UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (završetak - summary)
Radio Vatikan je 29. studenoga 1952. objavio popis novih kardinala na kojem je bilo i
ime nadbiskupa Stepinca.(97) To je za jugoslavensku vlast bio udarac koji više nije mogla
podnijeti, te je uslijedila žestoka kampanja u tisku protiv tog čina. Mediji su svakodnevno
objavljivali tekstove u kojima političari i druge istaknute ličnosti i organizacije osuđuju
taj čin. Tako npr. beogradska Borba objavljuje, uz ostale, izjavu Marina Franičevića, predsjednika
Društva književnika Hrvatske, koji kaže:
»Bilo bi neobično i nenormalno kad bi neki pošten čovjek postao kardinal jer se to više
ni slučajno ne može dogoditi, pogotovo ne u našoj zemlji prema kojoj Vatikan vjekovima
vodi neprijateljsku politiku.«(98)
Vatikanu je trebalo dugo vremena da odgovori na jugoslavensku notu, te je jugoslavenskoj
vladi kao odgovor na njezinu notu uputio svoju notu tek 15. prosinca 1952., u kojoj se
ističe da je Sveta Stolica, »vjerno svom poslanju i svom programu da doprinese, koliko
joj je moguće, umirenju duhova i duhovnom blagostanju na roda, stalno prožeta željom
da uspostavi i sačuva dobre odnose s državnim vlastima različitih zemalja. Ali, isto tako,
s druge strane, Sveta Stolica ne može ne izvršiti svojih dužnosti, koje joj nalažu, da štiti
nezastariva prava vjere i Katoličke Crkve posvuda, gdje su ona nepriznavana ili povrijeđena,
te se ova djelatnost ne može smatrati kao nedolično miješanje u unutarnje poslove
jedne Države, budući da katolici, osim što su podanici neke stanovite države, također su
i članovi Crkve.«
Također se ističe da Sveta Stolica mora ustanoviti s dubokim žaljenjem »da u Jugoslaviji
isto tako predstavnici Vlade kao što i druge repre zentativne ličnosti komunizma, očituju
svečanim i opetovanim izja vama – otvoreno ispovijedajući bezboštvo – namjeru da otmu
narodi ma – a posebno mladeži – svaku vjersku ideju i osjećaj, te vode bez odaha borbu
protiv vjere, a osobito protiv Katoličke Crkve. Bit će dovoljno ograničiti se na nekoliko
primjera, koji su izabrani između najnovijih, a koji se tiču posebno Hrvatske i Slovenije,
gdje katolici sačinjavaju pretežnu većinu pučanstva.« Jedan od tih primjera bile su i tvrdnje
Vicka Krstulovića, predsjednika Sabora NR Hrvatske, na jednom partijskom sastanku
u Osijeku, a koje je prenio partijski list Naprijed 1. lipnja 1952.
Naime, V. Krstulović je među inim kazao: »S revolucijom, koju smo izvršili, mi smo uništili bivši buržujski
kadar, razorili smo mate rijalnu osnovu, na kojoj je počivala buržoazija i uzeli smo sve u
svoje ruke. Zasad ne možemo, uništiti crkvu kao ustanovu ne zato što su naše zemlje i naše
Vlasti slabe, nego što u svijesti velikog broja ljudi, osobito seljaka, još uvijek postoje jaki
ostaci vjere. Mi smo svjesni da je Crkva zastarjela kao ustanova, i moramo se boriti protiv
nje u politici, prosvjeti, uzdižući – istovremeno s materijalnom razinom života – svijest
naroda, da bi ovaj sve bolje razumio, da se svijet nije razvio po duhu svetomu (sic), nego
po zakonima prirode. Moramo mobilizirati javno mnijenje po selima i gradovima protiv
štetnog rada (svećenika).« Isto tako se uz niz drugih primjera navodi Titova izjava predstavnicima
Kongresa udruženja profesora i učitelja Jugoslavije, koju je prenijela Borba
od 30. travnja 1952., u kojoj kaže: »Ja znam, da će nam se u inozemstvu predbaciti, što
udaljujemo mladež od boga (sic), od crkve. (Ali) mi ne možemo dopustiti da ovi ljudi
prakticiraju praznovjerje. Mi se moramo boriti protiv praz novjerja.«
U nastavku se tvrdi da zakonodavne odredbe na području vjere, poduzete mjere od
postav ljenih vlasti, inicijative Komunističke partije i sindikalnih organiza cija, postupak
koji se primjenjuje prema mnogim vjernicima i situacija stvorena biskupima i velikom
dijelu klera, ima za cilj da postupno iskorijeni vjeru, a posebice Katoličku crkvu. Te su
tvrdnje potkrijepljene nizom činjenica, kao što je npr. zabrana vjerskog tiska, oduzimanje
tiskara, zatvaranje odgojnih ustanova, ukidanje vjeronauka u državnim školama, izbacivanje
odgojitelja i učenika iz škola zbog prakticiranja vjere, hapšenja i ubijanja svećenika,
napadi na kler preko tiska radi poticanja građana na mržnju i prezir prema svećenicima,
osiromašenje svećenstva agrarnom reformom, nametanjem pretjeranih poreza na crkvena
vlasništva i priječenjem vjernicima da materijalno pomažu Crkvu. Navode se i primjeri
neprijateljskih mjera prema biskupima: »Dok se Nj. Preuzvišenost, zagrebački Nadbiskup,
koji je izišao iz zatvora, nalazi na ’uvjetnoj’ slobodi, Nj. Preuzvišenost Msgr. Čule,
mostarski Biskup, još je u tamnici. Nj. Preuzvišenost Msgr. Garković, Apostolski Administrator
Zadra, sada je zatočen u tom gradu; Nj. Preuzvišenost Msgr. Nežić, Administrator
Poreča, Pule i Pazina, nalazi se pod istim okol nostima u Pazinu. Biskupi nailaze velike
poteškoće u vršenju svoje službe, osobito za vrijeme pastirskih posjeta. Zabranjuje im se
da posjete stanovite župe: u drugima komunisti organiziraju nekažnjeno neprijateljske i
nasilničke manifestacije. Dne 20. siječnja 1952. Nj. Preuzvišenost Msgr. Vovk, ljubljanski
Apostolski Administrator, bio je napadnut na kolodvoru u Novom Mestu, kad je bio išao
u jednu župu zbog vjerskih obreda, i duboke opekline, koje je zadobio, prisilile su ga, da
se liječi nekoliko mjeseci. Samo je jedan od krivaca bio osuđen uvjetno na 9 dana zatvora.
Nj. Preuzvišenost Msgr. Banić, šibenski Apostolski Administrator, bio je također predmetom
raznih napadaja za vrijeme pastirskog posjeta. Policija podvrgava Biskupe čestim
preslušavanjima, zastrašivanjima i prijetnjama. Već spomenuti Msgr. Vovk bio je osuđen
u proljeće 1952. godine na velike novčane globe zato, što je u okružnicama upućenima
svom svećenstvu bio izložio katolički nauk o pobačaju i o ispovijedanju vjere.«
Također se navode teškoće u radu sjemeništa, napominjući da je osam sjemeništa bilo
zatvoreno, a nekoliko zgrada sjemeništa koji su još otvoreni, dijelom je zaposjednuto u
Zagrebu, Ljubljani i Splitu. Ističe se da su sjemeništa, koja životare, izvrgnuta smetnjama
i nalaze se u teškim ekonomskim okolnostima, ne samo zbog činjenice da su zaplijenjena
crkvena dobra nego također što im je gotovo uvijek praktički onemogu ćeno sakupiti doprinose
vjernika u zemlji (u novcu ili u naravi) te primiti pomoć ponuđenu im od katolika
iz inozemstva.
Dalje se navodi da su u Sloveniji, Bosni i Hercegovini raspuštene ženske vjerske kongregacije,
a da su katoličke organizacije zabranjene gotovo svuda u zemlji. Također se napominje
da su posvećene zgrade bile oduzimane od upotrebe, ili čak, u stanovitim slučajevi (195)
ma, oduzete katolicima »sa svrhom da se dadu nekatolicima: kao što je to slučaj s crkvom
Teutonskog Reda u Ljubljani, koja je bila predana ’starokatoličkoj’ sekti, koja skoro ni
nema pristaša u tom gradu. Velika crkva Presvetog Odkupitelja na Rijeci bila je razorena;
druge crkve su bile srušene u Banatu i drugdje. Važno marijansko svetište u Ptujskoj Gori
bilo je pretvoreno u muzej protiv volje crkvenih vlasti. Državne vlasti odbijaju dati dozvolu
za gradnju novih crkava i s teškom mukom daju pristanak za popravak stanovitih već
posto jećih crkava.« Ističu se zabrane procesija, ograničenja u katehizaciji zabranom njezine
provedbe u državnim školama i zabranama sakupljanja djece zbog poduke katekizma
u crkvenim zgradama, odnosno u župnim kućama i u privatnim stanovima, te izdavanjem
posebnih ovlaštenja za svećenike koji podučavaju vjeronauk unutar crkve, kao npr. u Sloveniji,
a u Bosni i Hercegovini od 1946. godine katehizacija je bila zabra njena u školama,
»pod lažnom izlikom, da je Crkva odijeljena od Države: ali, s druge strane, nije dozvoljena
u crkvama, jer se svaka poduka mora vršiti u školama«.
Navode se i zapreke kod podjele sakramenata te se tvrdi da su brojni vjernici napadnuti u
novinama, odpušteni iz njihove službe zbog toga što su sklopili vjerski brak, što su krstili
svoju djecu, što imaju sina u sjemeništu, što su bili odsutni s posla na blagdane i sl., a sama
činjenica polaska u crkvu predstavljala je za mnoge ljude veliku opasnost, jer su zbog toga
neki učitelji bili smijenjeni od obuke, a učenici istjerani iz škole. Također se napominje
da ni vojnici nisu smjeli prisustvovati vjerskim obredima, a vršenje vjerskih čina bilo je
zabranjeno svim komunistima, te su vlasti ukinule sve vjerske svečanosti, pa čak i Božić,
nalažući obavezu da se ide u školu u te dane, odnosno da se ide u ured ili na rad.
Upozorava se i na to da je policija prisutna čak i unutar crkava za vrijeme svetih obreda da
nadzire i kontrolira svećenike i vjernike, te se daje do znanja »Ako su, unatoč svemu tome,
crkve u Jugoslaviji vrlo posjećene, to nipošto ne svjedoči na uhar vjerske slobode, koja ne
postoji, nego jednostavno pokazuje, kako je živ i dubok vjerski osjećaj ovih vjer nika. Tako
dugačak niz odredaba i neprijateljskih čina protiv vjere i Crkve još je k tome popraćen i
poduprt žestokim kampanjama tiska; ove često puta bezobzirno izvrću riječi, činjenice,
isprave i nabacuju se bez prestanka klevetama te teškim i uvredljivim napadajima protiv
najpoštovanijih ustanova i ličnosti Katoličke Crkve.«
Posebna pozornost u nastavku note posvećena je pitanju svećeničkih udruženja, koja su
postala glavni ključ sporenja između Jugoslavije i Vatikana, o čemu se u noti kaže: »U
okviru ove vjerske situacije treba uzeti u razmatranje pitanje udruženja t. zv. ’narodnih
svećenika’. Poznato je da Državne Vlasti stoje iza ovih udruženja. Mnogobrojni svećenici
su bili prisiljavani i još uvijek se prisiljavaju, da im pristupe, zastrašivanjem, prijetnjom,
obećanjem, da će moći slobodnije vršiti župsku službu, primamljivanjem ekonomskim
prednostima, koje se pružaju svećenicima, koji su članovi tih udruženja. I tako, jedino
zbog toga, što nisu članovi tih udruženja, prave se teške zapreke stanovitim svećenicima
u vršenju njihove svete službe; drugi nisu mogli preuzeti službu u župi, gdje ih je Biskup
imenovao, ili pak nisu mogli u njoj boraviti. U krilu spome nutih udruženja oni, koji vrše
osobit utjecaj – po nalozima iz vana – jesu svećenici, koji često puta nisu u redu s božanskim
zakonom ili s crkvenom disciplinom, što je opet izazvalo kanonske sankcije. Policija
je prisutna na sjednicama, na kojima sudjeluju često tako đer i političke ličnosti. Tu se drže
govori, gdje se otvoreno i javno psuje djelatnost Biskupa, pa čak i Crkve. Uska suradnja je
udruženja s ’Narodnim Frontom’, a preko ovoga ih je ujedinjavala
s Komunističkom Strankom, a sada sa Savezom Komunista Jugoslavije.
Takvo stanje stvari nije moglo ne zabrinuti Biskupe, a osobito zato, što ova udruženja
teško remete crkvenu stegu i sačinjavaju opas nost rascjepa između svećenstva i Hierarhije.
Ove su bojazni Biskupa opravdane također i činjenicom, što Pravila ovih udruženja ne
zajamčuju dovoljno poštovanja i ovisnosti, koji se duguju biskupskom autoritetu. Narav
dužnosti, koje vežu svećenike s Biskupima, a jedne i druge sa Svetom Stolicom, poznata
je uostalom čitavom svijetu, kako ih utanačuje Codex Iuris Canonici.«
Na kraju note zaključuje se da pred tako žalosnim okolnostima, stvorenima katolicima u
Ju goslaviji, smatra Sveta Stolica, da joj je dužnost ukratko utanačiti, koja su temeljna prava
Katoličke Crkve, prava, kojih se Sveta Stolica ne može odreći i kojih bi nepriznavanje
učinilo neplodnim možebitne razgovore s jugoslavenskom Vladom, a ta prava su:
»Katolicima će morati biti zajamčena sloboda ne samo pohađanja crkava, nego također i
očitovanja njihove vjere prisustvovanjem i sudjelovanjem svetim obredima i Sakramentima,
priređivanjem hodo čašća i procesija.
Nitko neće smjeti biti uznemirivan uslijed takvih motiva: nikome se neće smjeti priječiti
ili zabranjivati vršenje vjere.
Katoličkim će roditeljima morati biti priznato pravo ne samo da smiju krstiti svoju djecu
i slati ih u crkvu, nego isto tako smjeti ih dati poučavati i odgajati u katoličkim školama,
kojih će opstanak i djelovanje morati poštovati državne vlasti. Zaista je teška povreda
slobode savjesti prisiljavati katoličke roditelje, da daju uzgajati svoju djecu prema protuvjerskim
naukama i programima.
Katolici neće smjeti više biti stavljeni u okolnosti, koje će ih lišiti njihova tiska, koji će
izlagati i tumačiti razne točke katoličkog nauka.
Istim katolicima će morati biti dana mogućnost da osnuju društva, čiji je cilj ujediniti vjernike
u vjerske svrhe oko programa pobožnosti, milosrđa, dobrotvornosti i akcije, programa,
koji su uvijek i samo usmjereni prema općem dobru. Pored toga će vjernici morati biti
slobodni doprinositi uzdržanju svećenstva, bogoslužja, djelima dobrot vornosti, popravku
svetih zgrada i izgradnji novih hramova.
U čitavoj ovoj djelatnosti, kako je iziskuju nauk i stega Katoličke Crkve, vjernici će smjeti
– bez nedozvoljenog miješanja i zapreke sa strane Državnih Vlasti – biti u dodiru i ovisnosti
o njihovim Bisku pima. Ovima se pak ne će moći odbiti mogućnost da posjećuju župe,
da obavljaju funkcije i svete obrede, da propovijedaju katolički nauk i da šire dokumente
za poduku i pastirsku upravu svoga naroda. Ne manje nego li Biskupima ne će se smjeti
svećenstvu stavljati zapreke u mnogostrukoj djelatnosti vjerske službe vjernicima i u
propovije danju katoličkog nauka. Vjerska poduka će se smjeti davati ne samo u crkvama,
nego i u školama, bilo župskim, bilo diecezanskim, i ne će se praviti smetnja djeci da ih
pohađaju.
I budući da je budućnost Crkve izravno povezana sa sjemeništima (velikim i malim), ova
će se smjeti slobodno uspostaviti i vršiti svoju nenadomjestivu funkciju.
Vjerske kongregacije, muške i ženske, imaju u životu Crkve poseb nu važnost: njihova
vjerska, karitativna i odgojna djelatnost morat će se, dakle, smjeti vršiti bez zapreka.«
Na kraju se ističe da bi Sveta Stolica željela nadati se kako se jugoslavenska vlada neće
ustručavati zajamčiti priznanje navednih sloboda i prava.(99)
No nota je, navodno, stigla u Beograd sa zakašnjenjem, pa je Beograd tu notu odbio vrativši
je nuncijaturi u Beogradu naizgled neotvorenu, s obrazloženjem da je ne može primiti
budući da ne postoje diplomatski odnosi. (100)
Naime, 17. prosinca 1952. pomoćnik ministra
vanjskih poslova dr. Aleš Bebler uručio je otpravniku poslova Apostolske nuncijature u
Beogradu, monsinjoru Silviju Oddiju, notu u kojoj vlada FNRJ izjavljuje da je suvišno
dalje održavanje diplomatskih odnosa između FNRJ i Svete Stolice.(101) Vlasti su poslije
tvrdile kako je Vatikan izmislio da je poslao notu vladi FNRJ.(102)
Ako je nota i stigla prije prekida diplomatskih odnosa, zahtjevi za poštivanje temeljnih
prava Katoličke crkve navedenih u noti, i ostali navodi u noti sigurno nisu bili prihvatljivi
jugoslavenskoj vladi, te joj je bilo jednostavnije odgovoriti da notu nije na vrijeme primila
pa je, navodno, neotvorenu vratiti i prekinuti diplomatske odnose.
Reakcije na prekid diplomatskih odnosa
Odmah nakon prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom, Tito je prigodom govora u Smederevskoj
Palanci kazao:
»Vatikan vodi talijansku imperijalističku politiku. Oni se dopunjuju. Talijanska vlada
pridonosi vatikanskoj dominaciji šireći reakciju u svijetu, a Vatikan pomaže talijansko
imperijalističke aspiracije prema Jugoslaviji i druge. Osim toga Vatikan je ispunjen velikim
ogorčenjem prema našoj socijalističkoj zemlji, on mrzi socijalizam i radi sve moguće
protiv nas. On je napravio i takvu podlost da je ratnog zločinca Stepinca proglasio za kardinala
i hoće da mu metne kardinalski šešir. Vidite, on je uvrijedio čitavu našu zemlju. Zar
nema u Jugoslaviji još drugih biskupa – ima ih starih kao Metuzalem, – ali ovo je politički
biskup. On je poslužio u aranžmanu između Aleksandra i Vatikana prilikom konkordata i
postao je biskup preko noći. Nije on to postao zbog neke svetosti i velikih zasluga, kao što
bi to mogao reći Papa, nego je to bilo i onda političko pitanje kao što je i danas. Ali oni
neće dočekati da Stepinac bude biskup u Zagrebu. Ja im to garantiram.«(103)
O pitanju prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom raspravljao je i vanjskopolitički
odbor Narodne skupštine FNRJ, gdje je razloge tog postupka objašnjavao potpredsjednik
Savezne vlade Edvard Kardelj, koji je prvo iznio kronologiju odnosa vlasti i Katoličke
crkve te o imenovanju nadbiskupa Stepinca kardinalom i prekidu diplomatskih odnosa s
Vatikanom kazao:
»Ovaj gest vatikanskih krugova dakle, sam po sebi raskrinkava, da je njemu namijenjena
uloga otvaranja jednog novog sukoba između države i katoličke crkve, s tendencijom da
se ovaj sukob proširi i na ostale crkve u Jugoslaviji, i to upravo u vrijeme, kada maršal Tito
treba posjetiti Veliku Britaniju ...
... I tako se vremenom pokazalo, da Vatikan svoje diplomatske odnose s Jugoslavijom ne
želi da iskoristi zato da bi pomogao uređenju položaja katoličke crkve u promijenjenim
uvjetima nove Jugoslavije, nego ih, nasuprot, koristi zato da bi odnose između crkve i
države držao u stalnoj napetosti.«
Zatim je Kardelj optužio Vatikan za sudioništvo u međunarodnoj zavjeri protiv Jugoslavije
i nositeljstvo talijanskih ekspanzionističkih težnji prema Jugoslaviji sljedećim riječima:
»Svi mi znamo da je Vatikan stalno bio jedan od najvažnijih nosilaca i sprovodnika ekspanzionističkih
tendencija onih talijanskih političkih krugova, koji su smatrali Balkan i
prije svega teritorij naroda Jugoslavije neke vrste svojim ‚životnim prostorom‘... Vatikan
je zainteresiran da sukob bude permanentan, da se o njemu u svijetu mnogo govori i da se
Jugoslaviju što više kleveće. Vatikan ne smeta, što time dovodi katoličku crkvu u Jugoslaviji
u sve teži položaj pred njenim vlastitim vjernicima ...
... Bilo kako bilo, vatikanska politika protiv Jugoslavije postala je u ovom trenutku, onaj
čvor, u kome su se ispreplele sve moguće antijugoslavenske kombinacije, i naša vlada učinila
bi prestup prema vlastitom narodu, kada nebi otvoreno iznijela činjenice kakve jesu,
ili kada bi dozvolila da se i dalje prave antijugoslavenske makinacije pod vidom zaštite
jugoslavenskog stanovništva od vjerskih progona. Ona je zato morala otvoreno da presiječe
taj čvor antijugoslavenskih manevara. To je osnovni razlog zbog čega je vlada smatrala
potrebnim da prekine redovne diplomatske odnose s Vatikanom. Ti se odnosi nisu pokazali
kao sredstvo za sređivanje odnosa između crkve i države, nego kao sredstvo stranih sila
za njihove vanjsko-političke ciljeve prema Jugoslaviji. Njihovo daljnje održavanje bilo bi,
prema tome, ne samo beskorisno, nego i štetno, štetno za Jugoslaviju kao državu i štetno
za napore oko sređivanja položaja katoličke crkve u Jugoslaviji.«(104)
Poslije prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom, uslijedila je medijska kampanja protiv
Vatikana.(105) Zagrebački Vjesnik iz dana u dan objavljivao je tekstove Ive Mihovilovića o
publikaciji »Documenti secreti della diplomazia Vaticana«, objavljenoj u Švicarskoj, u
kojoj se govori o tzv. diplomatskim intrigama Pape, zasnovano na nekim dokumentima.
Članci su objavljivani svakodnevno od 4. do 9. siječnja 1953. pod raznim naslovima.(106)
Također nakon govora pape Pija XII. prigodom dodjele kardinalske časti ostalim kardinalima,
u kojem je iznio svoju zahvalnost nadbiskupu Stepincu za njegovo djelovanje,
Vjesnik je osudio taj govor u članku »Drski govor Pia XII.«,(107) a sutradan, 18. siječnja,
Vjesnik napada Papu u članku »Papina provokacija«.(108)
Država nije odustajala od svog djelovanja na razbijanju crkvenog jedinstva, te je bez
obzira na biskupsku zabranu u prosincu 1952. osnovan Inicijativni odbor za staleška
udruženja katoličkih svećenika Hrvatske, koji je u svom proglasu članstvu od 14. veljače
1953. objasnio ciljeve udruženja i zatražio od članstva punu pomoć državnim vlastima. (109)
No budući da udruženje u Hrvatskoj nije imalo podršku svećenstva kao u drugim republikama,
a i biskupi su oštro reagirali na svaku aktivnost svećenika vezanu za udruženja,
osnivačka skupština udruženja održana je tek 12. prosinca 1953. u Zagrebu. Mons. Božo
Milanović, predsjednik istarskog udruženja, svjedoči da je direktor UDB-e tražio da predstavnici
istarskog udruženja prisustvuju skupštini u Zagrebu, te da će, ako ne dođu, doći
u opasnost sjemenišna zgrada, tiskanje Istarske Danice i molitvenika u Puli. Budući da su
svećenici udruženja u Istri poštivali odluku biskupa iz 1952. o zabrani, odlučili su da ne
idu. No zbog dobrih odnosa Milanovića s vlastima, prijetnje UDB-e nisu realizirane, samo
su biskupi Nežić i Pavlišić pozvani na vojnu vježbu.(110)
U međuvremenu je Tito krenuo u taktiku pregovaranja s jugoslavenskim biskupima
ignorirajući Vatikan te je primio katoličke biskupe, na svoju inicijativu, 8. siječnja 1953.
Razgovaralo se o sređivanju odnosa Katoličke crkve i države. Biskup Akšamović je novinarima
izjavio samo to da su se vodili opći razgovori informativnog karaktera.(111) Zaključeno
je da jedna zajednička komisija pripremi elaborat, sa željama predstavnika Katoličke
crkve i gledištima vlade – na osnovi kojeg bi se našlo opće rješenje o odnosima Katoličke
crkve i države.(112)
Po zapisima kardinala Agostina Casarolija, vijest o Titovu pozivu biskupima, s nakanom
postizanja neke nagodbe s Katoličkom crkvom, nije mogla a da ne zabrine Svetu Stolicu.
Bez obzira na to što je vjerovala u odanost jugoslavenskog episkopata, ipak se bojala pritiska
kojemu bi biskupi mogli biti podvrgnuti. Državno tajništvo Svete Stolice smatralo je
stoga prikladnim poduprijeti, izričito podsjećajući na temeljna načela u odnosima Katoličke
crkve i države, samu vladu. To je bilo učinjeno 16. veljače 1953., pismom mons. Tardinija
(državni podtajnik Svete Stolice za izvanredne poslove) naslovljenim na beogradskog
nadbiskupa Ujčića kao predsjednika Jugoslavenske biskupske konferencije. U pismu se
podsjeća da Sveta Stolica ne želi izbjeći pregovore da bi se utvrdio modus vivendi između
Katoličke crkve i Jugoslavije, ukoliko bi njezine vlasti pokazale da žele poštivati glavna
prava Crkve, ističući da se takva stvar nije, nažalost, mogla postići. Dalje se upozorava da
biskupi nemaju kompetenciju sporazumijevanja u odnosima Crkve i nacionalnih vlada, jer
ta kompetencija, prema kanonskim normama, spada samo na Svetu Stolicu. Casaroli ističe
da je to pismo izgledalo kao upozorenje, ali je u biti bilo zaštita biskupima u novonastaloj
situaciji, što se nije moglo svidjeti jugoslavenskoj vladi.(113)
No kampanja protiv Vatikana nastavljala se i u medijima i na raznim političkim manifestacijama.
U tu se kampanju uključio i sam Tito, te je na Kongresu Narodne fronte u
Beogradu 22. veljače 1953. kazao:
»Pokušaj tih najreakcionarnijih krugova, s Vatikanom na čelu, da podijele svijet na ideološke
blokove, potpuno je sličan Sovjetskom pokušaju podjele na ideološke blokove.«114
Na kongresu su slično govorili i drugi delegati, među kojima i Franjo Gaži, koji je kazao:
»Sa Stepinčevim kardinalskim šeširom Vatikan je još više prokopao jaz koji je i onako
stoljećima između Rima i nas postojao... Ta politika Vatikana učvršćuje našu vjeru, da
je Rim bio i ostaje vjekovni neprijatelj naše zemlje, a napose neprijatelj baš hrvatskog
naroda.«(115)
Tih dana nadbiskup Stepinac izjavio je američkom novinaru T. Lessingu: »Nisam mogao
poći u Rim, da primim iz Papinih ruku kardinalski šešir. Nisam ni mogao niti htio ići, da ne
ostavim svoga naroda. Osim toga, nisam želio niti želim tražiti usluga od jugoslavenskih
vlasti... Ostat ću ovdje, ako je nužno, sve do smrti. U ovim časovima, kad Katolička Crkva
u istočnoj Europi i u Rusiji treba sve svoje službenike, nitko ne smije ostaviti svoga mjesta.
Ničega se ne trebam bojati; već sam bio vrlo blizu smrti i kraj mora doći, prije ili kasnije.
Ne bojim se ljudi. Ne znam, da li je, kako se tvrdi Vatikan napravio ’politički potez’
uzvišivši me na čast Kardinala. Ne znam također da li je Sveti Otac očekivao, da pođem u
Rim, ili nije. Imam vrlo malo dodira sa stranim svijetom, a iz veoma razumljivih razloga
ne šaljem nikakva pisma preko jugoslavenske pošte. Znam samo to, da moram poduprijeti
svoj narod u času potrebe. Ništa, pa ni prekidanje odnosa između Vatikana i jugosla venske
Vlade, ne može izmijeniti moga položaja, niti me lišiti pomoći, koju trebam.«(116)
U skladu s dogovorom Tita i biskupa formirana je Privremena komisija Saveznoga izvršnog
vijeća, na čijem je čelu bio Boris Krajger. No razgovori s Katoličkom crkvom brzo su
prekinuti. Krajger je u svezi s prekidom razgovora kazao kako su se sa svim crkvama lako
sporazumjeli, osim s Katoličkom. Također kaže da Katolička crkva traži samo privilegije,
te da biskupi govore samo u interesu Vatikana, te da oni nisu ovlašteni pregovarati, nego
Vatikan.(117)
Diplomatski odnosi između Vatikana i Jugoslavije ostali su prekinuti sve do potpisivanja
Protokola između Vatikana i Jugoslavije 1966. godine, nakon čega dolazi do smirivanja
napetosti i ponovne uspostave diplomatskih odnosa.
(97) S. ALEXANDER, nav. dj., 137.
(98) Borba, Beograd, 15. XII 1952.
(99) V. NIKOLIĆ, nav. dj., Tekst cijele note nalazi se na str. 392-400.
(100) S. ALEXANDER, nav. dj.,138.
(101) Vjesnik, Zagreb, 18. prosinca 1952., str. 1.
(102) Isto, 17. siječnja 1953., str. 1.
(103) Isto.
(104) Vjesnik, Zagreb, 19. prosinca 1952., str. 1.
(105) Isti, 5. prosinca 1952. god. članak »Jedinstvo Vatikana i fašizma« i »Neprijateljski akt Vatikana protiv
socijalističke Jugoslavije« (u svezi imenovanja nadbiskupa Stepinca kardinalom), 21. XII. članak »Družba
mržnje«, 24. XII. 1952. god. članak »Veza ustaša i pape« i drugi.
(106) Isti, od 4. do 9. siječnja 1953. god.
(107) Isti, 17. siječnja, 1953. god. str. 1.
(108) Isti, 18. siječnja 1953. god., str. 1 i 6.
(109) HDA, KOVZ, kut. 141, Proglas Inicijativnog odbora za staleško društvo katoličkih svećenika Hrvatske, svim
inicijativnim odborima i članovima društva u Hrvatskoj, od 14. veljače 1953. god.
(110) B. MILANOVIĆ, nav. dj., 193.
(111) Vjesnik, Zagreb, 10. siječnja 1953., str. 2. Također je biskup Akšamović u razgovoru za Vjesnik izjavio da
osim biskupa i Josipa Broza Tita nitko drugi nije prisustvovao sastanku, te je izrazio optimizam, izbjegavši
iznijeti detalje razgovora (Isti, 18. siječnja 1953., str. 1).
(112) Isti, 9. siječnja 1953., str. 1.
(113) A. CASAROLI, nav. dj., 309-310.
(114) Vjesnik, Zagreb, 23. veljače 1953., str. 1.
(115) Borba, Beograd, 25. II. 1953., str. 2.
(116) V. NIKOLIĆ, nav. dj., 410-411.
(117) Borba, Beograd, 30. IV. 1953., str. 1 i 2.
ize=4>Summary
THE REASONS FOR THE CESSATION OF DIPLOMATIC RELATIONS BETWEEN
YUGOSLAVIA AND VATICAN IN 1952
The Communist Party came into power in Yugoslavia after the Second World War. Due to
its atheist ideology it did not favour religious groups, particularly the Catholic Church,
which it accused of alleged cooperation with the Ustasa regime. On the other hand, the
Catholic Church could not accept that power was held by a political structure that openly
propagated and implemented anti-religious policies.
Straight after the war, the communist regime started an open battle against the Catholic
Church, and especially against the catholic bishops’ ties with the Holy See. The Yugoslav
government wanted to rid the Catholic Church of Vatican’s infl uence and put it under
governmental control, thereby removing its only strong and well-organised opponent in
the country.
What followed were arrests and executions of bishops and priests, disablement and prohibition
of catechism in state schools, expropriation of church property, outlawing of
religious press and other forms of violation of religious freedoms. Catholic bishops, led
by archbishop Stepinac, offered resistance to such behaviour of the communist regime
and expressed their views in an open and critical pastoral letter in September of 1945. As
a response to the letter, the communist regime used even harsher measures, culminating
with the conviction of archbishop Stepinac to hard labour in 1946.
However, considering the fact that the communist regime was not giving up trying to distance
the Catholic Church from the infl uence of Vatican and put it under governmental
control, breaking of diplomatic relations with Vatican was only a matter of time and a
suitable motive. When the communist regime started a campaign of establishing priests’
associations with the goal of severing the unity of the Catholic Church in Yugoslavia, it encountered
fi erce resistance form Catholic bishops, who were backed by Vatican. Because
of this resistance, the Yugoslav government increased the ruthlessness of its policies against
the Catholic Church, although there were also some attempts of secret negotiations
with the Holy See, and made decisions to prohibit catechism in state schools and remove
religious faculties from the make-up of universities in Zagreb and Ljubljana. These moves
of the Yugoslav government were made signifi cantly easier by favourable international
conditions, chiefl y by the better position of Yugoslavia in the eyes of the West due to the
tearing asunder of relations with Stalin’s SSSR and Informbiro.
As the Bishops’ Conference, encouraged by the Holy See, had made a decision to prohibit
the establishing of priests’ associations and ban priests form becoming members of these
associations in autumn of 1952, the Yugoslav government found the reason to send a stern
note to Vatican and accuse it of interfering in internal affairs. As Vatican had not replied
immediately, and in the meantime archbishop Stepinac had been named cardinal, the Yugoslav
government took this act as a motive to break off diplomatic relations with Vatican.
The letter that Vatican had in the meantime sent to the Yugoslav government, as a reply to
its note, was said to have arrived late. However, regardless of that fact, it criticized the go202
M. Akmadža, Uzroci prekida diplomatskih odnosa između Vatikana i Jugoslavije 1952. godine
vernment’s treatment of the Catholic Church so strongly that it is most likely that it would
not have changed the Yugoslav decision.
Besides explaining its decision to break diplomatic relations with Vatican by stating that
Vatican’s interfered in internal affairs of Yugoslavia in the cases of priests’ associations
and naming of archbishop Stepinac a cardinal, which it considered to be a provocation,
the Yugoslav government, in order to appease the mood of its people, added accusations
that Vatican had been on Italy’ side during the solving of the Trieste crisis.
KEY WORDS: political history, diplomacy, Yugoslavia, Vatican
Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.
hrcak.srce.hr
Post je objavljen 13.10.2008. u 07:00 sati.