Marketing
Posljednja utakmica*
(UMRO MI JE KOMPJUTER. OVAJ PUT DEFINITIVNO, TAKO DA DOK NE KUPIM NOVI NE FUNKCIONIRAM BAŠ NAJBOLJE ONLINE. ČITAM VAS S POSLA, ALI NIJE MI BAŠ NEKO MJESTO ZA NADAHNUTO KOMENTIRANJE, A NE DA MI SE OSTAVLJAT KURTOAZNE POZDRAVE. ALI ČITAM I GUŠTAM. NADAM SE KAKO ĆU USKORO BITI U STANJU PODROBNIJE VAM SE POSVETIT - ŠTO SE MOJIH POSTOVA TIČE NAPISAT ĆU PONEŠTO U WORDU PA S DISKETOM PREBACIT OVDJE I OBJAVIT)
*dio posta objavljen je jednom davno, prilikom gostovanja u susjednoj i prijateljskoj Bosni, a i Hercegovini.
Postoji Bubamara. Ona je smještena iza zgrade Miroslava Krleže 2, nekada Džemala Bijedića 2, počinje tamo negdje kod Hrvojevog ulaza. Hrvoje je bio beskrajno dobar dečko, ali i beskrajno dobar učenik. Bili smo žestoki suparnici u redovitom godišnjem natjecanju tko će pročitati više riječi u minuti, no pomalo me počeo živcirati, sasvim nepravedno, tek kada je postao redoviti dio roditeljskih govora u stilu "kako je Hrvoje mogao dobit pet?". Ipak, sva sjećanja su pozitivna, a iz nekog razloga sada mi pada na pamet onaj trenutak kada smo ga čekali da izađe na nogomet, bila je jesen, s maglom, mirisom kestena i mokrog lišća, a on je izašao i rekao da je morao odgledat "Šeprtlje" do kraja.
Postoji i Livada Kod Pošte, gdje smo subotama igrali "trening-utakmice" protiv mlađe ekipe iz ulice. Iz nekog razloga gotovo uvijek smo ih pobjeđivali s točno 8:2, bilo nam je to smiješno, ali bez ikakvog namještanja rezultat je vrlo često ispadao baš takav.
No, ovog puta bitna je Livada Između Četiri Zgrade, smještena, tko bi rekao, između naše četiri zgrade, dvije crvene i dvije zelene. Kao klinci tamo smo organizirali turnire, a u ljeto 1991. godine to je preraslo u pravu malu ligu koju smo organizirali sami i igrali vikendima. Uključili su se i drugi kvartovi, a među njima i daleki, možda i punih dva do tri kilometra udaljeni Luščić, s kojim smo razvili pravo rivalstvo.
A, 21. rujna 1991. godine bila je subota.
Bilo je to poslijepodne na koje čovjek pomisli kada pomisli na kasno ljeto, s onim osjećajem slobode, ali i osjećajem da dolazi ona crta kada ćemo iz djetinjstva preći u mladost, s pogledavanjem u djevojke, sa zajapurenim licima, osjećajem pomalo ispumpane kožne lopte na tenisici, mirisom trave, znojem u kosi i dječjim iskrama u očima, kako našim, tako i kod odraslih koji su sjedili na pletenim stolicama u uličnom kafiću i pogledavali prema našoj utakmici, tako i kod klinaca i djevojčica koji su sjedili na zidiću kod frizerskog ili na zelenoj ogradi i navijali za dečke iz svoje ulice.
Igrali smo protiv tog Luščića, nakon prvog poluvremena vodili smo 6:4. Pet golova zabio je Aco Žakula, a jedan sam zabio ja, točno se sjećam udarca iz daljine koji je iznenadio golmana. Pored mene je bio Aco, potapšao me po ramenu, stisnuo šake i viknuo nešto poput "ajde, idemo ih sad do kraja razbit".
Mrak je došao prerano i dogovorili smo se kako ćemo utakmicu nastaviti sljedećeg vikenda.
Nismo.
Iako to nitko nije mogao znati, bila je to posljednja subota mira. Te večeri upisao sam u našu bilježnicu rezultat prvog poluvremena, sastave i strijelce i do kraja života praznina u toj bilježnici činit će me nervoznim. Prošli su dani u kojima smo žalili što je nismo odigrali, prošli su i oni u kojima nam nije bilo stalo, a na kraju i oni u kojima iznenada shvatiš kako se tih 12 dječaka iz Novog Centra i Luščića doista više nikada neće naći na livadi između četiri zgrade i dovršiti svoju utakmicu.
Granate su razrovale grad, Aco je otišao u Srbiju, na mjestu pletenih stolica bilo je razlomljeno staklo i komadi popucale fasade, s par razmrljanih kapi krvi na podu od sitnih kamenčića.
Svijet je postao siv, nasmijana lica susjeda iz uličnog kafića zamrznut će se zauvijek u stanju namrgođenosti, a nikada dovršena utakmica bit će samo nevažan detalj, kao kada si ušao u bakinu sobu, jutro nakon što je umrla, i pronašao nedovršenu knjigu koja je čitala.
I dok nevjerojatnom brzinom niču novi grobovi na novom gradskom groblju, na brdu iznad grada, mislit ćeš ponekad kako nije fer da ljudi umiru dok ne završe s čitanjem knjige, ili da ratovi počinju dok dječaci ne odigraju utakmicu do kraja.
Post je objavljen 21.09.2007. u 11:39 sati.