Marketing
Odjavna špica 23: Jesenska trilogija
(autora prve fotografije, koja prikazuje izlaz iz Vrbanićevog perivoja prema Korani, ne znam. mislim da je riječ o Oliveru Budimiru ili Denisu Stošiću. autor druge fotografije, ulice kralja Tomislava nakon jednog napada, je Dinko Neskusil. autor treće fotografije je jedan od Gademza, poznat pod kodnim imenom Žak)
Prva jesen koje se sjećam, baš tako, kao jeseni, dogodila se kada sam imao pet godina i krenuo sam u malu školu. Bio je to neki oblik navikavanja i socijalizacije i u nju sam išao poslijepodne. Ne sjećam se puno iz tog razdoblja, tek jedne djevojčice koja je kasnije sa mnom krenula i u razred, te sata tjelesnog na kojem smo stajali u redu i čekali da bacimo loptu u koš, svako dva puta. Ali sjećam se puta. Mokrih noćnih ulica, osvijetljenog dućana na uglu, znaka s naočalama nad optičarskom trgovinom, velikih prozora banke na drugoj strani ceste, tate koji korača pored mene...
Vrlo brzo jesen će postati moje omiljeno godišnje doba. Da, bilo je nešto tužno u onom trenutku u kojem na velikom polju između šume i prvih stambenih zgrada u našem naselju krademo kukuruze i osjetimo kako je ljeto nepovratno otišlo, ili u posljednjoj večeri ljetnih praznika u kojoj ulica nekako neobično opusti i samo mi ostajemo, sjedeći na rubnom kamenu ili zelenoj ogradi i prepričavajući fore iz škole u koju ćemo krenuti već sljedeći dan.
A ipak, bilo je nešto neodoljivo privlačno i šarmantno u jutrima punim magle, sitnim kapima kiše na vlažnom asfaltu i malim lokvicama, mirisu prvih jutarnjih peciva, prašnjavim i prljavim autobusima s kojima dolaze učenici-putnici, te još uvijek prekiselim jabukama koje su se nadvijale nad ogradom dvorišta i parkirališta tvornice u Primorskoj ulici, tamo gdje je danas još jedan trgovački centar. Večeri su mirisale na pečene kestene, kuća na prženice, a svijet na maglu.
Isto će biti i nešto kasnije, na malo dužem putu, u jednako rano jutro, dok cipelama šutiraš mokro lišće, a poslije gledaš kroz zamagljene gimnazijske prozore i dok silaziš u prizemlje, do kantine, uvijek baciš pogled prema "devetki" ispred koje s prijateljicama stoji djevojčica s najzelenijim očima na svijetu.
"Nikada nisam razumjela kako možeš toliko voljeti jesen..." prva je rečenica jednog pisma, koja sasvim dobro opisuje moju tadašnju opčinjenost oblačnim danima, kišom i tankom izmaglicom nad rijekom posipanom lišćem.
Rat je počeo u jesen, ali u njemu jeseni nije bilo. Prvi napad na grad bio je u listopadu, koji je suprotno svom imenu bio sunčan i zelen, a umjesto lišćem ulice su prekrivene komadima fasade, cigle i prozorskih stakala. Miholjsko ljeto ubrzo se pretvorilo u zimu, s ranim snijegom i gustim maglama.
Četiri godine nije bilo godišnjih doba, a kada je rat završen došla je i jesen, nenadjebivo tužna i s osjećajem da ti je u grlu zauvijek zastala knedla od šljiva iz neke pradavne jeseni u maloj ulici kraj rijeke.
Ove godine, jesen je došla u grad točno 1. rujna, negdje predvečer. Poslijepodne su Gademzi, u klasičnom ljetnom danu, proslavili još jednu pobjedu Karlovca, što je po prvi puta nakon 1783. godine da je NK Karlovac pobijedio dva puta za redom. HAŠK je bio vrlo nedostojan suparnik, svladan je s glatkih 4:0, pa smo nakon početnog bodrenja mogli ostatak utakmice provesti u zabavljanju ostalih posjetitelja dalmatinskim melosom. Milozvučno smo pjevušili naš novi hit:
Vinko Coce i Gademzi:
Svakog jutra oni ustaju...
Odmah piju, pivo rakiju...
Uz roštilj i Koranu
Gademzi se karaju
Još da samo cure imaju
No, kada je pao mrak, došla je jesen. Ignorirali smo Dane piva, ja sam otišao pogledat kraj rukometa u dvoranu, a ostatak ekipe je zauzeo pozicije u obližnjem bircu. Kada sam krenuo prema njima već je pao mrak, prošao sam preko Dana piva i kupio nešto što mi zovemo srpska pogača, iako nemamo pojma što je zapravo. Dok smo je dijelili, dok je cijeli svijet pio pivo, a ja votku, nekako je postalo jasno da je, eto, došla jesen.
Oko nas je bio potpun mrak, mirisalo je na maglu iako je nije bilo, a tamo u daljini nebo su šarali reflektori i svjetlucave kabine lunaparka, tisuće ljudi slijevale su se da gledaju Gibonnija, ili, na drugoj obali rijeke, festival demo bendova, a mi smo ostali sami na terasi birca.
Konobarica je unutra čistila stolove, slagala stolice i prala čaše, iza naših leđa bila je samo crna i kad bi svi zašutjeli mogao si zamisliti kako se pod prvim rujanskim vjetrom povijaju klasovi kukuruza na napuštenom polju.
Onda je Ivana ustala i otišla na vece.
- Ajmo joj se sakrit - lupnuo sam jedinog Rusina na svijetu kojeg poznajem, on se odmah nasmijao, rekli smo to glasnije i već trenutak kasnije, poput djece, otrčali smo iza zida.
Sjedili smo na stepenicama, prigušeno se smijali i u očima bili djeca iz jedne davne jeseni koja je trebala doći, a nikada nije i nikada neće.
Post je objavljen 05.09.2007. u 23:57 sati.