UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (5.nastavak)
Poslije presude nadbiskupu Stepincu, odnosi Katoličke crkve i države bili su u prividnoj
fazi zatišja. No da su diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije visili o tankoj
niti, potvrđuje i Titova izjava predstavnicima američkih crkava početkom kolovoza 1947.
godine, u kojoj kaže:
»Ako Vatikan i dalje bude uzrok što svećenici kod nas ne zauzimaju bolji stav prema državi,
razumije se, odnosi će se pogoršati. Situacija je već bila takva da je skoro došlo do
prekida. Ali za sada nema izgleda da će odnosi biti prekinuti, jer mi imamo strpljenja.«(56)
No 1948. godine došlo je do problema u odnosima Jugoslavije sa Staljinovim SSSR-om i
Inforbiroom te se država sve više bavila tom i drugom međunarodnom politikom. Čak je i
nadbiskup Stepinac u jednom trenutku smatrao da se stanje počelo smirivati.(57) No to je bilo
samo prividno, iako je u periodu 1950.-1951. godine bilo nekih neslužbenih inicijativa od
strane države, uglavnom posredovanjem mons. Ritiga, koje su imale za cilj normalizaciju
crkveno-državnih odnosa, ali su suprotnosti bile prevelike da bi se postigao bilo kakav
napredak.(58)
Država je sustavno ali postupno nastojala umanjiti utjecaj religije u društvu postupnim
smanjivanjem prava na vjersku obuku, onemogućavanjem zapošljavanja ili napredovanja
za one koji nisu bili članovi Komunističke partije i sl. No država je krenula u pripremu
svoje najveće akcije, radi razbijanja crkvenog jedinstva, koje je trebalo oslabiti moć crkvene
hijerarhije, a Katoličku crkvu ako već ne službeno odvojiti od Vatikana, onda barem
politikom stvaranja tzv. »narodne Crkve« staviti pod svoj utjecaj. Da bi to postigla, država
je uz pomoć vlasti lojalnih svećenika poticala osnivanje staleških svećeničkih udruženja.
Vlast nije prezala ni od najgorih mogućih metoda pritisaka (ucjene, prijetnje zatvorom i
sl.) na pojedine svećenike kako bi ih natjerala da postanu članovi navedenih udruženja.
U tom procesu stvaranja udruženja krenulo se prvo u onim krajevima gdje su crkvena
hijerarhija i veći broj svećenstva bio skloniji suradnji s vlastima, kao što je to bilo u Istri,
Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Udruženja su osnivana i u drugim vjerskim zajednicama,
ali je to imalo drugi karakter, jer je ostale vjerske zajednice vlast već imala pod svojom
kontrolom. Glavninu operativnih poslova u osnivanju udruženjâ imale su komisije za vjerske
poslove, a posebno predsjednik hrvatske komisije mons. Svetozar Ritig, koji je bio i
doživotni začasni predsjednik Društva katoličkih svećenika Hrvatske.
Prvo staleško udruženje katoličkih svećenika osnovano je u Istri, na poticaj Bože Milanovića,
bliskog prijatelja mons. Ritiga. Staleško udruženje katoličkih svećenika za Istru,
uz podršku državne vlasti, osnovano je 16. rujna 1948. pod novim nazivom »Društvo
(56) Josip BROZ TITO, Govori ..., 77.
(57) S. ALEXANDER, nav. dj., 134.
(58) A. CASAROLI, Mučeništvo strpljivosti, Sveta Stolica i komunističke zemlje 1963.-1989., Zagreb 2001.,
300-304 (Kardinal Agostino Casaroli bio je 60-tih godina XX. st. podtajnik Kongregacije za izvanredne
crkvene poslove, posebice zadužen za uspostavu kontakata s komunističkim zemljama te je bio glavni pregovarač
Svete Stolice prigodom pregovora s vladom SFRJ uoči potpisivanja protokola 1966. godine. Poslije
je obavljao niz poslova vanjskopolitičkog karaktera za potrebe Svete Stolice.)
svećenika sv. Ćirila i Metoda u Pazinu«,(59) poslije u crkvenim krugovima nazivani ĆMD ili
ĆMD-aši. No zbog specifi čnosti situacije u Istri, ali i zbog programa po kojem su maksimalno
poštivali crkvenu hijerarhiju, to je udruženje crkvena hijerarhija posebno tolerirala,
ali se u njega nisu smjeli učlanjivati svećenici iz drugih dijelova zemlje, jer su udruženja
u svakoj biskupiji trebala biti odobrena od svojih biskupa, što je tada imalo samo istarsko
udruženje.(60)
Glavna kampanja osnivanja ĆMD udruženja krenula je iz Slovenije, u kojoj se svećenstvo
masovno učlanjivalo u udruženje. To je udruženje osnovano u srpnju 1949., na inicijativu
skupine svećenika.(61)
Posebno velik broj članova imalo je udruženje svećenika u Bosni i Hercegovini Dobri
pastir, osnovano na zborovanju u Sarajevu 25. i 26. siječnja 1950. Glavni inicijatori i nositelji
tog Udruženja bili su bosanski franjevci, dok su u bitno manjem broju sudjelovali
hercegovački franjevci. Razlog velikom odazivu redovnika u udruženja vjerojatno je bio
taj što su redovničke zajednice inače bile u lošim odnosima s dijecenskom hijerarhijom,
ponajprije zbog pitanja raspodjele župa. Na osnivačkoj skupštini udruženja istaknuto je
da je glavni cilj udruženja:
»Da se putem njega lakše i brže u najprisnijem i najlojalnijem kontaktu s narodnim
vlastima rješavaju sva pitanja, koja iskrsnu na terenu, da tangiraju Crkvu i pastoralno
svećenstvo; da se putem Udruženja poduzme sve, kako bi katolički svećenik postao prvi
pobornik najsvetijih ideala, za koje su milijoni Jugoslavena žrtvovali svoje živote, ideale
slobode i socijalne pravde, bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije.« (62)
Mons. Harley, nezadovoljan osnivanjem udruženja, pozvao je bosanskoga i hercegovačkoga
franjevačkog provincijala da pokuša spriječiti osnivanje udruženja, što oni nisu
prihvatili.(63) Franjevački su provincijali imali problema u svezi s udruženjem jer se tome
protivio njihov generalni ministar u Rimu. Zbog toga su oni generalnom ministru franjevačkog
reda uputili pismo u kojem se žale na prigovore koje od njega dobivaju putem
Nuncijature u Beogradu. Također objašnjavaju razloge osnivanja udruženja, iz kojih se
može zaključiti da je glavni razlog taj što bi u suprotnom, zbog veoma malog broja svećenika
koji još djeluju u Bosni i Hercegovini, mogao doći u pitanje opstanak katoličkih
svećenika u toj republici uopće.(64)
Osim što su odnosi između Katoličke crkve i države bili dodatno zaoštreni zbog osnivanja
udruženja katoličkih svećenika, državna je vlast dodatno zaoštrila stanje odlukama o
izbacivanju vjeronauka iz svjetovnih škola 31. siječnja 1952. i o izbacivanju bogoslovnih
fakulteta u Zagrebu i Ljubljani iz sastava Sveučilišta iste godine. Te su odluke bile poslje-
(59) S. ALEXANDER, nav. dj., 169.
(60) B. MILANOVIĆ, Moje uspomene, Pazin, 1976., 172.
(61) M. VIDOVIĆ, Povijest Crkve u Hrvata, Split, 1996., 425.
(62) Dobri pastir, god. I., broj 1-2, 1950., str. 9.
(63) HDA, KOVZ, kut. 136, Pismo mons. Ritiga Predsjedništvu vlade NR Hrvatske, od 30. siječnja 1950.
(64) HDA, OF Ritig, kut. 1, Pismo franjevačkih provincijala iz Bosne i Hercegovine Generalnom ministru franjevačkog
reda u Rimu, od. 15. rujna 1950. god.
dica zaoštravanja odnosa s Katoličkom crkvom zbog njezine nepopustljivosti u pitanju
svećeničkih udruženja.
Biskupi u Jugoslaviji još nisu imali jedinstven stav oko dopuštanja osnivanja ĆMD udruženja.
Jedni su tolerirali, ali ne i službeno odobravali, dok su neki prešutno odobravali,
a neki su, posebno oni u kontinentalnoj Hrvatskoj, odmah bili protiv. No Biskupska je
konferencija odlučila 26. travnja 1950. da je članstvo u tim udruženjima »suvišno«, tj. »ne
preporučuje se« (Non expedit), ali su postupci biskupa u primjeni tog dekreta bili različiti.
Neki su udruženja tolerirali, a neki su prijetili sankcijama članovima udruženja. No i
svećenstvo je tumačilo taj dekret na različite načine pa se i dalje učlanjivalo u udruženja.(65)
Bilo je i slučajeva da su sami svećenici molili da im se zabrani pristup u udruženja, da bi
imali opravdanje pred vlastima za neučlanjivanje u udruženje.(66)
Vlast je svim sredstvima podupirala udruženja. Obećavala je da će svećenici dobiti socijalno
osiguranje i druge pogodnosti, ako se učlane u udruženja. Posebno je iskorištavala
svećenike koji su bili u zatvorima, koje je nagovarala da se učlane u udruženja, a neki su
od tih zatvorenika postajali nakon izlaska iz zatvora vodeći ljudi udruženja.(67) Pripadnici
UDB-e koristili su se raznim metodama ucjena i pritisaka kako bi natjerali svećenike da se
učlane u udruženje. O tome svjedoči i kardinal Kuharić, na osnovi osobnog iskustva:
»Godine 1956. pokušali su me dovesti na sud jer nisam htio ući u udruženje ... Neki agenti
pozvali su me kako bi mi predložili da se upišem ... Neke su svećenike privukli osobni
interesi, kao mirovina i zdravstveno osiguranje.«(68)
Na prigovore da udruženja žele oslabiti crkvenu hijerarhiju, predstavnici udruženjâ odgovarali
su da ona ne nadomještaju redovitu crkvenu upravu niti se uopće miješaju u njezine
poslove.(69)
Najveći otpor biskupa udruženjima bio je u kontinentalnoj Hrvatskoj, dok je u Dalmaciji
kod nižeg svećenstva postojao velik interes, ali su biskupi (Banić, Bonefačić, Pušić i poslije
Franić) bili najradikalniji u borbi protiv udruženjaštva.(70) Na svećenstvo kontinentalne
Hrvatske vjerojatno je imao utjecaj i nepokolebljiv stav nadbiskupa Stepinca, koji bez
obzira na izoliranost, koristi svaku prigodu da poruči svećenstvu o opasnostima udruženjaštva
o čemu nije uopće dvojio. Tako nadbiskup Stepinac u pismu od 23. srpnja 1954.
(nije naznačeno komu je upućeno), piše:
»U pitanju ĆMD napose biti nepopustljiv! To je čista izraslina pakla, da se razbije Crkva
Božja. Zato sam već rekao nekim biskupima ako bi došao pokušaj osnutka tobožnje 'nacionalne
Crkve', onda bez milosrđa gladio excomunicationis odsjeći trulež sa zdravog
stabla Crkve i proglasiti to svemu puku po svim crkvama navevši razlog.«(71)
(65) A. BENIGAR, nav. dj., 643.
(66) S. ALEXANDER, nav. dj., 137.
(67) A. BENIGAR, nav. dj., 643.
(68) G. MATEI, nav. dj., 68-69.
(69) Dobri pastir, God. I., broj 3-4, 1950., str. 31.
(70) G. MATEI, nav. dj., 72.
(71) E. K. BELUHAN, Stepinac govori, Valencia, 1967., 200 (pisac u knjizi nije navodio kome su upućena pisma,
da te osobe ne bi imale problema s vlastima).
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
|
HRVATI.COM">
