1
Dječak u pomalo izlizanoj plavoj trenirci bacio se na loptu i vršcima prstiju izbio je pored stative. Na tijelu je osjetio jedva primjetnu bol od pada, u nosnicama miris nedavno pokošene trave, krajičkom oka gledao je Gorana kako je opsovao sebi nešto u bradu. Tamo iza, sunce je obasjavalo crvene nebodere Grabrika, cesta je bila puna automobila, iz pošte su izlazili neki ljudi, djevojčice sa školskim torbama približavale su se pješačkom prijelazu. Svijet je u tom trenutku nalikovao na svašta, samo nije nalikovao na 4. listopada, ili općenito na jesen. Dječaci su igrali nogomet u kratkim rukavima, vani je bilo barem +25 i ovi dani više se nisu mogli nazvati «babljim ljetom», jer nikako nisu prolazili. Odšetao je lagano po loptu, uzeo je u ruke, promotrio situaciju i bacio je u smjeru Zoke....
2
- Ideš Kato? – vikao je čovjek u izblijedjeloj kariranoj košulji, trpajući kasete u velike kutije.
Starica u crnini, s maramom oko glave, polako je zamatala neprodani sir i vrhnju, pažljivo ih slažući u žutu pletenu košaru. Bilo je pola tri i sva je prilika da više nitko neće zalutati na karlovačku tržnicu kako bi kupio sir i vrhnju, jer nekako se oni kupuju samo ujutro. Zato je bolje uhvatiti autobus za Kordun u petnaest do tri, nego čekati do četiri, na neobično toplom poslijepodnevu.
- A idem Joso, šta ću.
- Kakva je zarada danas, oće li bit za provod – smijao se čovjek.
- Bježi vraže, di će baba u provod – odmahivala je rukom Kata, natovarila se vrećama i košarom i krenula put autobusne stanice.
Sunce je i dalje bivalo nemilosrdno.
3
- Ne idem još kući – umiljavala se, ljubila ga u vrat i grlila ga čvršće, sjedeći mu nekako napola u krilu, na klupi u velikom parku, udišući malo miris lipe, a malo njegove kože.
- Ma daj, moraš, ljutit će se tvoji, pa vidimo se opet večeras – šaptao je, ne puštajući je ipak iz zagrljaja, uzvraćajući poljupce u vrat i povremeno je lagano grickajući za ušnu resicu.
- Ma neće, ne idem, lijepo mi je – nevoljko je ustajala, još uvijek u njegovom zagrljaju.
Nasmiješio se i poljubio je u vrh nosa.
Nije želio da ode i već mu je nedostajala, kao da se neće vidjeti za par sati, već tko zna kada....
4
Sunčeve zrake ulazile su u učionicu i u svakoj se vidio trag prašine, dok je ona glave spuštene gotovo do stola šaputala razne vračke, samo da ne prozove nju.
- Crnić na ploču – rekla je...i okrenula još jednom imenik – a Polović postavlja pitanje.
«Jebemu», prošaptala je sebi u bradu i, dok je prolazila kraj Marina kroz stisnute zube psiknula: «samo ne koraljne otoke».
- Ajde Poloviću – požurila ga je profesorica, a on je u sekundi izlanuo:
- Koraljni otoci.
Iste sekunde shvatio je što je napravio, Maja ga je prestrašeno pogledala, a on je s jednakim strahom u očima pokušavao ispraviti stvar:
- Ma ne, zapravo....
- Kako sad ne – odmah ga je prekinula profesorica – sad ćeš još smišljat pitanja pola sata. Samo ti ajde Majo, da čujemo o koraljnim otocima...
- Pa, ovaj.... – zamucala je, vrteći kosu prstom i pognuvši glavu prema podu, tako da neprimjetno pogleda u lagano podignuti rukav i vidi koliko je ostalo do kraja sata.
Onda je pogledala prema širom otvorenim prozorima, blještavo plavom nebu s tek jednim malim oblačkom...i počela pričati.
5
- Danas smo naučili novu pjesmicu – ponosno je rekao dječačić, hodajući Korzom s rukom u maminoj.
Oboje nasmijani kao u reklami za neki nepostojeći svijet, pomalo umorni od poslovnih i vrtićkih obaveza, koračali su po osunčanom asfaltu i pričali o stvarima koje možda nikome drugom nisu zanimljive, ali su njima najvažnija stvar u životu.
- Da čujem – rekla je veselo, a on je počeo pjevušiti pjesmicu o jesenskim plodovima, žutom lišću i pticama selicama.
Pjevao je na sav glas, a ona se smijala grleno, kao da je i ona dijete.
Oni koji su prošli pored njih doživjeli su onaj trenutak od kojeg ti cijeli dan postane nekako ljepši i još dugo koračaš s laganim osmijehom na licu i odlučiš da ćeš se od sada puno više i puno češće smijati i zapravo je potpuno nevažno što već sutra to zaboraviš. Nevažno je, jer sad traje taj trenutak, vidio si raspjevanog dječačića, njegovu nasmijanu mamu, vani je prelijep sunčan dan i, iako bi se nekome možda činilo da to nije ništa posebno, u tom trenutku znaš da nema ništa posebnije i da nema boljeg razloga da dan nastaviš s osmijehom na licu.
6
Pomalo živčano čekao je zeleno svjetlo za pješake, pogledavajući u sat i grčevito stišćući kožnu torbu, kao da će ti sitni potezi napraviti da vrijeme ide brže. Kravata ga je stezala, prejako sunce za ovo doba godine orosilo mu je čelo, disao je pomalo teško.
U glavi mu se pojavila slika kuhinje, sudopera i čaše hladne vode, gotovo je osjetio tu vodu na usnama, nepcima, u grlu...
Zeleno svjetlo napokon se upalilo i zakoračio je na pješački prijelaz, osvrnuvši se samo na trenutak, tako da ugleda mladića u raskopčanoj traper jakni kako trči prema prijelazu i stupa na njega, u jednakoj žurbi kao i on.
Tamo lijevo, kod Zelenog nebodera skretao je ogromni žuti kamion, zrak je treperio kao da je sredina ljeta, čuo se gradski žamor, trubljenje automobila, brujali su motori autobusa, kao kad žlicom udariš po staklenoj čaši čula se vika djece.
7
Otpuhnuo je dim cigarete i pogledao u krošnje koje su bile blistavo zelene, kao da jesen ove godine uopće neće doći u ovaj grad. Protresao je čašu, led je zazveckao po stijenkama, otpio je gutljaj ledene coca-cole i bacio još jedan pogled prema Ivani koja je s poslužavnikom kružila terasom, tražeći nove goste. Kada bi se sagnula da počisti stol od pepela, kavenih mrlja ili već nečeg, mogao je vidjeti njene velike grudi, sapete u crnom grudnjaku.
Odjednom je ugledao Peđu, Bokija i Crnog, kako u majicama kratkih rukava šeću najneobičnijim listopadom od svih listopada.
- Alo – viknuo je, na što su se sva trojica okrenula.
- Di se ide.
- A do Korane, ideš s nama – pitao je Boki.
- Ček da popijem, ajd sjedite malo.
Uputili su se prema terasi, laganim ljetnim korakom, želeći da ovo vrijeme nikada ne prestane, pomalo čak i vjerujući da će možda doista zauvijek biti ljeto.
.......
Samo sekundu kasnije, svi oni, od dječaka koji je upravo spasio gol pravom paradom, preko bake sa sirom i vrhnjem, mame i dječaka, do Peđe, Bokija i Crnog...gledali su u nebo.
Na nebu su niknuli raznobojni svjetlucavi grozdovi i nije bilo razlike gledaš li u njih široka dječjeg srca, siguran da je riječ o nečem lijepom i sretnom, pomalo zatečeno, tinejdžerski, želeći da bude nešto lijepo, ali čudeći se što je to sad, ili zaleđenog pogleda i srca, dobro znajući što to sve znači.
Nije bilo razlike, jer kako god da si gledao u njih, u toj sekundi završio je tvoj prvi život.
Život u kojem je bilo i suza i brige i straha, ali koji je ponekad bio tako bolno lijep i spokojan, da će se mnogi poslije truditi da ga što više oblate i tako uvjere sami sebe da je sve bila laž.
***
- O čemu razmišljaš – pitao sam Valentinu dok je oko nas izgledalo kao da je čitav autoput crvene boje od jarkog sumračnog neba.
- Ma... – odmahnula je rukom i onako lagano namrštila nos, neodoljivo slatko i smiješno.
- Ma daj reci – povlačio sam je za rukav kao malo dijete.
Smijala se...
Onda se uozbiljila, pogledala me, u njenim očima vidio se odsjaj neba, dim sa zapaljenih krovova negdje daleko u Krajini i beskrajno duga pusta cesta.
- Znaš, samo mi je jedno krivo...
...
...nisam zapamtila zadnji trenutak mira.
Post je objavljen 30.09.2007. u 18:39 sati.