U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

srijeda, 29.08.2007.

Odjavna špica - Retro špica 4: Tišina

TIŠINA (slijedeća epizoda večeras, 5. rujna, u 23.57) Da je bila malo veća, Jelena je mogla vidjeti i zelenu rijeku, bijelu pjenu slapa i, tamo preko rijeke, ljude kako rade u polju. Ovako je vidjela samo žutu livadu koja se protezala u daljinu, sve do mjesta na kojem se, činilo se, spajala s nebom. - To je maslačak – rekla je mama i čvršće je primila za ruku. Šetale su kroz cvijeće, dok je zrak mirisao na ljeto, a negdje jako daleko čulo se jednolično brujanje, čisto i neprekinuto. Jelena je pomislila da je to stroj koji pokreće svijet, tako savršen i vječan da ga nikada ništa ne može pokvariti. U trenutku kada je udario loptu nogom, učinilo mu se da je nekako zaustavio svijet. Nema sumnje da je sve trajalo kraće od sekunde, ali njemu se činilo da je stalo zauvijek. Osjetio je miris trave, znoj na čelu, peckanje na ramenima od predugog izležavanja na slapu pod najjačim suncem...osjetio je i dodir kože i jedva primjetan pritisak lopte na desnoj nozi, čuo automobile kako idu prema moru, razgovor ljudi negdje kraj rijeke i sok od bazge kako se toči u bijelu papirnatu čašu. Vidio je Zoku kako, i ne znajući da je zauvijek uslikan i memoriran, domahuje rukom, dovikuje da mu doda loptu, željan da zabije gol, s onom iskrom u očima, s mokrim, radosnim i napetim pogledom, dok mu lančić poskakuje oko vrata. Vidio je na kraju i crvene oblake na još uvijek plavom nebu, tamo daleko, kako se spajaju s livadom punom žutog cvijeća. Kada se svijet ponovno pokrenuo znao je da će od sada sve ići puno brže i već iste večeri zabolio ga je trbuh kada je pomislio na onu sliku, prvu sliku u svom životu za koju je u punom smislu shvatio da se baš nikada neće ponoviti. Dok ga je gledala kako silazi niz gimnazijske stepenice, Jelenu je zabolio trbuh. Zato se unaprijed nasmijala, doviknula mu «vučeš se ko smrt» i podigla nogu na drugu stepenicu, ko fol da zaveže žniravce na lijevoj tenisici, iako su bili sasvim dobro zavezani. Lupnuo ju je po leđima, a ona je pognute glave još jednom duboko udahnula, do boli pritegnula žniravce i onda se ispravila, pogrešno uvjerena kako je sakrila lagano rumenilo na obrazima. - Idemo skupa doma – pitao je, a ona je klimnula glavom. Kada su otvorili masivna drvena vrata s debelim mutnim staklima, svijet ih je narančasto zabljesnuo. Grad je bezobrazno mirisao na proljeće i vodu i bilo joj je krivo kada je odglumio kavalira i uz smiješni naklon pustio je da prva izađe. Željela je da to bude on, da bude korak ispred nje i da ga zauvijek sačuva u toj slici ispred njih. Jaka žuta svjetla na malom trgu ispred kazališta nisu mogla zavarati činjenicu da je pao mrak, onaj gusti, hladni i magloviti jesenski mrak. Odjednom je stupila korak-dva ispred njega i šutnula kesten, pokupivši usput nogom i par sasušenih listova. Gledao je s leđa kako se igra poput djevojčice i nije znao želi li više da je zagrli ili da dok je svijeta traje ovaj trenutak u kojem je gleda i želi taj zagrljaj. Par sekundi kasnije izbora više nije bilo – okrenula se, stala pred njega i raširila ruke. Nasmijao se i prihvatio zagrljaj. Vrat joj je mirisao na kupine i maglu. Zrakom se širio miris pečenih kestena, a opustjelom cestom prošao je noćni autobus za tko zna gdje. Dok se u daljini čulo jednolično brundanje autobusnog motora, najtiše što je moguće šaptala mu je na uho kako je kao djevojčica s mamom šetala livadom punom maslačaka i u daljini čula jednolično brundanje za koje je mislila da je stroj koji pokreće svijet. Autobusi su išli u suprotnim smjerovima, njen put trajao je dugo, njegov sasvim kratko, prolazili su drugim ulicama, ona kasno noću, on rano ujutro i gledali su različite sive izranjavane zgrade, razbijene cigle posipane uz rub ulice i izrešetane zidove. Gdje je bila livada bilo je blato, gdje je bilo žuto cvijeće bile su lokve prljave vode. Nebo je bilo isto, nebo uvijek bude isto i kad su se u daljini, tamo gdje se spajaju nebo i blato pojavili prvi crveni oblaci, osjetio je kako ga steže u trbuhu. Znao je da nije jedini, vidio je strah u očima onih koji su ove noći ponovno postali dječaci, vidio je i ravnodušne, one napaljene, one s mržnjom u očima, ali nekako je najgore bilo vidjeti one najstarije, čije su oči bile mirne sve dok ne bi pogledale u nekog od njih. Tada bi im se oči ispunile tugom koju valjda ni sami ne bi znali objasniti da ih netko upita. Strah mu je razarao trbuh, a onda ga je Kruno lupio po leđima, široko se osmjehnuo i rekao: - Ajd ne brini kompa, za par dana ćemo sjedit na Korzu, pit pivu i gledat komade. Za par dana se opet vraćamo u svijet – namignuo je. Pogledao ga je, sada sasvim mirno i ravnodušno. - Kao da će više ikada biti svijeta. Ustao je prvi. Gdje je bilo blato bila je livada, gdje su bile lokve prljave vode bilo je žuto cvijeće. Nije željela vidjeti rijeku, bijelu pjenu slapa i polja tamo na drugoj obali, pa je sjela u travu ispunjenu žutim cvjetovima. Zaustavila je disanje, toliko je jako htjela u daljini čuti ono jednolično, čisto i vječno brujanje. Ali, bila je tišina. Takva tišina da ti ne ostane ništa drugo nego da legneš u tu travu, zažmiriš i dišeš sasvim polako i mirno. I na ništa ne misliš nego na to da zbilja nije moralo biti tako.

- 23:57 - Komentari (39) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.08.2007.

Odjavna špica 22: Tjednokraj

(servisne informacije: kao što se može vidjeti u boxu lijevo, sljedeća epizoda Odjavne špice je u srijedu, naravski, u 23.57. U boxu desno možete vidjeti raspored događanja na manifestacijama Dani piva i Nepokoreni grad) (nova Gademz maskotica, za razliku od brojnih navijača s geslom A.C.A.B. ili All Cops Are Bastards, Gademzi su za sada skloniji poruci A.G.A.B. ili All Gademz Are Beautiful) - Gej je okej - kažem dok se vozimo prijevoznim sredstvom koje mi nazivamo katamaran po Korani, sunčamo se, smijemo, zezamo i u krug šaljemo bocu punu istarske medice. - Svi smo mi Ivo Sanader - dodaje neki tip koji stalno priča o tome kako je Sanader gej. U biti, dok mi kružimo Koranom potamnjelom od trave, algi i sličnih pizdarija, na obali se pojavljuju još dva automobila riječkih registracija. Jedan od Riječana koji je bio s nama na katamarančiću odmah veselo skače u vodu i to usred najveće travuljine - nije mogao izdržati da dođemo do obale pa da požuri svojim prijateljima. Ostali ostaju. Mi, onako općenito, svima njima, pjevamo "Riječke, najbolje su čke čke...vole svoje dečke.." Baš nam je kul dok ne skužimo da smo, znači, gejevi. Šalu na stranu, sezona je napokon počela, a u goste su nam došli prijatelji iz Rijeke, točnije sa Sušaka. I to pokazuje da smo gejevi, jer svi znaju da su navijači luđaci koji se mrze i stalno rade sranja, a mi umjesto da dočekamo navijače Orijenta kamenjem, dok nas oni gađaju molotovljevim koktelima i bacaju babe s mosta u Koranu frustrirani što Karlovac nema tramvaja da ih prevrću...mi se družimo. Mi smo ih već dočekali s mesom na roštilju, a oni donose ribu... Previše mesa, previše ribe, previše medice...i previše sunca. Trudimo se navijat jedno 30 minuta, onda zaključimo da sezona, što se nas tiče, može počet i drugi tjedan. Riječani ionako već leže po tribinama, ne navija se baš nikom, tek tu i tamo zapjevamo novi Gademz hit na melodiju Magazina, Jelene Rozge ili nekog huljićevskog spektakla uglavnom: "Ako poludiš I postaneš Gademz Reći će ljudi Sve o tebi najgore Jer ne znaju da ti Voliš popiti Voliš popiti Jebiga Isto ko i mi" (Riječani i mi. Ili Sušačani i mi. Ili Vežičani i mi. Ne znam. Oni i mi uglavnom. Poslije se išlo na Dane piva. Bilo im je super, posebno jednom koji je nestao. Nadam se da se pojavio i pronašao put do Rijeke i da ne baulja tužno Perjasicom, Krnjakom, Lasinjom ili nekom sličnom okolnom metropolom) Fnje fnje fnje "Ja ništa tu ne mogu... ...ja samo to znam" Ako vam netko kaže da u posljednjih par mjeseci najčešće sluša R.E.M., a osim toga Obrint Pas, Los Fastidios...pa onda Mercury Rev, eventualno Poguese...što biste pretpostavili da još ima u playeru? Crvenu jabuku, jel da? Mda. Ali neću se ispričavati. Premda danas misle da su Dalmatinci, pjevaju pjesme o malim barkama, lipim malama i sličnim stvarima (sigurno znaju i šta je to makija), Žera u svakom stihu na kraju dodaje "e!", a nakon svake pjesme kaže nešto poput "fl pno"...ja onu staru prijeratnu Jabuku volem i možete jedino dobit šestarom ako imate nešto protiv. Bježi kišo s prozora E pa ovako... Bude ljeto. Beskrajno ljeto u kojem imaš deset godina i dani su toliko dugi da zapravo ništa od njih ne zapamtiš. Zaboraviš kako je sjediti na panju ispred kuće u bijeloj majici kratkih rukava i lizati sladoled u kornetu...miris roštilja iz susjedskih dvorišta...penjanje na grane ulične višnje...ono kad mama dođe s posla s par kila trešanja, ili tata s povećom lubenicom na ramenu. Zaboraviš sve one nasmijane ljude u svom malom svijetu, u ulici kakve više nigdje nema, s njemačkim i turskim riječima, s proštenjem za Veliku Gospu, s previše slatkim žitom na susjedovoj slavi, s onom starom tetom i njenim fildžanom s nacrtanim polumjesecom i pitanjem "reci ti meni mali, znaš li ti šta je akšam?". Ostane samo vikend kad su "Rakovački susreti" i kad dugo navečer sjedite na nasipu, a nekim čudom miriše na more. S kupališta izlaze starije djevojke, poznaješ jedino Tamaru i baš ona nekako smiješno pleše i govori "a vidi, tako on radi na koncertu". S razglasa svira "Bježi kišo s prozora". Dirlija Par sati nakon poslijepodneva u kojem vam je dobacivao breskve i jabuke sa svog štanda, Hasko i ti ste na pločama. Pod leđima je još uvijek topli beton, iako je odavno pao mrak, iz kafeterije se čuje djevojački smijeh i zveckanje čaša, okrugli žuti mjesec razlomljen je na slapu. Ti, eto, tako ležiš na leđima, Hasko sjedi. Pjeva "Dirliju". Onda za nekih dvjesto tisuća godina bude jesen i Hasko se pretvori u zelenu tablu u gnjecavoj crvenoj zemlji, a ti stojiš u toj istoj zemlji, skroz lagano toneš i gledaš kako dolje po gradu mlataraju granate. Razmišljaš malo da je to ko fol neko živo blato, kao u stripovima, al onda ti se ni to više ne da, nego se pitaš jesi li sanjao ono s "Dirlijom" ili zbilja jednom davno nije bio rat. Nekako s proljeća E, a tamo, u toj Mezopotamiji o kojoj ponekad sanjaš, jer si nekad davno živio tamo, bilo je i proljeće ponekad. Žuta gimnazijska zgrada blještala je na suncu, drveće je razlistalo i cijeli svijet je bio nekako žuto-zeleno-plav. Pred "Galerijom" je bila gužva, unutra se gledao tenis, Monika Seleš je igrala finale Roland Garorsa, bio je veliki odmor, Sale iz Psihomodo Popa ko i uvijek razvaljuje fliper, sjedi se na stolicama ispred kafića, na zidiću pod živicom Gimnazije, toplo je kao da je ljeto, igraš se žniravcima na starkama i slušaš "Nekako s proljeća" s radija. - Jebeš sve ako ja odem na slijedeći sat - kaže Stipe. - A baš - složiš se i dođe ti da se ispružiš preko tog rubnog kamenja pod živicom i zadrijemaš na suncu. Još par sati kasnije, spušta se prvi sumrak, onaj zelenkasti, stare rakovačke kućice izgledaju kao nešto najljepše što ćeš ikada u životu vidjeti, a ti se bezveze vozaš biciklom, kao slučajno, ulicom Žarka Čuića 13. - Lijepo, baš. Neki u školu, a neki se zajebavaju na biciklu - kaže djevojčica u majici na R.E.M. Onda stane pred bicikl, lupka crnom starkom u gumu, a rukama obuhvati guvernal s vanjske strane. - Budeš i ti jednom velika - odgovaram. - Usput, vidjela sam te danas pod velikim odmorom da pjevušiš Jabuku. Ccc, svašta ću još doživjet - pravi se razočarana. - Rekao sam ti već da ćeš imat tečaj Jabuke - kažem joj. I tako. Pričamo pod crvenim nebom o stvarima koje ne znače ništa. Tamo u daljini, iza njene zgrade, u sumraku se gube sjene radnika. Nastaje autoput.

- 23:57 - Komentari (37) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.08.2007.

Odjavna špica 21: O Danima piva...

(a niš, morao sam osvježit da ovo proradi) "Mislim na korak koji je najteži kada je najlakši Koji vodi do onog pravog, jedinog, istinskog..." Hm, da. Više je bila riječ o letu. Išli smo u četvrti razred osnovne škole Dubovac, a četvrti razredi umjesto u novu školu tradicionalno su išli u staru, pod dubovačkim brijegom i Starim gradom. Učionica je bila mračna, učionica je bila topla, a vani je bilo jesenski sivo kada je u razred ušla mama jedne djevojke koja se i tada zvala Danijela Trbović ali je bila sasvim normalna i nije ljudima postavljala pitanja poput "Tko misli da je Alan nova vrsta Forda?". E, njena mama je predavala tjelesni, a mi, učenici četvrtog razreda osnovne škole Dubovac, škole u naselju Karlovačke pivovare, odabrani smo da priredimo plesnu točku uz prve Dane piva. Bilo je dobrovoljno i nikada mi neće biti jasno zašto sam se javio, jer se inače nikada nisam javljao na takve stvari. Kako bilo, na generalnoj probi na glavnom karlovačkom trgu, postalo mi je jasno zašto sam se javio. Jer, kako bi to bilo da propustim priliku da ispadnem idiot pred hrpom ljudi. Naime, u jednom trenutku počinjala je neka vesela muzika, a mi smo formirali "zmiju" u kojoj sam, jasno, ja bio rep. Ladislavov brat Krunoslav imao je vrlo skliske ruke, a nisu ni moje bile puno bolje, tako da sam u jednom zavoju odletio jedno pet metara, zabio se u noge hostesi u narodnoj nošnji koja je držala punu kriglu piva. Kad sam došao doma, s odjećom koja je zaudarala na pivo, stari je samo rekao: - Već si počeo pit? Imaš tek deset godina jebemu. "U meni zveckaju srebrne pare Jer danas je nalik na praznik Na proleće Na svečanost..." U Karlovcu sve stvari valjaju dok su naivne, nevine i pomalo romantične. Tako su naši starci imali sport, još kakav sport. Uzevši u obzir veličinu grada, Karlovac je doslovno bio pravi grad sporta u ondašnjoj Jugoslaviji - u njemu se igralo svjetsko košarkaško prvenstvo, nastupale su NBA zvijezde, u Šancu se igrao Davis Cup, na brdima oko Starog grada svake godine se vozila utrka svjetskog motociklističkog prvenstva...onda su sagradili super dvoranu pa su košarkaši ispali u 117. ligu, odličan stadion pa su nogometaši ispali u 943. ligu, toliko teniskih terena koliko nije imao ni Zagreb, pa su tenisači s radošću ispali u 895. ligu, a motociklisti nisu negdje ispali nego je neki tip pronašao u blizini Starog grada osobito rijetku biljčicu koja postoji samo u Karlovcu i na jednoj visoravni u Boliviji, pa je nestao i motociklizam. Dani piva bili su za nas nešto što je za naše starce bio sport. Karlovac je tada doslovno desetak dana bio središte zemlje koja se zvala Jugoslavija, gostovale su sve pivovare, grad je bio prepun turista, po cijelom gradu se svašta događalo... A i probali smo pivu, naravno. Kada živiš u malom gradu s tako jakom pivovarom onda ne samo da ti roditelji dozvole da popiješ pivu s deset godina, nego te smatraju osobito čudnim i brinu se da s njihovim djetetom nešto nije u redu ako im se piva ne sviđa. E pa, meni se nije sviđala. Sviđalo mi se da na dan otvaranja Dana piva ne možemo izdržati i nervozno sjedimo na stepenicama u srednjem ulazu i onda satima prije početka povorke odlazimo do pivovare i tamo gledamo kako se skupljaju limene glazbe, mažoretkinje, folkloraši, stare pivarske kočije, kako se tovare bačve piva...i žicamo pive. I dobijamo ih. A ako je vikend i nema škole onda ne žicamo, jer svakog dana u 17 sati iz velikog zdenca na trgu teče pivo. No, dobro, žicamo svi osim mene koji tražim žuti polo. Koji nikad ne teče iz zdenca, jebemu. Usput budi rečeno, žuti polo je najbolji žuti sok u povijesti žutih sokova. Fanta je žalosna isprika za žuti sok u usporedbi sa žutim polom. Nije to lokalpatriotizam, jer crni polo je bio najgora kola u svemiru. Trebalo ga je probati samo zato da se vidi što sve ljudski um može smisliti. Tonik je, pak, bio....tonik. Još nisam primjetio razliku kod tonika. Ali žuti polo je legenda. A nisu bili loši ni mali sokovi u tetrapaku Polo limun i Polo naranča koji bi obavezno završavali u ruksacima kada smo išli na školske izlete, no to je neka druga priča... "Mislim na prvi i poslednji odgovor koji ću dobiti... Ako se potrudim... Ako se mnogo i crveno potrudim... Na ovaj dan" Tih desetak dana uglavnom smo živjeli u staroj jezgri, žicajući od staraca pivu (dobro, da, ja sam žicao žuti polo!), visili u lunaparku, ponekad malo svraćali na koncerte, pa se opet vraćali u lunapark, gledali cure... Bah, sad sam se sjetio najbolesnije igre u povijesti čovječanstva. Najgore od svega je bilo što smo bili klinci i bilo je dosta pola pive da se napijemo, s tim da ja nisam popio ni tu polovicu, tako da su svi bili pijani, a ja sam bio jedini trijezni jadnik koji shvaća kakvi smo idioti...ma u biti lažem, ja sam bio prirodni idiot pa mi je isto bilo zabavno. Uglavnom, igra se sastojala od toga da jedan od nas ostane sa strane, dok ostali priđu nekoj curi prema vlastitom izboru i kažu da je on zaljubljen u nju. On pritom nije imao apsolutno nikakvog prava odabira, samo je morao stajat kao jadnik dok mi pristupamo slučajno odabranoj curi i pričamo kako on već danima pati za njom. Tamo kad smo već imali 14-15 godina postali smo totalno retardirani, pa smo znali, dok neki jadnik sav rumen stoji u pozadini, prilazit djevojkama od, recimo, 25 godina, pokazivat im svog prijatelja iz 8.b i govorit o velikoj ljubavi i pjesmama koje joj piše. No, to se pokazalo kao vrlo zanimljivo, jer je poneki od nas tako i dobio pusu od zgodnih starijih djevojaka kojima je to bilo simpatično. Do tada se samo jednom dogodilo da neka cura, naših godina, za mene kaže kako sam baš sladak i šteta što sam joj prišao na tako idiotski način (i sad ti njoj objasni da zapravo nisam), a najbliže uspjehu bio je Marac. Nažalost, nije pazio i uvidio koliko je sasvim zgodna cura zainteresirana za njega, te je ugledavši jednog našeg čudnog prijatelja napravio jako glupu facu i retardiranim i kreštećim glasom zaurlao "BOŠKO!!!" nakon čega je izgubio sve šanse. "dok ležimo na leđima i gledamo... bele oblake na nebu..." Zbog rata, Dani piva nisu održani 1991. i 1992. godine. Onda su par godina održavani na tržnici, tamo gdje je danas Kaufland (bez onako kul krova kao što ima riječki). Bilo je mračno, jako mračno, ratno mračno...ali bili su to Dani piva, ipak. Nekakav dodir s nekim drugim danima koji su bili i koji će, jebeš ga, opet doći. Prvi poslijeratni Dani piva održani su samo koji tjedan nakon oslobađanja, tamo gdje je danas crkva bio je ogroman cirkus Moira Orfei, na Danima piva svirali su Indexi, pjevao je Davorin Popović, mršav i ispijen, tek nedavno izašao iz Sarajeva u kojem je još bio rat, šator je bio prekrcat i bila je to jedina večer u kojoj je više ljudi pjevalo i grlilo se uz pjesme Indexa, nego što su visili po šankovima. Marijan Ban plaćao nam je runde uz riječi "za sve osim za debelog", jer "debeli" ga je tijekom cijelog koncerta zajebavao nešto oko Hajduka, isti "debeli" je nakon drugog koncerta viknuo "Ej, Trio Gušti!?", a kad su se ovi okrenuli rekao im "Super ste, to!", da bi nakon što se ovima na licu pojavio osmijeh što netko napokon cijeni njihov umjetnički izričaj potapšao pjevača po ramenu i rekao "Ej stari...ma super ste kurac". Rukometaši su tada bili fantastični i igrali su u Europi, i baš za vrijeme Dana piva igrali su protiv francuskog Marseilla u kojem je igrao tada najbolji rukometaš svijeta Jackson Richardson, koji je uredno nakon utakmice došao pod šator, umiješao se među ljude i zajebavao se s ekipom do jutra. "zar je to samo laž? zar je to prevara?" Na starim fotografijama ljudi uvijek izgledaju pomalo smiješno. Uz to, izgledaju tako jednostavno i čisto sretni, da te ponekad zaboli što ne možeš nekome tko je upoznao samo neke druge svjetove objasniti da su doista takvi i bili. Možda ne uvijek, ali dovoljno često i dovoljno iskreno da u trenucima kada ugledaju objektiv fotoaparata podignu krigle piva ili se samo još malo šire nasmiješe, kako bi neki drugi ljudi, za 20, 30 ili 50 godina, u nekom još boljem svijetu, vidjeli kako je i njima bilo dobro. Na drugoj fotografiji uz ovaj post, onoj podijeljenoj u dva dijela, na gornjem dijelu vide se pivarske kočije i povorka kako prolaze kraj Šporerove ulice. Ta mala ulica ide skroz do Kupe, u njoj su stare kuće okružene s puno zelenila i pivarskim potokom. Velik broj ljudi iz te ulice cijeli je život proveo radeći u Karlovačkoj pivovari. U njoj je radio i Gogin tata. Goga je djevojka koja je poslužila kao model za jednu sliku s priča s autoputa. Za sliku djevojčice u ratu, pognute glave, na zidiću između dvije trake napuštenog autoputa, dok iza nje sunce pada nad bejzbolskim igralištem i neboderima Grabrika...djevojčice koja zamišljeno crta grančicom nešto u prašini tog zidića i onda podiže glavu, pogleda prema nama, nasmije se i makne pramen kose iza uha, razotkrivajući tako pjegice na licu... Goginog tatu ove je zime ubila Karlovačka pivovara. Ove godine povorka Dana piva prvi puta neće krenuti od pivovare i neće proći Dubovcem. I nekako je beskrajno tužno to da nikome neće nedostajati. A ipak, nije. Nije sve bila prevara. Karlovačka pivovara nekada je bila karlovačka, kao što je i pivo nekada bilo karlovačko, ljudi su na jedan posve drugačiji i jednostavniji način živjeli za tih deset dana i fotoaparati bi na njihovim licima uhvatili osmijehe čak i kada bi ih snimili iz prikrajka, tako da su posve nesvjesni da će se pojaviti na fotografiji. I možda bi u petak valjalo sjesti na stepenice ili nasloniti se neku od platana u Marmontovoj aleji, sjediti tamo s nekim i šutjeti, dok Dubovcem, samo ako znaš kako gledati zatvorenih očiju, prolaze sve one povorke davnih godina, dječaci trče uz pivarske kočije, malene djevojčice sjede na tatinim ramenima i svi, baš svi, s velikim očima gledaju u svijet kojem vjeruju i od kojeg očekuju samo dobre stvari.

- 12:20 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 15.08.2007.

Odjavna špica 20: Od svega pomalo...

(posljednja tri tjedna mi je totalni pakao na poslu, radim od 9 do 21 i valjda je već i to dovoljno da shvatite zašto me nema ovdje, a, nažalost, još manje kod vas. patnja završava u petak i onda se, nadam se, ponovno družimo ;) ) Osamdeset i neke, dok hodamo gradom u kratkim plavim hlačicama istog kroja kao nogometaši sarajevskog Željezničara u duelu s Videotonom protekle sezone i bijelim majicama s izlizanim i ispucalim zelenim natpisom POLO – jači od žeđi, Crijevo i ja zastajemo kod brojnih albanskih slastičarnica, pekara i zlatarni i gledamo kako se zove gazda. Sve je počeo Crijevo kad je na jednoj zlatarni slučajno vidio da se gazda zove Džemaludin Nrec. Danima je pričao o Nrecu, sjedimo, recimo, na stepenicama, pričamo viceve, o super teškom petom razredu koji nas očekuje na jesen i sličnim stvarima, a Crijevo se odjednom počne smijati kao blesav: - Ali...Nrec! Daj razmislite malo! Nrec! I tako u tom opuštenom dječjem ljetu hodamo pustim osunčanim ulicama, prolazimo ispod narančastih tendi na Korzu, ostavljamo tragove u finoj tankoj prašini ugrijanog asfalta i čitamo albanska imena i prezimena. Smijemo se bez predrasuda, onako kako se smiju samo djeca kojoj je smiješno sve što je drugačije, ali sve i završava na tome, jer zašto bi netko mrzio čovjeka sa smiješnim imenom i prezimenom. Tek to bi bilo smiješno. Šehi, Zeko i ostali ekipa su iz pekare u našoj ulici. Već sa šest godina u njoj sami kupujemo kifle pri jutarnjem odlasku u školu, ponekad pod suncem, ponekad u snijegu do koljena, a ponekad na mokrim ulicama, u magli kroz koju se nazire gusti crni dim iz tvorničkog dvorišta. Jednom kad kupim kiflu i Mariji koju uvijek čekam kod one stare kuće i koju mama i tata tuku i nikad joj ne daju novce cijeli razred zeza me da sam zaljubljen u nju, a meni je i dan danas malo krivo što sam tvrdio da nisam. Iako zbilja nisam bio. Ali, ne znam, malo mi je krivo. Ipak, prvi pravi susret sa Šehijem i njegovom ekipicom imamo kad se vraćamo iz šume, a Crijevo (uvijek on) mlatara nekim štapom i razbije znak nad ulazom. Kad nas uhvate, Crijevo kroz krupne suze koje mu se slijevaju niz obraze moli «Sve ću vam reć, samo me nemojte pitat kako se zovem». Kasnije ćemo se sretati uglavnom oko jedan ili još kasnije poslije ponoći. Uvijek ćemo dobiti koju kiflu viška, ponekad bez da i pitamo. Albanci drže i ćevabdžinicu na tržnici, onu u koju tata, mama, brat i ja odlazimo uvijek kad se vraćamo s mora, kupujemo tri po deset i jednu od pet s lukom i za par minuta ulazimo u ugodno prohladan i zamračen stan, mama postavlja one prozirne bakine tanjure na stol i jedemo ćevape u jednom od onih trenutaka u kojima se ne događa ništa posebno i ponekad se pitaš zašto ti se uvijek kada pomisliš na njih u grlu stvori knedla. Malo dalje, albanska je i slastičarnica u kojoj se toliko dugo kupuje zimski sladoled, sve do onog dana u kojem malom dječaku mama kaže da je sad vrijeme za onaj pravi i on će odavno zaboraviti koji mu je bio najdraži okus, ali će se sjećati da je ona uvijek uzimala jagodu. Albanac je i Šimšinani, koji se ne zove tako, ali Andrej ga je tako nazvao. Šimšinani koji ima najčudniji i najbolji umak za hamburger, najjeftiniji hamburger na cijelom svijetu. Albanac mi je probušio i uho, jednog ljeta u kojem je bio rat i čovjek nije znao što bi sa sobom, pa je bilo okej i da si probuši uho, tek toliko da se nešto dogodi. Albanka je i Aferdita koja ima oči boje meda, smije se najljepše na svijetu i flerta s mnogima, ali samo riječima. I nikad nema dečka. Njene prijateljice kažu da ne smije. Jednom sjedimo na pješčanoj plaži pored Korane, vani je mrak, ali na nebu se vidi kako će svanuti za samo par minuta, a Aferdita me gurne ramenom, pokaže prema nebu. - E, ovo sam ja – kaže. Jer, «afer» je pred, a «dita» je dan. Ipak, kada netko spomene Albance prvi koji će mi pasti na um je Veseli Trovač. Suvišno je govoriti kako mu je ime dao Crijevo. Veseli Trovač imao je kiosk s voćem, kolačima i sladoledom ispred kina Luxor, samo pedesetak metara od naše zgrade i cijelo ljeto smo po nekoliko puta dnevno trčali do tamo i kupovali sladoled. Smijao se već kad nas je ugledao u daljini i počinjao u kornete trpati sladoled, jer znao je što ćemo baš svi naručiti. Jednu kuglicu. Od - svega pomalo. I nije važno bilo što to na kraju ispadne više od dvije kuglice, jer bilo je to vrijeme u kojem su postojali ljudi kojima je bilo važnije da se smiju i da se zbog njih smiju djeca. I koji su znali da se nikad ne proda baš sav sladoled i da je bolje podijeliti ga djeci nego kasno navečer bacati u sudoper i ispirati ljetnom vodom, toplom čak i kad otvoriš stranu s plavom točkom. Neposredno pred rat u Karlovac je došao i njegov sin, koji je naučio četiri hrvatske riječi. Uvijek bi nas pozdravio sa «zdravo», čekao da naručimo, dao nam i rekao «izvolte fala đenja». Onda je počeo rat, Veseli Trovač je otišao iz grada, kino je zatvoreno i zapušteno, a kiosk je netko dignuo u zrak, ljudi su pričali da su se to sami Albanci među sobom razračunavali oko toga kome će pripasti dok nekome nije prekipilo pa je kiosk pripao prošlosti kao i sve ostalo iz tih davnih ljeta. U gradu su otvorene nove slastičarnice, s puno boljim sladoledom. Umjesto jednog reda sladoled se nudi u tri ili čak četiri reda s najrazličitijim okusima. Toliko ih ima da mi se čini kako više ne postoji okus koji bi mogli izmisliti. Jedino više nema onog «od svega pomalo» i ljudi koji bi s osmijehom trpali sladoled u kornete čim u daljini ugledaju dječake i djevojčice kako zajapurenih lica hodaju kroz vruće poslijepodne i raspravljaju o nečemu životno važnom za dvanaestogodišnjake.

- 23:57 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 07.08.2007.

Odjavna špica 19: Neki tamo život

Ima tu jedna televizija u Karlovcu. Zove se TV 4 Rijeke. Sav Malnarov trud je nedovoljan i smiješan u usporedbi s time što se može vidjeti na našoj dragoj televiziji. Istina, oni ne žele biti smiješni i bizarni, ali baš zato su legende i među Gademzima polako postaju omiljena televizija. Prepričavati njihove emisije je sulud i besmislen posao, jer se to jednostavno ne može prepričati. Čovjek u sebi mora imati nešto karlovačko (previše vode svuda naokolo, pa i ispod nas) i gademzovsko da može fascinirano buljiti u prilog o tome kako je gradonačelnik hadezeovac posjetio svog prijatelja hadezeovca u njegovoj kući u Rečici, da bude u skupini 20 ljudi koji šute i jedu grickalice i piju, oduševljeno gledajući u ekran dok je emisija u kojoj voditeljica koja ne zna da se gost ne čuje ako ona drži mikrofon pred svojim ustima predstavlja mlade talente ili ona u kojoj baba od 197 godina priča o čemu god joj padne na pamet. A tek da vidite studio koji su u slobodno vrijeme napravili štićenici ustanova za mentalno oboljele u Jankomiru i Vrapču - ili ima neke lude dugine boje u pozadini, ili neke čudne bljeskove, kao u onim internet iluzijama, sve čekaš kad će iskočiti neka stravična faca uz vrisak. Nakon nekoliko godina postojanja, jučer su ipak imali kvalitetnu emisiju. Pustili su višesatnu emisiju sa snimkama iz rata, kako našim, tako i inozemnim. Gledati te vijesti bilo je....pa, nekako strašno. Valjda dok traje rat imaš neku blokadu, postoje trenuci u kojima pucaš, ali generalno gledano imaš blokadu, valjda to tako mora biti jer inače...ne znam. I sjedim tako i gledam dugačak izvještaj SKY Newsa iz Karlovca, gledam ulice posipane fasadom, staklom i krvlju, gledam srušeno drveće, granatama razvaljen Dom za djecu bez roditelja "Vladimir Nazor", mrtvu ženu kako leži kod ulaza u frizerski salon moje rođake, mrtvu djecu u prognaničkom naselju, spaljene krovove u centru, nespretne i rastrgane snimke granata kako padaju, ljudi kako bježe na Korzu, čovjeka bez ruke, djevojčicu u karlovačkoj bolnici, svu u zavojima, koja govori gdje je sve boli, a u lijevom uhu ima slatku malu rinčicu, oko zgloba dječju šarenu narukvicu, ljude kako proviruju iz haustora, čovjeka koji čisti staklo ispred svoje potpuno razbijene trgovine....slušam nespretni britanski način izgovaranja imena mog grada, gledam te slike...i, čudno je, pomalo ne vjerujem da smo to doista bili mi, da je to doista naš život. Mislio sam napisati nešto o obljetnici oslobađanja, ali izgledalo bi sasvim drugačije. Možda bi nalikovalo na slike iz tog izvještaja Sky Newsa, ali sad mi se nekako ne piše o tome.... - Uvijek sam znao da si špijun i da šalješ signale ovima preko - smije se Ivan, dok nam razrednica dijeli slike 2.b razreda Gimnazije Karlovac, na kojima lijeva strana debelih Renatovih naočala hvata bljesak fotoaparata i odbija se u velikom žutom bljesku. Baš kao da daje signale. Ja, kao i obično, žmirim. Eventualno su mi oči vampirski crvene, ali najčešće svi fotografi svijeta okinu baš kad ja trepnem. - Bit će četiri zadatka, po dva iz svakog polugodišta. Za pozitivnu ocjenu morate riješiti dva zadatka iz svakog gradiva - govori na popravnom iz nacrtne geometrije profesorica Golubić. - Znači, moramo riješit sve zadatke - pita Igor. - Ne, niste me slušali - uporna je ova nenadjebivo inteligentna žena i ponavlja isto ono što je rekla. Malo šutimo, a onda Igor ponovno pokušava... - Znači....moramo riješit sve zadatke? Golubićka malo razmišlja o tome što je čula i onda kaže: - No, dobro, može se to i tako reći. Mene, pak, jebu hiperbole. Kraj je školske godine, dobio sam pet iz posljednjeg testa iz matematike, a profesorica Glaser dok mi upisuje ocjenu, govori: - Dobro, to je čvrsta četvorka, ali vidjet ćemo još te hiperbole. ? - Jeste mi zaključili ocjenu? - Pa jesam, četiri, rekla sam ti. - Kakve hiperbole onda? - Pa to si mi imao jedan na početku godine. Šutnja...grčevito stišćem šestar u ruci pod klupom... - Jeste mi zaključili ocjenu? - Pa jesam! Šutnja...osjećam se kao da ću eksplodirat, mrzim čovječanstvo i stanovnike okolnih planeta...ipak, pokušavam polako... - A hiperbole? - Da, to nisi znao. - Zaključili ste mi ocjenu, ali ću, ne znam, za 20 godina dolazit u Gimnaziju da vidimo kaj ćemo s tim hiperbolama? Razred se smije, smije se i profesorica, ali očito je da zbilja ne kuži u čemu je problem. Smijeh u navijačkom autobusu za Jasku u kojoj rukometaši zbog svakodnevnog granatiranja igraju utakmice europskih kupova - protiv Gruzijaca, pa protiv Makedonaca i, onda, protiv Nijemaca koji pristaju doći u Karlovac. Tučnjava naše maskote, uredno obučene kao pčelica, s igračem umaškog Istraturista, krcata dvorana, navijanje, pobjede, transparent "Šujster - legenda živi", namijenjen igraču koji je jedno dvije sezone uspjevao promašiti apsolutno sve udarce na gol, par puta je čak i zaobišao istrčalog golmana i uspjevao pogoditi prečku. Naravno, bio nam je idol, a kasnije je proigrao i došao čak do reprezentacije. Karlovac - Sesvete 8:2, na stadionu zatrpanom snijegom, bejzbol, živčani Zagrepčanin na tenisu koji je pogodio mrežu i počeo nam prigovarat kad smo zapljeskali nakon čega smo do kraja meča pljeskali na svaku njegovu pogrešku, malonogometni turniri u prepunoj dvorani.... Hamburger u Bull-Burgeru, s najboljim umakom otkako su amebe odlučile postati aktivni stanovnici planete, s umakom, istina, koji je bilo nemoguće zadržati unutar peciva. Ćevapi kod Uniona, na visokoj stolici do prozora, s pogledom kroz prorede na roletnama na žutu zgradu i mali trg s elektronskim satom. Kafići od dva slova od kojih je drugo P, čaj od hibiskusa u zimsku večer, Igijevo "Jebala te ta kava iz humanitarne pomoći" u nekom šugavom bircu na autobusnom kolodvoru, Šimšinani u Radićevoj kojem nikad nećemo znati pravo ime, ali ima najjeftiniji i sasvim dobar fast food. Piva, piva, piva, piva....i jedan pelin za mene. Beach Party u Radićevoj, u srušenoj, mračnoj i slupanoj Radićevoj. S jednom jedinom terasicom s par stolova, s izgorjelim krovovima, uništenim fasadama. Beach Party. Svi sa špricama i pištoljima na vodu, mokre ulice, mokre majice, mokre oči, sav onaj smijeh, bake koje s prozora bacaju na nas vrećice pune vode, čovjek s vatrogasnim aparatom punim vode. - Za ovo je trebalo zvat televiziju - kaže Mario, dok smo naslonjeni na daskama zakucani izlog galerije i gledamo nasmijani svijet. - Nije - kaže Goran - nije da ga jebeš. Ovo je samo naše. Koncerti u napuštenom kinu Luxor, najšugavijem klubu svih vremena i najboljem klubu svih vremena. Usred rata, dva ili tri koncerta tjedno, britanski, belgijski, njemački bendovi...Urbanov koncert na moj rođendan, Hladno Pivo na svom početku, Veliki Bijeli Slon, Messerschmit, Vještice... Naš koncert u punom Luxoru, dečki se polako uštimavaju, pokazuju da je okej, ja krenem pozdravljat ljude kad ugledam Zlaju, našeg ritam gitaristu, kako se polako probija kroz ljude. - Jebiga, sreo sam Tonija - kaže i smije se. Mene svrbi šestar, ali se smijem. Doček Nove godine svake subote u bircu preko puta Zapovjedništva, svake jebene subote ljudi dolaze i čekaju Novu godinu. - Dosta više, već smo svi poumirali koliko smo ih dočekali - kaže jedan. Jelenina crvena jakna na kraju parka, crne cipele s nekom mašnicom. - Jel da su mi gej cipele? - Aha. - Trebo si reć da nisu. - Kad jesu. Lagani udarac u rame. Valentina s podvučenim nogama na zidiću između dvije trake napuštenog autoputa, zagledana u pod, pa onda diže pogled i smije se, iza nje je grad, iza nje je sunce, lice joj je u sjeni i pjegice nalikuju na male mrljice. Alma na drvenom mostu, dok štapićem u prašini crta ulice Kaknja, male trgovinice, kućice i brda u kojima su rudnici, a onda ih briše starim crnim starkama, ustaje, kaže "e pa tako", uvlači ruke u džepove i dodaje "ajd idemo na sladoled". Jasna zagrljena s mamom, tamo u daljini, dok oko nebodera u Držićevoj ptice lete po crvenom nebu, nasmijana, u koledž jakni i crvenim starkama. Ivana s pognutom glavom, stisnutim usnama i najmanjom suzom na svijetu u kutu desnog oka, naslonjena na svoj ulaz, pored vrata s polupanim staklom, pored Korane. 7. kolovoza 1995. lako je bilo biti sretan, lako je bilo biti tužan. Sve što bi se o tome pričalo bilo bi patetično, bilo bi glupo. Kasnije, kad su stariji otišli doma, na Korzu, tamo gdje je nekad bila stara autobusna stanica, a danas je mali trg s vodoskokom, gorjela je mala vatra, netko je svirao gitaru, promet je odavno bio zaustavljen, ulice su bile pune papira, vatrogasne pjene, s prozora Radio Karlovca treštali su zvučnici, sviralo je nešto od U2, sjedili smo na rubnom kamenu, s taman koliko treba pritegnutim žniravcima na starkama, s taman koliko treba alkohola u glavi, s taman koliko treba magle u očima. Onda je Ani zadrhtala brada, privukla je noge i zabila glavu među koljena. - Ajd ne plači, pobijedit ćete vi drugi put - rekao je Kruno i pomazio je po leđima, ona se nasmijala, glasno i zvonko, i onda još malo zaplakala, ne zbog onog što je bilo, nego zbog onoga što više nikada neće biti, kao što naprimjer nikada nećemo imati sedamnaest. - Nikad neću otić odavde - rekao je Stipe. - Ti i nisi odavde - nasmijao se Crijevo. Onda su se podjebavali oko toga je li Husje grad ili nije, a meni se činilo kao da sve to gledam kroz neku kameru koja se diže i diže i diže, skroz preko krovova, kao da završava neki film i samo se još čekaju slova odjavne špice pa da gledatelji odahnu, zato jer misle da je sve baš dobro i fino završilo.

- 23:57 - Komentari (40) - Isprintaj - #

subota, 04.08.2007.

Odjavna špica 18: Crni

Shot at 2007-08-04 (stare kuće na obali Kupe, prije skretanja prema našoj ulici, autor fotografije je Denis Stošić) U ona prastara ljeta, dok su u okolici grada vulkani izbacivali lavu, ulicama šetale amebe razmišljajući o smjeru vlastite evolucije, a djeca se još uvijek igrala pred zgradom, bili smo podijeljeni na male i velike dečke. Mali dečki bili smo mi, starosti od 4-5 pa do najviše 7 godina, a veliki dečki bili su odrasli ljudi od svojih 11-12 godina. Jedini u ulicikoji je bio negdje u sredini, izuzevši poglavicu Jakova koji je odabrao da bude poglavica nama klincima, bio je Crni. Veliki dečki kao veliki dečki. Zimi su nam rušili tvrđave od snijega, ljeti uništavali izgrađena skloništa, nisu nam davali da igramo s njima nogomet osim ako im je eventualno trebao golman, a ponekad su nas i direktno maltretirali. Istina, ja sam obično nešto bolje prolazio, jer poseban pik imali su na one koji su se junačili pred njima i na one koji su se posebno bojali i paničarili. Ja sam uglavnom filozofirao i raspravljao s njima, što bi najčešće završilo samo s jednim šamarom, dok su drugi prolazili daleko gore. Naravno, s druge strane veliki dečki uvijek su nas branili od bilo koga iz druge ulice, davali nam prve gutljaje pive ili prve dimove cigarete, dobacivali nam žvakaće i učili nas sve ono što klinci moraju naučiti. Crni je, pak, bio posebno okrutan. Išao je svima na živce taj Crni, valjda zato što je za nas bio prevelik, a za velike dečke bio je klinac, trudio se više od svih njih da nas maltretira i da bude posebno okrutan. Uzimao bi nam dugo skupljane zbirke stripova, gurao nas u koprive na kupskoj obali, dugo nas držao pod vodom na Korani, uglavnom, bio je đubre. Ali, to je bio samo kada je prisutna bila publika. Par puta se dogodilo da rano ujutro izađem van, sjednem na stepenice i onda naiđe on i umjesto da me maltretira pričali bi sasvim normalno o stripovima, nogometu, krađi trešanja i šljiva i ostalim stvarima koje su činile život. Da smo bili malo stariji možda bismo shvatili da je ta njegova dobra strana ona prava strana, da na njoj treba raditi i da je samo usamljen, prestrašen i nesiguran u želji da ga prihvate veliki dečki koji su, uostalom, i nama bili idoli, iako su najčešće bili obične pizde. ***** Kad se gasilo ono ljeto u kojem se dogodilo sve što se uopće u životu može dogoditi po prvi put, ljeto koje će svi i puno godina kasnije nazvati najljepšim ljetom svog života, jednog smo predvečerja krali kukuruze na livadi ispod šume. U zraku je već mirisala rana jesen, osjećali smo onu divlju i nesputanu slobodu kakvu osjećaju samo djeca onih par posljednjih dana prije škole, i smijali smo se ludo i iskreno kako se smiju samo djeca dok bježe od čovjeka kojem su ukrali kukuruze, od jednog od onih ljudi kakvi više ne postoje, koji će psovati i potrčati za nama, ali nas nikada neće uhvatiti, zato jer ni sami to ne žele, žele samo da osjetimo kako je to bježati i pomalo se bojati, pomalo se smijati. Pekli smo te kukuruze na livadi između četiri zgrade kad su kola hitne pomoći ušla u ulicu. Ljetne večeri tih su godina bile pune zvukova, odzvanjao je zvuk lopte nabijene u asfalt, žamor iz uličnih kafića, zveckanje leda u staklenim čašama, smijeh djevojčica, vika dječaka, prvi pozivi roditelji s balkona, televizija ili radio treštali su iza širom otvorenih balkonskih vrata. Nije to bilo vrijeme u kojem su noći tihe i nečiji vrisak propara tišinu, tako da se nakratko naježiš i onda ga streseš sa sebe kao crnu slutnju za koju još nije vrijeme, ne tebi. Zato smo nastavili peći kukuruze, pričati viceve, polako su u razgovor ulazile i školske teme, kao i uvijek tih posljednjih dana praznika počinjali smo prepričavati provale iz škole. Tek drugog jutra saznali smo da je poginuo Crni. Sjedili smo na zelenoj ogradi, Crijevo i ja, a neki su ljudi, valjda muž i žena, gledali tu osmrtnicu, muškarac je šutio, a ženi su se oči samo malo napunile suzama u onoj sekundi u kojoj je proživjela sve ono što se može dogoditi njenom djetetu. Možda će kasno te večeri opet smišljati najgore stvari za svog dječaka ili djevojčicu, tako da se nikada ne dogode, jer utješna je ona poslovica koja kaže da se nikada ne dogodi ono što odbrineš unaprijed. - To je bio naš prijatelj - rekao je Crijevo, a jutro je mirisalo posve neodređeno, kao kad otklopiš čašicu jogurta i čini ti se da osjetiš miris iako ga zapravo nema. ***** Sprovod je bio velik, kako to već bude kada umru dječaci. Peklo je posljednje ljetno sunce, prosipalo se i par kapi kiše, blještale su bijele košulje među crnim odijelima. Valjda je pola grada bilo na groblju tog poslijepodneva. Izgrlili su se, isplakali, a na kraju dugo držali ruku u ruci, tapšali se po ramenima i zauvijek se oprostili jedni od drugih, tako da im za par dana bude lakše da se zamrze i zaborave cijeli jedan svijet. Odlazili su šutke s groblja, kroz poslijepodne koje je mirisalo na jabuke, cimet i pečene kestene. Odlazili su od svoje posljednje obične tuge, koju su cijeli taj dan napuhavali do krajnjih granica, kao da su znali da će već sutra, kad prva granata padne na grad, svaka čista tuga postati posve besmislena. Starci od Crnog prije tih prvih granata otići će iz grada. Zaključat će vrata njegove sobe, s posterima na zidu, stripovima pobacanim po podu i stolu, s igračkama, loptama i knjigama. Možda će biti među onima koji pucaju po gradu, možda je baš njegov stari ispalio onu granatu koja je pogodila njihovu zgradu, možda je ubio nekog, možda je ubio mnoge. Bilo bi lako to pomisliti, lako i bezbolno. I za njih i za nas. A ipak, ne mogu a da ne razmišljam o tome kako nije bilo ništa od toga, kako sjede negdje za nekim stolom, pod mutnim svjetlom, drže se za ruke na njegov rođendan i razmišljaju o onim posterima na zidu i stripovima koje nisu fino i uredno složili, Zlatnu seriju na jednu, a Lunov Magnus strip na drugu hrpu. I sve to po brojevima, tako da neko dijete koje će doći u njihov stan noću ne misli na svoju spaljenu sobu negdje u Slunju, Nuštru ili možda Prijedoru, nego guta te stripove raširenih očiju i mirno zaspi nakon što Zagor, Teks Viler i Komandant Mark razvale sve razbojnike ovog svijeta.

- 23:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 03.08.2007.

Putopis: More u karlovačkoj okolici

Shot with CYBERSHOT at 2007-08-03 Nakon što sam prva tri radna dana proveo u redakciji od 9 do 21, zaključivši da ne samo da nemam ljeto, nego nemam ni život uopće, četvrtog dana došlo je do iznenadnog spajanja karlovačkog i sisačkog izdanja, te smo morali biti gotovi već do 16 sati. O količini stresa, nevjerojatnoj histeriji i žurbi, te trenutku u kojem je pao sustav, izgubilo se sve što smo do tad napravili, pa sam mirno rekao "okej, ja sad idem kući" ali su mi se zli ljudi smijali tako da sam morao ostati tamo, rezignirano glumiti glavnog urednika (budući je pravi glavni urednik otišao tri tjedna na more, jer pravi glavni urednici imaju život i ljeto, a nepravi glavni urednici nemaju) i razmišljati o tome kako bi bilo sasvim kul da dobijem upalu slijepog crijeva, slomim obje noge ili barem podletim pod traktor Ivana Janžetića iz Husja, jer onda ne bih trebao ići na posao. Istina, ova tri tjedna imaju i svoj mali gušt u činjenici da je riječ o staroj/novoj redakciji, pa sam šef duplo starijim tipovima koji su me prije nekoliko godina poprilično zajebavali i šikanirali zbog činjenice da sam vrlo nekvalitetno obavljao svoje novinarske zadatke poput kupovanja čokolada glavnoj urednici, pranja automobila šefu dopisništva ili zalijevanja redakcijskog cvijeća. Mada, ja bih ipak radije ljeto. Kako bilo, nalikovao sam na lik iz crtića kada sam u 16 sati, sa živčanim tikovima, zaključavao vrata redakcije. Došao sam kući baš u trenutku kada je počinjala nekakva humoristična serija i zaključio sam da je idealno za opuštanje da to pogledam i onda odem spavat do navečer, kada mogu otić van i napit se s Gademzima. Serija još nije završila, ja sam već spavao, kad je zazvonio mobitel. Zvala je Zla I Okrutna Žena. Javila mi je kako su njenog dragog hitno poslali u Lasinjski Sjeničak, jer je tamo veliki požar. Tješeći se kako nisam idiot, već ne zovem kolege zbog svog vodenjačkog altruizma, nazvao sam fotoreporterku, izašao na ulicu i tužnim pogledom pratio šest ili sedam vatrogasnih vozila kako s upaljenim sirenama jure prema požarištu. Okrenuo sam 93... - Vatrogasna postrojba grada Karlovca, izvolite. - Dobar dan, ovdje Catcher, novinar Šestarskog lista, vidio sam da puno vaših vozila juri po cestama. To imate neki reli, jel da? Ili se samo zajebavate - pitao sam u nadi kako se možda zbilja baš to događa. - Ne, ne, velik je požar u Lasinjskom Sjeničaku. ...... ...... Na rubu suza, ipak sam nastavio razgovor: - Striček, a di je to? - Idete na Popović Brdo, pa Skakavac, onda skrenete prema mjestu Suzići, pa pređete drveni most i onda skrenete lijevo. - Aha, to sam i mislio. Tijekom vožnje s fotoreporterkom zaključili smo kako prilično dobro i stoički podnosimo našu patnju, čak smo se i zezali, pa smo primjerice nazvali frendicu koja inače prati općinu Lasinja i rekli joj kako gori pola Lasinje i kako je Urednik Svih Urednika zvao iz Zagreba i urlao da tko prati Lasinju i da taj više nikad ne mora doć na posao. Ona je počela plakat, a nama je odmah bilo lakše. Dobro, nije, rekli smo joj da se šalimo malo prije nego je počela plakat. Putem smo ustanovili nekoliko stvari: 1) Lasinjski Sjeničak je u zabačenim dijelovima gdje ljudska noga, barem moja, još nije kročila. 2) Tamo je bio rat i tamo je sigurno sve minirano. 3) Tamo živi egzotični narod - Srbi. O Srbima smo svašta čuli, ali se još nikada nismo susreli s njima, pa smo iz prtljažnika za svaki slučaj izvadili mačete, sprej za omamljivanje i malu vrećicu prepunu ogledalaca, klikera i sličnih svjetlucavih drangulija kako bismo ih mogli podmititi. Onda smo skužili da se vozimo i vozimo i vozimo, pa smo se prepali da smo zalutali. - Ajd pitaj onu babu - rekla je fotoreporterka i počela usporavati. - Ne! Čekaj! Kaj ako je ona Srb? Fotoreporterka se počela smijati, a ja sam se pitao hoće li joj biti tako smiješno i kad joj glavu smanje na veličinu jabuke i zabiju na štapinu na ulazu u selo. Ona je stala, a ja sam spustio prozor za tri milimetra i s krajnjim oprezom pitao Babu Srb: - Oprostite, jel ovo put za Lasinjski Sjeničak? - Da da, samo naprijed do mosta i onda lijevo - rekla je Baba Srb, a ja sam brzo, za svaki slučaj, opet zatvorio prozor. Kad smo došli do mosta tamo je bila neka kuća, a fotoreporterka je opet zaustavila auto. Prokleta kuća opet je bila s moje strane i opet sam ja morao izlagati svoj život pogibelji i pitati vrlo zgodnu djevojku kuda trebamo ići kako bismo došli do požara. Njena vrlozgodnoća nije me opila, jer sam znao kako je i ona Srb i kako će me, ako samo slučajno skrenem pogled na sekundu, udariti buzdovanom i probudit ću se u kazanu punom povrća, ustanovivši kako je vrlo glupa pretpostavka da kanibali ne vole mrkvu, kupus i papriku i, općenito, ne koriste začine. Srb djevojka rekla nam je da skrenemo nakon 500 metara, a mi smo se kilometar i pol kasnije veselo smijali zaključivši kako Srbi ne znaju koliko je 500 metara. Onda smo skrenuli u šumu. Polagano smo se uspinjali makadamskim putićem, uspinjali, uspinjali i uspinjali.... - Ej - rekoh fotoreporterki - kaj misliš, možda Srbi ipak znaju koliko je 500 metara? I tako smo se našli usred šumetine, oko nas gori par požara, a mi nemamo pojma gdje točno i na kojoj strani, mobitel nema signala... - Ah, napokon smo na moru - rekoh veselo. - Kaj? - Pa ono, požari usred šume, možda čak saznamo što je makija! - Tko? - Pa znaš ono kako uvijek izgori makija. Ono, izgorjelo je par hektara borove šume, tri imanja, dvije kuće i makija. Makija je sigurno nešto kul, iako nitko ne zna što je to. Onda smo počeli brinut da će se požari proširit do nas, kao i da je sve ovo oko nas minirano, pa nećemo samo izgorjet, nego ćemo se pretvorit u komete kad u plamenu stanemo na minu. - Ma ne brini - tješio sam kolegicu - pa nismo Česi. - Kakve to ima veze???? - Pa ono, ljeti u Hrvatskoj umiru samo Česi. Na kraju smo se ipak vratili na pravi put i došli do vatrogasaca. No, nismo bili sigurni da li su to obični vatrogasci vulgaris ili možda Srbi. Zato sam iz auta uzeo vrećicu s ogledalcima, klikerima i ogrlicama od šarenog stakla i polako im prišao. - Dobar dan... Gledali su me, a tišina je bila sablasna, čulo se samo pucketanje borova i, vjerojatno, makije. - Dobar dan - rekao je jedan. - Jeste li vi Srbi - pitao sam i ispružio ruku punu svjetlucavih stvarčica. - Ne, mi smo iz Donjeg Sredičkog - rekao je vatrogasac, a onda primjetio stvarčice - Joj, kaj ti je to? Joža, dojdi amo, gle kaj ovaj ima! Pošto ti ova ogrlica? Jedva smo uspjeli objasniti zašto smo došli i trenutak kasnije razgovarao sam sa zapovjednikom Javne vatrogasne postrojbe grada Karlovca. Pročistio sam grlo i počeo: - Jel stradala makija? Pogledao me kao kretena i objasnio mi kako u Karlovcu nema makije, iako je priznao kako ni on baš nije siguran što je to zapravo i jesu li to ovi na moru izmislili. Nastavio sam razgovor. - Rekli su nam da je ovo područje na kojem žive Srbi... Gledao me s nevjericom, čekao nastavak, a onda promucao zbunjeno... - Da, ovaj...šta s tim? - Jeste li imali kakvih problema? Ima li poginulih? Da li je nekom od vaših kolega glava smanjena na veličinu jabuke? Ili su miroljubivi? Je li vam poglavica sela ponudio kćerku na udaju? Pogled glavnog vatrogasca odavao je kako je trenutno beskrajno tužan zbog činjenice da je živ, ali umjesto da se rasplače rekao mi je: - Gledaj, napiši kako smo dojavu o požaru dobili u 14.30, na terenu su postrojbe desetak društava s područja Karlovca i Lasinje. U ovom trenutku gori nekoliko manjih požara, trudimo se da ih stavimo pod kontrolu. Nema dojava o stradalima, no izgorjele su dvije kuće, od čega jedna naseljena. - Srbima? - ŠTA SRBIMA????? - izderao se ovaj neugodan čovjek. - Jel naseljena Srbima? Ušao je u kombi, zatvorio vrata i odjurio prema požaru. - Možda je i on Srb pa si ga uvrijedio - rekla je fotoreporterka. - Ma nije. Vidiš da nosi odjeću i obuću, ima mobitel i sve to. - Hm - zamišljeno je kazala i pogledala negdje u daljinu, gdje su se iz šume i nepristupačnih brdovitih dijelova uzdizali oblaci gustog dima. Lasinjski Sjeničak je gorio, možda je tu negdje bila i makija, a naš boravak na moru je završio. Morali smo se vratiti u Karlovac i u život bez ljeta.

- 09:43 - Komentari (23) - Isprintaj - #