Pregled posta

Odjavna špica 21: O Danima piva...

(a niš, morao sam osvježit da ovo proradi)



"Mislim na korak koji je najteži kada je najlakši
Koji vodi do onog pravog, jedinog, istinskog..."

Hm, da. Više je bila riječ o letu.
Išli smo u četvrti razred osnovne škole Dubovac, a četvrti razredi umjesto u novu školu tradicionalno su išli u staru, pod dubovačkim brijegom i Starim gradom.
Učionica je bila mračna, učionica je bila topla, a vani je bilo jesenski sivo kada je u razred ušla mama jedne djevojke koja se i tada zvala Danijela Trbović ali je bila sasvim normalna i nije ljudima postavljala pitanja poput "Tko misli da je Alan nova vrsta Forda?".
E, njena mama je predavala tjelesni, a mi, učenici četvrtog razreda osnovne škole Dubovac, škole u naselju Karlovačke pivovare, odabrani smo da priredimo plesnu točku uz prve Dane piva.
Bilo je dobrovoljno i nikada mi neće biti jasno zašto sam se javio, jer se inače nikada nisam javljao na takve stvari.
Kako bilo, na generalnoj probi na glavnom karlovačkom trgu, postalo mi je jasno zašto sam se javio. Jer, kako bi to bilo da propustim priliku da ispadnem idiot pred hrpom ljudi.
Naime, u jednom trenutku počinjala je neka vesela muzika, a mi smo formirali "zmiju" u kojoj sam, jasno, ja bio rep. Ladislavov brat Krunoslav imao je vrlo skliske ruke, a nisu ni moje bile puno bolje, tako da sam u jednom zavoju odletio jedno pet metara, zabio se u noge hostesi u narodnoj nošnji koja je držala punu kriglu piva.
Kad sam došao doma, s odjećom koja je zaudarala na pivo, stari je samo rekao:
- Već si počeo pit? Imaš tek deset godina jebemu.






"U meni zveckaju srebrne pare
Jer danas je nalik na praznik
Na proleće
Na svečanost..."


U Karlovcu sve stvari valjaju dok su naivne, nevine i pomalo romantične. Tako su naši starci imali sport, još kakav sport. Uzevši u obzir veličinu grada, Karlovac je doslovno bio pravi grad sporta u ondašnjoj Jugoslaviji - u njemu se igralo svjetsko košarkaško prvenstvo, nastupale su NBA zvijezde, u Šancu se igrao Davis Cup, na brdima oko Starog grada svake godine se vozila utrka svjetskog motociklističkog prvenstva...onda su sagradili super dvoranu pa su košarkaši ispali u 117. ligu, odličan stadion pa su nogometaši ispali u 943. ligu, toliko teniskih terena koliko nije imao ni Zagreb, pa su tenisači s radošću ispali u 895. ligu, a motociklisti nisu negdje ispali nego je neki tip pronašao u blizini Starog grada osobito rijetku biljčicu koja postoji samo u Karlovcu i na jednoj visoravni u Boliviji, pa je nestao i motociklizam.
Dani piva bili su za nas nešto što je za naše starce bio sport. Karlovac je tada doslovno desetak dana bio središte zemlje koja se zvala Jugoslavija, gostovale su sve pivovare, grad je bio prepun turista, po cijelom gradu se svašta događalo...
A i probali smo pivu, naravno.
Kada živiš u malom gradu s tako jakom pivovarom onda ne samo da ti roditelji dozvole da popiješ pivu s deset godina, nego te smatraju osobito čudnim i brinu se da s njihovim djetetom nešto nije u redu ako im se piva ne sviđa.
E pa, meni se nije sviđala.
Sviđalo mi se da na dan otvaranja Dana piva ne možemo izdržati i nervozno sjedimo na stepenicama u srednjem ulazu i onda satima prije početka povorke odlazimo do pivovare i tamo gledamo kako se skupljaju limene glazbe, mažoretkinje, folkloraši, stare pivarske kočije, kako se tovare bačve piva...i žicamo pive.
I dobijamo ih. A ako je vikend i nema škole onda ne žicamo, jer svakog dana u 17 sati iz velikog zdenca na trgu teče pivo.
No, dobro, žicamo svi osim mene koji tražim žuti polo. Koji nikad ne teče iz zdenca, jebemu.

Usput budi rečeno, žuti polo je najbolji žuti sok u povijesti žutih sokova. Fanta je žalosna isprika za žuti sok u usporedbi sa žutim polom.
Nije to lokalpatriotizam, jer crni polo je bio najgora kola u svemiru. Trebalo ga je probati samo zato da se vidi što sve ljudski um može smisliti. Tonik je, pak, bio....tonik. Još nisam primjetio razliku kod tonika.
Ali žuti polo je legenda. A nisu bili loši ni mali sokovi u tetrapaku Polo limun i Polo naranča koji bi obavezno završavali u ruksacima kada smo išli na školske izlete, no to je neka druga priča...




"Mislim na prvi i poslednji odgovor koji ću dobiti...
Ako se potrudim...
Ako se mnogo i crveno potrudim...
Na ovaj dan"


Tih desetak dana uglavnom smo živjeli u staroj jezgri, žicajući od staraca pivu (dobro, da, ja sam žicao žuti polo!), visili u lunaparku, ponekad malo svraćali na koncerte, pa se opet vraćali u lunapark, gledali cure...
Bah, sad sam se sjetio najbolesnije igre u povijesti čovječanstva.
Najgore od svega je bilo što smo bili klinci i bilo je dosta pola pive da se napijemo, s tim da ja nisam popio ni tu polovicu, tako da su svi bili pijani, a ja sam bio jedini trijezni jadnik koji shvaća kakvi smo idioti...ma u biti lažem, ja sam bio prirodni idiot pa mi je isto bilo zabavno.
Uglavnom, igra se sastojala od toga da jedan od nas ostane sa strane, dok ostali priđu nekoj curi prema vlastitom izboru i kažu da je on zaljubljen u nju. On pritom nije imao apsolutno nikakvog prava odabira, samo je morao stajat kao jadnik dok mi pristupamo slučajno odabranoj curi i pričamo kako on već danima pati za njom.
Tamo kad smo već imali 14-15 godina postali smo totalno retardirani, pa smo znali, dok neki jadnik sav rumen stoji u pozadini, prilazit djevojkama od, recimo, 25 godina, pokazivat im svog prijatelja iz 8.b i govorit o velikoj ljubavi i pjesmama koje joj piše.
No, to se pokazalo kao vrlo zanimljivo, jer je poneki od nas tako i dobio pusu od zgodnih starijih djevojaka kojima je to bilo simpatično. Do tada se samo jednom dogodilo da neka cura, naših godina, za mene kaže kako sam baš sladak i šteta što sam joj prišao na tako idiotski način (i sad ti njoj objasni da zapravo nisam), a najbliže uspjehu bio je Marac. Nažalost, nije pazio i uvidio koliko je sasvim zgodna cura zainteresirana za njega, te je ugledavši jednog našeg čudnog prijatelja napravio jako glupu facu i retardiranim i kreštećim glasom zaurlao "BOŠKO!!!" nakon čega je izgubio sve šanse.





"dok ležimo na leđima i gledamo...
bele oblake na nebu..."


Zbog rata, Dani piva nisu održani 1991. i 1992. godine. Onda su par godina održavani na tržnici, tamo gdje je danas Kaufland (bez onako kul krova kao što ima riječki).
Bilo je mračno, jako mračno, ratno mračno...ali bili su to Dani piva, ipak. Nekakav dodir s nekim drugim danima koji su bili i koji će, jebeš ga, opet doći.
Prvi poslijeratni Dani piva održani su samo koji tjedan nakon oslobađanja, tamo gdje je danas crkva bio je ogroman cirkus Moira Orfei, na Danima piva svirali su Indexi, pjevao je Davorin Popović, mršav i ispijen, tek nedavno izašao iz Sarajeva u kojem je još bio rat, šator je bio prekrcat i bila je to jedina večer u kojoj je više ljudi pjevalo i grlilo se uz pjesme Indexa, nego što su visili po šankovima.
Marijan Ban plaćao nam je runde uz riječi "za sve osim za debelog", jer "debeli" ga je tijekom cijelog koncerta zajebavao nešto oko Hajduka, isti "debeli" je nakon drugog koncerta viknuo "Ej, Trio Gušti!?", a kad su se ovi okrenuli rekao im "Super ste, to!", da bi nakon što se ovima na licu pojavio osmijeh što netko napokon cijeni njihov umjetnički izričaj potapšao pjevača po ramenu i rekao "Ej stari...ma super ste kurac".
Rukometaši su tada bili fantastični i igrali su u Europi, i baš za vrijeme Dana piva igrali su protiv francuskog Marseilla u kojem je igrao tada najbolji rukometaš svijeta Jackson Richardson, koji je uredno nakon utakmice došao pod šator, umiješao se među ljude i zajebavao se s ekipom do jutra.





"zar je to samo laž?
zar je to prevara?"


Na starim fotografijama ljudi uvijek izgledaju pomalo smiješno.
Uz to, izgledaju tako jednostavno i čisto sretni, da te ponekad zaboli što ne možeš nekome tko je upoznao samo neke druge svjetove objasniti da su doista takvi i bili.
Možda ne uvijek, ali dovoljno često i dovoljno iskreno da u trenucima kada ugledaju objektiv fotoaparata podignu krigle piva ili se samo još malo šire nasmiješe, kako bi neki drugi ljudi, za 20, 30 ili 50 godina, u nekom još boljem svijetu, vidjeli kako je i njima bilo dobro.

Na drugoj fotografiji uz ovaj post, onoj podijeljenoj u dva dijela, na gornjem dijelu vide se pivarske kočije i povorka kako prolaze kraj Šporerove ulice.
Ta mala ulica ide skroz do Kupe, u njoj su stare kuće okružene s puno zelenila i pivarskim potokom.
Velik broj ljudi iz te ulice cijeli je život proveo radeći u Karlovačkoj pivovari.
U njoj je radio i Gogin tata.
Goga je djevojka koja je poslužila kao model za jednu sliku s priča s autoputa. Za sliku djevojčice u ratu, pognute glave, na zidiću između dvije trake napuštenog autoputa, dok iza nje sunce pada nad bejzbolskim igralištem i neboderima Grabrika...djevojčice koja zamišljeno crta grančicom nešto u prašini tog zidića i onda podiže glavu, pogleda prema nama, nasmije se i makne pramen kose iza uha, razotkrivajući tako pjegice na licu...

Goginog tatu ove je zime ubila Karlovačka pivovara.

Ove godine povorka Dana piva prvi puta neće krenuti od pivovare i neće proći Dubovcem.
I nekako je beskrajno tužno to da nikome neće nedostajati.

A ipak, nije.
Nije sve bila prevara.
Karlovačka pivovara nekada je bila karlovačka, kao što je i pivo nekada bilo karlovačko, ljudi su na jedan posve drugačiji i jednostavniji način živjeli za tih deset dana i fotoaparati bi na njihovim licima uhvatili osmijehe čak i kada bi ih snimili iz prikrajka, tako da su posve nesvjesni da će se pojaviti na fotografiji.

I možda bi u petak valjalo sjesti na stepenice ili nasloniti se neku od platana u Marmontovoj aleji, sjediti tamo s nekim i šutjeti, dok Dubovcem, samo ako znaš kako gledati zatvorenih očiju, prolaze sve one povorke davnih godina, dječaci trče uz pivarske kočije, malene djevojčice sjede na tatinim ramenima i svi, baš svi, s velikim očima gledaju u svijet kojem vjeruju i od kojeg očekuju samo dobre stvari.





Post je objavljen 23.08.2007. u 12:20 sati.