U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
petak, 03.08.2007.
Putopis: More u karlovačkoj okolici
 Shot with CYBERSHOT at 2007-08-03 Nakon što sam prva tri radna dana proveo u redakciji od 9 do 21, zaključivši da ne samo da nemam ljeto, nego nemam ni život uopće, četvrtog dana došlo je do iznenadnog spajanja karlovačkog i sisačkog izdanja, te smo morali biti gotovi već do 16 sati. O količini stresa, nevjerojatnoj histeriji i žurbi, te trenutku u kojem je pao sustav, izgubilo se sve što smo do tad napravili, pa sam mirno rekao "okej, ja sad idem kući" ali su mi se zli ljudi smijali tako da sam morao ostati tamo, rezignirano glumiti glavnog urednika (budući je pravi glavni urednik otišao tri tjedna na more, jer pravi glavni urednici imaju život i ljeto, a nepravi glavni urednici nemaju) i razmišljati o tome kako bi bilo sasvim kul da dobijem upalu slijepog crijeva, slomim obje noge ili barem podletim pod traktor Ivana Janžetića iz Husja, jer onda ne bih trebao ići na posao. Istina, ova tri tjedna imaju i svoj mali gušt u činjenici da je riječ o staroj/novoj redakciji, pa sam šef duplo starijim tipovima koji su me prije nekoliko godina poprilično zajebavali i šikanirali zbog činjenice da sam vrlo nekvalitetno obavljao svoje novinarske zadatke poput kupovanja čokolada glavnoj urednici, pranja automobila šefu dopisništva ili zalijevanja redakcijskog cvijeća. Mada, ja bih ipak radije ljeto. Kako bilo, nalikovao sam na lik iz crtića kada sam u 16 sati, sa živčanim tikovima, zaključavao vrata redakcije. Došao sam kući baš u trenutku kada je počinjala nekakva humoristična serija i zaključio sam da je idealno za opuštanje da to pogledam i onda odem spavat do navečer, kada mogu otić van i napit se s Gademzima. Serija još nije završila, ja sam već spavao, kad je zazvonio mobitel. Zvala je Zla I Okrutna Žena. Javila mi je kako su njenog dragog hitno poslali u Lasinjski Sjeničak, jer je tamo veliki požar. Tješeći se kako nisam idiot, već ne zovem kolege zbog svog vodenjačkog altruizma, nazvao sam fotoreporterku, izašao na ulicu i tužnim pogledom pratio šest ili sedam vatrogasnih vozila kako s upaljenim sirenama jure prema požarištu. Okrenuo sam 93... - Vatrogasna postrojba grada Karlovca, izvolite. - Dobar dan, ovdje Catcher, novinar Šestarskog lista, vidio sam da puno vaših vozila juri po cestama. To imate neki reli, jel da? Ili se samo zajebavate - pitao sam u nadi kako se možda zbilja baš to događa. - Ne, ne, velik je požar u Lasinjskom Sjeničaku. ...... ...... Na rubu suza, ipak sam nastavio razgovor: - Striček, a di je to? - Idete na Popović Brdo, pa Skakavac, onda skrenete prema mjestu Suzići, pa pređete drveni most i onda skrenete lijevo. - Aha, to sam i mislio. Tijekom vožnje s fotoreporterkom zaključili smo kako prilično dobro i stoički podnosimo našu patnju, čak smo se i zezali, pa smo primjerice nazvali frendicu koja inače prati općinu Lasinja i rekli joj kako gori pola Lasinje i kako je Urednik Svih Urednika zvao iz Zagreba i urlao da tko prati Lasinju i da taj više nikad ne mora doć na posao. Ona je počela plakat, a nama je odmah bilo lakše. Dobro, nije, rekli smo joj da se šalimo malo prije nego je počela plakat. Putem smo ustanovili nekoliko stvari: 1) Lasinjski Sjeničak je u zabačenim dijelovima gdje ljudska noga, barem moja, još nije kročila. 2) Tamo je bio rat i tamo je sigurno sve minirano. 3) Tamo živi egzotični narod - Srbi. O Srbima smo svašta čuli, ali se još nikada nismo susreli s njima, pa smo iz prtljažnika za svaki slučaj izvadili mačete, sprej za omamljivanje i malu vrećicu prepunu ogledalaca, klikera i sličnih svjetlucavih drangulija kako bismo ih mogli podmititi. Onda smo skužili da se vozimo i vozimo i vozimo, pa smo se prepali da smo zalutali. - Ajd pitaj onu babu - rekla je fotoreporterka i počela usporavati. - Ne! Čekaj! Kaj ako je ona Srb? Fotoreporterka se počela smijati, a ja sam se pitao hoće li joj biti tako smiješno i kad joj glavu smanje na veličinu jabuke i zabiju na štapinu na ulazu u selo. Ona je stala, a ja sam spustio prozor za tri milimetra i s krajnjim oprezom pitao Babu Srb: - Oprostite, jel ovo put za Lasinjski Sjeničak? - Da da, samo naprijed do mosta i onda lijevo - rekla je Baba Srb, a ja sam brzo, za svaki slučaj, opet zatvorio prozor. Kad smo došli do mosta tamo je bila neka kuća, a fotoreporterka je opet zaustavila auto. Prokleta kuća opet je bila s moje strane i opet sam ja morao izlagati svoj život pogibelji i pitati vrlo zgodnu djevojku kuda trebamo ići kako bismo došli do požara. Njena vrlozgodnoća nije me opila, jer sam znao kako je i ona Srb i kako će me, ako samo slučajno skrenem pogled na sekundu, udariti buzdovanom i probudit ću se u kazanu punom povrća, ustanovivši kako je vrlo glupa pretpostavka da kanibali ne vole mrkvu, kupus i papriku i, općenito, ne koriste začine. Srb djevojka rekla nam je da skrenemo nakon 500 metara, a mi smo se kilometar i pol kasnije veselo smijali zaključivši kako Srbi ne znaju koliko je 500 metara. Onda smo skrenuli u šumu. Polagano smo se uspinjali makadamskim putićem, uspinjali, uspinjali i uspinjali.... - Ej - rekoh fotoreporterki - kaj misliš, možda Srbi ipak znaju koliko je 500 metara? I tako smo se našli usred šumetine, oko nas gori par požara, a mi nemamo pojma gdje točno i na kojoj strani, mobitel nema signala... - Ah, napokon smo na moru - rekoh veselo. - Kaj? - Pa ono, požari usred šume, možda čak saznamo što je makija! - Tko? - Pa znaš ono kako uvijek izgori makija. Ono, izgorjelo je par hektara borove šume, tri imanja, dvije kuće i makija. Makija je sigurno nešto kul, iako nitko ne zna što je to. Onda smo počeli brinut da će se požari proširit do nas, kao i da je sve ovo oko nas minirano, pa nećemo samo izgorjet, nego ćemo se pretvorit u komete kad u plamenu stanemo na minu. - Ma ne brini - tješio sam kolegicu - pa nismo Česi. - Kakve to ima veze???? - Pa ono, ljeti u Hrvatskoj umiru samo Česi. Na kraju smo se ipak vratili na pravi put i došli do vatrogasaca. No, nismo bili sigurni da li su to obični vatrogasci vulgaris ili možda Srbi. Zato sam iz auta uzeo vrećicu s ogledalcima, klikerima i ogrlicama od šarenog stakla i polako im prišao. - Dobar dan... Gledali su me, a tišina je bila sablasna, čulo se samo pucketanje borova i, vjerojatno, makije. - Dobar dan - rekao je jedan. - Jeste li vi Srbi - pitao sam i ispružio ruku punu svjetlucavih stvarčica. - Ne, mi smo iz Donjeg Sredičkog - rekao je vatrogasac, a onda primjetio stvarčice - Joj, kaj ti je to? Joža, dojdi amo, gle kaj ovaj ima! Pošto ti ova ogrlica? Jedva smo uspjeli objasniti zašto smo došli i trenutak kasnije razgovarao sam sa zapovjednikom Javne vatrogasne postrojbe grada Karlovca. Pročistio sam grlo i počeo: - Jel stradala makija? Pogledao me kao kretena i objasnio mi kako u Karlovcu nema makije, iako je priznao kako ni on baš nije siguran što je to zapravo i jesu li to ovi na moru izmislili. Nastavio sam razgovor. - Rekli su nam da je ovo područje na kojem žive Srbi... Gledao me s nevjericom, čekao nastavak, a onda promucao zbunjeno... - Da, ovaj...šta s tim? - Jeste li imali kakvih problema? Ima li poginulih? Da li je nekom od vaših kolega glava smanjena na veličinu jabuke? Ili su miroljubivi? Je li vam poglavica sela ponudio kćerku na udaju? Pogled glavnog vatrogasca odavao je kako je trenutno beskrajno tužan zbog činjenice da je živ, ali umjesto da se rasplače rekao mi je: - Gledaj, napiši kako smo dojavu o požaru dobili u 14.30, na terenu su postrojbe desetak društava s područja Karlovca i Lasinje. U ovom trenutku gori nekoliko manjih požara, trudimo se da ih stavimo pod kontrolu. Nema dojava o stradalima, no izgorjele su dvije kuće, od čega jedna naseljena. - Srbima? - ŠTA SRBIMA????? - izderao se ovaj neugodan čovjek. - Jel naseljena Srbima? Ušao je u kombi, zatvorio vrata i odjurio prema požaru. - Možda je i on Srb pa si ga uvrijedio - rekla je fotoreporterka. - Ma nije. Vidiš da nosi odjeću i obuću, ima mobitel i sve to. - Hm - zamišljeno je kazala i pogledala negdje u daljinu, gdje su se iz šume i nepristupačnih brdovitih dijelova uzdizali oblaci gustog dima. Lasinjski Sjeničak je gorio, možda je tu negdje bila i makija, a naš boravak na moru je završio. Morali smo se vratiti u Karlovac i u život bez ljeta. |
- 09:43 - Komentari (23) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||