Živan Bezić: Crkva i politika
Što se tiče Katoličke crkve, u njezinu raščlambu ne možemo ulaziti da ne bismo odveć odužili ovaj rad. Jasnoće radi samo ćemo reći da ovdje ne mislimo na Crkvu kao vjerni puk, nego na njezin službeni i naučavajući dio, jer nam ionako manjkaju sociološki podatci o mišljenjima vjernika. Zato i ne izlažemo teoriju kršćanske politike, nego dajemo prednost crkvenoj političkoj praksi.
Želimo li bolje upomati odnos Crkve prema politici, treba razlikovati dvije skupine pitanja. Prva skupina tih pitanja mogla bi se oblikovati ovako: odobrava li Crkva ili osuđuje politiku kao takvu, odnosno političko djelovanje građana i vjernika?
Na teoretskom planu Crkva nema ništa proti politici. Dapače ona prihvaća i odobrava bavljenje politikom svih građana jer je ono po sebi dobro (i na dobrobit svih), korisno (svakoj zajednici) i potrebno (za uspješan skupni život). Kad se radi o bilo kojoj zajedničkoj stvari, dakle o općem dobru, svi se građani, bez iznimke, trebaju baviti politikom. Čak im je to i kršćanska dužnost. Dakako, kad u ovom kontekstu govorimo o politici općenito, bez posebnog atributa, misli se na onu pravu i poštenu politiku kojoj je svrha doista opće dobro.
Ako se jedan čovjek ili jedan vjernik bavi takvom časnom politikom, i to čini pošteno i čestito, ondaje to za kršćani na uistinu i pohvalan posao.
Druga je skupina pitanja odnosa Crkve i politike malo zamršenija i glasi: smije li se i sama Crkva - pogotovu kao hijerarhijska ustanova - baviti politikom?
Radi cjelovita odgovora moramo prije postaviti dva potpitanja: a) smije li Crkva imati i voditi svoju vlastitu politiku? i b) treba li ona uopće voditi računa o fenomenu politike?
Ad a)
Crkva ne smije voditi svoju vlastitu politiku glede osnivanja crkvenih stranaka, stvaranja svojih političkih ustanova i miješanja u poslove državnih ovlasti. Izravna i aktivna politika nije crkveni posao. Crkva prihvaća »autonomiju zemaljskih vrednota«, kako je to zaključeno na Drugom vatikanskom saboru.(5)
Katolička crkva ne želi klerikalizam, a niti neku teokraciju. Ona je duboko svjesna Isusovih riječi: »Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta« (Iv 18,36) kao i onih drugih: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje“(Mt 22,21). Na posljednjem koncilu Crkva je prihvatila razlikost autonomija Crkve i države na njihovim specifičnim područjima:
„Politička zajednica i Crkva su međusobno nezavisne i autonomne na vlastitim područjima (rada).“(6) Isto tako Crkva prihvaća zakoniti politički pluralizam u svijetu te potiče svoje vjernike da politički djeluju i slobodno biraju zastupnike i stranke prema svojoj savjesti, moralnim načelima i na opće dobro, uvijek nadahnuti Evanđeljem. Što se tiče svećenika, oni poput svih ostalih građana imaju potpuno pravo na svoje osobno političko mišljenje, ali ne i na njegovo promicanje, osobito ne s propovjedaonice ili s pomoću crkvenih sredstava.
Ad b)
Crkva je dužna voditi brigu o politici, posebice o političkom djelovanju njezine djece. Ako joj je to dužnost, onda se i mora - kao vjerska i moralna instanca - zanimati za usmjerenje i vođenje zajednice u kojoj živi. A zašto? Najprije zato što i politika pripada vjerskim pitanjima. Na koji način? Već nam je poznato da je konačna svrha politike i njezin predmet »dobro«. A znamo i to da je izvor svakog dobra u Najvećem Dobru, u Bogu. Ni politička dobra ne mogu djelovati bez tog božanskog dobra što ga kriju u sebi. Pogotovu se ne smiju izobličiti u nazovi-dobra, tj. u pogrešno postavljanje nakana i u loše postupanje u javnom životu, što je suprotnost zdravoj politici. O tome Crkva mora voditi računa i reći svoju riječ gdje i kada to treba.
Drugi razlog za brigu Crkve o politici jest u tom što ta pripada moralnom djelovanju čovjekovu i predmet je etike. Svako se ljudsko djelo mora odvijati u moralnim okvirima i poštivati etičke norme. Stoga se i politički čini političara kao i svih građana trebaju usmjeriti prema moralnim svrhama. To posebno vrijedi za politiku zato što se ona brine za opće dobro. A razlog tomu još je i to što je političko djelovanje često izloženo teškim napastima vlastohleplja, slavičnosti, moći, lakih i lažnih obećanja i velikih nepravdi. Već znamo kako vlast kvari (Acton), a Maksim Gorki je imao prigodu da to i sam iskusi: »Nema jačeg otrova nego što je moć nad drugim ljudima.«(7)
Za političare je tipično, a kažu da to i traži njihova lex artis, da jedno govore a drugo rade. Za takvu politiku građani Hamburga imaju svoju uzrečicu: »Denn Politik is anners seggen as don.«(8) Zbog toga je politika svuda na zlu glasu, a Dalmatinci je zovu »šporka politika«. Da bi ipak mogla steći dobar glas, nema druge nego se vratiti u krilo etike. Upravo zbog njezine etičke dimenzije Aristotel je obrađivao politiku u svojoj Etici, a etiku uveo u Politiku.
Ako su, dakle, i sami pogani vodili brigu o etici politike, koliko to više mora činiti Katolička crkva kojoj su od Boga preko Krista fides et mores (vjera i moral) povjerene kao glavna briga. Nema niti može postojati bilo koje područje ljudskih djelatnosti koje ne bi bile podređene moralnim načelima. Što vrijedi za umjetnost, kulturu, društvenu pravdu, privredu, trgovinu i za sva ostala područja života, jednako vrijedi i za politički rad. Ni politika ne može biti iznimka. Dapače! Crkva bi izdala svoje poslanje kad bi je prepustila nihilizmu, hirovima egoizma i avanturi amoralizma.
U svim profesionalnim političkim pitanjima, kao i u odnosu prema režimima, oblicima vladanja i stranačkim sukobima, Crkva treba ostati neutralna. Pače nije dobro ni da se služi političkim rječnikom, a još manje smije dopustiti da politika uzurpira vjerski rječnik, jer se u tom slučaju apsolutizira ono što je relativno. Jedino kad su politički ciljevi i postupci neke skupine vjerski ili moralno negativni, ili su na opću štetu, ona je dužna ustati na obranu slobode, pravde, istine, ćudoređa i mira. Svoje pak vjernike mora poticati da u politici djeluju zbog kršćanske odgovornosti, a to znači prije svega - kako to opaža dr. Josip Sabol- »da se politika gradi i oblikuje na principu primata etike i morala nad politikom«.(9)
Prenosimo: Obnovljeni život
|
HRVATI.COM">
