U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
utorak, 11.09.2007.
Retro: Sladoled od jagode
|
VEČERAS: Odjavna špica 25: Posljednja epizoda (ne propustite!) (ovaj post je jednom davno objavljen na jednom drugom blogu. razmišljao sam već da ga stavim ovdje, jer svakako pripada, a danas je, eto, dan kada je to i prikladno - iz istog razloga današnja Odjavna špica nije objavljena u 23.57, već točno šest godina kasnije)  Na prosinačkom vjetru uzduž Korza lepršaju zastave. U potpunoj tišini taj zvuk podsjeća na lepet ptica u nekom dalekom kraju, u nekom dalekom proljetnom danu. Najviše je trobojnica s crvenom petokrakom, ali ima još i poneka talijanska, kao i stara zastava Slobodne države Rijeka, s bojom karmina na vrhu, zlatnom u sredini i kobaltno plavom na dnu. Još je devet dana ostalo do 1. siječnja 1948. godine, kada će definitivno završiti sva prijelazna razdoblja i grad više neće biti talijanski. Vjetar nosi miris soli s mora i vodenog bilja s Rječine, ljudi se sklanjaju s vječnog propuha i pritišću šešire jače na glavu. Gotovo praznom ulicom kotrlja se letak, nemarno zgnječeni opušci cigareta, ponegdje se stvaraju mali kovitlaci prašine, samo da ubrzo nestanu. Čovjek gleda izloge, nervozno lupka cipelama, pali cigaretu i odmah je odbacuje, promatra grafite narodnooslobodilačke borbe, umorne lučke radnike u daljini, popucale kamene ploče na Korzu, olovno nebo i bijele rubove čvrsto zakračunatih prozora. Prvi dani zime mirišu na bolničku sobu, na zrak s jedva primjetnih par kapljica etera negdje u operacijskoj sali i čini mu se kako čuje plač djeteta. Mlada djevojka u ugrijanoj bolničkoj sobi ne razmišlja o onome što je bilo prije. Ili barem uspješno laže samu sebe. Ne razmišlja o svim neuspješnim trudnoćama, ne razmišlja o mrtvorođenoj bebi, a najviše od svega ne razmišlja o djevojčici pokopanoj sa samo par mjeseci života. Razmišlja samo o njoj. A ona je tu da se rodi. Da glasno zaplače i da kasnije proživi neki svoj život, s osmijesima, suzama, čokoladnom kremom na rubovima usana, nespretnim pljeskanjem ugašenoj svjećici, drvenim igračkama, brižljivo svezanim pletenicama koje dodiruju školsku klupu, zagrljajima, guranju kolica s mlađom sestrom, šetanjima, parkovima, krišom zapaljenim cigaretama, gorkastim okusom pive, slatkastim okusom prvog poljupca, gradovima, jutrima s crvenim prugama na nebu, noćima s gustim snijegom na mračnim ulicama...i jedva primjetnom sjenom u očima, u onim lošim trenucima, kada joj zatreba starija sestra, ona koju je imala tako da je nikada ne upozna.  Malena djevojčica hoda gradom od marcipana. Poskakuje između mame i tate, držeći ih oboje za ruke i visoko podignute glave gleda u grad koji nalikuje na grad iz bajke, s blještavim pročeljima koja izgledaju kao da ih svake noći iznova farbaju. Bez da pusti glas, njen široki osmijeh odzvanja mariborskim ulicama. U tom gradu malena djevojčica naučit će taj čudan, tako sličan a opet potpuno različit jezik, kroz prohladni haustor jedne kuće od marcipana doći će u sobu iza bijelih vrata i stiskati zube dok prima injekcije, trčat će sobama u Gospodskoj 11, češljati lutkice, s malim rukama dugo grickati velike jabuke, slučajno razbijati čaše, smijati se glasno, smočiti plahte znojem i oblozima s octom kad bude imala visoku temperaturu, ponosno sama koračati ulicama do škole, trčati kući s crvenom kemijskom upisanom peticom na testu, imati prve simpatije i izbrisati ono "malena" iz svog opisa. Postat će djevojčica.  Deveti mjesec još uvijek miriše na ljeto, a guste zelene krošnje prekrivaju cijeli Voždovac, dok djevojčica s knedlom u grlu koju nitko neće vidjeti i s lagano drhtavim koljenima koja nikome neće priznati, korača prema srednjoj školi. Svaki novi grad pomalo je hladan, a prvi dan nove škole samo je dodatni razlog za hladnoću dlanova u toplom kasnoljetnom jutru. Sve to, ipak, traje toliko kratko da ponekad ne možeš vjerovati da se doista i zbilo. Ostanu srednjoškolska zezanja, prva markiranja, lupanje srca dok naslonjena na stablo, pod velikom krošnjom lipe, prima prvi poljubac, odlasci u kino, na prve plesnjake, prve kupljene ploče i neke mirne večeri u kojima sjedi na klupi posve sama i razmišlja o životu i svemu lijepom što se još može dogoditi.  Zima je. Oblačići pare probijaju čak i ispod šala, dok iza njih ostaje zgrada željezničkog kolodvora od crvene cigle. Rukama je hladno i u džepovima, a najgušća magla koju je ikada vidjela prekriva grad čiji se obrisi tek naziru uz obalu Kupe na čijoj površini se stvara tanka ledena kora. Ne postoje rijeke, ne postoje parkovi, ne postoji nebo, samo obrisi tog grada, grada od magle. I najčudnija mjesta na svijetu nekom su dom, pomislit će djevojka kada shvati koliko on voli ovaj grad. I najčudnija mjesta na svijetu nekom su dom, pomislit će djevojka kada shvati da nikada neće otići iz ovog grada. Kada se podignu magle, kada svijet odjednom postane blještavo zelen, mirisi lipe i kestena prekriju ulice, a dok se držiš ruku pod ruku i šetaš čini ti se kako nikada nećeš izaći iz parkova, samo na svakoj strani nailaziš na novu rijeku. Možda je do njega, do toga kako govori o gradu, do toga kako govori o njoj, a možda je i do grada u kojem si kao u labirintu iz kojega nikada nećeš izaći, bez obzira da li je vrijeme zelene, parkova i rijeka, ili vrijeme magle. Proći će vrijeme i bolnički prozori bit će zaleđeni, a ona neće razmišljati o pobačajima i liječniku koji je rekao da nikada neće imati djece. Razmišljat će samo o njemu. Na njemu je samo da se rodi i proživi neki svoj život. I pokuša napisati ovo. . A onda, puno kasnije, bilo je vrijeme zelene. Krošnje su blještale, miris pečene ribe širio se ulicom, veslači su trenirali, djeca skakala sa splavi u jedva dovoljno osvježavajuću rijeku, u jednom prevrućem ljetu. A ipak, krošnje su nalikovale na one u bolničkom parku, činilo se da su tamo i vjeverice. Znao je da će umrijeti. Tog poslijepodneva je znao. I nekako je bilo kao da je već umrla. Zažmirio je i zamislio planinu. Visoku stijenu usred proljeća, sa suhom livadom prošaranom tek pokojom biljčicom i rijetkim raznobojnim cvijećem. Dolje je tekao potok, njegov šum čuo se sve do vrha, tu na kraju svijeta, u potpunoj tišini, onakvoj kakvu valjda osjeća Dalaj-Lama. Da je on Dalaj-Lama sjedio bi tu dok se ne bi spustila večer, dok se s udaljenih vrhova ne bi začuo krik orla, a dolje u potoku bacakanje velikih riba. Ali on nije Dalaj-Lama, jebiga. Uostalom, Dalaj-Lama ne psuje. Osim možda u sebi.  Zelena i magla se izmjenjuju i vrijeme ide. Tu na ovom mjestu na fotografiji, u nekom sličnom danu, napravio je prve korake. Prema njoj i prema osmijehu koji je više od bilo čega drugog značio da on to može. Prozorska daska na kojoj je slagala figurice od plastelina sada je prozorska daska nekih drugih ljudi, kao i mala vlažna soba u stančiću pored Korane u kojoj je malenom dječaku izgovarala čudne, tako slične, a opet tako različite slovenske riječi. Prašina pred kućom još uvijek jednako miriše kada ljetni pljusak opere ulične višnje i kruške i po ulici posipa murve. Sve tuge su sebične, ali njemu ipak ponekad jako nedostaje, u onim trenucima kada se dogodi nešto posebno lijepo ili posebno ružno i kada na par sekundi poželi to reći upravo njoj. Zato je najbolje sve ovo završiti s toplim ljetnim poslijepodnevom, u kojem su se tko zna kako našli na već gotovo praznoj tržnici, dok su posljednji prodavači prekrivali zelenim platnom voće i povrće, a ljudi se od vrućine skrivali na rijekama ili u zamračenim prohladnim sobama. Ušli su u slastičarnicu, kupili sladoled, svijet je bio jednostavan, svijet je bio tako obično lijep. Bio je mali i ne sjeća se koji je okus tada najviše volio. Ali sjeća se svoje ruke u njenoj, njenog smijeha kako odzvanja dugačkom praznom ulicom i mirisa sladoleda od jagode koji se raširio cijelim njegovim malim svijetom. Mirisa njenog sladoleda od jagode. |
- 22:30 - Komentari (39) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||