UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (6.nastavak)
»A naši žalosni ĆMDaši si utvaraju, da će oni stvoriti mir tobože između Crkve i države.
Vidi se da nemaju pojma o biti komunizma ... Molim Vas, upozorite na to i Vaše susjede,
da se već dulje šuška o tobožnjoj nacionalnoj Crkvi. Toga se ne treba ni najmanje plašiti,
nego istupiti svom energijom.«(72)
Aktivnosti P. Benzona i S. Ritiga u pitanju jugoslavensko-vatikanskih odnosa
U siječnju 1947., govoreći o odnosima Crkve i države, Bakarić je optužio papinsku nuncijaturu
u Beogradu da vrši ulogu instruktora Katoličke crkve u Jugoslaviji. No priznao je i
da je vlast činila pogreške prema Crkvi, koje su bile smetnja crkveno-državnim odnosima,
dodajući da su te greške svedene na minimum. Kazao je također da su mnogi rukovodioci
i aktivisti postali preveć popustljivi, da i ne reagiraju na »otvorene fašističke provokacije
i razbijačke manevre«.(73)
Nedugo zatim jugoslavensko Ministarstvo vanjskih poslova uputilo je Apostolskoj nuncijaturi
u Beogradu notu u kojoj predlaže da se u nadbiskupije i biskupije u Sarajevu, Banjaluci,
Križevcima i Ljubljani, čiji su biskupi napustili zemlju, imenuju novi biskupi koji
nisu imali veze s neprijateljem i koji bi svojim držanjem pridonijeli razvoju crkveno-državnih
odnosa. Ti su zahtjevi upućeni na osnovi Ritigovih ideja. No Apostolska nuncijatura
odgovorila je 30. siječnja 1947. kako je od Svete Stolice dobila uputu da odgovori kako
Sveta Stolica djeluje potpuno neovisno o civilnim vlastima uvijek kada imenuje biskupe u
onim zemljama s kojima nema specijalne konvencije glede tih imenovanja.(74)
No bez obzira na dodatna zaoštravanja sukoba, i dalje su se s obje strane pokušavali održavati
koliko je bilo moguće normalniji odnosi. Posebno se za smirivanje odnosa između
Vatikana i Jugoslavije zalagao predsjednik Komisije za vjerske poslove pri Predsjedništvu
vlade Narodne Republike Hrvatske mons. Svetozar Ritig. U jednom svom izvješću od 21.
veljače 1947. mons. Ritig konstatira da diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije
nisu prijazni, ali da ipak postoje. U skladu s tim on se zalaže da se od Vatikana traži poštivanje
prakse po kojoj Vatikan državama s kojima ima diplomatske odnose (navodi primjer
Francuske i Brazila), stavlja odnosnoj državnoj vlasti do znanja imena svojih kandidata,
kako bi dobio povratnu informaciju ima li ta državna vlast prigovora njihovu imenovanju
na biskupski položaj. Ritig također zapaža da jugoslavenska vlast nema u Rimu osobu
koja bi svojim političkim znanjem i iskustvom mogla parirati protivničkim strujanjima.
Na kraju upozorava da politički rukovodioci u Jugoslaviji moraju biti vrlo oprezni i do
kraja strpljivi u diplomatskom ophođenju s Rimskom kurijom i izbiti iz ruku svako oruđe,
što ga anglosaksonska propaganda svakodnevno širi u svojoj medijskoj propagandi.(75)
Prije odlaska na dužnost u Vatikan u proljeće 1947. godine, P. Benzon je prigodom posjeta
Sloveniji, zajedno s S. Ritigom, izložio Marjanu Brecelju i Borisu Krajgeru svoju ulogu
u Vatikanu, odnosno upute koje mu je dao Tito. Benzon je u Vatikanu trebao protestirati
zbog zaštite »ratnih zločinaca« u Zavodu sv. Jeronima, iskazati stav da vlada nikad neće
priznati imenovanja biskupa u Jugoslaviji bez svoje prethodne suglasnosti, da odgoj katoličkog
klera treba imati slavenski karakter te da se u Jugoslaviji u crkvama uvede bogoslužje
na slavenskom jeziku, u smislu tradicije sv. Ćirila i Metoda.(76)
Nakon što je došao u Rim, 27. svibnja 1947., P. Benzona je 30. lipnja primio v. d. državnog
sekretara Vatikana, mons. Tardini. Benzon mu je predao referat o prilikama u Jugoslaviji,
s posebnim osvrtom na ulogu Katoličke crkve u Drugome svjetskom ratu i nakon njega.
Tardini se Benzonu požalio na pisanje jugoslavenskog tiska i postupke prema nadbiskupu
Stepincu. Benzon je zatim iznio primjere biskupa koji dobro surađuju s vladom, te im
je vlada u određenim pitanjima izišla u susret (Akšamoviću vraćen dio zemljišta oduzet
agrarnom reformom i odobreno skupljanje priloga za Crkvu, Buriću novčana pomoć za
popravak senjske katedrale, Mileti vraćeno sjemenište(77)). Benzon je ponovno postavio
pitanje imenovanja biskupa, na što je ponovno dobio isti odgovor, da je to moguće samo
sa zemljama s kojima Vatikan ima poseban ugovor. Nakon posjeta Tardiniju, Benzon je
očekivao da će biti primljen i kod pape, no u međuvremenu je L’ Osservatore Romano
objavio članak o progonu Crkve te je jugoslavenski tisak najavljivao mogućnost prekida
diplomatskih odnosa. Na to je odmah reagirao S. Ritig te je 3. srpnja 1947. pisao Titu i
u pismu okrivio Hurleya za odnose s Vatikanom. No također je iznio mišljenje da zbog
jednog članka ne bi bilo opravdano prekidati diplomatske odnose, pogotovo u trenutku
kada dolazi do poboljšanja suradnje s Katoličkom crkvom.(78)
Da su diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije visili o tankoj niti, potvrđuje i Titova
izjava predstavnicima američkih crkava početkom kolovoza 1947. godine, u kojoj kaže:
»Ako Vatikan i dalje bude uzrok što svećenici kod nas ne zauzimaju bolji stav prema državi,
razumije se, odnosi će se pogoršati. Situacija je već bila takva da je skoro došlo do
prekida. Ali za sada nema izgleda da će odnosi biti prekinuti, jer mi imamo strpljenja.«(79)
Ritigovim posredstvom u Rim su otišli dr. Janko Oberški i dr. Josip Marić s Bogoslovnog
fakulteta u Zagrebu, radi otvaranja pregovora o mogućem sporazumu između Svete Stolice
i Jugoslavije. Po pisanju Christian Science Monitora u rujnu 1950. godine, Tito je ponudio
žurno oslobađanje svih svećenika, uključujući i nadbiskupa Stepinca pod uvjetom
da odmah napusti zemlju, ponovno uvođenje vjeronauka u škole, obnovu katoličkog tiska,
fi nancijsku pomoć za gradnju rimokatoličkih škola i uspostavu izravne komunikacije
između Vatikana i katoličke hijerarhije u Jugoslaviji. Zauzvrat je tražio prekid neprijateljske
propagande protiv Jugoslavije, objedinjavanje katoličkog svećenstva u jedan jedini
nacionalni savez, te suradnju Crkve u vladinim društvenim i ekonomskim programima.
No ti pregovori nisu urodili plodom, ponajprije zbog pitanja o obveznom članstvu svećenstva
u svećeničkim udruženjima, što Vatikan nikako nije mogao prihvatiti.(80)
U međuvremenu je i nadbiskup Stepinac nekim novinarima koji su ga posjetili u zatvoru
kazao da se kompromisno rješenje između Crkve i države mora naći u interesu obiju
strana, ali da u ključnom sporu ne može biti kompromisa, jer da mora postojati jasno
razgraničenje između crkvene vlasti u duhovnim pitanjima i državne vlasti u svjetovnim
pitanjima. Također je istaknuo da Crkva mora imati pravo odgajati djecu, da Crkva ne
može prihvatiti obvezno civilno vjenčanje ali da nema ništa protiv civilnog obreda koji bi
uslijedio nakon vjerskog sakramenta, da mora postojati sloboda katoličkog tiska i socijalnog
rada Crkve.(81)
O pokušajima pregovaranja između Jugoslavije i Vatikana mons. Ritig početkom 1952.
godine u pismu dr. Bakariću piše:
»Na posljetku naša situacija u Rimu nije nikako onako loša kako se prikazuje. To dokazuje
rješenje pitanja Senj-Rijeka. Ne bi se to bilo učinilo da nije jasno saznanje da Istra u
današnjem obliku ostaje u Jugoslaviji. To mi pouzdano saznajemo od svećenika koje smo
prošle godine 1951. poslali u Rim o. Aljinovića, kanonika prof. Dra Marića te naše vrlo
ugledne franjevačke oce definitora o. Jeličića, učenjaka o. K. Balića, koji su s o. Mandićem
(sada je na istragi u Americi protiv američkih franjevaca Vasilja i njegovih drugova
ustaša) u solidarnom radu, da bi došlo do usklađenja odnosa između Sv. Stolice i Jugoslavije.
« Također u pismu tvrdi da po nekim vezama u Vatikanu saznaje kako bi Vatikan želio
da Tito odredi osobnog izaslanika koji bi sa Svetom Stolicom najkraćim putem i u tajnosti
dogovorio način rješavanja odnosa Vatikana i Jugoslavije.(82)
Isto je mons. Ritig zapisao u radnoj verziji pisma maršalu Titu 7. veljače 1952.,(83) a u
ispravkama tog pisma od 15. veljače 1952.,(84) navodi kako preko svojih veza u Vatikanu
doznaje da Vatikan za modus vivendi s Jugoslavijom postavlja uvjete: da se riješi pitanje
nadbiskupa Stepinca i biskupa Čule, da se provede što šira amnestija za svećenike, da se
riješi pitanje vjeronauka u školama i crkvama bez smetnji na terenu, da se omogući veća
sloboda katoličkog tiska te prestane izolacija klera u narodnom i javnom životu.(85) Na to je
pismo vjerojatno, uz to što se u pismu još žali na ukidanje Bogoslovnog fakulteta, mons.
Ritig bio ponukan i Titovom izjavom koju je objavio zagrebački Vjesnik 24. studenoga
1951., u kojoj kaže:
»Mi svakako ne možemo dozvoljavati da se bilo tko od strane Vatikana miješa u naše
unutarnje stvari. To je jedino pitanje, na kome se mi razilazimo u svojim odnosima s Vatikanom.
Mi želimo da ti odnosi budu bolji i mi smo to nekoliko puta podvlačili. Danas ja
ponovno podvlačim, da želim da se ti odnosi potpuno normaliziraju, jer ovakvo stanje ne
može pridonijeti ničem pozitivnom.«(86)
No nedugo nakon te izjave Tito je na sjednici Politbiroa CK KPJ 15. siječnja 1952., nakon
konstatacija da jača katolička reakcija u Hrvatskoj i Sloveniji, istaknuo da treba ići
na kidanje odnosa s Vatikanom. Poslije tog sastanka, 22. siječnja upućene su direktive o
daljnjem radu republičkim partijskim komitetima, u kojim se traži izbacivanje vjeronauka
iz škola, pojačan odgojni i ideološki rad s omladinom protiv religioznosti i misticizma
te da se mobiliziraju partijske i masovne organizacije u borbu protiv »reakcionarnih popova«.(87)
Odmah je uslijedila odluka o izbacivanju vjeronauka iz državnih škola i izbacivanju
bogoslovnih fakulteta iz sastava Sveučilišta. Svi daljni događaji išli su u pravcu namjera
da se prekinu odnosi s Vatikanom.
Mons. Ritig je 27. ožujka 1952. uputio još jedno pismu maršalu Titu, u kojem se žali na
napade državnog tiska i političara na Vatikan, te piše:
»Nepravedna je omraza govoriti, kako je Rimska Crkva dušmanski raspoložena prema
Slavenstvu. U sadašnjem času stojimo u nevoljkim odnosima s italijanskim narodom. Taj
nam je spor obadvjema mučan. On baca teške sjene i oblake i na naše odnose sa Svetom
Stolicom, koja je vrhovna i najjača vjerska oblast u svijetu. Naša hrvatska crkvena organizacija
stoji s Rimskom Crkvom više nego tisuću godina u hijerarhijskoj jedinstvenoj organizaciji.
U toj vezi imao je naš katolički narod najveću pomoć i snagu u svom razviću...
No nikako nije opravdano poistovjećivati Vatikan s Venecijom i fašističkom Italijom... Poštovani
druže Maršale, žarka mi je molba da bi se spriječilo ono žučljivo pisanje u našem
novinstvu protiv Rima, koje nikojemu dobru ne vodi, i mnogo otešćava usklađenje boljih
odnosa baš na najdelikatnijem, ali vrlo važnom terenu.«(88)
Svi Ritigovi pokušaji da se smiri situacija u odnosima Vatikana i Jugoslavije ostali su uzaludni,
jer je daljni razvoj događaja nezaustavljivo vodio ka prekidu tih odnosa.
Non licet i nota jugoslavenske vlade Vatikanu
Odnos Jugoslavije prema Vatikanu dodatno se zaoštrio nakon odluke Londonske konferencije
o Trstu u svibnju 1952., zašto je jugoslavenska vlada okrivila Vatikan da je pridonio
takvoj odluci, o čemu Tito u govoru u Zrenjaninu kaže:
»Ovdje je glavni mutitelj Vatikan, katolička crkva, ona je tu inicijator... Jer katolička crkva
i reakcionarni krugovi u katoličkoj crkvi – oni najreakcionarniji u čitavom svijetu – na
svim linijama vode ogorčenu borbu protiv naše zemlje i u Americi, i svugdje. I ovdje su
nam oni napakostili koliko su više mogli, i još će nam pakostiti.«(89)
Također je u razgovoru s američkim kulturnim i javnim radnicima krajem srpnja 1952.
godine Tito kazao da poglavari Katoličke crkve u Jugoslaviji stoje pod utjecajem izvana,
a da Vatikan provodi nacionalnu talijansku politiku.(90)
Situacija je zbog pitanja Trsta te pitanja udruženjâ katoličkih svećenika bila toliko zaoštrena,
da je nedostajao samo konkretan povod za prekid diplomatskih odnosa Jugoslavije
s Vatikanom.ž
Biskupi Jugoslavije odlučili su u rujnu 1952. održati Biskupsku konferenciju na kojoj je
jedna od glavnih tema bila kako se postaviti prema staleškim udruženjima katoličkih svećenika.
Biskupi su u tajnosti zatražili upute od Vatikana, koji je preko nuncijature poslao
odgovor nadbiskupu Ujčiću, koji ga je dalje prenio ostalim biskupima na konferenciji. U
odgovoru je izražena nada da će se biskupi u Jugoslaviji oduprijeti teškoj prijetnji koju
predstavljaju svećenička udruženja. Otpravnik poslova Svete Stolice u Beogradu napustio
je tih dana Beograd da ne bi izgledalo kako on vrši pritisak na biskupe, a poruku je nadbiskupu
Ujčiću prenio tajnik nuncijature, dopustivši nadbiskupu da ponese kopiju.(91)
Biskupska konferencija je 26. rujna 1952. uputila Predsjedništvu vlade FNRJ memorandum
u kojem su biskupi izjavili »da ovo udruženje nema onih svojstava koja su potrebna
da bi udruženje moglo izvesti zadaću koju je sebi postavilo. Prije svega zato što stoji pod
snažnim utjecajem političke stranke, a zatim i zbog uputa koje izjavljuju prestupke protiv
crkvene stege i slabe vjerski život, čime neće ostvariti postavljeni cilj, a to je uređenje
odnosa između Crkve i države.« Biskupi su zatim naglasili da bi prihvatili udruženje
jedino uz uvjet da se pravila udruženja prilagode crkvenom pravu i da se udruženje stavi
pod nadzor episkopata.(92)
Biskupi su jednoglasno donijeli i izjavu »Non licet« (Zabranjuje
se), kojom se oštro osuđuju staleška udruženja katoličkih svećenika i zabranjuje njihovo
osnivanje.(93)
No dvojica slovenskih biskupa, Vovk i Držečnik, na konferenciji su pravili bilješke koje
nisu uništili, te se tako doznalo za vatikansku poruku biskupima, pa su se bilješke, koje je
pronašla tajna policija, pojavile u tisku. To je vlastima bio neoboriv dokaz da iza odluke
biskupa stoji Sveta Stolica.(94)
Reakcije vlasti i tiska na tu biskupsku izjavu bile su veoma žestoke. Odmah je, po pisanju
biskupa Akšamovića mons. Ritigu, reagirao i javni tužitelj NR Hrvatske, koji je pozvao
na saslušanje biskupa Salis-Sewisa, rezidencijalnog biskupa i administratora hrvatskog
dijela tršćansko-koparske biskupije Dragutina Nežića, biskupa skopljanskog i administratora
banjalučkog Smiljana Franju Čekadu, đakovačkog biskupa Stjepana Bauerleina i
nadbiskupa beogradskog Josipa Ujčića. Javni tužitelj optuživao ih je za zloupotrebu Crkve
u političke svrhe, ograničavanje slobode udruživanja građana i podizanja uzbune time što
potiče na nepoštivanje Ustava i na krivična djela. Na te optužbe biskup Akšamović odgovara,
da se raspravljalo o crkvenim, a ne o političkim pitanjima, da udruženja spadaju pod
crkvenu disciplinu te da nije podignuta nikakva uzbuna, jer da je rezolucija poslana samo
svećenstvu, i to na latinskom jeziku. Također osporava tužiteljevu tvrdnju da država osniva
svećenička udruženja, jer ih ona samo odobrava nakon što ih osnuje Crkva.(95)
Jugoslavenskoj je vladi saznanje da iza odluke biskupa o zabrani svećeničkih udruženja
stoji Vatikan, bio povod da Vatikanu uputi notu 1. studenoga 1952., zbog uplitanja
Vatikana u unutarnje poslove FNRJ. U toj noti, između ostalog, piše da se vlada FNRJ
osjetila obveznom već više puta skrenuti pozornost Apostolskoj nuncijaturi na određene
nedopuštene postupke, kojima se Sveta Stolica, posredstvom nuncijature, uplitala u
unutrašnje poslove FNRJ, što predstavlja zlouporabu ustaljenih međunarodnih običaja i
prava, koja uživa jedno diplomatsko predstavništvo u nekoj suverenoj zemlji. Također je
istaknuto da je tim postupcima Sveta Stolica otežavala odnose između katoličkog klera i
državnih vlasti. Posebno je u noti kao takav primjer istaknut naputak Svete Stolice biskupima
Jugoslavije u svezi sa svećeničkim udruženjima, u svezi s kojim u noti stoji: »Vlada
FNR Jugoslavije je u posjedu neospornih dokaza, da je uoči konferencije jugoslavenskog
episkopata (koja se održala od 22. do 25. rujna) u Zagrebu, Apostolska Nuncijatura dostavila
Monsignoru dru Ujčiću, beogradskom nadbiskupu, vršiocu dužnosti predsjednika
biskupskih konferencija poruku, koja je proistekla iz Državnog Tajništva Svete Stolice, u
kojoj je izražena nada, da će kler Jugoslavije biti u stanju da suzbije tešku opasnost, koja
proizlazi iz svećeničkih udruženja. Jugoslavenska Vlada zna isto tako, da je pod izravnim
utjecajem te poruke, koja je pročitana na ovoj konferenciji, bila prihvaćena deklaracija
o svećeničkim udruženjima (’Non licet’), u kojoj je rečeno: ’Nije dopušteno ustanoviti
takva udruženja, niti u njima sudjelovati’.
Vlada FNR Jugoslavije drži, da ova poruka, sadržavajući nedvoumne upute jugoslavenskomu
katoličkom kleru, predstavlja jedno novo nedo pustivo uplitanje Svete Stolice,
zloupotrebljujući svoj autoritet i crkvenu disciplinu, potičući stanovite krugove visokoga
katoličkog klera FNR Jugoslavije na djelatnost protivnu probitcima i zakonima njihove
zemlje, priječeći svećenicima – podanicima FNR Jugoslavije – da se okoriste njihovim
temeljnim pravima građanina, pravima zajamčenima Ustavom, s namjerom, da obustavi
napore jednog dijela klera u korist normalizacije odnosa između crkve i narodnih vlasti.
Imajući u vidu sve, što se prije dogodilo, kao i činjenicu, da Sveta Stolica podnosi slična
svećenička udruženja u drugim zemljama, Vlada FNR Jugoslavije prosvjeduje najenergičnije
protiv ove nedopustive djelat nosti Svete Stolice, i smije protumačiti posljednji čin
Svete Stolice samo kao nov dokaz, koji utvrđuje, da Sveta Stolica ostaje vjerna svojoj
politici, koja teži da pogorša odnose s FNR Jugoslavijom.
Vlada FNR Jugoslavije bi htjela isto tako upozoriti ovom prigodom, da nikakva promjena
nije nastala ni u njezinom naklonom držanju, ni u njezinoj dobroj volji u vidu, da bi se došlo
do obostranog zadovoljava jućeg poravnanja s obzirom na odnose sa Svetom Stolicom,
temeljenoga na ustavnim načelima, t. j. da je crkva rastavljena od Države i da je sloboda
bogoslužja zajamčena, poravnanja, koje je ostvareno na zado voljavajući način s ostalim
crkvama FNR Jugoslavije.«(96)
Dok je jugoslavenska vlada čekala odgovor Svete Stolice na svoju notu, jedna odluka Svete
Stolice poslužila joj je kao pogodan povod za odluku o prekidu diplomatskih odnosa s
Vatikanom, prije nego je odgovor na njenu notu stigao.
(72) Isto, 202.
(73) Politika, 30. I. 1947., str. 3.
(74) R. RADIĆ, Država i verske zajednice, 1945-1970., knj. I., 277.
(75) HDA, KOVZ, kut. 129, Izvješće mons. Ritiga od 21. II. 1947. god.
(76) R. RADIĆ, nav. dj., knj. I., 277.
(77) Isto, 278, bilješka 1023.
(78) Isto, 278.
(79) Politika, 3. VIII. 1947., str. 4.
(80) S. ALEXANDER, nav. dj., 133-134.
(81) Isto, 134.
(82) HDA, OF Ritig, kut. 4, Pismo mons. Ritiga dr. Bakariću, od 31. siječnja 1952. god.
(83) Isto, Radna verzija pisma mons. Ritiga maršalu Titu, br. Kab. 16/52, od 7. veljače 1952. god.
(84) Riječ je o istom pismu s ispravkama za kojeg nisam našao original, ali je očito da je pismo dugo pisano
i ispravljano prije nego je poslano Titu, pa mi točan datum slanja nije poznat.
(85) HDA, KOVZ, kut. 326. Isto pismo kao u prethodnoj bilješci, s novim ispravkama, datirano 15. veljače
1952. god.
(86) Vjesnik, Zagreb, 24. studenog 1951., str. 2
(87) R. RADIĆ, nav. dj., knj. I., 346.
(88) HDA, KOVZ, kut. 326, Pismo mons. Ritiga maršalu Titu, od 27. ožujka 1952. god.
(89) Vjesnik, Zagreb, 13. svibnja 1952., str. 2
(90) Isto, 31. srpnja 1952., str. 2.
(91) S. ALEXANDER, nav. dj., 137.
(92) A. BENIGAR, nav. dj., 644.
(93) HDA, KOVZ, kut. 140, Declaratio de asscciationibus cleri, izdana na skupu biskupa Jugoslavije u Zagrebu
22-25. rujna 1952. god. (Izjavu su potpisali svi prisutni biskupi: Ujčić, Pušić, Salis-Sewis, Akšamović, Bonefačić,
Srebrnić, Burić, Butorac, Čekada, Vovk, Držečnik, Nežić, Alaupović, Banić, Bauerlein, Garković,
Čelik, Bukatko, apostolski administrator jugoslavenskih dijelova goričke arhidieceze M. Toroš i izaslanik
mostarskog biskupa mons. A. Majić.)
(94) S. ALEXANDER, nav. dj., 137.
(95) HDA, OF Ritig, Pismo biskupa Akšamovića mons. Ritigu, br. 36/1952, od 17. listopada 1952. god.
(96) V. NIKOLIĆ, nav. dj., 391.
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
Post je objavljen 12.10.2008. u 07:00 sati.