Marketing
Odjavna špica 22: Tjednokraj
(servisne informacije: kao što se može vidjeti u boxu lijevo, sljedeća epizoda Odjavne špice je u srijedu, naravski, u 23.57. U boxu desno možete vidjeti raspored događanja na manifestacijama Dani piva i Nepokoreni grad)
(nova Gademz maskotica, za razliku od brojnih navijača s geslom A.C.A.B. ili All Cops Are Bastards, Gademzi su za sada skloniji poruci A.G.A.B. ili All Gademz Are Beautiful)
- Gej je okej - kažem dok se vozimo prijevoznim sredstvom koje mi nazivamo katamaran po Korani, sunčamo se, smijemo, zezamo i u krug šaljemo bocu punu istarske medice.
- Svi smo mi Ivo Sanader - dodaje neki tip koji stalno priča o tome kako je Sanader gej.
U biti, dok mi kružimo Koranom potamnjelom od trave, algi i sličnih pizdarija, na obali se pojavljuju još dva automobila riječkih registracija. Jedan od Riječana koji je bio s nama na katamarančiću odmah veselo skače u vodu i to usred najveće travuljine - nije mogao izdržati da dođemo do obale pa da požuri svojim prijateljima.
Ostali ostaju.
Mi, onako općenito, svima njima, pjevamo "Riječke, najbolje su čke čke...vole svoje dečke.."
Baš nam je kul dok ne skužimo da smo, znači, gejevi.
Šalu na stranu, sezona je napokon počela, a u goste su nam došli prijatelji iz Rijeke, točnije sa Sušaka. I to pokazuje da smo gejevi, jer svi znaju da su navijači luđaci koji se mrze i stalno rade sranja, a mi umjesto da dočekamo navijače Orijenta kamenjem, dok nas oni gađaju molotovljevim koktelima i bacaju babe s mosta u Koranu frustrirani što Karlovac nema tramvaja da ih prevrću...mi se družimo. Mi smo ih već dočekali s mesom na roštilju, a oni donose ribu...
Previše mesa, previše ribe, previše medice...i previše sunca. Trudimo se navijat jedno 30 minuta, onda zaključimo da sezona, što se nas tiče, može počet i drugi tjedan. Riječani ionako već leže po tribinama, ne navija se baš nikom, tek tu i tamo zapjevamo novi Gademz hit na melodiju Magazina, Jelene Rozge ili nekog huljićevskog spektakla uglavnom:
"Ako poludiš
I postaneš Gademz
Reći će ljudi
Sve o tebi najgore
Jer ne znaju da ti
Voliš popiti
Voliš popiti
Jebiga
Isto ko i mi"
(Riječani i mi. Ili Sušačani i mi. Ili Vežičani i mi. Ne znam. Oni i mi uglavnom. Poslije se išlo na Dane piva. Bilo im je super, posebno jednom koji je nestao. Nadam se da se pojavio i pronašao put do Rijeke i da ne baulja tužno Perjasicom, Krnjakom, Lasinjom ili nekom sličnom okolnom metropolom)
Fnje fnje fnje
"Ja ništa tu ne mogu...
...ja samo to znam"
Ako vam netko kaže da u posljednjih par mjeseci najčešće sluša R.E.M., a osim toga Obrint Pas, Los Fastidios...pa onda Mercury Rev, eventualno Poguese...što biste pretpostavili da još ima u playeru?
Crvenu jabuku, jel da?
Mda.
Ali neću se ispričavati. Premda danas misle da su Dalmatinci, pjevaju pjesme o malim barkama, lipim malama i sličnim stvarima (sigurno znaju i šta je to makija), Žera u svakom stihu na kraju dodaje "e!", a nakon svake pjesme kaže nešto poput "fl pno"...ja onu staru prijeratnu Jabuku volem i možete jedino dobit šestarom ako imate nešto protiv.
Bježi kišo s prozora
E pa ovako...
Bude ljeto.
Beskrajno ljeto u kojem imaš deset godina i dani su toliko dugi da zapravo ništa od njih ne zapamtiš. Zaboraviš kako je sjediti na panju ispred kuće u bijeloj majici kratkih rukava i lizati sladoled u kornetu...miris roštilja iz susjedskih dvorišta...penjanje na grane ulične višnje...ono kad mama dođe s posla s par kila trešanja, ili tata s povećom lubenicom na ramenu.
Zaboraviš sve one nasmijane ljude u svom malom svijetu, u ulici kakve više nigdje nema, s njemačkim i turskim riječima, s proštenjem za Veliku Gospu, s previše slatkim žitom na susjedovoj slavi, s onom starom tetom i njenim fildžanom s nacrtanim polumjesecom i pitanjem "reci ti meni mali, znaš li ti šta je akšam?".
Ostane samo vikend kad su "Rakovački susreti" i kad dugo navečer sjedite na nasipu, a nekim čudom miriše na more. S kupališta izlaze starije djevojke, poznaješ jedino Tamaru i baš ona nekako smiješno pleše i govori "a vidi, tako on radi na koncertu".
S razglasa svira "Bježi kišo s prozora".
Dirlija
Par sati nakon poslijepodneva u kojem vam je dobacivao breskve i jabuke sa svog štanda, Hasko i ti ste na pločama. Pod leđima je još uvijek topli beton, iako je odavno pao mrak, iz kafeterije se čuje djevojački smijeh i zveckanje čaša, okrugli žuti mjesec razlomljen je na slapu.
Ti, eto, tako ležiš na leđima, Hasko sjedi. Pjeva "Dirliju".
Onda za nekih dvjesto tisuća godina bude jesen i Hasko se pretvori u zelenu tablu u gnjecavoj crvenoj zemlji, a ti stojiš u toj istoj zemlji, skroz lagano toneš i gledaš kako dolje po gradu mlataraju granate. Razmišljaš malo da je to ko fol neko živo blato, kao u stripovima, al onda ti se ni to više ne da, nego se pitaš jesi li sanjao ono s "Dirlijom" ili zbilja jednom davno nije bio rat.
Nekako s proljeća
E, a tamo, u toj Mezopotamiji o kojoj ponekad sanjaš, jer si nekad davno živio tamo, bilo je i proljeće ponekad. Žuta gimnazijska zgrada blještala je na suncu, drveće je razlistalo i cijeli svijet je bio nekako žuto-zeleno-plav. Pred "Galerijom" je bila gužva, unutra se gledao tenis, Monika Seleš je igrala finale Roland Garorsa, bio je veliki odmor, Sale iz Psihomodo Popa ko i uvijek razvaljuje fliper, sjedi se na stolicama ispred kafića, na zidiću pod živicom Gimnazije, toplo je kao da je ljeto, igraš se žniravcima na starkama i slušaš "Nekako s proljeća" s radija.
- Jebeš sve ako ja odem na slijedeći sat - kaže Stipe.
- A baš - složiš se i dođe ti da se ispružiš preko tog rubnog kamenja pod živicom i zadrijemaš na suncu.
Još par sati kasnije, spušta se prvi sumrak, onaj zelenkasti, stare rakovačke kućice izgledaju kao nešto najljepše što ćeš ikada u životu vidjeti, a ti se bezveze vozaš biciklom, kao slučajno, ulicom Žarka Čuića 13.
- Lijepo, baš. Neki u školu, a neki se zajebavaju na biciklu - kaže djevojčica u majici na R.E.M. Onda stane pred bicikl, lupka crnom starkom u gumu, a rukama obuhvati guvernal s vanjske strane.
- Budeš i ti jednom velika - odgovaram.
- Usput, vidjela sam te danas pod velikim odmorom da pjevušiš Jabuku. Ccc, svašta ću još doživjet - pravi se razočarana.
- Rekao sam ti već da ćeš imat tečaj Jabuke - kažem joj.
I tako.
Pričamo pod crvenim nebom o stvarima koje ne znače ništa.
Tamo u daljini, iza njene zgrade, u sumraku se gube sjene radnika.
Nastaje autoput.
Post je objavljen 26.08.2007. u 23:57 sati.