo važnom terenu.«(88)
Svi Ritigovi pokušaji da se smiri situacija u odnosima Vatikana i Jugoslavije ostali su uzaludni,
jer je daljni razvoj događaja nezaustavljivo vodio ka prekidu tih odnosa.
Non licet i nota jugoslavenske vlade Vatikanu
Odnos Jugoslavije prema Vatikanu dodatno se zaoštrio nakon odluke Londonske konferencije
o Trstu u svibnju 1952., zašto je jugoslavenska vlada okrivila Vatikan da je pridonio
takvoj odluci, o čemu Tito u govoru u Zrenjaninu kaže:
»Ovdje je glavni mutitelj Vatikan, katolička crkva, ona je tu inicijator... Jer katolička crkva
i reakcionarni krugovi u katoličkoj crkvi – oni najreakcionarniji u čitavom svijetu – na
svim linijama vode ogorčenu borbu protiv naše zemlje i u Americi, i svugdje. I ovdje su
nam oni napakostili koliko su više mogli, i još će nam pakostiti.«(89)
Također je u razgovoru s američkim kulturnim i javnim radnicima krajem srpnja 1952.
godine Tito kazao da poglavari Katoličke crkve u Jugoslaviji stoje pod utjecajem izvana,
a da Vatikan provodi nacionalnu talijansku politiku.(90)
Situacija je zbog pitanja Trsta te pitanja udruženjâ katoličkih svećenika bila toliko zaoštrena,
da je nedostajao samo konkretan povod za prekid diplomatskih odnosa Jugoslavije
s Vatikanom.ž
Biskupi Jugoslavije odlučili su u rujnu 1952. održati Biskupsku konferenciju na kojoj je
jedna od glavnih tema bila kako se postaviti prema staleškim udruženjima katoličkih svećenika.
Biskupi su u tajnosti zatražili upute od Vatikana, koji je preko nuncijature poslao
odgovor nadbiskupu Ujčiću, koji ga je dalje prenio ostalim biskupima na konferenciji. U
odgovoru je izražena nada da će se biskupi u Jugoslaviji oduprijeti teškoj prijetnji koju
predstavljaju svećenička udruženja. Otpravnik poslova Svete Stolice u Beogradu napustio
je tih dana Beograd da ne bi izgledalo kako on vrši pritisak na biskupe, a poruku je nadbiskupu
Ujčiću prenio tajnik nuncijature, dopustivši nadbiskupu da ponese kopiju.(91)
Biskupska konferencija je 26. rujna 1952. uputila Predsjedništvu vlade FNRJ memorandum
u kojem su biskupi izjavili »da ovo udruženje nema onih svojstava koja su potrebna
da bi udruženje moglo izvesti zadaću koju je sebi postavilo. Prije svega zato što stoji pod
snažnim utjecajem političke stranke, a zatim i zbog uputa koje izjavljuju prestupke protiv
crkvene stege i slabe vjerski život, čime neće ostvariti postavljeni cilj, a to je uređenje
odnosa između Crkve i države.« Biskupi su zatim naglasili da bi prihvatili udruženje
jedino uz uvjet da se pravila udruženja prilagode crkvenom pravu i da se udruženje stavi
pod nadzor episkopata.(92)
Biskupi su jednoglasno donijeli i izjavu »Non licet« (Zabranjuje
se), kojom se oštro osuđuju staleška udruženja katoličkih svećenika i zabranjuje njihovo
osnivanje.(93)
No dvojica slovenskih biskupa, Vovk i Držečnik, na konferenciji su pravili bilješke koje
nisu uništili, te se tako doznalo za vatikansku poruku biskupima, pa su se bilješke, koje je
pronašla tajna policija, pojavile u tisku. To je vlastima bio neoboriv dokaz da iza odluke
biskupa stoji Sveta Stolica.(94)
Reakcije vlasti i tiska na tu biskupsku izjavu bile su veoma žestoke. Odmah je, po pisanju
biskupa Akšamovića mons. Ritigu, reagirao i javni tužitelj NR Hrvatske, koji je pozvao
na saslušanje biskupa Salis-Sewisa, rezidencijalnog biskupa i administratora hrvatskog
dijela tršćansko-koparske biskupije Dragutina Nežića, biskupa skopljanskog i administratora
banjalučkog Smiljana Franju Čekadu, đakovačkog biskupa Stjepana Bauerleina i
nadbiskupa beogradskog Josipa Ujčića. Javni tužitelj optuživao ih je za zloupotrebu Crkve
u političke svrhe, ograničavanje slobode udruživanja građana i podizanja uzbune time što
potiče na nepoštivanje Ustava i na krivična djela. Na te optužbe biskup Akšamović odgovara,
da se raspravljalo o crkvenim, a ne o političkim pitanjima, da udruženja spadaju pod
crkvenu disciplinu te da nije podignuta nikakva uzbuna, jer da je rezolucija poslana samo
svećenstvu, i to na latinskom jeziku. Također osporava tužiteljevu tvrdnju da država osniva
svećenička udruženja, jer ih ona samo odobrava nakon što ih osnuje Crkva.(95)
Jugoslavenskoj je vladi saznanje da iza odluke biskupa o zabrani svećeničkih udruženja
stoji Vatikan, bio povod da Vatikanu uputi notu 1. studenoga 1952., zbog uplitanja
Vatikana u unutarnje poslove FNRJ. U toj noti, između ostalog, piše da se vlada FNRJ
osjetila obveznom već više puta skrenuti pozornost Apostolskoj nuncijaturi na određene
nedopuštene postupke, kojima se Sveta Stolica, posredstvom nuncijature, uplitala u
unutrašnje poslove FNRJ, što predstavlja zlouporabu ustaljenih međunarodnih običaja i
prava, koja uživa jedno diplomatsko predstavništvo u nekoj suverenoj zemlji. Također je
istaknuto da je tim postupcima Sveta Stolica otežavala odnose između katoličkog klera i
državnih vlasti. Posebno je u noti kao takav primjer istaknut naputak Svete Stolice biskupima
Jugoslavije u svezi sa svećeničkim udruženjima, u svezi s kojim u noti stoji: »Vlada
FNR Jugoslavije je u posjedu neospornih dokaza, da je uoči konferencije jugoslavenskog
episkopata (koja se održala od 22. do 25. rujna) u Zagrebu, Apostolska Nuncijatura dostavila
Monsignoru dru Ujčiću, beogradskom nadbiskupu, vršiocu dužnosti predsjednika
biskupskih konferencija poruku, koja je proistekla iz Državnog Tajništva Svete Stolice, u
kojoj je izražena nada, da će kler Jugoslavije biti u stanju da suzbije tešku opasnost, koja
proizlazi iz svećeničkih udruženja. Jugoslavenska Vlada zna isto tako, da je pod izravnim
utjecajem te poruke, koja je pročitana na ovoj konferenciji, bila prihvaćena deklaracija
o svećeničkim udruženjima (’Non licet’), u kojoj je rečeno: ’Nije dopušteno ustanoviti
takva udruženja, niti u njima sudjelovati’.
Vlada FNR Jugoslavije drži, da ova poruka, sadržavajući nedvoumne upute jugoslavenskomu
katoličkom kleru, predstavlja jedno novo nedo pustivo uplitanje Svete Stolice,
zloupotrebljujući svoj autoritet i crkvenu disciplinu, potičući stanovite krugove visokoga
katoličkog klera FNR Jugoslavije na djelatnost protivnu probitcima i zakonima njihove
zemlje, priječeći svećenicima – podanicima FNR Jugoslavije – da se okoriste njihovim
temeljnim pravima građanina, pravima zajamčenima Ustavom, s namjerom, da obustavi
napore jednog dijela klera u korist normalizacije odnosa između crkve i narodnih vlasti.
Imajući u vidu sve, što se prije dogodilo, kao i činjenicu, da Sveta Stolica podnosi slična
svećenička udruženja u drugim zemljama, Vlada FNR Jugoslavije prosvjeduje najenergičnije
protiv ove nedopustive djelat nosti Svete Stolice, i smije protumačiti posljednji čin
Svete Stolice samo kao nov dokaz, koji utvrđuje, da Sveta Stolica ostaje vjerna svojoj
politici, koja teži da pogorša odnose s FNR Jugoslavijom.
Vlada FNR Jugoslavije bi htjela isto tako upozoriti ovom prigodom, da nikakva promjena
nije nastala ni u njezinom naklonom držanju, ni u njezinoj dobroj volji u vidu, da bi se došlo
do obostranog zadovoljava jućeg poravnanja s obzirom na odnose sa Svetom Stolicom,
temeljenoga na ustavnim načelima, t. j. da je crkva rastavljena od Države i da je sloboda
bogoslužja zajamčena, poravnanja, koje je ostvareno na zado voljavajući način s ostalim
crkvama FNR Jugoslavije.«(96)
Dok je jugoslavenska vlada čekala odgovor Svete Stolice na svoju notu, jedna odluka Svete
Stolice poslužila joj je kao pogodan povod za odluku o prekidu diplomatskih odnosa s
Vatikanom, prije nego je odgovor na njenu notu stigao.
(72) Isto, 202.
(73) Politika, 30. I. 1947., str. 3.
(74) R. RADIĆ, Država i verske zajednice, 1945-1970., knj. I., 277.
(75) HDA, KOVZ, kut. 129, Izvješće mons. Ritiga od 21. II. 1947. god.
(76) R. RADIĆ, nav. dj., knj. I., 277.
(77) Isto, 278, bilješka 1023.
(78) Isto, 278.
(79) Politika, 3. VIII. 1947., str. 4.
(80) S. ALEXANDER, nav. dj., 133-134.
(81) Isto, 134.
(82) HDA, OF Ritig, kut. 4, Pismo mons. Ritiga dr. Bakariću, od 31. siječnja 1952. god.
(83) Isto, Radna verzija pisma mons. Ritiga maršalu Titu, br. Kab. 16/52, od 7. veljače 1952. god.
(84) Riječ je o istom pismu s ispravkama za kojeg nisam našao original, ali je očito da je pismo dugo pisano
i ispravljano prije nego je poslano Titu, pa mi točan datum slanja nije poznat.
(85) HDA, KOVZ, kut. 326. Isto pismo kao u prethodnoj bilješci, s novim ispravkama, datirano 15. veljače
1952. god.
(86) Vjesnik, Zagreb, 24. studenog 1951., str. 2
(87) R. RADIĆ, nav. dj., knj. I., 346.
(88) HDA, KOVZ, kut. 326, Pismo mons. Ritiga maršalu Titu, od 27. ožujka 1952. god.
(89) Vjesnik, Zagreb, 13. svibnja 1952., str. 2
(90) Isto, 31. srpnja 1952., str. 2.
(91) S. ALEXANDER, nav. dj., 137.
(92) A. BENIGAR, nav. dj., 644.
(93) HDA, KOVZ, kut. 140, Declaratio de asscciationibus cleri, izdana na skupu biskupa Jugoslavije u Zagrebu
22-25. rujna 1952. god. (Izjavu su potpisali svi prisutni biskupi: Ujčić, Pušić, Salis-Sewis, Akšamović, Bonefačić,
Srebrnić, Burić, Butorac, Čekada, Vovk, Držečnik, Nežić, Alaupović, Banić, Bauerlein, Garković,
Čelik, Bukatko, apostolski administrator jugoslavenskih dijelova goričke arhidieceze M. Toroš i izaslanik
mostarskog biskupa mons. A. Majić.)
(94) S. ALEXANDER, nav. dj., 137.
(95) HDA, OF Ritig, Pismo biskupa Akšamovića mons. Ritigu, br. 36/1952, od 17. listopada 1952. god.
(96) V. NIKOLIĆ, nav. dj., 391.
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
- 07:00 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
11.10.2008., subota
Staleška svećenička udruženja
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (5.nastavak)
Poslije presude nadbiskupu Stepincu, odnosi Katoličke crkve i države bili su u prividnoj
fazi zatišja. No da su diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije visili o tankoj
niti, potvrđuje i Titova izjava predstavnicima američkih crkava početkom kolovoza 1947.
godine, u kojoj kaže:
»Ako Vatikan i dalje bude uzrok što svećenici kod nas ne zauzimaju bolji stav prema državi,
razumije se, odnosi će se pogoršati. Situacija je već bila takva da je skoro došlo do
prekida. Ali za sada nema izgleda da će odnosi biti prekinuti, jer mi imamo strpljenja.«(56)
No 1948. godine došlo je do problema u odnosima Jugoslavije sa Staljinovim SSSR-om i
Inforbiroom te se država sve više bavila tom i drugom međunarodnom politikom. Čak je i
nadbiskup Stepinac u jednom trenutku smatrao da se stanje počelo smirivati.(57) No to je bilo
samo prividno, iako je u periodu 1950.-1951. godine bilo nekih neslužbenih inicijativa od
strane države, uglavnom posredovanjem mons. Ritiga, koje su imale za cilj normalizaciju
crkveno-državnih odnosa, ali su suprotnosti bile prevelike da bi se postigao bilo kakav
napredak.(58)
Država je sustavno ali postupno nastojala umanjiti utjecaj religije u društvu postupnim
smanjivanjem prava na vjersku obuku, onemogućavanjem zapošljavanja ili napredovanja
za one koji nisu bili članovi Komunističke partije i sl. No država je krenula u pripremu
svoje najveće akcije, radi razbijanja crkvenog jedinstva, koje je trebalo oslabiti moć crkvene
hijerarhije, a Katoličku crkvu ako već ne službeno odvojiti od Vatikana, onda barem
politikom stvaranja tzv. »narodne Crkve« staviti pod svoj utjecaj. Da bi to postigla, država
je uz pomoć vlasti lojalnih svećenika poticala osnivanje staleških svećeničkih udruženja.
Vlast nije prezala ni od najgorih mogućih metoda pritisaka (ucjene, prijetnje zatvorom i
sl.) na pojedine svećenike kako bi ih natjerala da postanu članovi navedenih udruženja.
U tom procesu stvaranja udruženja krenulo se prvo u onim krajevima gdje su crkvena
hijerarhija i veći broj svećenstva bio skloniji suradnji s vlastima, kao što je to bilo u Istri,
Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Udruženja su osnivana i u drugim vjerskim zajednicama,
ali je to imalo drugi karakter, jer je ostale vjerske zajednice vlast već imala pod svojom
kontrolom. Glavninu operativnih poslova u osnivanju udruženjâ imale su komisije za vjerske
poslove, a posebno predsjednik hrvatske komisije mons. Svetozar Ritig, koji je bio i
doživotni začasni predsjednik Društva katoličkih svećenika Hrvatske.
Prvo staleško udruženje katoličkih svećenika osnovano je u Istri, na poticaj Bože Milanovića,
bliskog prijatelja mons. Ritiga. Staleško udruženje katoličkih svećenika za Istru,
uz podršku državne vlasti, osnovano je 16. rujna 1948. pod novim nazivom »Društvo
(56) Josip BROZ TITO, Govori ..., 77.
(57) S. ALEXANDER, nav. dj., 134.
(58) A. CASAROLI, Mučeništvo strpljivosti, Sveta Stolica i komunističke zemlje 1963.-1989., Zagreb 2001.,
300-304 (Kardinal Agostino Casaroli bio je 60-tih godina XX. st. podtajnik Kongregacije za izvanredne
crkvene poslove, posebice zadužen za uspostavu kontakata s komunističkim zemljama te je bio glavni pregovarač
Svete Stolice prigodom pregovora s vladom SFRJ uoči potpisivanja protokola 1966. godine. Poslije
je obavljao niz poslova vanjskopolitičkog karaktera za potrebe Svete Stolice.)
svećenika sv. Ćirila i Metoda u Pazinu«,(59) poslije u crkvenim krugovima nazivani ĆMD ili
ĆMD-aši. No zbog specifi čnosti situacije u Istri, ali i zbog programa po kojem su maksimalno
poštivali crkvenu hijerarhiju, to je udruženje crkvena hijerarhija posebno tolerirala,
ali se u njega nisu smjeli učlanjivati svećenici iz drugih dijelova zemlje, jer su udruženja
u svakoj biskupiji trebala biti odobrena od svojih biskupa, što je tada imalo samo istarsko
udruženje.(60)
Glavna kampanja osnivanja ĆMD udruženja krenula je iz Slovenije, u kojoj se svećenstvo
masovno učlanjivalo u udruženje. To je udruženje osnovano u srpnju 1949., na inicijativu
skupine svećenika.(61)
Posebno velik broj članova imalo je udruženje svećenika u Bosni i Hercegovini Dobri
pastir, osnovano na zborovanju u Sarajevu 25. i 26. siječnja 1950. Glavni inicijatori i nositelji
tog Udruženja bili su bosanski franjevci, dok su u bitno manjem broju sudjelovali
hercegovački franjevci. Razlog velikom odazivu redovnika u udruženja vjerojatno je bio
taj što su redovničke zajednice inače bile u lošim odnosima s dijecenskom hijerarhijom,
ponajprije zbog pitanja raspodjele župa. Na osnivačkoj skupštini udruženja istaknuto je
da je glavni cilj udruženja:
»Da se putem njega lakše i brže u najprisnijem i najlojalnijem kontaktu s narodnim
vlastima rješavaju sva pitanja, koja iskrsnu na terenu, da tangiraju Crkvu i pastoralno
svećenstvo; da se putem Udruženja poduzme sve, kako bi katolički svećenik postao prvi
pobornik najsvetijih ideala, za koje su milijoni Jugoslavena žrtvovali svoje živote, ideale
slobode i socijalne pravde, bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije.« (62)
Mons. Harley, nezadovoljan osnivanjem udruženja, pozvao je bosanskoga i hercegovačkoga
franjevačkog provincijala da pokuša spriječiti osnivanje udruženja, što oni nisu
prihvatili.(63) Franjevački su provincijali imali problema u svezi s udruženjem jer se tome
protivio njihov generalni ministar u Rimu. Zbog toga su oni generalnom ministru franjevačkog
reda uputili pismo u kojem se žale na prigovore koje od njega dobivaju putem
Nuncijature u Beogradu. Također objašnjavaju razloge osnivanja udruženja, iz kojih se
može zaključiti da je glavni razlog taj što bi u suprotnom, zbog veoma malog broja svećenika
koji još djeluju u Bosni i Hercegovini, mogao doći u pitanje opstanak katoličkih
svećenika u toj republici uopće.(64)
Osim što su odnosi između Katoličke crkve i države bili dodatno zaoštreni zbog osnivanja
udruženja katoličkih svećenika, državna je vlast dodatno zaoštrila stanje odlukama o
izbacivanju vjeronauka iz svjetovnih škola 31. siječnja 1952. i o izbacivanju bogoslovnih
fakulteta u Zagrebu i Ljubljani iz sastava Sveučilišta iste godine. Te su odluke bile poslje-
(59) S. ALEXANDER, nav. dj., 169.
(60) B. MILANOVIĆ, Moje uspomene, Pazin, 1976., 172.
(61) M. VIDOVIĆ, Povijest Crkve u Hrvata, Split, 1996., 425.
(62) Dobri pastir, god. I., broj 1-2, 1950., str. 9.
(63) HDA, KOVZ, kut. 136, Pismo mons. Ritiga Predsjedništvu vlade NR Hrvatske, od 30. siječnja 1950.
(64) HDA, OF Ritig, kut. 1, Pismo franjevačkih provincijala iz Bosne i Hercegovine Generalnom ministru franjevačkog
reda u Rimu, od. 15. rujna 1950. god.
dica zaoštravanja odnosa s Katoličkom crkvom zbog njezine nepopustljivosti u pitanju
svećeničkih udruženja.
Biskupi u Jugoslaviji još nisu imali jedinstven stav oko dopuštanja osnivanja ĆMD udruženja.
Jedni su tolerirali, ali ne i službeno odobravali, dok su neki prešutno odobravali,
a neki su, posebno oni u kontinentalnoj Hrvatskoj, odmah bili protiv. No Biskupska je
konferencija odlučila 26. travnja 1950. da je članstvo u tim udruženjima »suvišno«, tj. »ne
preporučuje se« (Non expedit), ali su postupci biskupa u primjeni tog dekreta bili različiti.
Neki su udruženja tolerirali, a neki su prijetili sankcijama članovima udruženja. No i
svećenstvo je tumačilo taj dekret na različite načine pa se i dalje učlanjivalo u udruženja.(65)
Bilo je i slučajeva da su sami svećenici molili da im se zabrani pristup u udruženja, da bi
imali opravdanje pred vlastima za neučlanjivanje u udruženje.(66)
Vlast je svim sredstvima podupirala udruženja. Obećavala je da će svećenici dobiti socijalno
osiguranje i druge pogodnosti, ako se učlane u udruženja. Posebno je iskorištavala
svećenike koji su bili u zatvorima, koje je nagovarala da se učlane u udruženja, a neki su
od tih zatvorenika postajali nakon izlaska iz zatvora vodeći ljudi udruženja.(67) Pripadnici
UDB-e koristili su se raznim metodama ucjena i pritisaka kako bi natjerali svećenike da se
učlane u udruženje. O tome svjedoči i kardinal Kuharić, na osnovi osobnog iskustva:
»Godine 1956. pokušali su me dovesti na sud jer nisam htio ući u udruženje ... Neki agenti
pozvali su me kako bi mi predložili da se upišem ... Neke su svećenike privukli osobni
interesi, kao mirovina i zdravstveno osiguranje.«(68)
Na prigovore da udruženja žele oslabiti crkvenu hijerarhiju, predstavnici udruženjâ odgovarali
su da ona ne nadomještaju redovitu crkvenu upravu niti se uopće miješaju u njezine
poslove.(69)
Najveći otpor biskupa udruženjima bio je u kontinentalnoj Hrvatskoj, dok je u Dalmaciji
kod nižeg svećenstva postojao velik interes, ali su biskupi (Banić, Bonefačić, Pušić i poslije
Franić) bili najradikalniji u borbi protiv udruženjaštva.(70) Na svećenstvo kontinentalne
Hrvatske vjerojatno je imao utjecaj i nepokolebljiv stav nadbiskupa Stepinca, koji bez
obzira na izoliranost, koristi svaku prigodu da poruči svećenstvu o opasnostima udruženjaštva
o čemu nije uopće dvojio. Tako nadbiskup Stepinac u pismu od 23. srpnja 1954.
(nije naznačeno komu je upućeno), piše:
»U pitanju ĆMD napose biti nepopustljiv! To je čista izraslina pakla, da se razbije Crkva
Božja. Zato sam već rekao nekim biskupima ako bi došao pokušaj osnutka tobožnje 'nacionalne
Crkve', onda bez milosrđa gladio excomunicationis odsjeći trulež sa zdravog
stabla Crkve i proglasiti to svemu puku po svim crkvama navevši razlog.«(71)
(65) A. BENIGAR, nav. dj., 643.
(66) S. ALEXANDER, nav. dj., 137.
(67) A. BENIGAR, nav. dj., 643.
(68) G. MATEI, nav. dj., 68-69.
(69) Dobri pastir, God. I., broj 3-4, 1950., str. 31.
(70) G. MATEI, nav. dj., 72.
(71) E. K. BELUHAN, Stepinac govori, Valencia, 1967., 200 (pisac u knjizi nije navodio kome su upućena pisma,
da te osobe ne bi imale problema s vlastima).
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
- 07:00 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
09.10.2008., četvrtak
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (4.nastavak)
Za presude protiv svećenika najčešće se koristio Zakon o krivičnim djelima protiv države,
donesen u kolovozu 1945., a prije njegova donošenja primjenjivala se ZAVNOH-ova
Odluka o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, donesena u travnju 1945.
Katolička crkva posebice je oštro reagirala na donošenje Zakona o braku. Naime nova
je vlast još prije donošenja Ustava donijela dvije zakonske odredbe o braku. Jedna od
njih određivala je da će ubuduće državne vlasti na čitavom području Jugoslavije smatrati
valjanim ne samo onaj brak koji stranke sklope u crkvi nego i onaj koji sklope samo pred
činovnikom gradskih ili mjesnih narodnooslobodilačkih odbora. Druga odredba određivala
je da se ubuduće ženidbene parnice neće kao dotad voditi pred crkvenim ženidbenim
sudovima, nego pred građanskim narodnim sudovima, iznimno samo ako obje strane zatraže
da parnicu vodi crkveni ženidbeni sud. Nadbiskup Stepinac je u svezi s navedenim
uputio Okružnicu vjernicima 5. srpnja 1945. godine.(38)
Katolička crkva s negodovanjem je reagirala i na donošenje Zakona o matičnim knjigama.
Po tom zakonu, koji je donesen 1. travnja 1946., sve crkvene matične knjige morale su
biti predane državnim matičarima radi zaključivanja tih knjiga kao zajedničkih za Crkvu
i državu. Poslije je nadopunama Zakona o državnim matičnim knjigama u siječnju 1949.
bilo zabranjeno vjerskim predstavnicima vršiti nove ili naknadne upise u crkvene matične
knjige koje su s 9. svibnja 1946. zaključene kao zajedničke matice za Crkvu i državu. Za
nepoštivanje te odredbe svećenik bi bio novčano kažnjen, a knjige su mogle biti oduzete
i predane na čuvanje nadležnom matičaru. Nakon toga su zaredala sve češća oduzimanja
crkvenih matičnih knjiga, protiv čega je Katolička crkva protestirala kod Ministarstva
unutrašnjih poslova.(39)
Na crkveno-državne odnose utjecalo je i donošenje Ustava FNRJ 1946. godine. Najvažnija
odredba novog Ustava bila je ona o odvajanju Crkve od države i odvajanju škole
od Crkve. Katolička crkva nije službeno reagirala na novi Ustav, poučena dotadašnjim
iskustvom uzaludnosti svojih predstavki, a tek su pojedini biskupi i biskupije upućivali
predstavke u svezi s pojedinim odredbama Ustava. Jedino je mons. Ritig kao zastupnik
u Ustavotvornoj skupštini bezuspješno pokušao promijeniti neke formulacije u svezi s
pojedinim odredbama Ustava.
Svo to vrijeme jugoslavenske su vlasti pokušavale utjecati na katoličku hijerarhiju u Jugoslaviji
da se udalji od utjecaja Vatikana, pa čak i da se prekinu veze s Vatikanom, odnosno
da se stvori nacionalna Katolička crkva, tzv. Narodna crkva, koja bi bila u formalnoj vezi
s Vatikanom, ali bi bila pod kontrolom države. Na to pitanje osvrnuli su se i katolički
biskupi u svojoj poslanici o kršćanskom odgoju mladeži od 27. kolovoza 1946., u kojoj o
tom pitanju kažu:
»Kidanje odnosa s papinskim Rimom značilo bi likvidaciju živog kršćanstva i propast
katolicizma u Jugoslaviji. To znaju dobro oni, koji nam savjetuju, da rasklimamo svoje
veze s Petrovom Stolicom u Rimu. Mi ih ne ćemo poslušati. Svi napadaji na papinstvo za
nas će biti pobuda i opomena, da se još tješnje i srdačnije povežemo s Ocem kršćanstva
na Petrovoj Stolici.«(40)
Činjenica je da je za takav stav biskupâ vlast uglavnom okrivljavala nadbiskupa Stepinca
te je Vatikanu predlagano da ga povuče iz Jugoslavije, a kad joj to nije uspjelo, onda ga je
dala zatvoriti računajući da bi drugi biskupi mogli popustiti pritiscima. No bez obzira na
to što je bilo biskupa koji su bili skloni pregovorima s državnom vlasti,(41) nitko od njih nije
okrenuo leđa ni nadbiskupu Stepincu ni Svetoj Stolici.
Suđenje nadbiskupu Stepincu, zatvor i konfi nacija
Crkveno-državne odnose definitivno je zaoštrilo suđenje nadbiskupu Stepincu krajem
rujna i početkom listopada 1946. godine.
Uoči početka suđenja Tito je prilikom razgovora s predstavnicima studentske omladine
stranih zemalja 26. rujna 1946. rekao: »Mi smo uhapsili Stepinca i uhapsit ćemo svakog
onog, tko se odupre sadašnjem stanju, bez obzira da li će nekome biti pravo ili ne.« Zatim
je dodao: »Ne postoji nikakva opasnost da će zbog toga razloga, što je Stepinac uhapšen,
da će zbog toga nastati neki progon crkve. Nikakvog progona crkve neće biti, svaki individualno,
svaki pojedinačno će odgovarati za svoja djela, jer mi znamo da se kod ljudi
religija ne može ni dekretima ni nasilno iščupati iz njihova srca, to je stvar svakog pojedinca.«(42)
Sudski proces trajao je vrlo kratko, te je presuda donesena već 11. listopada 1946., kada
je sudbeno vijeće Vrhovnog suda donijelo presudu kojom se nadbiskup Alojzije Stepinac
osuđuje na 16 godina zatvora s prisilnim radom i gubitkom političkih i građanskih prava
u trajanju od 5 godina.(43)
Dva dana prije presude dr. Bakarić je u razgovoru sa stranim novinarima izrazio nadu
da će u budućnosti doći do suradnje između Crkve i države, tvrdeći da je »Stepinac bio
taj, koji je natrag gurao one ljude koji su bili za sporazum«.(44) Iako su predstavnici vlasti
vjerovali da će zatvaranjem nadbiskupa Stepinca lakše djelovati na ostale biskupe, osim
privremenog zatišja u odnosima Katoličke crkve i države ti odnosi nisu poboljšani. Dapače,
početkom pedesetih godina biti će dodatno zaoštreni. Mons. Ritig izvještavao je
jugoslavensku vladu da će, budući da je nadbiskup Stepinac u zatvoru, Vatikan imenovati
definitivnog apostolskog administratora Nadbiskupije zagrebačke, pozivajući se na neke
svoje izvore u beogradskoj papinskoj nuncijaturi. Također je napominjao da odnosi između
Vatikana i Jugoslavije nisu nipošto prijazni, ali da ipak postoje, te je predlagao da se
Ministarstvo vanjskih poslova treba pozivati na praksu da Vatikan obavještava države
o imenovanju biskupa kako bi vlasti imale priliku uložiti mogući prigovor.(45)
No niti su informacije o novom administratoru bile točne niti je Vatikan u slučaju Jugoslavije, zbog
posebno loših odnosa i nepostojanja takvog sporazuma, prakticirao to da jugoslavensku
vladu obavještava o imenovanjima novih biskupa.
Početkom siječnja 1947. godine, Bakarić je na sjednici Centralnog komiteta (CK) KPJ
kazao da je proces protiv nadbiskupa Stepinca imao dubok odjek kod »popova«, te da
treba udariti na centar i Hurleya i unijeti razdor među biskupe.(46)
Osuda nadbiskupa Stepinca snažno je odjeknula ne samo u domaćoj javnosti nego i u
crkvenim i političkim krugovima diljem svijeta, dok je državna vlast nastojala uvjeriti
domaću i svjetsku javnost u nadbiskupovu krivnju i opravdanost presude.
Nakon suđenja nadbiskupu Stepincu Vatikan je ekskomunicirao sve one koji su sudjelovali
u suđenju ili mu na neki način pridonijeli.(47)
Poslije je Josip Broz Tito u razgovorima za strane medije suđenje nadbiskupu Stepincu
pravdao pritiskom pravoslavnog stanovništva, te tako neizravno i sam priznavao da nadbiskup
nije kriv, nego je žrtva politike. Tako je u razgovoru s C. L. Sulzbergerom dopisnikom
New York Timesa 6. studenoga 1950. izjavio: »da bi se pravoslavno stanovništvo
pokazalo nezadovoljnim, kad bi Stepinac bio pušten na slobodu te kad bi bio otputovao u
inozemstvo«, te nastavlja »pravoslavno stanovništvo, smatra Stepinca ratnim zločincem.
I tu ništa ne možemo mijenjati. Moramo računati s osjećajima pravoslavnog pučanstva.«
No ostaje znakovita i njegova rečenica u istom razgovoru: »Bilo je slučajeva u svijetu da
su i nedužni ljudi, u interesu države, sjedili u zatvoru, pa čak i ubijani.«(48)
Sam tužitelj Jakov Blažević je u razgovoru za Polet priznao: »Taj proces protiv Stepinca
je nama nametnut. Da je Stepinac bio malo elastičniji, nije trebalo procesa. A on ga je
nametnuo jer je bio politički ograničena osoba.«(49) A jugoslavenski diplomat Vladimir Popović
kazao je Ivanu Meštroviću: »Da je pustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradan
oslobođen. I nas bi poštedio mnogih neugodnosti. Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu,
odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.«(50)
Da je pitanje zatočeništva nadbiskupa Stepinca, posebno u međunarodnom pogledu, za
jugoslavensku vlast bilo vrlo kompromitirajuće, potvrđuje i to što je Josip Broz Tito 1951.
ponudio Vatikanu spremnost da pusti nadbiskupa Stepinca iz zatvora pod uvjetom da ode
iz Jugoslavije u Vatikan ili drugdje. Budući da Vatikan na tu ponudu nije odgovorio, Tito
je kazao da će to pitanje riješiti i bez Vatikana, ali da nadbiskup Stepinac ne može vršiti
funkciju visokog crkvenog glavara.(51)
U skladu s tom izjavom uskoro je 5. prosinca 1951. nadbiskup Stepinac prebačen iz zatvora u
Lepoglavi u kućni pritvor u rodni Krašić. U svezi s odlukom o premještanju nadbiskupa Stepinca u Krašić,
Tito je u ožujku 1952., u razgovoru s delegacijom prvog kongresa Saveza studenata Jugoslavije, kazao:
»Mi smo Stepinca pustili zbog toga, da Vatikanu izbijemo propagandističko oružje iz ruke,
oružje da je Stepinac ‚mučenik‘. Sada oni imaju neprijatnosti što je Stepinac vani.«(52)
U svezi s Titovom ponudom da ode u Vatikan, nadbiskup Stepinac je kazao: »Takve stvari
ne ovise o maršalu Titu. One ovise jedino o Sv. Ocu Papi, i o nikom drugom«, te dodaje:
»Ako me maršal Tito želi osloboditi, on o tome treba da razgovara sa Sv. Stolicom. Katolička
Crkva ne može biti robom nikome, ni kojoj državi.«(53)
Slično je odgovorio i novinaru belgijskog La Libertea u travnju 1952. kada je kazao:
»Hrvatsko svećenstvo ostaje vjerno Rimu i podložno mom auktoritetu posredstvom
jednog delegata. Tito me je želio vidjeti, kako napuštam zemlju, ali je stanovište Vatikana
jasno: ako sam kriv, moram ispaštati kaznu;
ali, ako nisam kriv, morao bih smjeti vršiti svoje funkcije. Želim ostati među svojim
vjernicima i dijeliti s njima njihove poteškoće.«(54)
Suđenje nadbiskupu Stepincu, u svakom slučaju, bez obzira na to što još uvijek postoje
različita gledišta o samom nadbiskupu, bilo je neosporno politički montiran proces. Osim
suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu, prvih godina nakon Drugoga svjetskog rata održano
je niz sudskih procesa biskupima, svećenicima, časnim sestrama i drugim službenicima
Katoličke crkve. Bilo je također i nekoliko procesa poglavarima i službenicima drugih
vjeroispovijesti u Hrvatskoj. Budući da je pravosuđe bilo u službi politike, suđenja su bila
brza i učinkovita, a o objektivnosti se ne može ni govoriti. Tako je po evidenciji Komisije
za vjerske poslove (55) na teritoriju NR Hrvatske od 1944. do 1951. godine osuđena ukupno
271 crkvena osoba, a od toga iz redova Rimokatoličke crkve 236 osoba. No budući da je
na popisu uočljivo kako nema imena nadbiskupa Stepinca, ne može se tvrditi da je popis
u potpunosti točan.
(38) HDA, OF Ritig, kut. 4, Okružnica o kršćanskom braku, br. 4851/45, od 5. srpnja 1945. god.
(39) SVZN, br. 2, 1949. god., Predstavka Biskupskog ordinarijata u Đakovu Ministarstvu unutrašnjih poslova
NRH, br. 130-1949, od 18. siječnja 1949. god.
(40) NAZ, Izvadci iz SVZN, Okružnica Katoličkih biskupa Jugoslavije o kršćanskom odgoju mladeži, br. 35/BK,
od 27. kolovoza 1946. god.
(41) Politbiro CK KPH na sjednici 21. veljače 1947. konstatira da su svećenici manje bučni, ali da su crkve prepune.
Bakarić tada tvrdi da su neki biskupi (Burić, Mileta, Akšamović) skloni normalizaciji odnosa, pa traži
da »se ne mora primjenjivati isti stav progona kao do sad«, (D. BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest,
Zagreb, 1999., 257).
(42) Vjesnik, Zagreb, 27. rujna 1946., str. 1.
(43) J. HRNČEVIĆ, Svjedočanstva, Zagreb, 1986, 232.
(44) Vjesnik, Zagreb, 10. listopada 1946., str. 1.
(45) HDA, KOVZ, kut. 129, Izvještaj mons. Ritiga Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije, od 21. veljače
1947. god.
(46) B. PETRANOVIĆ, M. ZEČEVIĆ, Jugoslavenski federalizam, Ideje i stvarnost. Tematska zbirka dokumenata,
1941-1987, Beograd, 1987., knj. II., 309.
(47) S. ALEXANDER, nav. dj., 128.
(48) V. NIKOLIĆ, Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, Knjiga prva, München-
-Barcelona, 1978., 318-319 (Intervju J. B. Tita za New York Times).
(49) B. STANOJEVIĆ, Alojzije Stepinac zločinac ili svetac, Beograd, 1985., 67.
(50) G. MATTEI, Kardinal A. Stepinac, Zageb 2000., 51.
(51) Borba, Beograd, 28. XI. 1951., str. 2 (Odgovor Tita na pismo američkog radio-komentatora Drew Pearsona
u svezi s pitanjem: kako bi se mogao riješiti slučaj Stepinac?).
(52) Isto, 16. ožujka 1952., str. 1.
(53) V. NIKOLIĆ, nav. dj., 384 (Iz razgovora nadbiskupa Stepinca sa C. L. Sulzbergerom, novinarom New York
Timesa 11. studenog 1950. god. u Lepoglavi).
(54) V. NIKOLIĆ, nav. dj., 409.
(55) HDA, KOVZ, kut. 341, Pregled osuđenih svećenika, časnih sestara i crkvenih funkcionara svih vjeroispovijesti
na teritoriju NR Hrvatske od 1944. do 1951. god.
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
08.10.2008., srijeda
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (3.nastavak)
U međuvremenu su u tišini nastavljeni pregovori između Svete Stolice i jugoslavenske
vlade o reguliranju međusobnih odnosa. Naime, Vatikan je želio imati u Jugoslaviji svog
promatrača koji bi ga izvještavao o crkveno-državnim odnosima, koji su bili sve napetiji.
S druge strane jugoslavenska je vlada željela zaobići nadbiskupa Stepinca i izravno komunicirati
s Vatikanom. Uskoro je Sveta Stolica imenovala američkog biskupa Josepha P.
Hurleya (30) za upravitelja papine nuncijature u Beogradu, gdje je stigao 30. siječnja 1946.
Vatikan je vjerovao da će jugoslavenska vlada bolje prihvatiti Amerikanca nego nekog Talijana,
zbog razmirice Jugoslavije i Italije o pitanju razgraničenja. J. Broz Tito ga je primio
i zatražio da Svetoj Stolici prenese želju jugoslavenske vlade da se opozove Stepinac i postavi
drugi nadbiskup, jer će inače biti prisiljeni da ga uhapse.(31) Sveta Stolica je prosudila
da razlozi koje je iznijela jugoslavenska vlada nisu dovoljni da opravdaju takav potez.(32)
Ta Titova izjava bila je i službeni navještaj da će nadbiskup Stepinac biti uhapšen.
Nadbiskup Stepinac je u opširnom pismu izvijestio Hurleya o svim problemima s kojima
se susreće Katolička crkva u Jugoslaviji te ga je pozvao da dođe u Zagreb i sam vidi što se
zbiva i bude neovisan svjedok događaja.(33)
U međuvremenu je za predstavnika jugoslavenske vlade u Vatikanu pripreman Petar Benzon,
koji je, međutim, u Vatikan otišao tek u proljeće 1947., nakon što je Niko Moscatello,
dotadašnji otpravnik poslova, podnio ostavku u znak protesta zbog presude nadbiskupu
Stepincu. I dok Jugoslavija nije bila zadovoljna djelovanjem mons. Hurleya, istodobno je
u jugoslavenskoj vladi bilo pokušaja da se raznim optužbama makne Benzona iz Vatikana,
kojeg su optuživali da podržava nadbiskupa Stepinca, ali je u njegovu obranu čvrsto stao
mons. Ritig, koji ga je za tu dužnost i predložio. Ritig je, naime, uvjeravao najviše državne
dužnosnike da to što je P. Benzon vjernik i što nastoji biti objektivan u prikazivanju djelovanja
nadbiskupa Stepinca za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ističući njegovo zalaganje
za zaštitu Srba i Židova, ne znači da neće ispuniti svoje obveze i predati dokumente koji
trebaju poslužiti kao dokaz o djelovanju nadbiskupa Stepinca i nekih drugih biskupa
kojim su se ogriješili o crkvene zakone i političke interese Jugoslavije.(34)
U tekstu svog referata za nastup u Vatikanu, P. Benzon ističe da je njegov primarni zadatak
pripremiti i olakšati sporazum između Svete Stolice i jugoslavenske vlade o odnosima
između Katoličke crkve u Jugoslaviji i Federativne Narodne Republike Jugoslavije
(FNRJ), napominjući da će se takav sporazum moći postići samo ako se budu uzele u
obzir potrebe jedne i druge strane, koje prije toga treba da se međusobno shvate. Da bi se
to dogodilo, smatra kako je potrebno da se iscrpno i temeljito ispitaju i pretresu sva pitanja
koja zanimaju jednu i drugu stranu, jer kad se ta pitanja rasvijetle i ocijene, neće više biti
prepreka međusobnom shvaćanju, što bi trebalo stvoriti uvjete za potpun i konačan sporazum.
Na kraju ističe kako jugoslavenska vlada ima čvrstu nakanu da Katoličkoj crkvi
u Jugoslaviji osigura potpunu slobodu u vršenju njezine duhovne misije te kako je voljna
da joj u tome pruži svaku pomoć predviđenu državnim zakonima.(35) U jednom podsjetniku
za razgovore u Vatikanu, P. Benzon navodi najbitnija pitanja koja treba raščistiti u rimskim
krugovima. Među tim pitanjima navodi se da treba iz Zavoda sv. Jeronima raseliti
»ustaše«, razjasniti djelovanje katoličkog klera za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske
(NDH), pojasniti pojam nacionalizacije Crkve, potaknuti pitanje zaokruženja biskupija
i istarskog administratora (predlaže se B. Milanovića ili možda Dukića), pitanje utjecaja
Vatikana na držanje nadbiskupa Stepinca, pitanje vjerske obuke (usporedba s Poljskom
i Čehoslovačkom), pitanje amnestije za svećenike, uz uvjet da se ne vraćaju na vodeća
mjesta u crkvenoj službi, pitanje uz koje uvjete dopustiti vjerski tisak te pitanje opstanka
Bogoslovnog fakulteta u sastavu Sveučilišta. Također se navodi da Hurleyevo držanje nije
zadovoljavajuće za jugoslavensku vladu te da treba riješiti pitanje imenovanja biskupa uz
potrebu prethodne obavijesti jugoslavenske vlade o tim imenovanjima. Ističe se također
da mnogi svećenici očekuju novi rat te da o tome ovisi i njihovo držanje i da bi biskupi
trebali osuditi križarske organizacije. Na kraju se napominje da bi trebalo razgovarati o
mogućoj reviziji agrarne reforme i povratu sjemeništa Crkvi.(36)
Nakon dolaska biskupa Hurleya, G. Masucci je bio prisiljen na inzistiranje jugoslavenske vlade
napustiti Jugoslaviju. O tome dr. Bakarić u pismu mons. Ritigu od 14. ožujka 1946. kaže:
»Ne znam po čemu se smatra postupak prema Masucciu nasiljem. On nema nikakvog
titula za daljni boravak ovdje. Mislim da je to svakome, pa i njemu jasno. Mislim da ni
jedne zemlje nema, gdje bi on uopće i tako dugo mogao boraviti. Čim je došao pronuncij
u Beograd, on je potpuno izgubio svaki rezon svog boravka ovdje i naš je postupak sasvim
opravdan i pravilan. Ne moramo mu mi ništa saopćavati o tome, da se on miješao u naše
stvari i Ministarstvo vanjskih poslova nema s tim uopće nikakvog posla. Ono uopće nema
nikakvog posla sa Masucciem, jer on nema nikakvog diplomatskog kvaliteta. Čisti je bezobrazluk
s njegove strane, da se on nije htio odmah zahvaliti i da zbog svojih poslova,
koji su uglavnom (izgleda) špijunske naravi, oteže čitavu stvar. Naš je postupak prema
njemu bio sasvim pravilan, vrlo učtiv i mislim sasvim u redu.«(37)
U međuvremenu je vlast nastavila medijsku kampanju protiv nadbiskupa Stepinca i Katoličke
crkve te se sustavno pripremala optužnica za nadbiskupa Stepinca, čekajući najpovoljniji
trenutak za sudski proces.
Na zaoštravanje crkveno-državnih odnosa bitno je utjecalo i donošenje nekih zakona koji
su utjecali na funkcioniranje Katoličke crkve. Neki su zakoni doneseni prije donošenja
saveznog i republičkih ustava te su potvrđeni donošenjem Ustava, dok su drugi bili poslje-
dica nekih ustavnih odredaba. Jedan od prvih zakona koji je utjecao na crkveno-državne
odnose bio je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. kolovoza 1945., kojim su
Katoličkoj crkvi oduzete velike površine poljoprivrednog zemljišta te je tako Crkva ostala
bez jednog od svojih najbitnijih izvora prihoda.
(30) Dr. Bakarić je poslije tvrdio da je Hurley postavljen na inicijativu Šubašića, te tvrdi da im je Hurley bio
otvoreni neprijatelj, (V. DEDIJER, nav. dj., 563).
(31) Josip BROZ TITO, Govori i članci, Zagreb, 1959., 79.
(32) S. ALEXANDER, nav. dj., 98.
(33) Isto, 99.
(34) HDA, OF Ritig, kut. 4, Pismo mons. Ritiga naslovljeno »Vele poštovani druže Potpredsjedniče«, vjerojatno se
odnosi na potpredsjednika jugoslavenske vlade E. Kardelja (najvjerojatnije je riječ o radnoj verziji pisma).
(35) Isto, Tekst nacrta referata P. Benzona.
(36) HDA, OF Ritig, kut. 7, Podsjetnik za razgovore u Vatikanu.
(37) HDA, Fond Komisije za odnose s vjerskim zajednicama (dalje KOVZ), kut. 326, Pismo dr. Bakarića mons.
Ritigu od 14. ožujka 1946. god.
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
07.10.2008., utorak
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (2.nastavak)
Jedan od većih incidenata dogodio se 4. studenoga
1945. kada je nadbiskup Stepinac napadnut kamenjem i jajima pri dolasku na otvorenje
nove župe u Zaprešiću (nekoliko dana prije upozorio ga je major Odjeljenja zaštite naroda
(OZNA) da ne ide u Zaprešić jer će biti napadnut). Budući da su i vlast i mediji o tom
događaju donosili kontradiktorne informacije i uglavnom optuživali nadbiskupa Stepinca,
on je o događaju izvijestio dr. Bakarića i poslao okružnicu svećenstvu. U okružnici je
svećenike posebno upozorio da ne dopuste da im izmakne ni jedna riječ, ni u propovijedima
ni u ispovjedaonicama, koja bi se mogla tumačiti kao politička izjava.(25) U pismu dr.
Bakariću upozorava na sve češće incidente usmjerene protiv Katoličke crkve te demantira
saopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova o događaju u Zaprešiću, detaljno opisujući što
se tamo dogodilo i iznosi dokaze da je napad organiziran od strane SKOJ-a (Savez komunističke
omladine Jugoslavije) i iniciran preko medija te upozorava dr. Bakarića da on
nosi punu odgovornost za navedene i buduće događaje pred poviješću.(26)
Bakarić u svom odgovoru na nadbiskupovo pismo 10. studenoga 1945., otklanja sa sebe odgovornost za
navedeni događaj i moguće događaje u budućnosti. Također izražava žaljenje zbog incidenta
u Zaprešiću, napominjući da se ne slaže s nadbiskupovim tvrdnjama o uzrocima koji
su do njeg doveli. Kritizirajući pastirsko pismo zaključuje da krivnju za navedena zbivanja
treba tražiti na strani crkvenih vlasti. Dalje prigovara da se župe otvaraju bez znanja narodnih
vlasti, pa ni buduće moguće proteste protiv otvaranja župa neće moći predvidjeti.
Pismo završava napomenom da će za sva navedena zbivanja odgovornost pred narodom i
poviješću snositi dio visokog klera i nadbiskup Stepinac osobno, a da će on poduzeti sve
da do sličnih incidenata ne dolazi.(27)
Iz ova dva pisma uočljivo je da je stanje do te mjere zaoštreno, da se nikakvo smirivanje
stanja nije moglo očekivati u skoroj budućnosti. U skladu s navedenim stanjem uslijedilo
je i hapšenje Stepinčeva tajnika Šalića 15. studenoga 1945., pod optužbom da je 23. listopada
1945. blagoslovio križarsku zastavu. Šalić je te optužbe poricao ali je priznao da je
bio prisutan kod blagoslova.(28)
U međuvremenu su 11. studenoga 1945. održani izbori za Ustavotvornu skupštinu, na kojima
je pobijedila lista Narodnog fronta (to je bila i jedina lista na izborima jer je opozicija
bojkotirala izbore), koju je osnovala Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koja je tako
preko Narodne fronte preuzela svu vlast u zemlji, a najbitnije odluke u državi donosio je
Politbiro, kao uže tijelo Centralnog komiteta KPJ na čelu s J. B. Titom.
Nakon što je i službeno preuzela vlast, KPJ je nastavila pripreme za konačni obračun s
nadbiskupom Stepincem i Katoličkom crkvom. Vladimir Bakarić je na savjetovanju sa
sekretarima okružnih komiteta iz sjeverne Hrvatske 15. prosinca 1945. najavio početak
»kampanje protiv popova«. Također je na savjetovanju sa sekretarima okružnih komiteta
južne Hrvatske, održanom 20. prosinca 1945., rečeno da je pokrenuta kampanja na »raskrinkavanju
popova kao ustaških gnjezda«.(29)
(25) S. ALEXANDER, nav. dj., 97-98.
(26) N. KISIĆ-KOLANOVIĆ, nav. dj., 171-174.
(27) Isti, 174-176.
(28) S. ALEXANDER, nav. dj., 98.
(29) Z. RADELIĆ, Križari: gerila u Hrvatskoj 1945-1950., Zagreb, 2002., 217.
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
06.10.2008., ponedjeljak
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (1.nastavak)
Na ovu predstavku Bakarić je poslao sljedeći odgovor: »Vidim da ste po jednim pitanjima
loše obaviješteni, o drugim pitanjima ne dijelim vaše mišljenje, dok o trećim pitanjima mislim
da ste apsolutno u pravu«, te obećava da će s njim o tome raspraviti čim ozdravi.(14)
Budući da se dr. Bakarić na neke postavke iz navedene predstavke osvrnuo u već spomenutom
govoru na zasjedanju ZAVNOH-a, nadbiskup Stepinac se u svom odgovoru
Bakariću 2. kolovoza 1945. osvrće ponajprije na taj govor. Prvo zadovoljno konstatira da
je Bakarić otklonio sumnje tumačeći Titov govor, da su tendencije nove vlasti udaljiti Katoličku
crkvu u Hrvatskoj od Rima i pape. Zatim je nadbiskup odlučno porekao da je među
hodočasnicima do Marije Bistrice bilo mnogo ustaša, izvrćući postavku iz njegova pisma
da su u logorima zatvoreni rođaci bistričkih hodočasnika. Na kraju demantira Bakarićeve
tvrdnje kako su popisi zatvorenika koje su crkvene vlasti sastavile, napravljeni da bi se
tužakala nova vlast Englezima.(15)
Poslije navedenih prepiski slijedile su nove predstavke crkvenih vlasti, kao što su predstavka
o novim zakonima o školama i vjerskom odgoju, predstavke o agrarnoj reformi,
devastiranju katoličkih groblja i sl.
Odnosi između Katoličke crkve i države posebno su zaoštreni nakon što su biskupi tijekom
održavanja biskupskih konferencija u rujnu 1945. godine uputili vjernicima pastirsko
pismo u kojem vrlo otvoreno kritiziraju komunistički režim.
U pismu biskupi uglavnom iznose činjenice koje je nadbiskup Stepinac već iznio u svojim
predstavkama. Posebno se osvrću na ubijanja i hapšenja svećenika, na pitanja odgoja mladeži,
oduzimanja crkvene imovine, sravnjivanja grobova, oduzimanja katoličkog tiska,
pljenidbe tiskara i druge probleme koji su već spominjani te zaključuju: »I kad sve ovo
iznosimo pred vas, predragi vjernici, to ne činimo u želji, da izazovemo borbu s novom
državnom vlašću. Mi te borbe ne tražimo niti smo je tražili. Naše su misli bile uvijek
upravljene k miru i sređenju državnog i javnog života.« Na kraju pisma traže, napominjući
da od tih zahtjeva ni pod kojim uvjetima neće odustati: »punu slobodu katoličke štampe,
punu slobodu katoličkih škola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima nižih i srednjih
škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu katoličke karitativne djelatnosti,
potpunu slobodu ljudske ličnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje kršćanskog
braka, te vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija«.(16)
Pismo je pročitano 30. rujna 1945. u katoličkim crkvama cijele države. Poslije su vlasti
i mediji iznosili primjere svećenika koji iz raznih razloga nisu pročitali pismo, nastojeći
prikazati javnosti nejedinstvo Crkve oko teksta pisma. No to samo po sebi nije bilo bitno
jer je pismo snažno odjeknulo diljem zemlje, a i u inozemstvu. Da vlast ne bi spriječila
čitanje pisma, nadbiskup Stepinac je tekst pisma dostavio Komisiji za vjerske poslove
pola sata prije nego ga je on u katedrali pročitao, tako da je državna vlast saznala za tekst
pisma kad je ono već bilo pročitano.(17)
Pastirsko pismo došlo je za komunistički režim u nezgodno vrijeme, jer su se pripremali
izbori za Ustavotvornu skupštinu,(18) a i međunarodna situacija nije bila povoljna.(19) Da je to
bio posebno težak udarac za državnu vlast, govori i izjava nadbiskupa Stepinca krašićkom
župniku u veljači 1957. godine u kojoj kaže: »Nikada se nisam pokajao, da smo onako nastupili.
Da smo šutjeli, još bi gore udarili po nama. Sve bi oni meni oprostili, samo da nije
bilo onoga, za njih ‚nesretnoga‘ pisma. Pa i to bi mi oprostili da sam ga kasnije opozvao.
Ali, oslobodi me, Bože, takve pameti.« (20)
Komunistička vlast bila je zatečena te jedno vrijeme nije uopće bilo reakcija. I novine su
šutjele čekajući reakciju političara. Prvi je o pismu progovorio dr. Bakarić u razgovoru
za Vjesnik od 6. listopada 1945., u kojem, između ostalog, kaže da žali što je na pismu
našao i potpise nekih biskupa koje nije trebalo ondje očekivati te na kraju zaključuje da
su u pismu napisane i riječi za koje se može odgovarati po krivičnom zakonu.(21) To je bila
i svojevrsna najava uhićenja koje je Stepinac predviđao. Zanimljivo je i to da Vjesnik nije
objavio sadržaj pisma, koje će ubuduće biti česta tema njegova pisanja.
U međuvremenu Sveta Stolica 18. listopada 1945. službeno protestira kod jugoslavenske
vlade glede vjerskih progona, ističući da na Balkanu u povijesti nije bilo toliko mržnje
protiv Katoličke crkve.(22) Tim je protestom Sveta Stolica dala do znanja jugoslavenskoj
vladi kako podržava zaključke Biskupske konferencije, što je nadbiskupu Stepincu bilo
veoma važno u tadašnjoj situaciji.
Napokon se 25. listopada 1945. o pastirskom pismu očitovao i sam J. Broz Tito, koji u
kritici pisma kao glavno pitanje postavlja to što biskupi nisu izdali takvo pismo za vrijeme
ustaške vlasti te stali protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Dalje konstatira da su biskupi
sada spremni na žrtvu, a da su za vrijeme ustaša šutjeli, ne zbog straha, nego zato što su
ih podržavali. Na kraju je zanijekao da se Katolička crkva u Jugoslaviji progoni jer da su
kažnjeni samo oni koji su bili krivi.(23)
Napetost između Katoličke crkve i države dovodila je do sve češćih incidenata. Prvo su 1.
studenoga 1945. nadbiskupu Stepincu došla dva partizanska ofi cira kako bi ga prije mise
upozorili da pazi što govori jer da će ga napasti narod. Nadbiskup je o tome obavijestio
narod na misi i rekao kako se ne boji.(24)
(14) S. ALEXANDER, nav. dj., 92.
(15) N. KISIĆ-KOLANOVIĆ, nav. dj., 156-158.
(16 V. RANILOVIĆ, Nevin a osuđen. Istina i dokumenti o kardinalu dr. Alojziju Stepincu, II. dopunjeno izdanje,
Koprivnica, 1997. Cijeli tekst pastirskog pisma nalazi se na str. 17- 30.
(17) A. BENIGAR, nav. dj., 501.
(18) Srpski historičar B. Petranović tvrdi da je glavni cilj pisma bio da se oteža položaj DFJ-a uoči izbora za
Ustavotvornu skupštinu (B. PETRANOVIĆ, »Aktivnosti rimokatoličkog klera protiv sređivanja prilika u
Jugoslaviji [mart 1945-septembar 1946.], Istorija XX. veka, Zbornik radova V, Beograd, 1963., 296).
(19) Tužitelj u kasnijem sudskom procesu protiv nadbiskupa Stepinca, Jakov Blažević, tvrdi da je pismo bilo
poruka »nekim saveznicima vani da ovdje nije gotovo« (J. BLAŽEVIĆ, Povijest i falsifi kati, Zagreb, 1983.,
165). Blažević je također smatrao da je na držanje nadbiskupa Stepinca i visokog klera imalo utjecaja držanje
Churchila u grčkom slučaju, kada je on zapovjedio svojim časnicima da protjeraju komuniste iz Atene (J.
BLAŽEVIĆ, Mač a ne mir, za pravnu sigurnost građana, Zagreb, Beograd, Sarajevo, 1980., 12), a u predgovoru
za Magnum crimen Blažević piše da je nadbiskup Stepinac »tzv. pastirskim pismom nastojao pred
međunarodnom javnošću prikazati Jugoslaviju kao zemlju u kojoj se proganjaju nevini svećenici, klevećući
narodne sudove koji su sudili ratnim zločincima« (V. NOVAK, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u
Hrvatskoj, reprint: Beograd, 1986., str. XVI).
(20) A. BENIGAR, nav. dj., 502.
(21) Vjesnik, Zagreb, 6. listopada 1945., 2.
(22) M. LANDERCY, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989., 132.
(23) Vjesnik, 25. listopad 1945., str. 1.
(24) G. MASUCCI, nav. dj., 230.
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
04.10.2008., subota
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE
Miroslav AKMADŽA, Zagreb
Nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji je na vlast došla Komunistička partija, koja je u skladu
sa svojom ateističkom ideologijom bila nesklona vjerskim zajednicama, a posebice Katoličkoj
crkvi, koju je optuživala za navodnu suradnju s ustaškim režimom. Odmah nakon rata komunistički
je režim krenuo u otvorenu borbu protiv Katoličke crkve, a posebice povezanosti katoličkih biskupa
u Jugoslaviji sa Svetom Stolicom. Uslijedila su hapšenja i ubijanja biskupa i svećenika, onemogućavanje
i zabrana vjeronauka u državnim školama, oduzimanje crkvene imovine, zabrane vjerskog
tiska i drugi oblici gušenja vjerskih sloboda. Takvom ponašanju komunističkog režima oduprli su
se katolički biskupi, na čelu s nadbiskupom Stepincem, te su na sve to ukazali otvorenim i kritičkim
pastirskim pismom u rujnu 1945. godine. Komunistički je režim na pismo odgovorio još oštrijim
mjerama, što je kulminiralo osudom nadbiskupa Stepinca na tešku robiju 1946. godine.
Potom je komunistički režim pokrenuo kampanju stvaranja svećeničkih udruženja, radi razbijanja
jedinstva u Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji, ali je naišao na žestok otpor katoličkih
biskupa, koje je Vatikan u tome podržavao. Zbog tog otpora jugoslavenska vlada je dodatno
zaoštrila svoju politiku prema Katoličkoj crkvi. Kada je u jesen 1952. godine Biskupska
konferencija, na sugestije Svete Stolice, donijela odluku o zabrani svećeničkih udruženja,
jugoslavenska je vlada uputila Vatikanu oštru notu i optužila ga za miješanje u unutrašnje
stvari. Budući da je u međuvremenu stigla vijest da je nadbiskup Stepinac imenovan kardinalom,
jugoslavenska je vlada iskoristila taj čin kao povod za prekid diplomatskih odnosa s
Vatikanom.
KLJUČNE RIJEČI: Politička povijest, diplomacija, Jugoslavija, Vatikan, povijest XX. stoljeća
Razvoj crkveno-državnih odnosa u prvim poratnim mjesecima
Već u prvim danima nakon ulaska partizanskih snaga u Zagreb počeli su prvi potezi predstavnika
nove vlasti koji su vodili prema zaoštravanju državno-crkvenih odnosa. Tako je
već 17. svibnja 1945. nadbiskup Stepinac prvi put uhićen,(1) a uhićeni su još neki biskupi
i svećenici, zapljenjivana je crkvena imovina, ukinut je vjeronauk u višim razredima
srednjih škola, te je u nižim razredima postao fakultativan, otežavano je i zabranjivano
izlaženje vjerskog tiska i sl. Svi ti potezi izazivali su kod katoličkog svećenstva strah i
nepovjerenje prema novoj vlasti.
U međuvremenu je u Zagreb stigao i predsjednik savezne vlade Josip Broz Tito, te je
pozvao predstavnike Nadbiskupije zagrebačke na razgovor, koji je održan 2. lipnja 1945.
Iznoseći tom prigodom svoje osobno mišljenje o odnosima Crkve i države i o odnosima
naroda i Crkve, on je rekao: »Moram vam kazati, da ja kao Hrvat i kao katolik nisam bio
zadovoljan s držanjem katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji
su koštali velikih žrtava«, napominjući da ne osuđuje svećenstvo uopće.(2) Naglašavajući da
se odnosi Crkve i države ne mogu riješiti dekretom, zatražio je da se izradi jedan elaborat
kako Katolička crkva misli da treba riješiti njezin položaj u novonastalim okolnostima.
Zatim je kritizirao Vatikan zbog njegove naklonjenosti Italiji, smatrajući da Katolička
crkva u Hrvatskoj treba biti više nacionalna,(3) tj. da želi »da Katolička crkva u Hrvatskoj
sada, kad imamo sve uslove tu, ima više samostalnosti«, ističući da je to osnovno pitanje,
a da su sva ostala pitanja sekundarna. Zastupnici zagrebačkog klera stali su u obranu Svete
Stolice, naglašavajući da ona podupire slavensku ideju, te da katolici u Hrvatskoj ne traže
od Svete Stolice veću slobodu nego što je već imaju.(4)
Kao rezultat tog razgovora bilo je puštanje nadbiskupa Stepinca sutradan na slobodu. No
već iz tog razgovora dalo se naslutiti da jugoslavenskim vlastima ne odgovara odanost biskupa
Svetoj Stolici, jer je to otežavalo vladi da nametne svoj utjecaj na Katoličku crkvu,
koju je smatrala jedinom dobro organiziranom, ali opozicijski nastrojenom organizacijom
u zemlji. Iako će dan poslije J. Broz Tito primiti na razgovor i nadbiskupa Stepinca, već
tada se moglo zaključiti da su ti razgovori bili tek zatišje pred buru.
U međuvremenu J. Broz Tito je 3. lipnja 1945. primio i papina izaslanika opata Ramira
Marconea(5) s njegovim tajnikom Giuseppeom Carmelom Masuccijem u prisutnosti predsjednika
hrvatske vlade dr. Bakarića. Marcone je upozorio J. Broza Tita na neispravnost
njihove komunističke politike, osuđujući novinske napade na Vatikan, konstatirajući da
narod s takvom politikom nije zadovoljan jer je ateistička.(6)
Sutradan, 4. lipnja Tito je primio nadbiskupa Stepinca zajedno s dr. Bakarićem (nadbiskupa
je istoga dana prvo primio Bakarić). Tom je prigodom nadbiskup Stepinac nazvao razgovore
vlasti s biskupima korisnim, ali je naglasio da jedino Sveta Stolica može donositi
odluke za Katoličku crkvu. Predložio je uspostavu konkordata ili bar modus vivendi kao
u bivšoj Čehoslovačkoj. Zatim je branio ulogu Vatikana u ratu, te predložio J. Brozu Titu
da se sastane s vodstvom hrvatske seljačke stranke (dalje HSS) i nekim čestitim pristašama
ustaškog pokreta. Također je zamolio J. Broza Tita da poštedi ljudske živote gdje je god
to moguće. Tijekom razgovora J. Broz Tito je ponovno izrazio sumnju u sklonost Svete
Stolice Slavenima, što je nadbiskup kao i biskup Salis-Sewis dva dana prije demantirao.
J. Broz Tito je takođe tražio potporu Katoličke crkve u pitanju Istre (u svezi s razgraničenjem
s Italijom), na što je nadbiskup Stepinac kazao da je Katolička crkva najzaslužnija
što je Istra još danas hrvatska. Na kraju je nadbiskup zaključio da bi se uz obostranu dobru
volju sve teškoće mogle prebroditi.(7)
Teško je iz svega što se u to vrijeme događalo zaključiti zašto je J. Broz Tito dao nadbiskupa
Stepinca prvo uhititi pa tek onda s njim razgovarati. Moglo bi se zaključiti da je J. Broz
Tito zatvaranjem Stepinca htio vidjeti koliki je njegov utjecaj u narodu i Crkvi te da li će
ga uspjeti smekšati i tako privoliti na suradnju radi stvaranja samostalne Katoličke crkve u
Hrvatskoj. No to je bilo i vrijeme kada je J. Broz Tito imao problema sa saveznicima oko
pitanja Koruške i Julijske krajine, te mu međunarodna situacija dovodi u pitanje opstanak
i stabilnost jugoslavenske države. Stoga mu nije odgovaralo zaoštravanje odnosa u državi,
a zatvaranje nadbiskupa Stepinca bio bi rizičan potez u takvoj situaciji. No daljnji će
razvoj događaja pokazati da je J. Broz Tito svoj obračun s nadbiskupom Stepincem samo
odgodio za mirnija vremena.
U skladu s dogovorom s J. Brozom Titom da se svi događaji vezani uz narušavanje vjerskih
sloboda stave do znanja Predsjedništvu vlade Federalne Hrvatske, Nadbiskupski duhovni
stol u Zagrebu poslao je 5. lipnja 1945. navedenom tijelu dopis u kojem navodi takve događaje,
a koji je potpisao generalni vikar dr. Franjo Salis-Sewis. U dopisu se protestira protiv
provođenja ateističke propagande među mladeži, protiv skidanja križeva u školama, postavljanja
povjerenika u čisto crkvenim zavodima-sirotištima, hapšenja biskupa i svećenika,
klevetanja nadbiskupa i svećenika, zapljenjivanja crkvene imovine i sl.(8)
Budući da se Vlada nije očitovala o prvoj predstavci, Nadbiskupski duhovni stol šalje
25. lipnja 1945. novu predstavku predsjedniku vlade Federalne Hrvatske dr. Vladimiru
Bakariću, koju je potpisao nadbiskup Stepinac. U novoj predstavci nadbiskup Stepinac
podsjeća na prvu predstavku i Titova obećanja te ponavlja navode iz prve predstavke koji
su dopunjeni novim primjerima narušavanja vjerskih sloboda. Tako u ovoj predstavci
traže nesmetanu obuku vjeronauka u školama i protestiraju protiv ukidanja vjeronauka u
višim razredima srednjih škola i protiv uvođenja vjeronauka u fakultativnom obliku u nižim
razredima. Zatim, pišući ponovno o svećenicima u logorima sada spominju 3 biskupa
i više od 200 svećenika i redovnika, od kojih su neki već ubijeni ili odvedeni u nepoznatom
pravcu. Također protestiraju i zbog neljudskog odnosa prema vojnicima i civilima u
logorima te traže da se dopusti pristup svećenika zarobljenicima u logorima.(9)
Budući da su putem medija nastavljeni napadi na Katoličku crkvu i Vatikan, protestirao je
i G. Masucci kod predsjednika Komisije za vjerske poslove pri Predsjedništvu vlade NR
Hrvatske mons. Svetozara Ritiga, na što je Ritig odgovorio da će se zauzeti kod vlasti, dodajući
kako i predstavnici Katoličke crkve odbijaju da dođe do sporazuma s vlastima.(10)
Kako su se odnosi Katoličke crkve i nove vlasti pogoršavali tako je narod davao sve veću
podršku Katoličkoj crkvi, a posebice nadbiskupu Stepincu. To se posebno očitovalo prilikom
hodočašća u Mariju Bistricu 8. srpnja 1945., koje je bilo izuzetno posjećeno (40-50
tisuća ljudi).(11)
Na hodočašće u Mariji Bistrici osvrnuo se i dr. Bakarić u svome govoru na zasjedanju
Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (dalje ZAVNOH) 24. srpnja
1945. u Zagrebu, optužujući da je na procesiji bilo proustaških povika te da neki svećenici
pomažu ustašama koji se skrivaju u prebacivanju u šumu.(12)
No uoči tog zasjedanja ZAVNOH-a nadbiskup Stepinac poslao je dugačko i oštro pismo
dr. Bakariću, u kojem se na prvome mjestu osvrće na problem zatvorenih svećenika i podsjeća
na Titovo obećanje da će oni koji nisu krivi biti pušteni, konstatirajući da je jedan
dio njih pušten, ali da je određen broj svećenika osuđen na smrt (nabraja neke presude).
Zatim konstatira da vojni sudovi ne puštaju svjedoke na raspravu te tvrdi: »To je moguće
i razumljivo u režimu, koji se ne zove, demokratskim i narodnim, već otvoreno priznaje,
da je autoritativan. Ali nije moguće razumjeti, da se takvo sudovanje vrši u režimu, koji
ističe demokratičnost i potpunu narodnu kontrolu.« Dalje nabraja i opisuje presude za još
nekoliko svećenika i časnih sestara te zahtijeva i ukidanje sudovanja vojnih sudova te da
se suđenja prepuste građanskim sudovima, čije bi suce trebao birati narod. U nastavku se
osvrće na provođenje agrarne reforme prije donošenja zakona, gušenje katoličkog tiska,
demantira optužbe vezane uz bistričko hodočašće, iznosi problem vjeronauka u školama
te zaključuje da se Katolička crkva u Hrvatskoj nalazi u »stadiju progona«. U drugom dijelu
pisma osvrće se i detaljno opisuje probleme zatvorenih civila i vojnika te napominje:
»Izgovor, da su patili i oni, koji su bili u šumi, pak neka sada pate ovi, koji su bili u gradu
nije čovječanski. U čemu bi, zapravo, onda imalo stajati oslobođenje, ako se samo mijenja
uloga stradalnika?« Završavajući predstavku ističe kako je sve što je iznio učinio u nakani
»da dođe do iskrene suradnje Crkve i Države«.(13)
(1) G. MASUCCI, Misija u Hrvatskoj, Valencia, 1967., 200.
UDK: 327.8:262.13:949.71 (1952.)
(2) V. Bakarić je poslije u svom pismu V. Dedijeru priznao da su oni (predstavnici vlasti) u svom izvješću medijima
izbrisali Titove riječi »ja kao Hrvat i katolik« (V. DEDIJER, Novi prilozi za biografi ju J. B. Tita, sv. 2,
Rijeka-Zagreb, 1981., 563).
(3) U svom podsjetniku o tome koja pitanja treba raščistiti u Vatikanu, Petar Benzon, otpravnik poslova jugoslavenske vlade pri Svetoj Stolici, uoči odlaska na tu dužnost piše da nacionalizacija Katoličke crkve
podrazumijeva »stvaranje jednog takvog hijerarhičnog poglavara, koji bi u katoličkom obliku bio pendant
pravoslavnom patrijarhu i na kojeg bi se samo prenijele one prerogative, koje su nekada na našem području
imali tudjinci t.j. mletački patrijarh i ostrogonski primas« (Hrvatski državni arhiv [dalje HDA], Osobni fond
Svetozara Ritiga [dalje OF Ritig], kut. 7 – preslika bez datuma i potpisa, ali zbog slična podsjetnika s Benzonovim
potpisom može se zaključiti da je riječ o njegovu podsjetniku).
(4) J. B. TITO, »Govori i članci«, Zagreb, 1959., 281-283, Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije (dalje
SVZN), br. 2, 1945.
(5) Giuseppe Ramiro Marcone imenovan je u srpnju 1941. papinskim legatom pri episkopatu u NDH, te ga
je, iako to nije bio, Pavelić tretirao diplomatskim predstavnikom Svete Stolice, pa čak i doajenom diplomatskog
zbora. Nakon kapitulacije Italije 1943. ustaške su ga vlasti pokušale uhititi (često je protestirao
kod Pavelića zbog progona ljudi), ali je to energičnom intervencijom nadbiskupa Stepinca bilo spriječeno.
Nakon što je u kolovozu 1945. otputovao u Rim, nije se mogao vratiti jer su mu jugoslavenske vlasti oduzele
putovnicu.
(6) G. MASUCCI, nav. dj., 203.
(7) A. BENIGAR, Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, Zagreb, 1993., 468-469.
(8) Nadbiskupski arhiv Zagreb (dalje NAZ), br. 4122/45, Pismo Nadbiskupskog duhovnog stola Predsjedništvu
vlade Federalne Hrvatske, od 5. lipnja 1945. god.
(9) NAZ, br. 4442/45, Predstavka Nadbiskupskog duhovnog stola predsjedniku vlade Federalne Hrvatske dr.
Vladimiru Bakariću od 25. lipnja 1945. god.
(10) G. MASUCCI, nav. dj., 216.
(11) S. ALEXANDER, Trostruki mit. Život zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990., 90.
(12) Vjesnik, Zagreb, 25. srpnja 1945., str. 3.
(13) N. KISIĆ-KOLANOVIĆ, »Pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku narodne vlade
Hrvatske Vladimiru Bakariću godine 1945.«, Croatica christiana periodica, br. 29, god. XVI, Zagreb, 1992.,
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
01.10.2008., srijeda
Svjedočanstvo hrvatskog književnika Gabrijela Cvitana iz jeseni 1944. - Dokumenti
Moj otac, novinar i pravnik Ivo Cerovac, stupio je u ustašku vojnicu u ljeto 1941.god. Imao je čin zastavnika. Cijeli rat bio je raspoređen u uredništvo „Nove Hrvatske“. 6.travnja 1945. povlačio se prema Austriji zajedno s Prosvjetnom bojnom kojoj je pripadao. Prema pričama njegovih prijatelja streljan je u mnoštvu drugih, negdje u okolici Maribora. Nikad nismo uspjeli saznati pravu istinu. S mojom mamom bio je u braku svega tri mjeseca. Iako je ubijen prije mog rođenja, pa ga prema tome nisam nikad imao prilike upoznati, pa ni vidjeti, nedostajao mi je silno. Dugo, dugo sam završavao moju večernju molitvu onako kako me je mama naučila „… i daj da nam se tata kući vrati“. U tekstu kojeg je priredio povjesničar Jere Jareb i koji ovdje donašam po prvi puta sam u jednoj „fusnoti“ našao mali trag mogućeg kretanja mog oca nakon odlaska iz Zagreba a prije prerane smrti. Zbog toga donašam ovaj tekst u cijelosti.
1.
DOPIS OPUNOMOĆENIKA OZN-E II. UDARNE BRIGADE
OPUNOMOĆENIKU OZN-E VII. UDARNE DIVIZIJE OD 22.
STUDENOGA 1944.(17)
OZN-a
II-Ud-brigade VII.Ud.divizije
Ob.broj 15/ 1944
22. IX. [XI.] 1944.
Opunomoćniku OZN-e VII.ud.divizije
U vezi dopisa od 19.XI. 1944.brz [bez] broja, upucujemo vam druga Cvitan
Gabrijela, uciteljskog nadzornika.
On je k nama dosao 2. X. i bio je borac 1. cete II. bataljona sve do pred par dana, kada je uzet za dopisnicara brigade.
U ceti kao borac pokazao se vrlo dobar. Drugovi su ga zavolili i imali uvidjavnost prema njemu kao starijem covjeku. On se javljao uvjek kao dobrovoljac na duznosti. U borbi se pokazao dobar, a bio je u 6 borbi, gdje se pokazao dobar.
On izjavljuje da u partizane zelio doci na poziv nasih politicara koji su trazili uciteljsko osoblje na oslobodjeni teritorij. Dosao je ipak zato jer je na «sluzbenom putu» od strane Samoborskog Odreda ponudjen da ide u partizane-nasto je pristao.
Zapravo zarobljen je.
U jedinici se nije pokazao da bi politicki stetno djelovao. Zna dobro ciljeve nase borbe. Ranije nije dosao na oslobodjeni teritorij jer nije bio vezan sa nikim iz NOP-a, kako izjavljuje.
Izasao je 14. IX. na oslobodjeni teritorij.
Prilaze se njegova biografija.
Prije dolaska k nama saslusan je kod OZN-e za Kordun i Pokuplje.
Smrt fasizmu ‘Sloboda Narodu!
Opunomocnik OZN-e
zastavnik:
[Podpis nečitljiv, ćirilicom. Možda: N. Čurković]
[Na poleđini dopisa:]
PS. Mi smo misljenja da bi ga trebalo dati Okr.N.O.O-u na raspolaganje kao ucitelja. On je poslan na krace vrijeme radi provjerenja.
Traženi Jandrić Antun i Ćosić Tvrtko nenalaze se u našoj brigadi.
Šifru Li-Ka sam uništio.
(17) HDA, RSUP SRH, SDS, šifra 30, OZNA za Hrvatsku, redni broj 93., kutija 38. Ova šifra ima 44 kutije.
2.
VLASTORUČNO PISAN ŽIVOTOPIS GABRIJELA CVITANA
OD 23. STUDENOGA 1944.(18)
Gabrijel Cvitan
Rođen sam 11. XII. 1904. u Zatonu kod Šibenika kao zadnje dijete
siromašnih težačkih roditelja. Do dvadesete godine krčio sam, kopao vinograde
i nadničario sa starijom braćom. Onda položih ispit za malu maturu i
upisah se u 1. razred preparandije u Šibeniku, koju sam završio 1928. god. s
odličnim uspjehom.
Poslije odsluženja vojnog roka (Škole rez. peš. i art. oficira) u Sarajevu počeo
sam učiteljevati po raznim selima, najprije u Imotskom kotaru, onda u Bosni,
pa opet u Dalmaciji. Premještavan sam više puta po potrebi, jer sam ondašnjim
režimima bio politički nepoćudan, iako sam kao učitelj uvijek odlično ocjenjivan.
God. 1935. i 1938. glasovao sam za listu Dra Mačeka, dok sam do 1928.
bio pristaša zemljoradničke stranke. Kao takav, još kao seljak, osnovao sam u
rodnom selu “Jugoslavensku seljačku čitaonicu”.
Stvaranjem banovine Hrvatske postavljen sam početkom 1940. za školskog
nadzornika u Splitu, za kotar II., gdje sam razvio veliku akciju za gradnju škola i pobijanje nepismenosti. Bio sam i povjerenik «Seljačke sloge».
Od 1928. politički sam pripadao H.S.S. i bio poštovalac Ante Radića, o
komu sam u nekoliko navrata i pisao. Inače kao učitelj bavio sam se prvenstveno
školom i proširivanjem stručno pedagoškog znanja. Ali to sam radio
i u staleškim učiteljskim društvima. Naravno, da sam svaku akciju, osobito
zadrugarstvo, pomagao po selima. Bavio sam se i literarnim radom i pisao
po raznim listovima. Moji članci uvršteni su u školske čitanke u zagrebačka i
beogradska izdanja. U stručnim časopisima napisao sam nekoliko pedagoških
članaka. Radi svega toga bio sam poznat među učiteljstvom.
Rat 1941. zatekao me u Splitu na dužnosti školskog nadzornika. U Split su
došli Talijani i ja sam bio “prebačen” preko granice. Tako sam dospio u Omiš,
odakle sam koncem 1941. preselio u Zagreb i bio premješten na Ministarstvo
prosvjete, kao školski izvjestitelj (referent) za Dalmaciju. Na toj dužnosti
pomagao sam svima učiteljima bez razlike. Učitelje pravoslavce sam štitio i
nisam dao [da] ih se premješta. Za jednu grupu učitelja Srba kninskog kotara
izradio sam prijedlog da se povrate u službu i da im se isplate zaostale novčane
prinadležnosti.
Učitelje partizane pomogao sam također koliko sam mogao nastojeći da im
obitelj prima platu, s motivacijom, da su “prisilno odvedeni”.
Kako sam od prije bio u glavnom odboru staleške organizacije Saveza hrvatskih
učiteljskih društava, tako sam na želju učitelja preuzeo vođenje Saveza, da
sačuvam imovinu učiteljstva. Izdavao sam «Smilje» najstariji dječji časopis za
djecu, komu sam neko vrijeme bio i urednik. Ovaj list je rado priman od djece
i učiteljstva, jer kad su imali njega nisu morali primati naturavani list «Ustaška uzdanica».
Kao nadzornika kod ministarstva često su me slali po inspekcijama jer
stariji nisu htjeli ići. Tu sam mojim izvještajima zaštitio mnoge naše učitelje,
koji su bili optuživani kao partizani.
Početkom ove godine organizirao sam skupljanje hrane po školama u
Slavoniji za djecu iz Dalmacije. I tu mi je bilo prebačeno, da skupljam za
partizane, jer je sva hrana otišla na otoke i primorje. Za N.D.H. sam vidio, da
je tvorevina Njemačke, ali sam kao činovnik nastojao da u svom djelokrugu
pomognem narodu i učiteljstvu koliko mogu.
Narodni oslobodilački pokret simpatizirao sam odavna, jer sam došao
do zaključka, da jedino u federativnoj Jugoslaviji mogu doći naši narodi do
smirenja, sreće i napretka. Nisam se mogao odlučiti, da idem u partizane, jer
sam osim svoje obitelji (žene i dvoje djece) pomagao roditelje i braću, koji su
neko vrijeme svi bili u talijanskom logoru na Molatu, a kuće im spaljene.
U partizane sam došao 14. IX. 44. kada je samoborski partizanski odred
ustavio civilni kamion, u kome sam se vozio, kod Rakovog Potoka, na putu
Karlovac Zagreb. Pitali, tko će ostati s njima i ja sam izjavio, da ostajem.
23. XI. 1944. Gabrijel Cvitan
(18) Isto. Rodno selo Gabrijela Cvitana, Zaton kod Šibenika, odužilo se svome sinu 1990-tih godina nazvavši središnji seoski trg njegovim imenom, Trgom Gabrijela Cvitana.
3.
ZAPISNIK SASLUŠANJA GABRIJELA CVITANA
OD 28. STUDENOGA 1944.(19)
Z A P I S N I K
o saslušanju druga Cvitan Gabriela, školskog nadzornika, zarobljenog po
partizanima dana 14.IX.1944., sastavljen u III odsjeku OZNE za Hrvatsku
dana 28.XI.1944.
Kratka biografija:
Rodjen sam 11.XII.1904. u Zatonu kod Šibenika. Otac Dunko umro, majka
Mika rodj. Dukić, oko 80 g. živi u Zatonu. Brat Mate, 52 g., zemljoradnik, živi
u Zatonu, Ivo, 50 g., zemljoradnik takodjer u Zatonu. Sestra Anka udata Mrša,
udovica u Zatonu, Zorka Martinović, živi u Zatonu. Žena Kristina rodj. Šakić,
živi u Zagrebu, 44 g. stara, učiteljica pučke škole na Kaptolu. Djeca: Davor, 14
g., djak, Dalibor, 10 g., djak.
Svršio sam pučku školu u Zatonu, položio 4 razreda srednje škole sa malom
maturom u Šibeniku i pohadjao Učiteljsku školu u Šibeniku. Po odsluženom
vojnom roku u školi rezervnih oficira u Sarajevu, bio namješten kao učitelj
u Cista Provu /Imotski kotar/, gdje sam bio 4 godine. Zatim sam premješten
u Podgradinu /kotar Livno/ služio 1 godinu dana, poslije u Vodicama /kotar
Šibenik/ 1 godinu dana, Desne /kotar Metković/ 1 god., Betina /kotar Šibenik/
4 godine. 1940. godine postavljen sam za školskog nadzornika u Splitu II., gdje
sam ostao do sloma Jugoslavije. Za vrijeme NDH, t.j. koncem 1941. bio sam
premješten u Zagreb i namješten kod Ministarstva narodne prosvjete, gdje
sam bio do dana zarobljavanja po partizanima.
Zarobljen sam po partizanima 14.IX.1944. kod Rakovog Potoka 18 km
udaljeno od Zagreba. Sa mnom je bilo još civila koji su putovali u Zagreb i
pošto su nas partizani pitali tko želi ostati u partizanima, ja sam dobrovoljno
pristao da ostanem. Prvo sam bio rasporedjen u dopunski bataljon VII. divizije,
a nakon 4 dana upućen sam u II brigadu II bataljon I. četu kao borac. Do
11.XI. proveo sam u četi, te sam učestvovao u nekoliko manjih borbi i jednoj
većoj prilikom zauzimanja Majura. Nastojao sam da se prilagodim životu u
jedinici i da medju borcima partizanima steknem drugove i prijatelje, što sam
kako mi se čini i uspio. 11.XI. postao sam ratni dopisnik za II. brigadu. Na toj
dužnosti ostao sam dok nisam pozvan ovamo na saslušanje.
Prosvjetne ustanove i njihov rad u NDH:
Kao školski nadzornik, a naročito kao činovnik ministarstva prosvjete imao
sam prilično uvid u rad prosvjetnih ustanova u NDH, kao i u probleme pred
kojima su se te ustanove nalazile, pa ću nastojati da to što konciznije u ovom
zapisniku iznesem.
NDH naslijedila je prilično sredjene prosvjetne ustanove i veliki prosvjetni
aparat od Banovine Hrvatske, odnosno bivše Jugoslavije. Prosvjetni
rad u NDH po mom mišljenju uglavnom je produženje prosvjetnog rada iz
Banovine, uz napomenu, da su sav konstruktivni rad obavljali stari prosvjetni
organi, uglavnom politički nezainteresirani za ustaški pokret, dok su ustaše
sa svoje strane postavljanjem povjerljivih ljudi na visoke položaje za ministre
i odjelne pročelnike uglavnom unosili ustaški duh u prosvjetne ustanove i
koliko su to mogli i kontrolirali rad starih prosvjetnih organa.
Današnje ministarstvo narodne prosvjete u početku NDH zvalo se
Ministarstvo bogoštovlja i nastave, jer su njemu bili pridjeljeni vjerski poslovi.
Kasnije je bogoštovlje odjeljeno i predano Ministarstvu pravde, a ministarstvo
se tada zvalo Ministarstvo nastave. Misleći da je taj pojam uzak, jer označava
samo školstvo /nastavu/, a ne šire narodno prosvjećivanje, prozvalo se prije
više od godinu dana Ministarstvo narodne prosvjete. Ono je podijeljeno na
7 odjela. Odjeli se dijele na dva ili tri odsjeka, a odsjeci po potrebi na pododsjeke.
Na čelu ministarstva je ministar, na čelu odjela pročelnik, na čelu odsjeka
i pododsjeka nadstojnik. U odsjecima rade izvjestitelji /referenti/.
Kod službene prepiske Poglavnik odredjuje, ministar naredjuje, pročelnik
odlučuje, nadstojnik rješava.
Ministarstvo u skici izgleda ovako:
Kako smo spomenuli ministarstvo narodne prosvjete dijeli se na 7 odjela i
to: 1./ Ured za hrvatski jezik – pročelnik prof. Izidor Škorjač. 2./ Odjel za visoko
školstvo – pročelnik prof. Pavao Tijan. 3./ Odjel za srednje školstvo – pročelnik
prof. Djuro Subotić. 4./ Opći odjel – pročelnik prof. Jozo Pavelić. 5./ Odjel za
pučku nastavu – pročelnik učitelj Mate Orešković. 6./ Odjel za njemačko školstvo
– pročelnik prof. Hühn. 7./ Odjel za narodno prosvjećivanje – pročelnik
Mihovil Katanec.
Ured ministrov vodi profesor Ivo Perišić. Tu se rješava sve ono što je
upućeno lično na ministra, u dogovoru sa odnosnim odjelima, uglavnom
povjerljive stvari.
Odjeli se dijele na odsjeke,a odsjeci na pododsjeke prema potrebi.Uglavnom
svaki odjel imade: opći odsjek i odgojno-obučni odsjek /organizacija nastave/,
a opći odsjek se dijeli na dva pododsjeka: upravno-administrativni i osobni
/personalni/. Upravno-administrativni rješava bolovanja, dopuste, unapredjenja,
umirovljenja itd., a osobni namještenja, premještanja itd. Još postoji i
brojidbeni pododsjek /statistika/, dok je pismohrana /arhiv/ zajednička za
cijelo ministarstvo. Računski su odsjeci spojeni. Tako za pučko školstvo i
srednjo školstvo vodi poslove jedan računsko-gospodarski odsjek, a za čitavo
ministarstvo postoji računovodstvo ministarstva prosvjete u rangu odjela,
koje rukuje po predvidjenom budgetu.
Prvi ministar u NDH bogoštovlja i nastave bio je Mile Budak, za koga
su napisane školske knjige za pučke škole i dat prvi program pučkih škola.
Promjene koje su onda unesene u novi školski program najviše se tiču
tumačenja istorije, jer su pojedine metodičke jedinice izmjenjene i dodate
nove u duhu NDH. Još su velike promjene učinjene u jeziku, uzet je korijenski
pravopis, a mnoge su riječi, do tada upotrebljavane u službenoj prepisci,
proskribirane. Za njegovo vrijeme bio je i državni tajnik, profesor Marko
Veršić, klerikalno-ustaški orjentiran. Državni tajnik je uglavnom pomoćnik
ministra, i nadgleda administrativne poslove. Poslije Marka Veršića došao
je za državnog tajnika u ministarstvu prosvjete profesor Stjepan Ratković,
poznati školski stručnjak koji je od pučkog učitelja došao do rektora visoke
pedagoške škole. Kad je Budak bio smijenjen s ministarstva i otišao kao
poslanik u Berlin, Ratković je postao ministar. Od njega se kao stručnjaka
mnogo očekivalo, ali ništa nije dao. On je smijenjen i naslijedio ga je Dr. Mile
Starčević. Starčević je prigodom dolaska Mandićeve vlade takodjer otišao, jer
je radio na suradnji sa HSS, a to se nije ostvarilo. Njega je naslijedio današnji ministar Dr. Julije Makanec.
Dr. Julije Makanec.
Za vrijeme Jugoslavije bio je gimnazijski profesor i poznat kao pisac,
nacionalistički orjentiran. Za vrijeme prevrata našao se u Bjelovaru, gdje je
organizirao razoružanje jugoslavenske vojske i preuzimanje vlasti. O tome se
sam u štampi hvalio. Za vrijeme NDH u početku je bio pročelnik za odgoj
ustaške mladeži, a kratko vrijeme prije nego je postao ministar postavljen je
za sveučilišnog profesora na Filozofskom fakultetu. Kao ministar istakao se na
polju ustaške «promičbe», dok u samoj nastavi nije donio ništa novog.
Pročelnici:
1./ Prof. Izidor Škorjač bio je odjelni predstojnik Banovine Hrvatske. HSSovac
– radićevac po uvjerenju. Vodi Ured za hrvatski jezik u duhu datih mu
smjernica, a koje se poklapa s njegovim uvjerenjem kao radićevcem. S njime
u istom uredu radi Rudolf Herceg. Bivši predsjednik “Seljačke Sloge” i ideolog
HSSa pomirio se s time da bude obični činovnik kod svog sumišljenika
Škorjača, a u službi ustaške Hrvatske. Ne znam da li je pristupio nominalno
ustaškom pokretu, vidjao sam ga uvijek pristojno obučenog, kako ide u gostione.
Da se s nekim od HSSovaca sastajao nije mi poznato.
2./ Prof. Pavao Tijan. Na mjesto pročelnika za visoko školstvo došao je pred
kratko vrijeme poslije odlaska Murgića. Murgić se istakao kao ustaški propagator
i pisac članaka u “Hrvatskom narodu”,“Novoj Hrvatskoj”i “Spremnosti”,
nastojeći pomiriti nauk Ante Radića i ustaštvo, te dokazati da je poglavnik
nasljednik politike Braće Radića. On je došao u sukob sa velikim brojem profesora na sveučilištu zbog smjenjivanja koja su u njegovo vrijeme vršena, te je zbog nepopularnosti i nekih ličnih incidenata smjenjen i namjšten u muzeju
u Zagrebu. Njegov nasljednik prof. Tijan, mlad čovjek, klerofašistički orjentiran, piše članke uglavnom literarne sadržine u “Spremnosti”. Suradjivao je u Hrvatskoj enciklopediji i u “Hrvatskom narodu”.
3./ Prof. Djuro Subotić – pročelnik za srednje školstvo. Ranije je bio upravitelj gimnazije u Srijemu, a doveo ga je Makanec kao svog čovjeka. na mjesto prof. Vukelića Milana /?/, koji je bio prije njega, koji je surov, bezobrazan i antisocijalan čovjek i zbog svog ponašanja bio nemoguć na tom položaju.
4./ Prof. Jozo Pavelić(20) – pročelnik za opći odjel. Brat poglavnikov, nježna i
plašljiva pojava, bio ranije pisar, a na to je mjesto postavljen samo zato da mu se dade neki položaj, jer ovaj odjel nema naročito odgovoran i veliki posao, te vodi samo računa o činovništvu u zgradi Ministarstva prosvjete. Kad poglavnik hoće da kaže za nekoga da je ni za što, kaže “taj je kao moj brat Jozo”.
5./ Mate Orešković – pročelnik odjela za pučku nastavu. On je jedini od svih
pročelnika na ovom položaju od prvog dana NDH. Po zanimanju je učitelj,
ali je za vrijeme Jugoslavije bio radi svog ustaškog rada otpušten iz službe i
proveo je nekoliko godina kao činovnik kod šumske industrije. S osobljem u
ministarstvu, koje je u njegovom odjelu, vrlo je prijazan i dopušta im slobodu
rada. Učitelji ga prilično vole, jer nastoji svakom ugoditi u pitanju mjesta, ako može. Ne boji se da ću mu se što predbaciti, jer kao starom ustaši njemu se vjeruje. Desna mu ruka u pučkoškolskim poslovima je njegov zamjenik i tajnik
– učitelj Luka Milinković. Milinković je takodjer Ličanin. Kako je Milinković
bio za vrijeme Jugoslavije neprestano u službi, i pozna dosta učitelja, to se
Orešković u svemu s njim savjetuje. i obično je onako kako njih dva zaključe.
6./ Prof. Hühn – pročelnika za njemačko školstvo uopće ne poznam.
Ovaj odjel radi u posebnoj zgradi, ima svoj posebni budget i nema nikakvog
doticaja s nama, jedino kad se radilo kada o podjeli školskog područja škola i
namještaja u mjestima gdje su izmješana hrvatska i njemačka djeca. Kod toga
bi obično bili samo pročelnici.
7./ Odjel za narodno prosvjećivanje nije imao u zadnje doba pročelnika,
a ranije je bio Mihovil Katanec. Za njega znam da je rodom iz Bačke i bio je
aktivan za vrijeme Banovine Hrvatske kao HSSovac. Skupljao je etnografsko
blago bačkih Hrvata. Dužnost pročelnika vrši Čedomil Jo, profesor. O ovom
odjelu, kao i ljudima ne znam mnogo, jer rade u posebnoj zgradi u Donjem
gradu, dok smo mi u gornjem gradu. Uz ostale poslove, ovaj odjel izdaje časopis
“Prosvjetni život”, u kojem se nalazi bibliografija svega što je kroz mjesec
dana štampano u NDH, a i neki važniji članci, koji su izašli u bilo kojem listu
u NDH.
Ivo Perišić, nadstojnik ministrovog ureda, ubjedjeni je ustaša,
koji nastoji popuniti sva odgovorna mjesta povjerljivim ljudima,
po mogućnosti ustašama.
Nadstojnici: nadstojnik općeg odsjeka odjela za pučku nastavu je Nikola
Toth, umirovljeni školski nadzornik za vrijeme Jugoslavije, kad
je bio kao nacionalista otpušten. Za vrijeme NDH reaktiviran
je. On je isto ubjedjeni ustaša, bavi se glazbom i vodi glazbena
društva, kao na pr. «Turopoljac» i «Radić». On je glavni faktor
kod seljačkih pjevačkih društava u Hrvatskoj.
Muhamed Balić, nadstojnik organizacije nastave kod
pučkoškolstva. Po svom naziranju iskazuje se kao Hrvat-nacionalista,
ali nije ustaša.
Jozo Ivezić, nadstojnik personalnog podosjeka, po svom naziranju je
HSSovac-desničar, bliz ustašama.
Ivo Jagodić, nadstojnik upravno administrativnog pododsjeka,
dobar je činovnik stručnjak, Hrvat, više vanstranački. Na tom je
mjestu još od Banovine Hrvatske.
Mate Sudeta, nadstojnik u pododsjeku statistika. Dobar je
činovnik i kao stručnjak bio je dugo godina u ministarstvu u
Beogradu referent za Savsku Banovinu. Za Banovine Hrvatske
došao je u Zagreb i sada se još nalazi na tom mjestu.
Izvjestitelji: Branko Sabolić, ustaški orjentiran, iako mislim da nije
organiziran. Osobni izvjestitelj.
Miško Sabolek, izvjestitelj je još od Banovine Hrvatske za gradnju
škola. Stari HSSovac i danas. Za vrijeme Jugoslavije bio
otpušten iz službe neko vrijeme.
Zlatko Ognjanovac, izvjestitelj za školske vrtove, ustaša.
Ivo Stuparić, ima godina za penziju, HSSovac.
Ivo Petelka i Ivo Pevalek, bili su Jugoslaveni. Banovina Hrvatska
uzela ih je kao dobre stručnjake u školskim pitanjima, Petelku
za pravno-administrativne poslove, a drugoga za odmjerivanje
mirovine.
Branko Majcen, izvjestitelj za unapređenje, bio Jugoslaven, ali
ostavljen kao marljiv činovnik.
Slavko Majcen, katolički orjentiran, došao za izvjestitelja kao
vrlo marljiv činovnik.
Dragutin Brkić, bio je školski nadzornik u Šibeniku i po dolasku
Talijana, došao na ministarstvo za osobnog izvjestitelja.
Pašo Trto, musliman. Kao takav je došao na ministarstvo. Osobni
izvjestitelj za Bosnu.
Res Koretić, izvjestitelj za reaktiviranje. Drži se potpuno neutralno.
Velimir Radošević, osobni izvjestitelj, HSSovac.
Nikola Živković, osobni izvjestitelj za Dalmaciju, HSSovac
desničar.
Omer Šuljak, nadzornik za škole za defektnu djecu. Došao na to
mjesto kao Musliman, stric Alije Šuljka.
Mato Božičević dobar je školski stručnjak za školske čitanke i
druga pučkoškolska pitanja. HSSovac.
Po mom mišljenju pozicije ustaša na Ministarstvu prosvjete nisu
nikada bile solidne. Oni su pokušavali postavljanjem svojih ljudi
na odgovorne položaje, unijeti ustaški duh u osoblje ministarstva
prosvjete, kao i u samu nastavu, ali su svi njihovi planovi pali u
vodu, jer provodjeni preko starih izvjestitelja, oni su dobili drugi
oblik, nego što su to ustaše želile. U stvari HSS je imao na ministarstvu
prosvjete mnogo jače pozicije, nego ustaše. Po svemu mi
HSSovci:
izgleda da je rad HSSovaca u Ministarstvu prosvjete bio organiziran,
no sama organizacija nije mi poznata, niti mi je poznato
odakle su im dolazile direktive, ali mi se čini, da su dolazile iz
vana. Što se Rudice Hercega tiče, njegov je ugled postao minimalan,
može se reći, da danas nitko ne drži do njega i do njegovih
riječi. Koliko znam, od svih HSSovaca najživlji i najaktivniji
bio je Dr. Pernar, koga sam više puta sreo na ulici u pratnji dva
mladića iz njegove tjelesne straže. Čuo sam da se govori po
Zagrebu, da se kod Košutića često održavaju sastanci vidjenijih
HSSovaca, koje ustaše toleriraju, jer se govorilo, da će HSSovci
svaki čas ući u vladu i na tim sastancima se tražilo soluciju u
ustaško-HSSovskim odnosima.
Imao sam priliku svega u dva navrata čitati HSSovačke letke i
to koncem 1943. i početkom 1944. godine. Letci su bili nejasnog
sadržaja, vidjelo se da HSS nema još jasne orjentacije, pozivalo
se u njima na Mačeka kao autoritet u zemlji, citiralo pojedine
vanjske listove, koji su pisali o Mačeku i hvalilo Dr. Krnjevića
kao predstavnika Hrvatske u inozemstvu. Takodjer sam čitao
jedan broj “Pravice” i jedan broj “Doma”, HSSovačkih listova, koji
izlaze ilegalno umnoženi na šapirografu. U listovima se spominje
Jugoslavija, zatim Hrvatska država u slobodnoj Jugoslaviji i
o HSS kao jedinoj koja može dovesti do sreće i blagostanja i reda
u Hrvatskoj. Spominje se Saveznike, no izbjegava pisanje o Rusiji.
Jedan od ovih letaka našao sam na stolu u Učiteljskom domu
ispod spisa, a drugi mi je dao svećenik [dr. Ante Krešo] Zorić
u društvu svećenika [Grge] Roglića i [dr. Ive] Guberine. Mnogi
govore u Zagrebu, da HSS ima čvrste veze sa Kaptolom, koji ga
financijski potpomaže i daje zaštitu nekim ljudima, HSSovački
orjentiranim. Koliko sam čuo i letci koje HSS izdaje, štampaju se
Kaptol:
na Kaptolu na šapirografu «Katoličke akcije». U vezi s jednim
letkom, koji je objavljen, ustaše su pozvali na odgovornost neke
ličnosti sa Kaptola, jer je ustanovljeno, da je letak umnožen na šapirografu
svećenika [dr. Pavla] Jesiha, koji je vodio «Katoličku akciju».
Svećenstvo nema jedinstvenog stava, ali koliko je meni poznato
u vrhovima, t.j. u samom Kaptolu nisu za ustaše. Mnogo se po
Zagrebu govori, da je Kaptol anglofilski raspoložen, da pomaže
i suradjuje sa HSSovcima. Sam Stjepinec [!] u nekoliko navrata
eksponirao se protiv ustaša, te znam da je povodom njegove
propovijedi poslije pokorničke procesije za mir, u kojoj je Dr.
Stjepinec indirektno osudio ustaška nasilja, bilo polemike u
javnosti u štampi o tome, te da mu je Dr. Julije Makanec oštro
odgovorio. Kasnije su se izmirili. Govori se da Kaptol teži stvaranju
katoličkih podunavskih država /Savezne države/ i da u
tom smislu preko Rima /Vatikana/ Dr. Stjepinec i njegov krug
održavaju vezu i vode razgovore s Englezima. Znam da je veći
broj svećenika izbjeglica ustaški raspoloženih vrlo nezadovoljno
[nezadovoljan] na Kaptol, jer ih zapostavlja, a sva bolja
mjesta daje Slovencima, koji su jugoslavenski, a neki i partizanski
orjentirani.
Pod vodstvom Kaptola organizacija Križara kao i druge ustanove
katoličke akcije koliko mi je poznato u opozicionom su stavu
prema ustaškom pokretu. Poslije odlaska dr. Ive Protulipca koji
je prvo vodio «Hrvatski junak», križarska organizacija je znatno
oslabila.
Anglofili:
Filip Lukas, predsjednik Matice Hrvatske, koliko sam čuo spada
u predstavnike uglednije anglofilske struje u Zagrebu.
U ovaj krug spada i profesor Vinko Krišković, poznati šekspirolog,
koji često putuje iz Zagreba u Švicarsku. U ovo društvo
spadaju po mom mišljenju Ivan Meštrović, dr. Marko Tarle, inž.
[dr. Mirko] Lamer.
«Puč»
Koliko sam ja čuo u pripremi puča učestvovali su Babić, Stepinac,
Lorković, Vokić i krugovi vodstva HSS. Veli se da su spomenuti
tražili preko Vatikana od Engleza da ih saveznici priznaju kao
ratujuću silu pod uslovom da stupe u oružanu borbu protiv
Nijemaca na strani saveznika. Hrvatska je po njihovom mišljenju
trebala ostati samostalnom državom, makar u smanjenom
obliku /bez Bosne i Hercegovine/ demokratski uredjena, dok bi
se o granicama poveli pregovori sa Srbima. Pošto saveznici nisu
na ovo pristali, jer pored narodno-oslobodilačkog pokreta ne bi
bilo zgodno da priznaju još jedan pokret u našoj zemlji, namjere
pučista bile su onemogućene i kolovodje pohapšene. O svemu
ovome obavješten sam slučajno na putu.
Pedagozi:
Poznajem veći broj pedagoga, s kojima sam poslovno dolazio u
dodir, od kojih znam da su nacionalistički orjentirani slijedeći:
Dr.Vlado Petz,profesor pedagogije na sveučilištu,Stjepan Pataki,
bivši «Stevan» i «liberalac».
Najveći broj pedagoga, koji pišu članke i rasprave, drži se
neutralno. To su od glavnijih: Josip i Mato Demarin, Marijan
Petras, Marijan Koletić, Vladimir Filipović, Martin Robotić, Joso
Rukavina, Mato Božičević, Zlatko Špoljar.
Pedagozi, koji su maknuti s položaja za NDH: Ante De Francesci,
Vuk-Pavlović, Josip Baugut.
Moj politički i književni rad:
U mladosti sam bio orjentiran jugoslavenski i sve do 1928. g.
propagirao sam preko čitaonica itd. jugoslavenstvo, a na izborima
glasao sam za zemljoradničku stranku. Poslije ubojstva Stjepana
Radića, kada je čitava zemljoradnička stranka u Šibeniku prešla
u HSS na čelu s Dane Škaricom i ja sam pristupio HSSu i u tom
duhu politički djelovao. Medu HSSovcima u Šibeniku uživao sam
priličan ugled, jer sam suradjivao u njihovoj štampi, posjećivao
više zborova, na nekim čak i govorio i koristio im savjetima.
Kasnije sam postao povjerenik «Seljačke Sloge» za kotar Šibenik.
U tom svojstvu saradjivao sam s Rudicom Hercegom, koji mi je
uvijek izgledao čudnim čovjekom, i do koga nisam nikad ništa
držao. 1940. godine povodom mog odlaska u Split za školskog
nadzornika više sam se bavio školskim, nego političkim pitanjima.
Počeo sam pisati 1930. godine, kad je moja pjesma “Suze” objavljena
u “Jadranskoj Vili”. Zatim su moje stvari objavljivane u
“Evoluciji”, “Božićnici”, kalendaru “Napredak”, “Omladini”, kalendaru
“Sv. Ante”, “Danici”, “Hrv. Smotri”. Pisao sam pjesme i
kraće prozne sastave, uglavnom crtice i kraće novele iz seljačkog
života. Za vrijeme NDH nastavio sam sa pisanjem članaka i pjesama,
koje su objavljivane u raznim listovima. Najviše sam pisao
o moru u vezi s gubitkom Dalmacije i Primorja, zatim neke lirske
stvari, dječje pjesme i priče i jednu pjesmu poglavniku, koju sam
napisao godine 1941., a koja je objavljena u “Hrvatskom narodu”
i drugim listovima. Tu sam pjesmu napisao u vrijeme dok sam
mislio da sa uspostavom “nezavisne” nastupaju sretniji dani, za
hrvatski narod. Školske 1942./43. godine postao sam urednikom
dječjeg lista “Smilje”, na kojoj sam dužnosti ostao do dana zarobljavanja.
Jesi li bio učlanjen u ustaškom pokretu?
U veljači 1943. godine, da bi mogao preuzeti imovinu Saveza
učiteljskih društava zajedno s Učiteljskim domom, jer je prijetila
opasnost da to propadne, a po nagovoru nekih učitelja HSSovaca
i demokrata, potpisao sam pristupnicu u ustaški pokret, ali kako
nisam plaćao članarinu, niti položio zakletvu, niti udovoljavao
članskim obavezama, čuo sam da sam iz članstva izbrisan.
Što imaš još izjaviti?
Iako nažalost kasno, upoznao sam ideje Narodno-oslobodilačkog
pokreta, koji jedini može donijeti smirenje, sreću i napredak
našim narodima, odlučio sam svojom voljom, ukoliko me se
primi, pristupiti tom pokretu, jer tu je po mom mišljenju mjesto
svakom poštenom sinu ove zemlje. Bilo gdje da budem rasporedjen,
nastojat ću udovoljiti dužnostima prema tom pokretu, jer
znam da su to istovremeno obaveze prema narodu, i hrvatskoj
domovini. Drugo nemam više ništa da izjavim.
Zaključeno.
Saslušao: Izjavio:
M. Javorski, v. r. G. Cvitan, v. r.
4.
DODATAK ZAPISNIKU SASLUŠANJA GABRIJELA CVITANA (21)
PEDAGOZI: STIPE MAŽAR, profesor, bio je neko vrijeme u uredu ministra
i vodio povjerljive stvar. Nisam opazio daje bio zagriženi ustaša,
čak je znao baciti koji vic na račun Nijemaca. Ima više od godine
dana da je otišao s ministarstva i sad je profesor u Zagrebu. O
pedagogiji nije ništa pisao, bar ja nisam opazio.
MATE LOVRAK poznati dječji pisac, sada učitelj u Zagrebu.
Pisao je za vrijeme Jugoslavije i dobre pedagoške članke. Za vrijeme
NDH – koliko znam – ništa nije štampao iz pedagogije.
STJEPAN KRANJČEVIĆ, umirovljeni učitelj u Zagrebu, pisao je
prije o pedagogiji braće Radića. Za NDH ne piše.
Još su napredni pedagozi Ramizo [Ramiro] i Zoran Bujas.
KNJIŽEVNICI: Književni život u Zagrebu dosta je kvantitativno bujan.
Izašlo je mnogo knjiga, naročito u “Hrvatskom bibliografskom
izdavalačkom zavodu”, koga vodi Mate Ujević, gdje se štampa
Hrvatska enciklopedija i enciklopedija za mladež pod nazivom
“Znanje i radost”. U ovom zavodu su mnogi hrvatski stari, pa i
noviji pisci doživjeli tiskanje, svojih cjelokupnih djela u divot
izdanjima.
Od važnijih književnika spominjem ove:
MIROSLAV KRLEŽA živi u Zagrebu povučeno i ne vidja se vani.
Za NDH ništa nije štampao, niti mu se djela nalaze u knjižarskim
izlozima.
MILE BUDAK izdao velik broj knjiga i najavio još nekoliko.
Sadržaj je uglavnom iz ličkog života, pa se u nekim djelima ponavlja.
Najjači je u “Ognjištu”.
ANTE BONIFAČIĆ pročelnik ministarstva vanjskih poslova za
kulturne veze s inostranstvom, važi kao književnik ustaškognacionalističkog
gledanja. U tom smislu piše eseje o kulturnom
stvaranju Hrvata. Jedan takav esej je štampan [kao] knjižica na
stranim jezicima.
LJUBO VIZNER [WIESNER] naš poznati artista, matoševac,
vrlo malo piše. Urednik je revije Zagreb-Berlin, koja povremeno
izlazi i propagira tako zvanu “Novu Evropu”. Tamo se gotovo u
svakom broju nalazi njegovo “pismo iz Berlina”.
ZLATKO MILKOVIĆ I VINKO NIKOLIĆ su ustaški dužnostnici
i osrednji književnici. Izdali su svaki po nekoliko knjiga. Kao
nacionalističko ustaško štivo smatra se Milkovićeva “Tamnica”,
dosta slab roman o tamnovanju Hrvata nacionalista za vrijeme
Jugoslavije, i Nikolićeva knjiga “Nacionalno u književnosti”. Tu
su skupljeni svi njegovi članci što je po časopisima pisao o tom
problemu.
MILAN BEGOVIĆ stari maestro je tip kozmopolitskog
književnika, koji takve probleme rješava u svojim dramama i
romanima, kao što je nekada isto radio u lirici. Njegove drame se
mnogo daju vani. Za politiku se, mislim, ne interesira.
TIN UJEVIĆ je osebujna pojava u našoj književnosti koji je
najbolje uhvatio naš tvrdi i opori jezik i postao majstor rime i
izraza. Javlja se po nekad svojim zagonetnim pjesmama. i esejima.
U mladosti bohem sada se smirio kao činovnik. Politikom
se, veli, ne bavi.
GUSTAV KRKLEC iz Beograda za NDH prešao u Zemun, gdje
je postao urednik lista “Graničar”. U Zagrebu mu je ove godine
izašla knjiga soneta /33/ “Darovi za Bezimenu”, artistički
savršena a kritičari vele i “književno vrlo uspjela”. Krklec je stari
majstor stiha.
DOBRIŠA CESARIĆ, FRANO ALFIREVIĆ, NIKOLA ŠOP,
DRAGUTIN TADIJANOVIĆ I OLINKO DELORKO važe
kao odlični pjesnici. I to Cesarić kao pjesnik filosof koji je
povučen u sebe, Alfirević pjesnik mora i Primorja, Šop čisti
lirik s kršćanskim nazorom kao dvojnik francuskog pjesnika
Francisa Jamesa, Tadijanović pjesnik zemlje /za NDH vrlo malo
piše/ Delorko njeguje klasičnu formu po ugledu na romanske
književnike… Za njihovu političku orjentiranost ne znam.
Jedino znam da su svi u državnoj službi. Delorko je na ministarstvu
vanjskih poslova i skupa s dr. Brankom Livadićem urednik
«Hrvatske Revije». Cesarić i Tadijanović važe više kao liberalci
od ostale trojice.
VLADIMIR KOVAČIĆ, MARIJAN MATIJAŠEVIĆ
VLADISLAV KUŠAN pjesnici su i pisci s drugih područja,
Tko [Tako] je Kovačević [Kovačić] kazališni kritičar «Nove
Hrvatske». Matijašević koji je bio kulturni ataše u Slovačkoj
dobio je za dramu ovogodišnju Demetrovu nagradu, dok je
Kušan dobar likovni kritičar i esejista. O tom je štampao jednu
knjigu. On takodjer živi samo za svoju umjetnost. Sva trojica važe
kao dobri Hrvati. Da li je koji od njih upisan u ustaški pokret nije
mi poznato.
IVAN LENDIĆ[,] Jeronim Korner[,] BRANKO KLARIĆ I SIDA
KOŠUTIĆ važe kao katolički književnici. Ivo Lendić koji je dugo
vremena bio kod veleposlanstva u Rimu u zadnje doba ništa ne
štampa, dok je iz Rima povremeno slao po koji prilog za kulturnu
rubriku u Hrvatskom narodu. Ostala trojica dosta rade.
Naročito se cijene djela Side Košutić.
U ovu grupu spadaju i književnici oko “Društva Sv. Jeronima”,
koje štampa knjige za puk, pod uredništvom JOSIPA ANDRIĆA
književnika i dobrog poznavaoca slovačkog kulturnog života. Tu
možemo ubrojiti i dva pisca kritičara LJUBU MARAKOVIĆA I
PETRA GRGCA. Prvi je poznati kritičar koji prati svu evropsku
štampu i književnost sa svog katoličkog smjera a drugog smatraju
najboljim poznavateljem narodne pjesme i o čemu je u zadnje
doba napisao tri knjige. Njihovo političko gledanje ravna se
prema ostalim katoličkim krugovima, naročito kaptolu.
ANTE NIZITEO I VINKO KOS su pjesnici svog smjera. Prvi
južnjak mediteranac, a takva mu je i poezija, drugi mekani
Medjumurac, koji u poeziju svoju unosi mnogo snova i svježih
slika. Niziteo je do kapitulacije Italije bio u Rimu /kao i Lendić/
dok je Kos dugo vremena bio zapovjednik «ustaške uzdanice»
ustaške organizacije za djecu osnovnih škola, i urednik istoimenog
lista. U zadnje doba vodi “dječji grad” njegova tvorevina za
djecu i mnogo piše o Medjumurju. Kos je ustaša dok za Nizitea
ne znam.
VJEKOSLAV MAJER, STEPKO TRONTL I ANTE DEAN pisci
su iz zagrebačkog života u zadnje doba ne baš osobito plodni.
Majer je od njih najjači ne piše više svoje humorističke stvari,
koje su se rado čitale. Rekli su mi da vodi dobru trgovinu. Za
njega ne znam kako politički osjeća, dok Trontl i Dean su skloni
ustašama.
ZVONIMIR REMETA, MARA ŠVEL I MILA MIHOLJEVIĆ
pišu samo prazne stvari /romane i novele/. Remeta je oživio
psihološki roman na svoj osebujan način. To je mlad pisac i
za oba svoja romana dobio je nagrade. Izašao je iz katoličkih
redova, ali ide svojim putem. Švelova opisuje slavonske prilike
površno, dok Miholjevićeva je dobar pisac realista, koja izvrsno
zapaža sve pojave i mnogo obećava.
SLAVKO KOLAR jedan od prvaka hrvatske proze, za NDH
koliko znam nije ništa pisao već su mu stara djela ponovno štampali,
čujem da je prešao na oslobodjeni teritorij.
LJUBO BABIĆ je ne samo vrstan slikar već i vrlo dobar pisac
eseja o slikarstvu. Štampao je nekoliko knjiga. Smatraju ga liberalcem.
DR. ANTE BARAC, ALBERT HALER I STANKO GAŠPAROVIĆ
su kritičari više liberalnog smjera. Barac i Haler su sveučilišni
profesori. Prvi se bavi više historijskom kritikom, a drugi estetskim
problemima po ugledu [na] Talijana Crocea. Gašparović je
mlad čovjek koji mnogo piše, ali se njegovi zaključci ne cijene
previše. Njemu je sličan TON SMERDEL koji registrira svaku
knjigu, s tom razlikom, da pisce kršćanskog karaktera povoljnije
ocjenjuje. Politički sva četvorica važe kao ispravni Hrvati, premda
je Barac bio neko vrijeme u logoru, u početku NDH.
NOVINARI: Novinara mnogo manje poznam nego književnika, jer književnost
više pratim. Drugo što novinari pišu pod šifrom ili uopće
ne potpisuju članaka. Vodeća su u Zagrebu tri lista dnevnici
“Hrvatski narod” i “Nova Hrvatska” i tjednik “Spremnost”.
Nedjeljom mjesto dnevnika izlaze u malom formatu “nedjeljnje
vijesti” s nadnevkom od ponedjeljka. Još izlazi šaljivi tjednik
“Šilo”, dnevnik “Gospodarstvo” koji obradjuje gospodarska pitanja
i “Hrvatski radnik”.
Ravnatelj “Hrvatskog naroda” je MARKO ČOVIĆ, ustaša, koji
više puta piše i uvodne članke. U nedjeljnjim brojevima uvodne
članke piše IVO BOGDAN, šef Pavelićeve “promičbe”, za koga
vele da je sposoban novinar. Još piše političke članke MATIJA
KOVAČIĆ, koji je bio šef “promičbe” prije Bogdana.
Ravnatelj “Nove Hrvatske” je VILIM PEROŠ, ustaša. I on
piše uvodne članke u svom listu, samo se njegovi članci ne
cijene mnogo. U Novoj Hrvatskoj piše političke članke i neki
“Šaravanja”. /Dr. Božo Šarkanj/ Do pisanja N. H. politički se ne
drži mnogo. To je više list za gradske i pokrajinske vijesti. I nju
čitaju najviše neustaše i protivnici ustaša. Smatra se nekako kao
nastavak “Novosti” nekadanjih. Hrvatski narod je više politički
ustaški list.
Tjednik “SPREMNOST” što uredjuje TIJAS MORTIDŽIJA
[MORTIGJIJA] poznati ustaša,mnogo se čita jer donosi revijalno
gradivo i nastoji sa svog stanovišta dati odgovor na sva pitanja.
U Spremnosti osim Tijasa Mortidjije često piše političke članke
MILIVOJ MAGDIĆ, SAVO ŠTEDIMLIJA i ANTE CILIGA.
Magdić polemizira sa marksizmom, Štedimlija /Crnogorac/ neke
vrste je stručnjak za balkanska pitanja, osobito četnička, dok
Ciliga piše o Rusiji gdje je boravio 10 godina. /Štampao je mislim
neku brošuru “10 godina u Rusiji”/.
U “Spremnosti” kao i u drugim novinama javlja se niz
književnika i publicista, ne samo iz Zagreba već niz pokrajinskih
pisaca. Nova Hrvatska donosi često u pomanjkanju gradiva i
političke radio vijesti i prikaze famoznog DANIJELA CRLJENA
ustaškog “promičbenjaka” /jer je Bogdan državni/ do kojih malo
tko drži i kod ustaša samih, “NEDJELJNE VIJESTI” uredjuje
IVO MRAKOVČIĆ koji pod svojim imenom vrlo malo piše. A
same novine donose samo službene vijesti i bilo kakove članke,
samo da se ispuni prostor.
“Šilo” uredjuje i izdaje poznati humorist JOŽČENKO /Josip
Blažina/ po zvanju pop. On nastoji na svoj način humorom
poslužiti naziranju NDH.
I drugi satirik Humorist “SATIRICUS” /MILIVOJ KERNMAČKOVIĆ[/]
izdaje povremeno u svojoj režiji “Satiricus”
u malim sveskama, gdje donaša svoje i strane humoristične
crtice. “Hrvatski radnik” bavi se radničkim pitanjima u NDH.
Tu političke članke piše više puta povjerenik Radničke komore
– Vjekoslav Blaškov, poznati ustaša.
“Gospodarstvo” se bavi samo gospodarskim problemima kod
nas, u Evropi i u svijetu. Politički pregled prenaša samo kratko iz
drugih novina. U zadnje doba dosta se čita u Zagrebu.
Još izlazi “Šport” ili športske novine, koje ja malo čitam, jer se
športom ne bavim.
Ovo bi bilo uglavnom sve što znam o tome.
5.
PJESMA GABRIJELA CVITANA O POGLAVNIKU
IZ TRAVNJA 1941.(22)
Pjesma o poglavniku, prilikom njegovog dolaska u Hrvatsku 12. IV. 1941.:
“ON JE DOŠAO”
On je došao, jer doći je morao,
Da pobere plodove iz brazda,
Koje je vlastitom rukom duboko zaorao.
On je došao da za vjekove sazda,
Slobode naroda hram,
Kojeg je temelje, kroz brige i patnje,
Udario sam.
Stupio je na mučeničko tlo Hrvatske svete
Uz zvuku uskrsnih zvona,
Uz kliktaj milijona,
I vapaj ognjišta naših.
Za njegov dolazak prolistali su gajevi,
Cvijetom se okitili svi krajevi,
Zamirisali puti i živice,
I povratile se ptice.
Od Petrove Gore kroz osam stoljeća
Nije bilo sretnijeg proljeća
Do ovoga – o kom s radošću žubore vode –
Proljeća slobode.
Naše vile – sad više ne cvile.
Naše rane – sad su oplakane.
Sviću dani – suncem obasjani,
Okićeni i srebrom i zlatom.
Duh je smiren Šestinskog lava,
Stari snovi postali su java
Hrvatska je vraćena Hrvatom.
On je došao, sad je medju nama
Slobode naše gordi zatočnik
On, naš poglavnik.
Gabriel Cvitan.
(19) Isto. Kopija ovog zapisnika bila je poslana IV. odsjeku OZN-e za Hrvatsku i na vrhu te kopije rukom je zapisano: «IV odsjek Zap. 14/1.XII.1944.» Ta je kopija sačuvana, isto, redni broj 102, kutija 39.
(20) Izručen od Engleza 18. svibnja 1945. u skupini predsjednika vlade dr. Nikole Mandića i dr.Mile Budaka. Strijeljan kod Škofje Loke na Titov rođendan 25. svibnja 1945.
(21)HDA, RSUP SRH, SDS, šifra 30, OZNA za Hrvatsku, redni broj 102, kutija 93. Dodatak je sačuvan jedino uz kopiju saslušanja poslanu IV. odsjeku OZN-e za Hrvatsku.
(22) Isto. Pjesma je sačuvana jedino uz kopiju zapisnika saslušanja poslanu IV. odsjeku OZN-e za Hrvatsku.
SUMMARY
This document brings forward the testimony of Gabrijel Cvitan (19041945),
a Croatian writer who was captured by the Partisans towards the end
of 1944. Cvitan was in Partisan captivity for about three months. After an
exchange carried out in December 1944, Cvitan returned to Zagreb and
resumed his position in the Ministry of National Education until the end
of the war. He retreated from the homeland in May 1945 among a group of
journalists. He disappeared in Austria and he was no longer heard from
Prenosim: Časopis za suvremenu povijest
|
- 07:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
HRVATI.COM">
