U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
subota, 08.09.2007.
Odjavna špica 24: Dan, večer, Velebit, bara
|
(ne znam autore prve i posljednje fotografije. autor ostalih fotografija je Branko Rožman) soundtrack: Velebit: Guns'n'roses - Sweet child o' mine Bara dan: R.E.M. - I believe Panorama u daljini: Skid Row - 18 and life Bara noć: Yo La Tengo - Summer Bara kraj: Fool's Garden - Lemon tree  ""She's got a smile that it seems to me Reminds me of childhood memories Where everything Was as fresh as the bright blue sky..." E vidiš, to je ta zgrada. Tamo u daljini je to dvorište, te klupe. Samo su stupovi i okviri bili žute boje. Vrata nisu toliko izbočena, ispred njih je stepenica i na njoj sjedi Elvira. Stojim par metara od nje i povremeno se osmjehnemo jedno drugom. Nema ništa između nas, samo smo si jednostavno simpatični. Oko nas su dječaci i djevojčice u onom ljetu u kojem prvi puta misle da više nisu djeca. Pivska boca kotrlja se po kamenu, kolut od dima cigarete polagano nestaje u sunčanom poslijepodnevu, s lošeg kasetofona krčavo trešte Alice Cooper, Skid Row, Guns'n'Roses... Sjedam pored Elvire u trenutku kada se prva kap raspukne na plastičnom krovu nad nama i počinje ljetni pljusak. Branko, čija je ova fešta i koji sutra seli u Osijek, izlazi na kišu. Previše pijan za dječaka, plače.  "Trust in your calling, make sure your calling's true Think of others, the others think of you Silly rule golden words make, practice, practice makes perfect, Perfect is a fault, and fault lines change" Da je zima na ovoj slici bio bi led i sve bi bilo puno klinaca koji se kližu, igraju hokej, ili zaleću i bacaju na trbuh i u glatkim skafanderima, nasmijani i euforični, jure ledom. Ali, to nije važno. Nego, ako pogledaš lijevo, tamo su zgrade u kojima žive najljepše djevojke u gradu. Zanima te "moj" prozor? Tamo u onom ćošku, onom malo uvučenom. Treći. Ali ni to nije važno. Jer nije do djevojaka. Samo do nas. Do koša. Do dugih poslijepodneva. Hvatanja žaba za žablju olimpijadu. Pecanja riba. Hokeja. Klizanja. Rupe uz obalu i Brke koji u nju upada tri puta u istom poslijepodnevu. I svaki puta se vraća nasmijan, u novim hlačama.  "Ricky was a young boy, He had a heart of stone. Lived 9 to 5 and worked his fingers to the bone. Just barely got out of school, came from the edge of town." Ako prođeš baru... Ma ne samo baru, nego i onu zapuštenu livadu, pa pogledaš lijevo prema gradu, onda ako znaš, ako baš jako dobro znaš, možeš vidjeti baš ovo. Ali moraš znati gledati. Tako da ne vidiš prugu, lunapark kod tržnice, kockastu zgradu knjižnice, da ne gledaš prema tržnici i Makedoncima koji kasno poslijepodne drijemaju na svojim lubenicama, malenim djevojčicama koje drže tatu za ruku i ližu sladoled u kornetu ili ispijene starce koji nose škarnicle iz kojih izviruje grlić boce. Ali ako ne gledaš prema tamo onda možda nećeš vidjeti da je pet sati. Znaš da je pet, jer cestu pretrčava Hasko, sedamnaestogodišnji dječak kovrčave plave kose, koji je završio s pomaganjem bratu na štandu i sad s mljackavom breskvom u ruci ide prema Velebitu ili bari, gdje god da smo mi. Ponekad, kad se sprijatelji s Makedoncima, ponijet će i lubenicu, koju ćemo razbiti kamenom i jesti toplu, dok će nam prsti postajati sve ljepljiviji, a majice sve zamrljanije crvenim kapima.  "On darkened streets tonight I see a simple time I see the warning light When the summer comes undone" Na svijetu je tišina. I pomalo smo pijani. Djeca smo, ne treba nam puno. Sjedimo u travi, čuju se samo žabe, cvrčci i, ponekad, komarci koji prozuje baš pored uha. Grickamo travčice, gledamo okrugli mjesec na površini bare, poneki osvijetljen prozor u neboderu s crnom kapom i pričamo. Pričamo o ljetu koje je iza nas. Denis je najpijaniji i povremeno ga zezamo. Noć je topla, miriše na vodu, dok svijet spava i ako malo zaškiljiš pred očima ti se stvori kaleidoskop od neonskih reklama, žutih svjetala i automobilskih farova, tamo u daljini.  "I wonder how I wonder why Yesterday you told me 'bout the blue blue sky And all that I can see is just a yellow lemon-tree" Prvo je nestao Velebit. Jedan mali dio tvornice radio je još neko vrijeme, a onda su i posljednje krojačice zauvijek otišle jednog poslijepodneva u 15 sati. Tvornica je stajala tamo, prazna i zapuštena, dvorište je zaraslo u travu, klupe izgubile naslone... Onda je otišao Hasko. Napunio je osamnaest taman na vrijeme da ga raznese zolja, tako da stojimo u nekom crvenom blatu i šutimo i tako da tržnica zauvijek miriše na gnjecave breskve i u kasnom ljetnom poslijepodnevu, kad nikog nema, u grlu ti stvara knedlu s okusom tople lubenice. Tu negdje, malo kasnije, otišao je i Brka. Na nekoj drugoj strani, tako da ne znamo detalje. Upisao se u četnike, iako još nije imao osamnaest. Tako bi bilo lako mrziti ga i tako bi bilo lako ne osjetiti baš ništa pri pomisli kako trči iz ulice nakon što je promijenio već treće hlače tog dana i kako skače na led i ponovo se kliže, s osmijehom preko cijelog lica. Tako je to lako da zbilja ne razumijem zašto mi ne uspjeva. Elvira je završavala faks, našla si pripravničko mjesto i spremala se za život s velikim Ž. Vraćala se s mora kada je auto sletio u nekakvu provaliju. Na osmrtnici, njeno lice bilo je isto onakvo kao onog ljeta na Velebitu, i činilo ti se ako ga dovoljno dugo gledaš da će iz blještavo plavog neba odjednom nastati topli ljetni pljusak. Ne bojim se telefona, stvarno ne. A, tog jutra ipak sam protrnuo i jedino pitanje bilo je "tko?". Cesta je bila mokra, Denis nije bio vezan, a ako staneš na mjesto na kojem se zabio u zid možeš vidjeti točno ono mjesto na kojem se prelazi cesta između Velebita i bare. Ostao je otkrhnuti rub zida, zapaljeni fenjeri i pogled prema trećem balkonu u našem ulazu, prema kojem više nikada neću dignuti glavu. Na kraju, došao je red i na baru. Kažu da će je zatrpati i na njenom mjestu sagraditi zgradu. Kažu da je tako i trebalo biti i da je nastala zbog pogrešno iskopanih temelja. Kažu da tamo nije ni trebalo biti bare. Pa..u redu. Čini se da je netko napokon počeo ispravljati stvari koje nisu trebale biti takve. Ako ga sretnem, pozvat ću ga na kavu i kad sjednemo pokazat ću mu fotografiju Velebita i reći: "E vidiš, to je ta zgrada. Tamo u daljini je to dvorište, te klupe. Samo su stupovi i okviri bili žute boje. Vrata nisu toliko izbočena, ispred njih je stepenica i na njoj sjedi Elvira...." |
- 23:57 - Komentari (40) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||