U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
subota, 04.08.2007.
Odjavna špica 18: Crni
 Shot at 2007-08-04 (stare kuće na obali Kupe, prije skretanja prema našoj ulici, autor fotografije je Denis Stošić) U ona prastara ljeta, dok su u okolici grada vulkani izbacivali lavu, ulicama šetale amebe razmišljajući o smjeru vlastite evolucije, a djeca se još uvijek igrala pred zgradom, bili smo podijeljeni na male i velike dečke. Mali dečki bili smo mi, starosti od 4-5 pa do najviše 7 godina, a veliki dečki bili su odrasli ljudi od svojih 11-12 godina. Jedini u ulicikoji je bio negdje u sredini, izuzevši poglavicu Jakova koji je odabrao da bude poglavica nama klincima, bio je Crni. Veliki dečki kao veliki dečki. Zimi su nam rušili tvrđave od snijega, ljeti uništavali izgrađena skloništa, nisu nam davali da igramo s njima nogomet osim ako im je eventualno trebao golman, a ponekad su nas i direktno maltretirali. Istina, ja sam obično nešto bolje prolazio, jer poseban pik imali su na one koji su se junačili pred njima i na one koji su se posebno bojali i paničarili. Ja sam uglavnom filozofirao i raspravljao s njima, što bi najčešće završilo samo s jednim šamarom, dok su drugi prolazili daleko gore. Naravno, s druge strane veliki dečki uvijek su nas branili od bilo koga iz druge ulice, davali nam prve gutljaje pive ili prve dimove cigarete, dobacivali nam žvakaće i učili nas sve ono što klinci moraju naučiti. Crni je, pak, bio posebno okrutan. Išao je svima na živce taj Crni, valjda zato što je za nas bio prevelik, a za velike dečke bio je klinac, trudio se više od svih njih da nas maltretira i da bude posebno okrutan. Uzimao bi nam dugo skupljane zbirke stripova, gurao nas u koprive na kupskoj obali, dugo nas držao pod vodom na Korani, uglavnom, bio je đubre. Ali, to je bio samo kada je prisutna bila publika. Par puta se dogodilo da rano ujutro izađem van, sjednem na stepenice i onda naiđe on i umjesto da me maltretira pričali bi sasvim normalno o stripovima, nogometu, krađi trešanja i šljiva i ostalim stvarima koje su činile život. Da smo bili malo stariji možda bismo shvatili da je ta njegova dobra strana ona prava strana, da na njoj treba raditi i da je samo usamljen, prestrašen i nesiguran u želji da ga prihvate veliki dečki koji su, uostalom, i nama bili idoli, iako su najčešće bili obične pizde. ***** Kad se gasilo ono ljeto u kojem se dogodilo sve što se uopće u životu može dogoditi po prvi put, ljeto koje će svi i puno godina kasnije nazvati najljepšim ljetom svog života, jednog smo predvečerja krali kukuruze na livadi ispod šume. U zraku je već mirisala rana jesen, osjećali smo onu divlju i nesputanu slobodu kakvu osjećaju samo djeca onih par posljednjih dana prije škole, i smijali smo se ludo i iskreno kako se smiju samo djeca dok bježe od čovjeka kojem su ukrali kukuruze, od jednog od onih ljudi kakvi više ne postoje, koji će psovati i potrčati za nama, ali nas nikada neće uhvatiti, zato jer ni sami to ne žele, žele samo da osjetimo kako je to bježati i pomalo se bojati, pomalo se smijati. Pekli smo te kukuruze na livadi između četiri zgrade kad su kola hitne pomoći ušla u ulicu. Ljetne večeri tih su godina bile pune zvukova, odzvanjao je zvuk lopte nabijene u asfalt, žamor iz uličnih kafića, zveckanje leda u staklenim čašama, smijeh djevojčica, vika dječaka, prvi pozivi roditelji s balkona, televizija ili radio treštali su iza širom otvorenih balkonskih vrata. Nije to bilo vrijeme u kojem su noći tihe i nečiji vrisak propara tišinu, tako da se nakratko naježiš i onda ga streseš sa sebe kao crnu slutnju za koju još nije vrijeme, ne tebi. Zato smo nastavili peći kukuruze, pričati viceve, polako su u razgovor ulazile i školske teme, kao i uvijek tih posljednjih dana praznika počinjali smo prepričavati provale iz škole. Tek drugog jutra saznali smo da je poginuo Crni. Sjedili smo na zelenoj ogradi, Crijevo i ja, a neki su ljudi, valjda muž i žena, gledali tu osmrtnicu, muškarac je šutio, a ženi su se oči samo malo napunile suzama u onoj sekundi u kojoj je proživjela sve ono što se može dogoditi njenom djetetu. Možda će kasno te večeri opet smišljati najgore stvari za svog dječaka ili djevojčicu, tako da se nikada ne dogode, jer utješna je ona poslovica koja kaže da se nikada ne dogodi ono što odbrineš unaprijed. - To je bio naš prijatelj - rekao je Crijevo, a jutro je mirisalo posve neodređeno, kao kad otklopiš čašicu jogurta i čini ti se da osjetiš miris iako ga zapravo nema. ***** Sprovod je bio velik, kako to već bude kada umru dječaci. Peklo je posljednje ljetno sunce, prosipalo se i par kapi kiše, blještale su bijele košulje među crnim odijelima. Valjda je pola grada bilo na groblju tog poslijepodneva. Izgrlili su se, isplakali, a na kraju dugo držali ruku u ruci, tapšali se po ramenima i zauvijek se oprostili jedni od drugih, tako da im za par dana bude lakše da se zamrze i zaborave cijeli jedan svijet. Odlazili su šutke s groblja, kroz poslijepodne koje je mirisalo na jabuke, cimet i pečene kestene. Odlazili su od svoje posljednje obične tuge, koju su cijeli taj dan napuhavali do krajnjih granica, kao da su znali da će već sutra, kad prva granata padne na grad, svaka čista tuga postati posve besmislena. Starci od Crnog prije tih prvih granata otići će iz grada. Zaključat će vrata njegove sobe, s posterima na zidu, stripovima pobacanim po podu i stolu, s igračkama, loptama i knjigama. Možda će biti među onima koji pucaju po gradu, možda je baš njegov stari ispalio onu granatu koja je pogodila njihovu zgradu, možda je ubio nekog, možda je ubio mnoge. Bilo bi lako to pomisliti, lako i bezbolno. I za njih i za nas. A ipak, ne mogu a da ne razmišljam o tome kako nije bilo ništa od toga, kako sjede negdje za nekim stolom, pod mutnim svjetlom, drže se za ruke na njegov rođendan i razmišljaju o onim posterima na zidu i stripovima koje nisu fino i uredno složili, Zlatnu seriju na jednu, a Lunov Magnus strip na drugu hrpu. I sve to po brojevima, tako da neko dijete koje će doći u njihov stan noću ne misli na svoju spaljenu sobu negdje u Slunju, Nuštru ili možda Prijedoru, nego guta te stripove raširenih očiju i mirno zaspi nakon što Zagor, Teks Viler i Komandant Mark razvale sve razbojnike ovog svijeta. |
- 23:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||