U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
srijeda, 26.09.2007.
Petak, subota navečer
 1991 Poslijepodne miriše na vodu i kamenje. Mirisi su potpuno razdvojeni, onaj vode u sebi sadrži i pokoju kap kreme za sunčanje, mokrih ručnika i trave, a onaj kamenja potpuno je suh i prašnjav. Između tržnice i neasfaltiranog kamionskog parkirališta, na tom istom kamenju, toplom od sunca, nalazi se lunapark. S razglasa trešti Joyride od Roxette, dok igramo stolni nogomet, dječački opijeni ljetom koje je pred nama. Malo dalje, s Viktorijom stoji i ona. Sunce udara u zvonce njenog bicikla i odbija se u njene oči koje zeleno blistaju, kao kad se isto to sunce spusti do crkvenog tornja i odbljesci kupole i gustih krošnji Perivoja slobode pretvore svijet u zelenu. 1995 Kasnije, godinama kasnije, uhvati te osjećaj da ti nedostaju ljetni praznici. Ali, u početku, dvije do tri godine nakon srednje, s prvim danima jeseni uhvati te čudan i neshvatljiv osjećaj da ti jako nedostaje Gimnazija. Sada je već kasna jesen, ali svejedno se osjećaš tako nekako, dok sjediš na zidiću sa starkama na mokrom asfaltu, pušiš i gledaš prema dvorani, starim kućicama i Korani, tamo u daljini, a iza tebe je velika žuta gimnazijska zgrada. Ako se okreneš, razredi se doimaju nekako toplo. Gledaš na sat i točno u 19 sati ustaješ dok se pustom uličicom razlijeva zvuk školskog zvona. Možda je od svih trenutaka te veze koja nikada nije bila veza, najljepši bio baš taj kada bi se pojavila na izlazu, pored ogromnih i starih drvenih vrata, mahnula curama i ubrzala korak prema tebi. Od njenog pogleda svijet bi zamirisao na lješnjake i nekim čudom tih 15 minuta do njenog ulaza, jer i dalje preko tjedna nije smjela van, umjesto da prođe prebrzo, uvijek se doimalo kao da traje satima. 2007 Zapravo, morao sam znati i prije nego što sam krenuo. No, jebe mi se. Nakon roštilja na Korani i utakmice morao sam još nešto obaviti u gradu i znao sam da ću u KiK doći bez da se vraćam doma i da će mi, kasnije, biti zima. Zato sam preko leđa prebacio vestu, s rukavima svezanim oko vrata. Čim sam došao na Koranu, buraz je zaurlao: "Hahaha! A kaj si ti? Carlton??". Taktikom 'napad je najbolja obrana' skenirao sam ekipu koja se valjala od smijeha i ugledao Faša kako kao tužni dječačić sjedi na grani. - A daj ne! Gle Faša! Fali mu još ona dekica pa da bude ko onaj mali iz Charlie Browna. Jasno, narednih 15 minuta proveli smo u raspravi o tome kako se mali zove. 1991 Te godine krijesovi su pali na subotu i nakon lunaparka i hamburgera u kiosku kod skretanja za Luščić prvo smo otišli tamo. Naši prvi izlasci sastojali su se od sjedenja na maloj klupi kod galerije ZILIK i gledanja ljetno lagano obučenih djevojaka u Radićevoj koja više nikada neće biti tako krcata kao tog ljeta, s prepunim terasama, ljudima na svakom ćošku i žamorom koji se protezao skroz od Putnika do Gradske Straže. Sastojali su se i od landaranja Koranom, sjedenja u kafeteriji, gitare na pješčanoj, malog diskokluba Feferon, ponekad i od noćnog skakanja pod slab s turbine. Ove subote išli smo i do Kupe, na krijesove. Dok je vatromet obasjavao nebo, činilo se kako će ovo ljeto potrajati zauvijek. 1995 Tih dana muzika je doživljavala svoje najgore trenutke. Današnji klinci koji su opravdano zgroženi cajkama ipak mogu potražiti slabu utjehu u činjenici da nisu izlazili u doba hrvatske dance scene. Vjerujem da im je teško zamisliti nešto gore od cajki, ali ovo je doista bilo tako. I nigdje se nije moglo čuti ništa drugo. Bilo bi lijepo izmisliti nešto, ali nije to u mom stilu, pa moram reći kako, dok držeći se za ruke hodamo kroz krcati Carlstadt i onda sjedamo na neke dugačke naslonjače i ona se namješta u moj zagrljaj, u pozadini svira "Laži me" od Alke Vuice, koja postepeno prelazi u neku gej pjesmu od izvjesnog Sandija Cenova kojoj sam zaboravio ime (nije "Ljubav za sve"). Prve sekunde kada se odvojimo do mene dotrči djevojka s manijačkim nakanama, grabi me za majicu, nabije u zid i kaže "pričaj, pričaj, pričaj!!" - Zvat ću redare - kažem. Smije se, poravnava mi majicu i nastavlja ubrzano pričati: - Reci kaj je bilo, jeste skupa? Reci, reci, joj, tako sam sretna, skupa ste, jel da? - Nismo - sliježem ramenima. 2007 Uvijek postoje mjesta koja su čista esencija nečeg krupnijeg i većeg. Za mene, to je nogometni stadion pored Korane. Od prve subote, dok smo još živjeli u neposrednoj blizini i dok sam držeći tatu za ruku prelazio most idući na utakmicu Karlovac-Varteks, preko cirkusa koji su dolazili na veliko parkiralište pored stadiona, preko svih onih utakmica, 1986. i pobjede nad Prištinom na koju smo mi klinci po prvi puta išli sami, 1991. i posljednje prijateljske utakmice s Osijekom prije početka rata, kasne jeseni 1992. i prvenstvene utakmice protiv vinkovačke Spačve, prve po povratku na stadion, pa sve do današnjih utakmica s Gademzima, stadion je prijateljstvo (jer uvijek su tu i prijatelji), rat (jer na njega se nije moglo neko vrijeme u ratu, a na sjevernoj tribini još je uvijek odlomljen velik komad jedne kamene tribine pogođene granatom), zaljubljenost (jer ušao sam kroz rupu na stražnjoj strani ograde i sjedio tamo u ljeto 1991. kada sam htio biti sam, zato jer smo prekinuli ja i ona iz prve crtice u ovoj priči), na kraju i cijeli grad. Tako je i ovog poslijepodneva, dok nas je više nego ikada, dok navijamo možda bolje nego ikada, dok se pomalo zezamo i prisjećamo prošle godine kada je u Karlovcu prvi puta igrao Žminj, a mi smo bili fascinirani činjenicom da gledamo u ljude koji su doista iz Žminja, a danas nam je i trener iz Žminja i čak tri igrača. Kažem vam, Žminjani su gori od Kineza, uskoro će početi otvarati dućane s jeftinom robom po svijetu. Karlovac pobjeđuje 5:0, a posljednjih 25 minuta, u nekoj čudnoj euforiji, nasmijani, gledajući se prijateljski, pjevamo na melodiju Que sera, sera: "Samo jedan je....i samo je jedan grad...i samo je jedan klub...samo Karlovac". 1991, 1995, 2007 - Idemo kroz male mračne parkove u ovom gradu s doista previše parkova. Šutimo i udišemo posljednje kapi ljeta, idemo prema KiK-u, kroz najmračnije dijelove grada, kroz mala zapuštena šetališta. Želim žvakaću. - Hej, maš žvečilno? - pitam Jacu koja mi djeluje kao netko tko bi mogao imati žvakaću. - Ja, mam, počakaj - odgovara i pretura po ruksaku. - Jaca, a maš robček? - viče netko iz mraka. Ničim izazvani, na onom mjestu gdje se parkovi pretvaraju u obrise starog dijela grada, u pustoj ulici, pričamo slovenski i osjećamo se dobro. Te večeri popit ćemo puno i previše medice, a ja ću po povratku kući, vozeći bicikl brzo zbog neprovjerene inormacije kojoj slijepo vjerujemo da kad si pijan treba vozit bicikl brzo, jer ako voziš sporo ćeš se razbit, proći pored duge crvene zgrade na Rakovcu. Ponekad na nju ne pomislim godinama, ponekad se, eto, iz nekog razloga sjetim i prođem pored tog ulaza kraj kojeg još uvijek zamiriši na lješnjake, zimu i lagani okus kruškovca na njenim usnama. Kada se vraćam kući proći ću i pokraj jezerca, od kojeg se vide prozori djevojčice sa zelenim očima, iz prvog dijela priče. Ona je tu, vidimo se ponekad i dobrim smo prijatelji. Djevojka iz duge crvene zgrade je 'nestala'. Bilo bi super lako saznati sve o njoj, ali nekako ne želim. Ona koja me pritisla uza zid u Carlstadtu i koja je nasmijana i unaprijed sretna željela saznati jesmo li napokon zajedno njena ponajbolja frendica iz razreda i ja...ona je postala MajFejvritEndDirestSelebriti, vi je gledate u filmovima, a gledam je ponekad i ja, iako mi je još uvijek puno draže kada se slučajno negdje sretnemo i kada se zatrči kao jednom davno u Carlstadtu, samo što me više ne nabija uza zid, jer bih je mogao tužiti i dobiti pozamašnu odštetu. Lunapark više nikada neće doći kod tržnice, na mjestu kamionskog parkirališta izgradili su Kaufland, Roxette su se odavno raspali, a nestao je i onaj mali kiosk s najboljim hamburgerima, tamo na skretanju za Luščić. Život je ponekad lijep, ponekad šugav, ali ako znaš pravo mjesto i pravi trenutak, onda je dovoljno da sjedneš na klupu u najvećem gradskom parku i pričekaš trenutak kada se sunce spusti do crkvenog tornja i u istom trenutku se odbije od kupole i vrhova krošnji, tako da se učini kako je cijeli svijet zelen. |
- 12:35 - Komentari (29) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||