U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
srijeda, 15.08.2007.
Odjavna špica 20: Od svega pomalo...
(posljednja tri tjedna mi je totalni pakao na poslu, radim od 9 do 21 i valjda je već i to dovoljno da shvatite zašto me nema ovdje, a, nažalost, još manje kod vas. patnja završava u petak i onda se, nadam se, ponovno družimo ;) ) Osamdeset i neke, dok hodamo gradom u kratkim plavim hlačicama istog kroja kao nogometaši sarajevskog Željezničara u duelu s Videotonom protekle sezone i bijelim majicama s izlizanim i ispucalim zelenim natpisom POLO – jači od žeđi, Crijevo i ja zastajemo kod brojnih albanskih slastičarnica, pekara i zlatarni i gledamo kako se zove gazda. Sve je počeo Crijevo kad je na jednoj zlatarni slučajno vidio da se gazda zove Džemaludin Nrec. Danima je pričao o Nrecu, sjedimo, recimo, na stepenicama, pričamo viceve, o super teškom petom razredu koji nas očekuje na jesen i sličnim stvarima, a Crijevo se odjednom počne smijati kao blesav: - Ali...Nrec! Daj razmislite malo! Nrec! I tako u tom opuštenom dječjem ljetu hodamo pustim osunčanim ulicama, prolazimo ispod narančastih tendi na Korzu, ostavljamo tragove u finoj tankoj prašini ugrijanog asfalta i čitamo albanska imena i prezimena. Smijemo se bez predrasuda, onako kako se smiju samo djeca kojoj je smiješno sve što je drugačije, ali sve i završava na tome, jer zašto bi netko mrzio čovjeka sa smiješnim imenom i prezimenom. Tek to bi bilo smiješno. Šehi, Zeko i ostali ekipa su iz pekare u našoj ulici. Već sa šest godina u njoj sami kupujemo kifle pri jutarnjem odlasku u školu, ponekad pod suncem, ponekad u snijegu do koljena, a ponekad na mokrim ulicama, u magli kroz koju se nazire gusti crni dim iz tvorničkog dvorišta. Jednom kad kupim kiflu i Mariji koju uvijek čekam kod one stare kuće i koju mama i tata tuku i nikad joj ne daju novce cijeli razred zeza me da sam zaljubljen u nju, a meni je i dan danas malo krivo što sam tvrdio da nisam. Iako zbilja nisam bio. Ali, ne znam, malo mi je krivo. Ipak, prvi pravi susret sa Šehijem i njegovom ekipicom imamo kad se vraćamo iz šume, a Crijevo (uvijek on) mlatara nekim štapom i razbije znak nad ulazom. Kad nas uhvate, Crijevo kroz krupne suze koje mu se slijevaju niz obraze moli «Sve ću vam reć, samo me nemojte pitat kako se zovem». Kasnije ćemo se sretati uglavnom oko jedan ili još kasnije poslije ponoći. Uvijek ćemo dobiti koju kiflu viška, ponekad bez da i pitamo. Albanci drže i ćevabdžinicu na tržnici, onu u koju tata, mama, brat i ja odlazimo uvijek kad se vraćamo s mora, kupujemo tri po deset i jednu od pet s lukom i za par minuta ulazimo u ugodno prohladan i zamračen stan, mama postavlja one prozirne bakine tanjure na stol i jedemo ćevape u jednom od onih trenutaka u kojima se ne događa ništa posebno i ponekad se pitaš zašto ti se uvijek kada pomisliš na njih u grlu stvori knedla. Malo dalje, albanska je i slastičarnica u kojoj se toliko dugo kupuje zimski sladoled, sve do onog dana u kojem malom dječaku mama kaže da je sad vrijeme za onaj pravi i on će odavno zaboraviti koji mu je bio najdraži okus, ali će se sjećati da je ona uvijek uzimala jagodu. Albanac je i Šimšinani, koji se ne zove tako, ali Andrej ga je tako nazvao. Šimšinani koji ima najčudniji i najbolji umak za hamburger, najjeftiniji hamburger na cijelom svijetu. Albanac mi je probušio i uho, jednog ljeta u kojem je bio rat i čovjek nije znao što bi sa sobom, pa je bilo okej i da si probuši uho, tek toliko da se nešto dogodi. Albanka je i Aferdita koja ima oči boje meda, smije se najljepše na svijetu i flerta s mnogima, ali samo riječima. I nikad nema dečka. Njene prijateljice kažu da ne smije. Jednom sjedimo na pješčanoj plaži pored Korane, vani je mrak, ali na nebu se vidi kako će svanuti za samo par minuta, a Aferdita me gurne ramenom, pokaže prema nebu. - E, ovo sam ja – kaže. Jer, «afer» je pred, a «dita» je dan. Ipak, kada netko spomene Albance prvi koji će mi pasti na um je Veseli Trovač. Suvišno je govoriti kako mu je ime dao Crijevo. Veseli Trovač imao je kiosk s voćem, kolačima i sladoledom ispred kina Luxor, samo pedesetak metara od naše zgrade i cijelo ljeto smo po nekoliko puta dnevno trčali do tamo i kupovali sladoled. Smijao se već kad nas je ugledao u daljini i počinjao u kornete trpati sladoled, jer znao je što ćemo baš svi naručiti. Jednu kuglicu. Od - svega pomalo. I nije važno bilo što to na kraju ispadne više od dvije kuglice, jer bilo je to vrijeme u kojem su postojali ljudi kojima je bilo važnije da se smiju i da se zbog njih smiju djeca. I koji su znali da se nikad ne proda baš sav sladoled i da je bolje podijeliti ga djeci nego kasno navečer bacati u sudoper i ispirati ljetnom vodom, toplom čak i kad otvoriš stranu s plavom točkom. Neposredno pred rat u Karlovac je došao i njegov sin, koji je naučio četiri hrvatske riječi. Uvijek bi nas pozdravio sa «zdravo», čekao da naručimo, dao nam i rekao «izvolte fala đenja». Onda je počeo rat, Veseli Trovač je otišao iz grada, kino je zatvoreno i zapušteno, a kiosk je netko dignuo u zrak, ljudi su pričali da su se to sami Albanci među sobom razračunavali oko toga kome će pripasti dok nekome nije prekipilo pa je kiosk pripao prošlosti kao i sve ostalo iz tih davnih ljeta. U gradu su otvorene nove slastičarnice, s puno boljim sladoledom. Umjesto jednog reda sladoled se nudi u tri ili čak četiri reda s najrazličitijim okusima. Toliko ih ima da mi se čini kako više ne postoji okus koji bi mogli izmisliti. Jedino više nema onog «od svega pomalo» i ljudi koji bi s osmijehom trpali sladoled u kornete čim u daljini ugledaju dječake i djevojčice kako zajapurenih lica hodaju kroz vruće poslijepodne i raspravljaju o nečemu životno važnom za dvanaestogodišnjake. |
- 23:57 - Komentari (38) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||