Pregled posta

Odjavna špica 19: Neki tamo život

Ima tu jedna televizija u Karlovcu. Zove se TV 4 Rijeke. Sav Malnarov trud je nedovoljan i smiješan u usporedbi s time što se može vidjeti na našoj dragoj televiziji. Istina, oni ne žele biti smiješni i bizarni, ali baš zato su legende i među Gademzima polako postaju omiljena televizija. Prepričavati njihove emisije je sulud i besmislen posao, jer se to jednostavno ne može prepričati. Čovjek u sebi mora imati nešto karlovačko (previše vode svuda naokolo, pa i ispod nas) i gademzovsko da može fascinirano buljiti u prilog o tome kako je gradonačelnik hadezeovac posjetio svog prijatelja hadezeovca u njegovoj kući u Rečici, da bude u skupini 20 ljudi koji šute i jedu grickalice i piju, oduševljeno gledajući u ekran dok je emisija u kojoj voditeljica koja ne zna da se gost ne čuje ako ona drži mikrofon pred svojim ustima predstavlja mlade talente ili ona u kojoj baba od 197 godina priča o čemu god joj padne na pamet. A tek da vidite studio koji su u slobodno vrijeme napravili štićenici ustanova za mentalno oboljele u Jankomiru i Vrapču - ili ima neke lude dugine boje u pozadini, ili neke čudne bljeskove, kao u onim internet iluzijama, sve čekaš kad će iskočiti neka stravična faca uz vrisak.

Nakon nekoliko godina postojanja, jučer su ipak imali kvalitetnu emisiju. Pustili su višesatnu emisiju sa snimkama iz rata, kako našim, tako i inozemnim. Gledati te vijesti bilo je....pa, nekako strašno. Valjda dok traje rat imaš neku blokadu, postoje trenuci u kojima pucaš, ali generalno gledano imaš blokadu, valjda to tako mora biti jer inače...ne znam.
I sjedim tako i gledam dugačak izvještaj SKY Newsa iz Karlovca, gledam ulice posipane fasadom, staklom i krvlju, gledam srušeno drveće, granatama razvaljen Dom za djecu bez roditelja "Vladimir Nazor", mrtvu ženu kako leži kod ulaza u frizerski salon moje rođake, mrtvu djecu u prognaničkom naselju, spaljene krovove u centru, nespretne i rastrgane snimke granata kako padaju, ljudi kako bježe na Korzu, čovjeka bez ruke, djevojčicu u karlovačkoj bolnici, svu u zavojima, koja govori gdje je sve boli, a u lijevom uhu ima slatku malu rinčicu, oko zgloba dječju šarenu narukvicu, ljude kako proviruju iz haustora, čovjeka koji čisti staklo ispred svoje potpuno razbijene trgovine....slušam nespretni britanski način izgovaranja imena mog grada, gledam te slike...i, čudno je, pomalo ne vjerujem da smo to doista bili mi, da je to doista naš život.

Mislio sam napisati nešto o obljetnici oslobađanja, ali izgledalo bi sasvim drugačije. Možda bi nalikovalo na slike iz tog izvještaja Sky Newsa, ali sad mi se nekako ne piše o tome....





- Uvijek sam znao da si špijun i da šalješ signale ovima preko - smije se Ivan, dok nam razrednica dijeli slike 2.b razreda Gimnazije Karlovac, na kojima lijeva strana debelih Renatovih naočala hvata bljesak fotoaparata i odbija se u velikom žutom bljesku. Baš kao da daje signale.
Ja, kao i obično, žmirim. Eventualno su mi oči vampirski crvene, ali najčešće svi fotografi svijeta okinu baš kad ja trepnem.


- Bit će četiri zadatka, po dva iz svakog polugodišta. Za pozitivnu ocjenu morate riješiti dva zadatka iz svakog gradiva - govori na popravnom iz nacrtne geometrije profesorica Golubić.
- Znači, moramo riješit sve zadatke - pita Igor.
- Ne, niste me slušali - uporna je ova nenadjebivo inteligentna žena i ponavlja isto ono što je rekla.
Malo šutimo, a onda Igor ponovno pokušava...
- Znači....moramo riješit sve zadatke?
Golubićka malo razmišlja o tome što je čula i onda kaže:
- No, dobro, može se to i tako reći.


Mene, pak, jebu hiperbole. Kraj je školske godine, dobio sam pet iz posljednjeg testa iz matematike, a profesorica Glaser dok mi upisuje ocjenu, govori:
- Dobro, to je čvrsta četvorka, ali vidjet ćemo još te hiperbole.
?
- Jeste mi zaključili ocjenu?
- Pa jesam, četiri, rekla sam ti.
- Kakve hiperbole onda?
- Pa to si mi imao jedan na početku godine.
Šutnja...grčevito stišćem šestar u ruci pod klupom...
- Jeste mi zaključili ocjenu?
- Pa jesam!
Šutnja...osjećam se kao da ću eksplodirat, mrzim čovječanstvo i stanovnike okolnih planeta...ipak, pokušavam polako...
- A hiperbole?
- Da, to nisi znao.
- Zaključili ste mi ocjenu, ali ću, ne znam, za 20 godina dolazit u Gimnaziju da vidimo kaj ćemo s tim hiperbolama?
Razred se smije, smije se i profesorica, ali očito je da zbilja ne kuži u čemu je problem.






Smijeh u navijačkom autobusu za Jasku u kojoj rukometaši zbog svakodnevnog granatiranja igraju utakmice europskih kupova - protiv Gruzijaca, pa protiv Makedonaca i, onda, protiv Nijemaca koji pristaju doći u Karlovac.
Tučnjava naše maskote, uredno obučene kao pčelica, s igračem umaškog Istraturista, krcata dvorana, navijanje, pobjede, transparent "Šujster - legenda živi", namijenjen igraču koji je jedno dvije sezone uspjevao promašiti apsolutno sve udarce na gol, par puta je čak i zaobišao istrčalog golmana i uspjevao pogoditi prečku. Naravno, bio nam je idol, a kasnije je proigrao i došao čak do reprezentacije.
Karlovac - Sesvete 8:2, na stadionu zatrpanom snijegom, bejzbol, živčani Zagrepčanin na tenisu koji je pogodio mrežu i počeo nam prigovarat kad smo zapljeskali nakon čega smo do kraja meča pljeskali na svaku njegovu pogrešku, malonogometni turniri u prepunoj dvorani....





Hamburger u Bull-Burgeru, s najboljim umakom otkako su amebe odlučile postati aktivni stanovnici planete, s umakom, istina, koji je bilo nemoguće zadržati unutar peciva.
Ćevapi kod Uniona, na visokoj stolici do prozora, s pogledom kroz prorede na roletnama na žutu zgradu i mali trg s elektronskim satom.
Kafići od dva slova od kojih je drugo P, čaj od hibiskusa u zimsku večer, Igijevo "Jebala te ta kava iz humanitarne pomoći" u nekom šugavom bircu na autobusnom kolodvoru, Šimšinani u Radićevoj kojem nikad nećemo znati pravo ime, ali ima najjeftiniji i sasvim dobar fast food.
Piva, piva, piva, piva....i jedan pelin za mene.






Beach Party u Radićevoj, u srušenoj, mračnoj i slupanoj Radićevoj. S jednom jedinom terasicom s par stolova, s izgorjelim krovovima, uništenim fasadama.
Beach Party.
Svi sa špricama i pištoljima na vodu, mokre ulice, mokre majice, mokre oči, sav onaj smijeh, bake koje s prozora bacaju na nas vrećice pune vode, čovjek s vatrogasnim aparatom punim vode.
- Za ovo je trebalo zvat televiziju - kaže Mario, dok smo naslonjeni na daskama zakucani izlog galerije i gledamo nasmijani svijet.
- Nije - kaže Goran - nije da ga jebeš. Ovo je samo naše.






Koncerti u napuštenom kinu Luxor, najšugavijem klubu svih vremena i najboljem klubu svih vremena. Usred rata, dva ili tri koncerta tjedno, britanski, belgijski, njemački bendovi...Urbanov koncert na moj rođendan, Hladno Pivo na svom početku, Veliki Bijeli Slon, Messerschmit, Vještice...
Naš koncert u punom Luxoru, dečki se polako uštimavaju, pokazuju da je okej, ja krenem pozdravljat ljude kad ugledam Zlaju, našeg ritam gitaristu, kako se polako probija kroz ljude.
- Jebiga, sreo sam Tonija - kaže i smije se. Mene svrbi šestar, ali se smijem.
Doček Nove godine svake subote u bircu preko puta Zapovjedništva, svake jebene subote ljudi dolaze i čekaju Novu godinu.
- Dosta više, već smo svi poumirali koliko smo ih dočekali - kaže jedan.






Jelenina crvena jakna na kraju parka, crne cipele s nekom mašnicom.
- Jel da su mi gej cipele?
- Aha.
- Trebo si reć da nisu.
- Kad jesu.
Lagani udarac u rame.

Valentina s podvučenim nogama na zidiću između dvije trake napuštenog autoputa, zagledana u pod, pa onda diže pogled i smije se, iza nje je grad, iza nje je sunce, lice joj je u sjeni i pjegice nalikuju na male mrljice.

Alma na drvenom mostu, dok štapićem u prašini crta ulice Kaknja, male trgovinice, kućice i brda u kojima su rudnici, a onda ih briše starim crnim starkama, ustaje, kaže "e pa tako", uvlači ruke u džepove i dodaje "ajd idemo na sladoled".

Jasna zagrljena s mamom, tamo u daljini, dok oko nebodera u Držićevoj ptice lete po crvenom nebu, nasmijana, u koledž jakni i crvenim starkama.

Ivana s pognutom glavom, stisnutim usnama i najmanjom suzom na svijetu u kutu desnog oka, naslonjena na svoj ulaz, pored vrata s polupanim staklom, pored Korane.






7. kolovoza 1995. lako je bilo biti sretan, lako je bilo biti tužan. Sve što bi se o tome pričalo bilo bi patetično, bilo bi glupo.
Kasnije, kad su stariji otišli doma, na Korzu, tamo gdje je nekad bila stara autobusna stanica, a danas je mali trg s vodoskokom, gorjela je mala vatra, netko je svirao gitaru, promet je odavno bio zaustavljen, ulice su bile pune papira, vatrogasne pjene, s prozora Radio Karlovca treštali su zvučnici, sviralo je nešto od U2, sjedili smo na rubnom kamenu, s taman koliko treba pritegnutim žniravcima na starkama, s taman koliko treba alkohola u glavi, s taman koliko treba magle u očima.
Onda je Ani zadrhtala brada, privukla je noge i zabila glavu među koljena.
- Ajd ne plači, pobijedit ćete vi drugi put - rekao je Kruno i pomazio je po leđima, ona se nasmijala, glasno i zvonko, i onda još malo zaplakala, ne zbog onog što je bilo, nego zbog onoga što više nikada neće biti, kao što naprimjer nikada nećemo imati sedamnaest.

- Nikad neću otić odavde - rekao je Stipe.
- Ti i nisi odavde - nasmijao se Crijevo.
Onda su se podjebavali oko toga je li Husje grad ili nije, a meni se činilo kao da sve to gledam kroz neku kameru koja se diže i diže i diže, skroz preko krovova, kao da završava neki film i samo se još čekaju slova odjavne špice pa da gledatelji odahnu, zato jer misle da je sve baš dobro i fino završilo.






Post je objavljen 07.08.2007. u 23:57 sati.