Na ovu predstavku Bakarić je poslao sljedeći odgovor: »Vidim da ste po jednim pitanjima
loše obaviješteni, o drugim pitanjima ne dijelim vaše mišljenje, dok o trećim pitanjima mislim
da ste apsolutno u pravu«, te obećava da će s njim o tome raspraviti čim ozdravi.(14)
Budući da se dr. Bakarić na neke postavke iz navedene predstavke osvrnuo u već spomenutom
govoru na zasjedanju ZAVNOH-a, nadbiskup Stepinac se u svom odgovoru
Bakariću 2. kolovoza 1945. osvrće ponajprije na taj govor. Prvo zadovoljno konstatira da
je Bakarić otklonio sumnje tumačeći Titov govor, da su tendencije nove vlasti udaljiti Katoličku
crkvu u Hrvatskoj od Rima i pape. Zatim je nadbiskup odlučno porekao da je među
hodočasnicima do Marije Bistrice bilo mnogo ustaša, izvrćući postavku iz njegova pisma
da su u logorima zatvoreni rođaci bistričkih hodočasnika. Na kraju demantira Bakarićeve
tvrdnje kako su popisi zatvorenika koje su crkvene vlasti sastavile, napravljeni da bi se
tužakala nova vlast Englezima.(15)
Poslije navedenih prepiski slijedile su nove predstavke crkvenih vlasti, kao što su predstavka
o novim zakonima o školama i vjerskom odgoju, predstavke o agrarnoj reformi,
devastiranju katoličkih groblja i sl.
Odnosi između Katoličke crkve i države posebno su zaoštreni nakon što su biskupi tijekom
održavanja biskupskih konferencija u rujnu 1945. godine uputili vjernicima pastirsko
pismo u kojem vrlo otvoreno kritiziraju komunistički režim.
U pismu biskupi uglavnom iznose činjenice koje je nadbiskup Stepinac već iznio u svojim
predstavkama. Posebno se osvrću na ubijanja i hapšenja svećenika, na pitanja odgoja mladeži,
oduzimanja crkvene imovine, sravnjivanja grobova, oduzimanja katoličkog tiska,
pljenidbe tiskara i druge probleme koji su već spominjani te zaključuju: »I kad sve ovo
iznosimo pred vas, predragi vjernici, to ne činimo u želji, da izazovemo borbu s novom
državnom vlašću. Mi te borbe ne tražimo niti smo je tražili. Naše su misli bile uvijek
upravljene k miru i sređenju državnog i javnog života.« Na kraju pisma traže, napominjući
da od tih zahtjeva ni pod kojim uvjetima neće odustati: »punu slobodu katoličke štampe,
punu slobodu katoličkih škola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima nižih i srednjih
škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu katoličke karitativne djelatnosti,
potpunu slobodu ljudske ličnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje kršćanskog
braka, te vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija«.(16)
Pismo je pročitano 30. rujna 1945. u katoličkim crkvama cijele države. Poslije su vlasti
i mediji iznosili primjere svećenika koji iz raznih razloga nisu pročitali pismo, nastojeći
prikazati javnosti nejedinstvo Crkve oko teksta pisma. No to samo po sebi nije bilo bitno
jer je pismo snažno odjeknulo diljem zemlje, a i u inozemstvu. Da vlast ne bi spriječila
čitanje pisma, nadbiskup Stepinac je tekst pisma dostavio Komisiji za vjerske poslove
pola sata prije nego ga je on u katedrali pročitao, tako da je državna vlast saznala za tekst
pisma kad je ono već bilo pročitano.(17)
Pastirsko pismo došlo je za komunistički režim u nezgodno vrijeme, jer su se pripremali
izbori za Ustavotvornu skupštinu,(18) a i međunarodna situacija nije bila povoljna.(19) Da je to
bio posebno težak udarac za državnu vlast, govori i izjava nadbiskupa Stepinca krašićkom
župniku u veljači 1957. godine u kojoj kaže: »Nikada se nisam pokajao, da smo onako nastupili.
Da smo šutjeli, još bi gore udarili po nama. Sve bi oni meni oprostili, samo da nije
bilo onoga, za njih ‚nesretnoga‘ pisma. Pa i to bi mi oprostili da sam ga kasnije opozvao.
Ali, oslobodi me, Bože, takve pameti.« (20)
Komunistička vlast bila je zatečena te jedno vrijeme nije uopće bilo reakcija. I novine su
šutjele čekajući reakciju političara. Prvi je o pismu progovorio dr. Bakarić u razgovoru
za Vjesnik od 6. listopada 1945., u kojem, između ostalog, kaže da žali što je na pismu
našao i potpise nekih biskupa koje nije trebalo ondje očekivati te na kraju zaključuje da
su u pismu napisane i riječi za koje se može odgovarati po krivičnom zakonu.(21) To je bila
i svojevrsna najava uhićenja koje je Stepinac predviđao. Zanimljivo je i to da Vjesnik nije
objavio sadržaj pisma, koje će ubuduće biti česta tema njegova pisanja.
U međuvremenu Sveta Stolica 18. listopada 1945. službeno protestira kod jugoslavenske
vlade glede vjerskih progona, ističući da na Balkanu u povijesti nije bilo toliko mržnje
protiv Katoličke crkve.(22) Tim je protestom Sveta Stolica dala do znanja jugoslavenskoj
vladi kako podržava zaključke Biskupske konferencije, što je nadbiskupu Stepincu bilo
veoma važno u tadašnjoj situaciji.
Napokon se 25. listopada 1945. o pastirskom pismu očitovao i sam J. Broz Tito, koji u
kritici pisma kao glavno pitanje postavlja to što biskupi nisu izdali takvo pismo za vrijeme
ustaške vlasti te stali protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Dalje konstatira da su biskupi
sada spremni na žrtvu, a da su za vrijeme ustaša šutjeli, ne zbog straha, nego zato što su
ih podržavali. Na kraju je zanijekao da se Katolička crkva u Jugoslaviji progoni jer da su
kažnjeni samo oni koji su bili krivi.(23)
Napetost između Katoličke crkve i države dovodila je do sve češćih incidenata. Prvo su 1.
studenoga 1945. nadbiskupu Stepincu došla dva partizanska ofi cira kako bi ga prije mise
upozorili da pazi što govori jer da će ga napasti narod. Nadbiskup je o tome obavijestio
narod na misi i rekao kako se ne boji.(24)
(14) S. ALEXANDER, nav. dj., 92.
(15) N. KISIĆ-KOLANOVIĆ, nav. dj., 156-158.
(16 V. RANILOVIĆ, Nevin a osuđen. Istina i dokumenti o kardinalu dr. Alojziju Stepincu, II. dopunjeno izdanje,
Koprivnica, 1997. Cijeli tekst pastirskog pisma nalazi se na str. 17- 30.
(17) A. BENIGAR, nav. dj., 501.
(18) Srpski historičar B. Petranović tvrdi da je glavni cilj pisma bio da se oteža položaj DFJ-a uoči izbora za
Ustavotvornu skupštinu (B. PETRANOVIĆ, »Aktivnosti rimokatoličkog klera protiv sređivanja prilika u
Jugoslaviji [mart 1945-septembar 1946.], Istorija XX. veka, Zbornik radova V, Beograd, 1963., 296).
(19) Tužitelj u kasnijem sudskom procesu protiv nadbiskupa Stepinca, Jakov Blažević, tvrdi da je pismo bilo
poruka »nekim saveznicima vani da ovdje nije gotovo« (J. BLAŽEVIĆ, Povijest i falsifi kati, Zagreb, 1983.,
165). Blažević je također smatrao da je na držanje nadbiskupa Stepinca i visokog klera imalo utjecaja držanje
Churchila u grčkom slučaju, kada je on zapovjedio svojim časnicima da protjeraju komuniste iz Atene (J.
BLAŽEVIĆ, Mač a ne mir, za pravnu sigurnost građana, Zagreb, Beograd, Sarajevo, 1980., 12), a u predgovoru
za Magnum crimen Blažević piše da je nadbiskup Stepinac »tzv. pastirskim pismom nastojao pred
međunarodnom javnošću prikazati Jugoslaviju kao zemlju u kojoj se proganjaju nevini svećenici, klevećući
narodne sudove koji su sudili ratnim zločincima« (V. NOVAK, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u
Hrvatskoj, reprint: Beograd, 1986., str. XVI).
(20) A. BENIGAR, nav. dj., 502.
(21) Vjesnik, Zagreb, 6. listopada 1945., 2.
(22) M. LANDERCY, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989., 132.
(23) Vjesnik, 25. listopad 1945., str. 1.
(24) G. MASUCCI, nav. dj., 230.
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
HRVATI.COM">
