U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

nedjelja, 30.09.2007.

Listopadska trilogija: Part One - Prije 4.10.

- 18:39 - Komentari (31) - Isprintaj - #

srijeda, 26.09.2007.

Petak, subota navečer

1991 Poslijepodne miriše na vodu i kamenje. Mirisi su potpuno razdvojeni, onaj vode u sebi sadrži i pokoju kap kreme za sunčanje, mokrih ručnika i trave, a onaj kamenja potpuno je suh i prašnjav. Između tržnice i neasfaltiranog kamionskog parkirališta, na tom istom kamenju, toplom od sunca, nalazi se lunapark. S razglasa trešti Joyride od Roxette, dok igramo stolni nogomet, dječački opijeni ljetom koje je pred nama. Malo dalje, s Viktorijom stoji i ona. Sunce udara u zvonce njenog bicikla i odbija se u njene oči koje zeleno blistaju, kao kad se isto to sunce spusti do crkvenog tornja i odbljesci kupole i gustih krošnji Perivoja slobode pretvore svijet u zelenu. 1995 Kasnije, godinama kasnije, uhvati te osjećaj da ti nedostaju ljetni praznici. Ali, u početku, dvije do tri godine nakon srednje, s prvim danima jeseni uhvati te čudan i neshvatljiv osjećaj da ti jako nedostaje Gimnazija. Sada je već kasna jesen, ali svejedno se osjećaš tako nekako, dok sjediš na zidiću sa starkama na mokrom asfaltu, pušiš i gledaš prema dvorani, starim kućicama i Korani, tamo u daljini, a iza tebe je velika žuta gimnazijska zgrada. Ako se okreneš, razredi se doimaju nekako toplo. Gledaš na sat i točno u 19 sati ustaješ dok se pustom uličicom razlijeva zvuk školskog zvona. Možda je od svih trenutaka te veze koja nikada nije bila veza, najljepši bio baš taj kada bi se pojavila na izlazu, pored ogromnih i starih drvenih vrata, mahnula curama i ubrzala korak prema tebi. Od njenog pogleda svijet bi zamirisao na lješnjake i nekim čudom tih 15 minuta do njenog ulaza, jer i dalje preko tjedna nije smjela van, umjesto da prođe prebrzo, uvijek se doimalo kao da traje satima. 2007 Zapravo, morao sam znati i prije nego što sam krenuo. No, jebe mi se. Nakon roštilja na Korani i utakmice morao sam još nešto obaviti u gradu i znao sam da ću u KiK doći bez da se vraćam doma i da će mi, kasnije, biti zima. Zato sam preko leđa prebacio vestu, s rukavima svezanim oko vrata. Čim sam došao na Koranu, buraz je zaurlao: "Hahaha! A kaj si ti? Carlton??". Taktikom 'napad je najbolja obrana' skenirao sam ekipu koja se valjala od smijeha i ugledao Faša kako kao tužni dječačić sjedi na grani. - A daj ne! Gle Faša! Fali mu još ona dekica pa da bude ko onaj mali iz Charlie Browna. Jasno, narednih 15 minuta proveli smo u raspravi o tome kako se mali zove. 1991 Te godine krijesovi su pali na subotu i nakon lunaparka i hamburgera u kiosku kod skretanja za Luščić prvo smo otišli tamo. Naši prvi izlasci sastojali su se od sjedenja na maloj klupi kod galerije ZILIK i gledanja ljetno lagano obučenih djevojaka u Radićevoj koja više nikada neće biti tako krcata kao tog ljeta, s prepunim terasama, ljudima na svakom ćošku i žamorom koji se protezao skroz od Putnika do Gradske Straže. Sastojali su se i od landaranja Koranom, sjedenja u kafeteriji, gitare na pješčanoj, malog diskokluba Feferon, ponekad i od noćnog skakanja pod slab s turbine. Ove subote išli smo i do Kupe, na krijesove. Dok je vatromet obasjavao nebo, činilo se kako će ovo ljeto potrajati zauvijek. 1995 Tih dana muzika je doživljavala svoje najgore trenutke. Današnji klinci koji su opravdano zgroženi cajkama ipak mogu potražiti slabu utjehu u činjenici da nisu izlazili u doba hrvatske dance scene. Vjerujem da im je teško zamisliti nešto gore od cajki, ali ovo je doista bilo tako. I nigdje se nije moglo čuti ništa drugo. Bilo bi lijepo izmisliti nešto, ali nije to u mom stilu, pa moram reći kako, dok držeći se za ruke hodamo kroz krcati Carlstadt i onda sjedamo na neke dugačke naslonjače i ona se namješta u moj zagrljaj, u pozadini svira "Laži me" od Alke Vuice, koja postepeno prelazi u neku gej pjesmu od izvjesnog Sandija Cenova kojoj sam zaboravio ime (nije "Ljubav za sve"). Prve sekunde kada se odvojimo do mene dotrči djevojka s manijačkim nakanama, grabi me za majicu, nabije u zid i kaže "pričaj, pričaj, pričaj!!" - Zvat ću redare - kažem. Smije se, poravnava mi majicu i nastavlja ubrzano pričati: - Reci kaj je bilo, jeste skupa? Reci, reci, joj, tako sam sretna, skupa ste, jel da? - Nismo - sliježem ramenima. 2007 Uvijek postoje mjesta koja su čista esencija nečeg krupnijeg i većeg. Za mene, to je nogometni stadion pored Korane. Od prve subote, dok smo još živjeli u neposrednoj blizini i dok sam držeći tatu za ruku prelazio most idući na utakmicu Karlovac-Varteks, preko cirkusa koji su dolazili na veliko parkiralište pored stadiona, preko svih onih utakmica, 1986. i pobjede nad Prištinom na koju smo mi klinci po prvi puta išli sami, 1991. i posljednje prijateljske utakmice s Osijekom prije početka rata, kasne jeseni 1992. i prvenstvene utakmice protiv vinkovačke Spačve, prve po povratku na stadion, pa sve do današnjih utakmica s Gademzima, stadion je prijateljstvo (jer uvijek su tu i prijatelji), rat (jer na njega se nije moglo neko vrijeme u ratu, a na sjevernoj tribini još je uvijek odlomljen velik komad jedne kamene tribine pogođene granatom), zaljubljenost (jer ušao sam kroz rupu na stražnjoj strani ograde i sjedio tamo u ljeto 1991. kada sam htio biti sam, zato jer smo prekinuli ja i ona iz prve crtice u ovoj priči), na kraju i cijeli grad. Tako je i ovog poslijepodneva, dok nas je više nego ikada, dok navijamo možda bolje nego ikada, dok se pomalo zezamo i prisjećamo prošle godine kada je u Karlovcu prvi puta igrao Žminj, a mi smo bili fascinirani činjenicom da gledamo u ljude koji su doista iz Žminja, a danas nam je i trener iz Žminja i čak tri igrača. Kažem vam, Žminjani su gori od Kineza, uskoro će početi otvarati dućane s jeftinom robom po svijetu. Karlovac pobjeđuje 5:0, a posljednjih 25 minuta, u nekoj čudnoj euforiji, nasmijani, gledajući se prijateljski, pjevamo na melodiju Que sera, sera: "Samo jedan je....i samo je jedan grad...i samo je jedan klub...samo Karlovac". 1991, 1995, 2007 - Idemo kroz male mračne parkove u ovom gradu s doista previše parkova. Šutimo i udišemo posljednje kapi ljeta, idemo prema KiK-u, kroz najmračnije dijelove grada, kroz mala zapuštena šetališta. Želim žvakaću. - Hej, maš žvečilno? - pitam Jacu koja mi djeluje kao netko tko bi mogao imati žvakaću. - Ja, mam, počakaj - odgovara i pretura po ruksaku. - Jaca, a maš robček? - viče netko iz mraka. Ničim izazvani, na onom mjestu gdje se parkovi pretvaraju u obrise starog dijela grada, u pustoj ulici, pričamo slovenski i osjećamo se dobro. Te večeri popit ćemo puno i previše medice, a ja ću po povratku kući, vozeći bicikl brzo zbog neprovjerene inormacije kojoj slijepo vjerujemo da kad si pijan treba vozit bicikl brzo, jer ako voziš sporo ćeš se razbit, proći pored duge crvene zgrade na Rakovcu. Ponekad na nju ne pomislim godinama, ponekad se, eto, iz nekog razloga sjetim i prođem pored tog ulaza kraj kojeg još uvijek zamiriši na lješnjake, zimu i lagani okus kruškovca na njenim usnama. Kada se vraćam kući proći ću i pokraj jezerca, od kojeg se vide prozori djevojčice sa zelenim očima, iz prvog dijela priče. Ona je tu, vidimo se ponekad i dobrim smo prijatelji. Djevojka iz duge crvene zgrade je 'nestala'. Bilo bi super lako saznati sve o njoj, ali nekako ne želim. Ona koja me pritisla uza zid u Carlstadtu i koja je nasmijana i unaprijed sretna željela saznati jesmo li napokon zajedno njena ponajbolja frendica iz razreda i ja...ona je postala MajFejvritEndDirestSelebriti, vi je gledate u filmovima, a gledam je ponekad i ja, iako mi je još uvijek puno draže kada se slučajno negdje sretnemo i kada se zatrči kao jednom davno u Carlstadtu, samo što me više ne nabija uza zid, jer bih je mogao tužiti i dobiti pozamašnu odštetu. Lunapark više nikada neće doći kod tržnice, na mjestu kamionskog parkirališta izgradili su Kaufland, Roxette su se odavno raspali, a nestao je i onaj mali kiosk s najboljim hamburgerima, tamo na skretanju za Luščić. Život je ponekad lijep, ponekad šugav, ali ako znaš pravo mjesto i pravi trenutak, onda je dovoljno da sjedneš na klupu u najvećem gradskom parku i pričekaš trenutak kada se sunce spusti do crkvenog tornja i u istom trenutku se odbije od kupole i vrhova krošnji, tako da se učini kako je cijeli svijet zelen.

- 12:35 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 21.09.2007.

Posljednja utakmica*

(UMRO MI JE KOMPJUTER. OVAJ PUT DEFINITIVNO, TAKO DA DOK NE KUPIM NOVI NE FUNKCIONIRAM BAŠ NAJBOLJE ONLINE. ČITAM VAS S POSLA, ALI NIJE MI BAŠ NEKO MJESTO ZA NADAHNUTO KOMENTIRANJE, A NE DA MI SE OSTAVLJAT KURTOAZNE POZDRAVE. ALI ČITAM I GUŠTAM. NADAM SE KAKO ĆU USKORO BITI U STANJU PODROBNIJE VAM SE POSVETIT - ŠTO SE MOJIH POSTOVA TIČE NAPISAT ĆU PONEŠTO U WORDU PA S DISKETOM PREBACIT OVDJE I OBJAVIT) *dio posta objavljen je jednom davno, prilikom gostovanja u susjednoj i prijateljskoj Bosni, a i Hercegovini. Postoji Bubamara. Ona je smještena iza zgrade Miroslava Krleže 2, nekada Džemala Bijedića 2, počinje tamo negdje kod Hrvojevog ulaza. Hrvoje je bio beskrajno dobar dečko, ali i beskrajno dobar učenik. Bili smo žestoki suparnici u redovitom godišnjem natjecanju tko će pročitati više riječi u minuti, no pomalo me počeo živcirati, sasvim nepravedno, tek kada je postao redoviti dio roditeljskih govora u stilu "kako je Hrvoje mogao dobit pet?". Ipak, sva sjećanja su pozitivna, a iz nekog razloga sada mi pada na pamet onaj trenutak kada smo ga čekali da izađe na nogomet, bila je jesen, s maglom, mirisom kestena i mokrog lišća, a on je izašao i rekao da je morao odgledat "Šeprtlje" do kraja. Postoji i Livada Kod Pošte, gdje smo subotama igrali "trening-utakmice" protiv mlađe ekipe iz ulice. Iz nekog razloga gotovo uvijek smo ih pobjeđivali s točno 8:2, bilo nam je to smiješno, ali bez ikakvog namještanja rezultat je vrlo često ispadao baš takav. No, ovog puta bitna je Livada Između Četiri Zgrade, smještena, tko bi rekao, između naše četiri zgrade, dvije crvene i dvije zelene. Kao klinci tamo smo organizirali turnire, a u ljeto 1991. godine to je preraslo u pravu malu ligu koju smo organizirali sami i igrali vikendima. Uključili su se i drugi kvartovi, a među njima i daleki, možda i punih dva do tri kilometra udaljeni Luščić, s kojim smo razvili pravo rivalstvo. A, 21. rujna 1991. godine bila je subota. Bilo je to poslijepodne na koje čovjek pomisli kada pomisli na kasno ljeto, s onim osjećajem slobode, ali i osjećajem da dolazi ona crta kada ćemo iz djetinjstva preći u mladost, s pogledavanjem u djevojke, sa zajapurenim licima, osjećajem pomalo ispumpane kožne lopte na tenisici, mirisom trave, znojem u kosi i dječjim iskrama u očima, kako našim, tako i kod odraslih koji su sjedili na pletenim stolicama u uličnom kafiću i pogledavali prema našoj utakmici, tako i kod klinaca i djevojčica koji su sjedili na zidiću kod frizerskog ili na zelenoj ogradi i navijali za dečke iz svoje ulice. Igrali smo protiv tog Luščića, nakon prvog poluvremena vodili smo 6:4. Pet golova zabio je Aco Žakula, a jedan sam zabio ja, točno se sjećam udarca iz daljine koji je iznenadio golmana. Pored mene je bio Aco, potapšao me po ramenu, stisnuo šake i viknuo nešto poput "ajde, idemo ih sad do kraja razbit". Mrak je došao prerano i dogovorili smo se kako ćemo utakmicu nastaviti sljedećeg vikenda. Nismo. Iako to nitko nije mogao znati, bila je to posljednja subota mira. Te večeri upisao sam u našu bilježnicu rezultat prvog poluvremena, sastave i strijelce i do kraja života praznina u toj bilježnici činit će me nervoznim. Prošli su dani u kojima smo žalili što je nismo odigrali, prošli su i oni u kojima nam nije bilo stalo, a na kraju i oni u kojima iznenada shvatiš kako se tih 12 dječaka iz Novog Centra i Luščića doista više nikada neće naći na livadi između četiri zgrade i dovršiti svoju utakmicu. Granate su razrovale grad, Aco je otišao u Srbiju, na mjestu pletenih stolica bilo je razlomljeno staklo i komadi popucale fasade, s par razmrljanih kapi krvi na podu od sitnih kamenčića. Svijet je postao siv, nasmijana lica susjeda iz uličnog kafića zamrznut će se zauvijek u stanju namrgođenosti, a nikada dovršena utakmica bit će samo nevažan detalj, kao kada si ušao u bakinu sobu, jutro nakon što je umrla, i pronašao nedovršenu knjigu koja je čitala. I dok nevjerojatnom brzinom niču novi grobovi na novom gradskom groblju, na brdu iznad grada, mislit ćeš ponekad kako nije fer da ljudi umiru dok ne završe s čitanjem knjige, ili da ratovi počinju dok dječaci ne odigraju utakmicu do kraja.

- 11:39 - Komentari (31) - Isprintaj - #

utorak, 11.09.2007.

Retro: Sladoled od jagode

VEČERAS: Odjavna špica 25: Posljednja epizoda (ne propustite!) (ovaj post je jednom davno objavljen na jednom drugom blogu. razmišljao sam već da ga stavim ovdje, jer svakako pripada, a danas je, eto, dan kada je to i prikladno - iz istog razloga današnja Odjavna špica nije objavljena u 23.57, već točno šest godina kasnije) Na prosinačkom vjetru uzduž Korza lepršaju zastave. U potpunoj tišini taj zvuk podsjeća na lepet ptica u nekom dalekom kraju, u nekom dalekom proljetnom danu. Najviše je trobojnica s crvenom petokrakom, ali ima još i poneka talijanska, kao i stara zastava Slobodne države Rijeka, s bojom karmina na vrhu, zlatnom u sredini i kobaltno plavom na dnu. Još je devet dana ostalo do 1. siječnja 1948. godine, kada će definitivno završiti sva prijelazna razdoblja i grad više neće biti talijanski. Vjetar nosi miris soli s mora i vodenog bilja s Rječine, ljudi se sklanjaju s vječnog propuha i pritišću šešire jače na glavu. Gotovo praznom ulicom kotrlja se letak, nemarno zgnječeni opušci cigareta, ponegdje se stvaraju mali kovitlaci prašine, samo da ubrzo nestanu. Čovjek gleda izloge, nervozno lupka cipelama, pali cigaretu i odmah je odbacuje, promatra grafite narodnooslobodilačke borbe, umorne lučke radnike u daljini, popucale kamene ploče na Korzu, olovno nebo i bijele rubove čvrsto zakračunatih prozora. Prvi dani zime mirišu na bolničku sobu, na zrak s jedva primjetnih par kapljica etera negdje u operacijskoj sali i čini mu se kako čuje plač djeteta. Mlada djevojka u ugrijanoj bolničkoj sobi ne razmišlja o onome što je bilo prije. Ili barem uspješno laže samu sebe. Ne razmišlja o svim neuspješnim trudnoćama, ne razmišlja o mrtvorođenoj bebi, a najviše od svega ne razmišlja o djevojčici pokopanoj sa samo par mjeseci života. Razmišlja samo o njoj. A ona je tu da se rodi. Da glasno zaplače i da kasnije proživi neki svoj život, s osmijesima, suzama, čokoladnom kremom na rubovima usana, nespretnim pljeskanjem ugašenoj svjećici, drvenim igračkama, brižljivo svezanim pletenicama koje dodiruju školsku klupu, zagrljajima, guranju kolica s mlađom sestrom, šetanjima, parkovima, krišom zapaljenim cigaretama, gorkastim okusom pive, slatkastim okusom prvog poljupca, gradovima, jutrima s crvenim prugama na nebu, noćima s gustim snijegom na mračnim ulicama...i jedva primjetnom sjenom u očima, u onim lošim trenucima, kada joj zatreba starija sestra, ona koju je imala tako da je nikada ne upozna. Malena djevojčica hoda gradom od marcipana. Poskakuje između mame i tate, držeći ih oboje za ruke i visoko podignute glave gleda u grad koji nalikuje na grad iz bajke, s blještavim pročeljima koja izgledaju kao da ih svake noći iznova farbaju. Bez da pusti glas, njen široki osmijeh odzvanja mariborskim ulicama. U tom gradu malena djevojčica naučit će taj čudan, tako sličan a opet potpuno različit jezik, kroz prohladni haustor jedne kuće od marcipana doći će u sobu iza bijelih vrata i stiskati zube dok prima injekcije, trčat će sobama u Gospodskoj 11, češljati lutkice, s malim rukama dugo grickati velike jabuke, slučajno razbijati čaše, smijati se glasno, smočiti plahte znojem i oblozima s octom kad bude imala visoku temperaturu, ponosno sama koračati ulicama do škole, trčati kući s crvenom kemijskom upisanom peticom na testu, imati prve simpatije i izbrisati ono "malena" iz svog opisa. Postat će djevojčica. Deveti mjesec još uvijek miriše na ljeto, a guste zelene krošnje prekrivaju cijeli Voždovac, dok djevojčica s knedlom u grlu koju nitko neće vidjeti i s lagano drhtavim koljenima koja nikome neće priznati, korača prema srednjoj školi. Svaki novi grad pomalo je hladan, a prvi dan nove škole samo je dodatni razlog za hladnoću dlanova u toplom kasnoljetnom jutru. Sve to, ipak, traje toliko kratko da ponekad ne možeš vjerovati da se doista i zbilo. Ostanu srednjoškolska zezanja, prva markiranja, lupanje srca dok naslonjena na stablo, pod velikom krošnjom lipe, prima prvi poljubac, odlasci u kino, na prve plesnjake, prve kupljene ploče i neke mirne večeri u kojima sjedi na klupi posve sama i razmišlja o životu i svemu lijepom što se još može dogoditi. Zima je. Oblačići pare probijaju čak i ispod šala, dok iza njih ostaje zgrada željezničkog kolodvora od crvene cigle. Rukama je hladno i u džepovima, a najgušća magla koju je ikada vidjela prekriva grad čiji se obrisi tek naziru uz obalu Kupe na čijoj površini se stvara tanka ledena kora. Ne postoje rijeke, ne postoje parkovi, ne postoji nebo, samo obrisi tog grada, grada od magle. I najčudnija mjesta na svijetu nekom su dom, pomislit će djevojka kada shvati koliko on voli ovaj grad. I najčudnija mjesta na svijetu nekom su dom, pomislit će djevojka kada shvati da nikada neće otići iz ovog grada. Kada se podignu magle, kada svijet odjednom postane blještavo zelen, mirisi lipe i kestena prekriju ulice, a dok se držiš ruku pod ruku i šetaš čini ti se kako nikada nećeš izaći iz parkova, samo na svakoj strani nailaziš na novu rijeku. Možda je do njega, do toga kako govori o gradu, do toga kako govori o njoj, a možda je i do grada u kojem si kao u labirintu iz kojega nikada nećeš izaći, bez obzira da li je vrijeme zelene, parkova i rijeka, ili vrijeme magle. Proći će vrijeme i bolnički prozori bit će zaleđeni, a ona neće razmišljati o pobačajima i liječniku koji je rekao da nikada neće imati djece. Razmišljat će samo o njemu. Na njemu je samo da se rodi i proživi neki svoj život. I pokuša napisati ovo. . A onda, puno kasnije, bilo je vrijeme zelene. Krošnje su blještale, miris pečene ribe širio se ulicom, veslači su trenirali, djeca skakala sa splavi u jedva dovoljno osvježavajuću rijeku, u jednom prevrućem ljetu. A ipak, krošnje su nalikovale na one u bolničkom parku, činilo se da su tamo i vjeverice. Znao je da će umrijeti. Tog poslijepodneva je znao. I nekako je bilo kao da je već umrla. Zažmirio je i zamislio planinu. Visoku stijenu usred proljeća, sa suhom livadom prošaranom tek pokojom biljčicom i rijetkim raznobojnim cvijećem. Dolje je tekao potok, njegov šum čuo se sve do vrha, tu na kraju svijeta, u potpunoj tišini, onakvoj kakvu valjda osjeća Dalaj-Lama. Da je on Dalaj-Lama sjedio bi tu dok se ne bi spustila večer, dok se s udaljenih vrhova ne bi začuo krik orla, a dolje u potoku bacakanje velikih riba. Ali on nije Dalaj-Lama, jebiga. Uostalom, Dalaj-Lama ne psuje. Osim možda u sebi. Zelena i magla se izmjenjuju i vrijeme ide. Tu na ovom mjestu na fotografiji, u nekom sličnom danu, napravio je prve korake. Prema njoj i prema osmijehu koji je više od bilo čega drugog značio da on to može. Prozorska daska na kojoj je slagala figurice od plastelina sada je prozorska daska nekih drugih ljudi, kao i mala vlažna soba u stančiću pored Korane u kojoj je malenom dječaku izgovarala čudne, tako slične, a opet tako različite slovenske riječi. Prašina pred kućom još uvijek jednako miriše kada ljetni pljusak opere ulične višnje i kruške i po ulici posipa murve. Sve tuge su sebične, ali njemu ipak ponekad jako nedostaje, u onim trenucima kada se dogodi nešto posebno lijepo ili posebno ružno i kada na par sekundi poželi to reći upravo njoj. Zato je najbolje sve ovo završiti s toplim ljetnim poslijepodnevom, u kojem su se tko zna kako našli na već gotovo praznoj tržnici, dok su posljednji prodavači prekrivali zelenim platnom voće i povrće, a ljudi se od vrućine skrivali na rijekama ili u zamračenim prohladnim sobama. Ušli su u slastičarnicu, kupili sladoled, svijet je bio jednostavan, svijet je bio tako obično lijep. Bio je mali i ne sjeća se koji je okus tada najviše volio. Ali sjeća se svoje ruke u njenoj, njenog smijeha kako odzvanja dugačkom praznom ulicom i mirisa sladoleda od jagode koji se raširio cijelim njegovim malim svijetom. Mirisa njenog sladoleda od jagode.

- 22:30 - Komentari (39) - Isprintaj - #

subota, 08.09.2007.

Odjavna špica 24: Dan, večer, Velebit, bara

(ne znam autore prve i posljednje fotografije. autor ostalih fotografija je Branko Rožman) soundtrack: Velebit: Guns'n'roses - Sweet child o' mine Bara dan: R.E.M. - I believe Panorama u daljini: Skid Row - 18 and life Bara noć: Yo La Tengo - Summer Bara kraj: Fool's Garden - Lemon tree ""She's got a smile that it seems to me Reminds me of childhood memories Where everything Was as fresh as the bright blue sky..." E vidiš, to je ta zgrada. Tamo u daljini je to dvorište, te klupe. Samo su stupovi i okviri bili žute boje. Vrata nisu toliko izbočena, ispred njih je stepenica i na njoj sjedi Elvira. Stojim par metara od nje i povremeno se osmjehnemo jedno drugom. Nema ništa između nas, samo smo si jednostavno simpatični. Oko nas su dječaci i djevojčice u onom ljetu u kojem prvi puta misle da više nisu djeca. Pivska boca kotrlja se po kamenu, kolut od dima cigarete polagano nestaje u sunčanom poslijepodnevu, s lošeg kasetofona krčavo trešte Alice Cooper, Skid Row, Guns'n'Roses... Sjedam pored Elvire u trenutku kada se prva kap raspukne na plastičnom krovu nad nama i počinje ljetni pljusak. Branko, čija je ova fešta i koji sutra seli u Osijek, izlazi na kišu. Previše pijan za dječaka, plače. "Trust in your calling, make sure your calling's true Think of others, the others think of you Silly rule golden words make, practice, practice makes perfect, Perfect is a fault, and fault lines change" Da je zima na ovoj slici bio bi led i sve bi bilo puno klinaca koji se kližu, igraju hokej, ili zaleću i bacaju na trbuh i u glatkim skafanderima, nasmijani i euforični, jure ledom. Ali, to nije važno. Nego, ako pogledaš lijevo, tamo su zgrade u kojima žive najljepše djevojke u gradu. Zanima te "moj" prozor? Tamo u onom ćošku, onom malo uvučenom. Treći. Ali ni to nije važno. Jer nije do djevojaka. Samo do nas. Do koša. Do dugih poslijepodneva. Hvatanja žaba za žablju olimpijadu. Pecanja riba. Hokeja. Klizanja. Rupe uz obalu i Brke koji u nju upada tri puta u istom poslijepodnevu. I svaki puta se vraća nasmijan, u novim hlačama. "Ricky was a young boy, He had a heart of stone. Lived 9 to 5 and worked his fingers to the bone. Just barely got out of school, came from the edge of town." Ako prođeš baru... Ma ne samo baru, nego i onu zapuštenu livadu, pa pogledaš lijevo prema gradu, onda ako znaš, ako baš jako dobro znaš, možeš vidjeti baš ovo. Ali moraš znati gledati. Tako da ne vidiš prugu, lunapark kod tržnice, kockastu zgradu knjižnice, da ne gledaš prema tržnici i Makedoncima koji kasno poslijepodne drijemaju na svojim lubenicama, malenim djevojčicama koje drže tatu za ruku i ližu sladoled u kornetu ili ispijene starce koji nose škarnicle iz kojih izviruje grlić boce. Ali ako ne gledaš prema tamo onda možda nećeš vidjeti da je pet sati. Znaš da je pet, jer cestu pretrčava Hasko, sedamnaestogodišnji dječak kovrčave plave kose, koji je završio s pomaganjem bratu na štandu i sad s mljackavom breskvom u ruci ide prema Velebitu ili bari, gdje god da smo mi. Ponekad, kad se sprijatelji s Makedoncima, ponijet će i lubenicu, koju ćemo razbiti kamenom i jesti toplu, dok će nam prsti postajati sve ljepljiviji, a majice sve zamrljanije crvenim kapima. "On darkened streets tonight I see a simple time I see the warning light When the summer comes undone" Na svijetu je tišina. I pomalo smo pijani. Djeca smo, ne treba nam puno. Sjedimo u travi, čuju se samo žabe, cvrčci i, ponekad, komarci koji prozuje baš pored uha. Grickamo travčice, gledamo okrugli mjesec na površini bare, poneki osvijetljen prozor u neboderu s crnom kapom i pričamo. Pričamo o ljetu koje je iza nas. Denis je najpijaniji i povremeno ga zezamo. Noć je topla, miriše na vodu, dok svijet spava i ako malo zaškiljiš pred očima ti se stvori kaleidoskop od neonskih reklama, žutih svjetala i automobilskih farova, tamo u daljini. "I wonder how I wonder why Yesterday you told me 'bout the blue blue sky And all that I can see is just a yellow lemon-tree" Prvo je nestao Velebit. Jedan mali dio tvornice radio je još neko vrijeme, a onda su i posljednje krojačice zauvijek otišle jednog poslijepodneva u 15 sati. Tvornica je stajala tamo, prazna i zapuštena, dvorište je zaraslo u travu, klupe izgubile naslone... Onda je otišao Hasko. Napunio je osamnaest taman na vrijeme da ga raznese zolja, tako da stojimo u nekom crvenom blatu i šutimo i tako da tržnica zauvijek miriše na gnjecave breskve i u kasnom ljetnom poslijepodnevu, kad nikog nema, u grlu ti stvara knedlu s okusom tople lubenice. Tu negdje, malo kasnije, otišao je i Brka. Na nekoj drugoj strani, tako da ne znamo detalje. Upisao se u četnike, iako još nije imao osamnaest. Tako bi bilo lako mrziti ga i tako bi bilo lako ne osjetiti baš ništa pri pomisli kako trči iz ulice nakon što je promijenio već treće hlače tog dana i kako skače na led i ponovo se kliže, s osmijehom preko cijelog lica. Tako je to lako da zbilja ne razumijem zašto mi ne uspjeva. Elvira je završavala faks, našla si pripravničko mjesto i spremala se za život s velikim Ž. Vraćala se s mora kada je auto sletio u nekakvu provaliju. Na osmrtnici, njeno lice bilo je isto onakvo kao onog ljeta na Velebitu, i činilo ti se ako ga dovoljno dugo gledaš da će iz blještavo plavog neba odjednom nastati topli ljetni pljusak. Ne bojim se telefona, stvarno ne. A, tog jutra ipak sam protrnuo i jedino pitanje bilo je "tko?". Cesta je bila mokra, Denis nije bio vezan, a ako staneš na mjesto na kojem se zabio u zid možeš vidjeti točno ono mjesto na kojem se prelazi cesta između Velebita i bare. Ostao je otkrhnuti rub zida, zapaljeni fenjeri i pogled prema trećem balkonu u našem ulazu, prema kojem više nikada neću dignuti glavu. Na kraju, došao je red i na baru. Kažu da će je zatrpati i na njenom mjestu sagraditi zgradu. Kažu da je tako i trebalo biti i da je nastala zbog pogrešno iskopanih temelja. Kažu da tamo nije ni trebalo biti bare. Pa..u redu. Čini se da je netko napokon počeo ispravljati stvari koje nisu trebale biti takve. Ako ga sretnem, pozvat ću ga na kavu i kad sjednemo pokazat ću mu fotografiju Velebita i reći: "E vidiš, to je ta zgrada. Tamo u daljini je to dvorište, te klupe. Samo su stupovi i okviri bili žute boje. Vrata nisu toliko izbočena, ispred njih je stepenica i na njoj sjedi Elvira...."

- 23:57 - Komentari (40) - Isprintaj - #

srijeda, 05.09.2007.

Odjavna špica 23: Jesenska trilogija

(autora prve fotografije, koja prikazuje izlaz iz Vrbanićevog perivoja prema Korani, ne znam. mislim da je riječ o Oliveru Budimiru ili Denisu Stošiću. autor druge fotografije, ulice kralja Tomislava nakon jednog napada, je Dinko Neskusil. autor treće fotografije je jedan od Gademza, poznat pod kodnim imenom Žak) Prva jesen koje se sjećam, baš tako, kao jeseni, dogodila se kada sam imao pet godina i krenuo sam u malu školu. Bio je to neki oblik navikavanja i socijalizacije i u nju sam išao poslijepodne. Ne sjećam se puno iz tog razdoblja, tek jedne djevojčice koja je kasnije sa mnom krenula i u razred, te sata tjelesnog na kojem smo stajali u redu i čekali da bacimo loptu u koš, svako dva puta. Ali sjećam se puta. Mokrih noćnih ulica, osvijetljenog dućana na uglu, znaka s naočalama nad optičarskom trgovinom, velikih prozora banke na drugoj strani ceste, tate koji korača pored mene... Vrlo brzo jesen će postati moje omiljeno godišnje doba. Da, bilo je nešto tužno u onom trenutku u kojem na velikom polju između šume i prvih stambenih zgrada u našem naselju krademo kukuruze i osjetimo kako je ljeto nepovratno otišlo, ili u posljednjoj večeri ljetnih praznika u kojoj ulica nekako neobično opusti i samo mi ostajemo, sjedeći na rubnom kamenu ili zelenoj ogradi i prepričavajući fore iz škole u koju ćemo krenuti već sljedeći dan. A ipak, bilo je nešto neodoljivo privlačno i šarmantno u jutrima punim magle, sitnim kapima kiše na vlažnom asfaltu i malim lokvicama, mirisu prvih jutarnjih peciva, prašnjavim i prljavim autobusima s kojima dolaze učenici-putnici, te još uvijek prekiselim jabukama koje su se nadvijale nad ogradom dvorišta i parkirališta tvornice u Primorskoj ulici, tamo gdje je danas još jedan trgovački centar. Večeri su mirisale na pečene kestene, kuća na prženice, a svijet na maglu. Isto će biti i nešto kasnije, na malo dužem putu, u jednako rano jutro, dok cipelama šutiraš mokro lišće, a poslije gledaš kroz zamagljene gimnazijske prozore i dok silaziš u prizemlje, do kantine, uvijek baciš pogled prema "devetki" ispred koje s prijateljicama stoji djevojčica s najzelenijim očima na svijetu. "Nikada nisam razumjela kako možeš toliko voljeti jesen..." prva je rečenica jednog pisma, koja sasvim dobro opisuje moju tadašnju opčinjenost oblačnim danima, kišom i tankom izmaglicom nad rijekom posipanom lišćem. Rat je počeo u jesen, ali u njemu jeseni nije bilo. Prvi napad na grad bio je u listopadu, koji je suprotno svom imenu bio sunčan i zelen, a umjesto lišćem ulice su prekrivene komadima fasade, cigle i prozorskih stakala. Miholjsko ljeto ubrzo se pretvorilo u zimu, s ranim snijegom i gustim maglama. Četiri godine nije bilo godišnjih doba, a kada je rat završen došla je i jesen, nenadjebivo tužna i s osjećajem da ti je u grlu zauvijek zastala knedla od šljiva iz neke pradavne jeseni u maloj ulici kraj rijeke. Ove godine, jesen je došla u grad točno 1. rujna, negdje predvečer. Poslijepodne su Gademzi, u klasičnom ljetnom danu, proslavili još jednu pobjedu Karlovca, što je po prvi puta nakon 1783. godine da je NK Karlovac pobijedio dva puta za redom. HAŠK je bio vrlo nedostojan suparnik, svladan je s glatkih 4:0, pa smo nakon početnog bodrenja mogli ostatak utakmice provesti u zabavljanju ostalih posjetitelja dalmatinskim melosom. Milozvučno smo pjevušili naš novi hit: Vinko Coce i Gademzi: Svakog jutra oni ustaju... Odmah piju, pivo rakiju... Uz roštilj i Koranu Gademzi se karaju Još da samo cure imaju No, kada je pao mrak, došla je jesen. Ignorirali smo Dane piva, ja sam otišao pogledat kraj rukometa u dvoranu, a ostatak ekipe je zauzeo pozicije u obližnjem bircu. Kada sam krenuo prema njima već je pao mrak, prošao sam preko Dana piva i kupio nešto što mi zovemo srpska pogača, iako nemamo pojma što je zapravo. Dok smo je dijelili, dok je cijeli svijet pio pivo, a ja votku, nekako je postalo jasno da je, eto, došla jesen. Oko nas je bio potpun mrak, mirisalo je na maglu iako je nije bilo, a tamo u daljini nebo su šarali reflektori i svjetlucave kabine lunaparka, tisuće ljudi slijevale su se da gledaju Gibonnija, ili, na drugoj obali rijeke, festival demo bendova, a mi smo ostali sami na terasi birca. Konobarica je unutra čistila stolove, slagala stolice i prala čaše, iza naših leđa bila je samo crna i kad bi svi zašutjeli mogao si zamisliti kako se pod prvim rujanskim vjetrom povijaju klasovi kukuruza na napuštenom polju. Onda je Ivana ustala i otišla na vece. - Ajmo joj se sakrit - lupnuo sam jedinog Rusina na svijetu kojeg poznajem, on se odmah nasmijao, rekli smo to glasnije i već trenutak kasnije, poput djece, otrčali smo iza zida. Sjedili smo na stepenicama, prigušeno se smijali i u očima bili djeca iz jedne davne jeseni koja je trebala doći, a nikada nije i nikada neće.

- 23:57 - Komentari (45) - Isprintaj - #