/
ponedjeljak, 29.07.2013.
Godišnji
ponedjeljak, 29.07.2013.
Godišnji
|
Jednog dana ovog mjeseca shvatila sam da me ljeto ne veseli kao inače. Dok su ljudi oko mene na kalendaru križali dane do godišnjeg, kukali kako ne mogu naći dobre kupaće u dućanima i razmišljali kako da spakiraju pola kuće u auto, meni je baš sve bilo ravno. Okupala sam se dvaput na rijeci i to je bilo lijepo, ali se moglo i ne ponovit. Jednostavno mi nije bilo toliko stalo. Kako su tjedni prolazili, a prošli su brzo, imala sam osjećaj kao da mogu cijelo ljeto provesti u gradu radeći i da mi ništa neće nedostajati. Ni šljunak, ni krema za sunčanje, ni sladoled na rivi, ni more. Meni zimogroznoj, koja volim ljeto, laganu odjeću, sladolede, peraje, koja ne mogu živjeti bez cipela za more Kao u onoj epizodi Buffy koja počinje u Jonathanovom idealnom svijetu (Superstar), tek nakon nekog vremena shvatila sam da nešto baš i nije u redu. Shvatila sam da mi nešto nedostaje, ali nisam znala kako je došlo do toga. Možda zato što je zima trajala predugo, pomislila sam. Ili sam možda u nekom čudnom stadiju života, pa me ni ljeto ne veseli, kao što mi ni Advent/Božić više nije tako zabavan. Možda je stvar u tome što je prošlo ljeto bilo pravi rollercoaster, pa još imam traume. Unatoč rođendanu, novim bijelim bermudama i sličnim stvarima, i dalje sam ignorirala ljeto. A onda, tjedan dana prije godišnjeg, postala sam svjesna te apstraktne stvari koja mi se približavala. Pristojno sam joj kimnula glavom na tren i zatim ju ignorirala i dalje. Svaki drugi dan prala se mašina veša koji se zatim sušio svjetlosnom brzinom, radio se podugačak popis svega što treba teleportirati u vikendicu (mikser, vaga, ručnici..) Dok sam pakirala najšareniju moguću odjeću za svoja dva tjedna odmora i slala ih na more bez sebe pokvarila se suđerica, oštetilo unutarnje stubište, zdravstveni prosjek obitelj je opet u skliznuo u crveno, temperatura se popela na 40 i shvatila sam da ne će mi trebati još mnoge minut dok ne prokužim svoj novi rođendanski poklon i počnem se zezati s njim uokolo. A onda sam se danas probudila i shvatila kako je ponedjeljak i kako ću za oko 100 sati biti u posve drugom svijetu. I to me malkoc veseli. Oznake: ljeto, godišnji odmor, buffy |
- 13:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 23.07.2013.
Rođendan u 6 slika
|
I. Kaže Super G -Pitala me TaiTa koliko godina sada imaš i kada sam joj rekla, ona je odgovorila "Pa nije više tako mlada". -A koliko godina ona ima??- odgovaram, pokušavajući dići mentalnu roletu koja mi je momentalno pala. - (+3) - Gadura!!! II. Dva tjedna prije rođendana učim voziti bicikl, sada u poznim godinama. Prvog dana poduke padnem. Ne jako, ali ipak, na travu, s operiranim koljenom kao amortizerom. Malo me boli, ali brzo prestane. Kada kažem Baki da učim voziti, ona, kao i uvijek, sastavi lijep popis razloga zašto je bicikliranje zapravo opasno, i iako sama zna voziti bicikl i često ga je vozila, to za mene jednostavno nije dobro. Iznervirano kolutam očima i beljim joj se. U sebi. Pogotovo nakon što počnem dobro voziti. Dva tjedna poslije, koljeno me boli jače, bez vidljivog razloga. Proklinjem bicikl, visoke pete i sve ostalo čega se sjetim, u strahu od još jedne operacije i svake vrste trajne štete koja bi mogla uslijediti. A tek mi je xy godina! III. Imam poveći katalog nepogledanih filmova. Svako malo dobijem želju riješiti zaostatke, pa se psihofizički pripremam na gledanje. Moram odvojiti vrijeme za gledanje filma, isplanirati ga kao što planiram kuhanje i pranje suđa, kako bi sve stalo u popodne i kako bih odspavala nešto malo prije posla. Iako zaista iskreno želim jako smanjiti taj popis filmova, kad vidim da neki film koji me interesira traje dva sata, svisnem od muke i u trenu se pokolebam, počnem kalkulirati i tražiti nešto kraće. Ako traje dva sata, bolje bi mu bilo da bude dobar. IV. Kada konačno pogledam film od dva sata, koji je sasvim dobar i baš fin za nedjeljno popodne (Argo), pa zatim još jedan (Ted), ulovim se kako češće pronalazim zamjerke scenariju i kako se moram podsjećati da se vratim praćenju priče. Ja kritična? Otkad to? V. (Nesretno) Udana sjedi na balkonu i puši, a mi čavrljamo s njom i uživamo u toploj ljetnoj večeri. Jedna stvar muči me već danima. Je li se zaista pomirila s mužem ili što? Odjednom (klik) se svi ponašaju kao da se ništa nije dogodilo i nitko ništa ne komentira. Konačno se ohrabrim jer vidim da informacije ni od njega ni od nje neće doći same. Kažem nešto manje brutalno, ali značenja -I, kaj sad, pomirili ste se? Ona na to zapravo ne odgovori, nego u neugodi brzo zbriše. -Nisi ju trebala pitati, bilo joj je neugodno pa je otišla.- kori me Super G. -Kaj da radim? Jedno jutro se probudimo i sad je kao sve normalno. Ak smo mogli pričati o tome kad je bilo loše, nek sad da bar jednu rečenicu da znamo da je dobro. Ili štogod. Nemam vremena za te fore. VI. U Algoritmu sam prije godinu ili dvije vidjela zanimljivu knjigu o snimanju Breakfast at Tiffany's. Nije bila skupa, ali ja sam bila dekintirana i škrta. Otišla sam kući, guglala i skinula ju. Mine, all mine, muahahaha, gladila sam zločinačke brčiće sva zadovoljna time kako se sve poklopilo. Ubrzo sam shvatila da mi se ne da čitati knjige na kompjuteru. Povremeno bih i dalje skidala knjige, nek se nađu. Ove godine za rođendan se stvorio čitač knjiga. Sada sve te knjige imaju smisla, ha! Ja rulam! Vidi me! Mogu čitati ovo. I ono. I ono drugo. To pogotovo! I stripove! Već idući tjedan, na plaži pod borom. Sutra u busu, ako ju sada stavim na čitač. Samo da se odlučim za neku. Onda shvatim, sada imam toliko opcija da ne znam kud ću sa sobom. Nemam vremena za sve te knjige. Nemam vremena ni za četvrtinu tih knjiga. Oblije me znoj. Sjetim se kako je Spacey nedavno, u jednom mailu, kada smo dogovarale kavu usred njenih vikend planinarenja, i to 5 tjedana unaprijed, zavapila Želim vrijeme! Sad ju potpuno razumijem. Oznake: rođendan, knjige, film, vrijeme |
- 08:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 15.07.2013.
Beyond the sea
|
Kad dođe rođak iz inozemstva, sve postane zabavnije i šarenije. Nisi ga vidio odavno, a samo Bog zna kad ćeš ga vidjeti opet. Otkrivaju se zanimljive preference (Thompson, Rozga), karakterne neobičnosti (pričanje sto na sat), modni stilovi (puno više kul od mene), zanimljiva obiteljska povijest. Obiteljske starješine se vesele, pije se i jede do iznemoglosti,smišljaju se načini za provođenje vremena, pegla se dobra obleka, smije, plače, na posve nove načine gledaju se stvari kraj kojih u gradu prolaziš svaki dan, grca se u obleki i đinđdama koje su prevalile više kilometara u jednom putu nego cijela moja obitelj u svojim životima... Odavno nismo imali toliko fora aktivnosti. Sve me to jako zabavljalo dok nisam shvatila da postoji jedan sitan problem. Dobro, možda dva. Prekomorska rođaka strašno zagovara brak i djecu. Stalno se to spominje. Stal-no. Udaja i djeca savjet su za sve. Za sreću, za financije, za ten, za liniju.... Pokušavala sam to ignorirati, zatim pristojno objasniti zašto me to ne zanima, ali ne. Ne da se ona. I dalje, brak i djeca, brak i djeca. Stvarno mi je već dojadilo. Da sam samosvjesnija, silno bih se uvrijedila. Drugi problem, to jest savjet B koji se stalno daje- nemoj imigrirati. Nisam očekivala da mi sredi sve vize i slično, ali bar iskreni poziv koji će zaboraviti čim se vrati kući. Kako može govoriti protiv nečeg što je bila možda najbolja odluka u njenom životu? Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim zašto se protivi tome. Prvi razlog je što je u ovoj fazi života Prekomorska rođaka idealizira domovinu. Drugi razlog je što se s novim imigrantima situacija u Prekomorskoj zemlji promijenila. Život se mijenja, godine su tu, strah od nepoznatog sve je jači.... To saznanje me donekle umirilo. Ali ne sasvim. Žalila sam se mami. -Nemam sreće s Prekomorskim rođakama, ni tatinima ni tvojima. Ni u posjet me pozvale nisu. Daju mi krpice i nakit i make up, ali ne žele mi omogućiti egzotične žigove u putovnici kul fotke sa zimovanja i nekoliko tjedana snobovskih priča u stilu " U Prekomorskoj zemlji..." Što sam učinila?? Zar nisam dovoljno dobra??? Mama, koja poznaje više imigranata od mene, i to dosta dobro, se na ovo grohotom nasmijala i rekla - To su isto govorili tvom tati kad se htio vratiti u Prekomorsku zemlju 80-ih. "Nemoj, nemoj, nije više isto." Svi su takvi! Nakon što smo završile razgovo neko vrijeme sam se jako durila. Zatim sam se razvedrila igrajući se s bronzerom i novim sjajlima. Oznake: imigracija, posjet, godišnji |
- 21:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 09.07.2013.
Zabava na dva kotača
|
Počelo je kao šala, kao što takve stvari većinom počinju. Zaključile smo da me konačno treba naučiti voziti bicikl. Možda zato što me šef povremeno ali uporno zezao. Kada je kupio bicikl svom djetetu i svako malo mi pokazivao razne filmiće na kojima dijete vozi razne bicikle kao profić, prekipjelo mi je. Nekoliko dana smo to dogovarale u onom neodređenom stilu evo-samo-što-nije, ali onda se to konačno dogodilo. Ljetna večer, jedna zgrada, jedan sportski bicikl, tri žene. Super G kao gledatelj, Peacy kao požrtvovna učiteljica. Inzistirala sam da čekamo do mraka. Stvari treba raditi kako se spada, a kada su stvari tako neugodne, treba si olakšati. Zatim sam našla najbližu i najširu najmanje prometnu stazu. Zafrkala sam nogavice i krenule smo. Spustile smo sic najviše što se moglo, i onda sam sjela na bicikl i neko vrijeme se uvjeravala da ja to mogu. Zatim su me primile za sic, a ja sam pokušavala pokrenuti prokletu stvar. To nije išlo bez poteškoća. Kao prvo, bicikl je težak. Kao drugo, ja baš nikako nisam uspijevala držati ravnu liniju kretanja. Kao treće, jedini način kočenja koji sam uspijevala izvesti uključivao je spuštanje nogu i panično kočenje. Iako kočnice očito postoje, prednja i zadnja. Kao četvrto, trzala sam kao manijak. Odmjereni fluidni pokreti? Moš mislit. Podsjetilo me to na sve one slučajeve kada sam igrala videoigrice i mislila da sam ful lagano stisnula neki botun...dok ne bih završila u prvom zidu. Hvatala me panika od padanja, slamanja i grebanja, a pogotovo svega toga u kombinaciji s operiranim koljenom. Bilo mi je neugodno. Moja učiteljica Peacy pokazivala je nevjerojatnu mirnoću i zen stanje koja će joj nesumnjivo donijeti dobru karmu kasnije u životu. Super G igrala se s prolazećim ježevima. Onda joj je dosadilo i otišla je kući peglati. Bilo mi je još neugodnije. Nikako nisam napredovala. Djeca to mogu, zašto to ne mogu ja? Svi moji životni neuspjesi sjedili su uz stazu i rugali mi se. Neki su bacali kamenčiće i jeli kokice. Počela sam razmišljati o tome jesam li pretrpjela kakvu neotkrivenu ali ozbiljnu štetu tijekom svog dramatičnog poroda, jer to bi zasigurno puno objasnilo. Učiteljica je i dalje bila bolno strpljiva. A onda, u jednom trenu, frustrirano sam se zapičila i ona je počela odobravati. Toliko sam pičila da sam uhvatila dobar pravac i, gledajući sjenu na stazi, shvatila kako se polako,ali sigurno udaljavam od nje Ne drži me! U istom sam trenu počela paničariti, završila na travi i pala na ono operirano koljeno. Srećom, ne jako. Ali ipak. Još malo sam pokušavala voziti gore-dolje, a zatim, iscrpljena i znojna, zaključila kako sam postigla veliki napredak. Još samo da naučim startati, voziti u koliko-toliko ravnoj crti i stati. Na potkoljenicama sam imala pola tuceta modrica. ** Dvije noći kasnije našle smo se u isto vrijeme na istom mjestu. Čvrto sam odlučila da moj breakthrough ne smije ostati neiskorišten. Ovaj put Super G je kupila pive za sve i inzistirala da me se ne drži. Malo sam se odgurivala gore-dolje. Zatim mi je ona držala sic dok se Peacy odmarala uz sjemenke i pivo. Ni sama ne znam kako, došlo je do drugog velikog napretka- uspjela sam sama startati!! Nije me smetao ni dečko koji je sjedio ispred zgrade na zidiću i nekog čekao. Bila sam u zoni, rulala sam!! U tom trenu me uopće nisu više šljivile i sjele su praviti društvo svojim konzervama pive, dok sam ja našla drugu stazicu, i u mrkloj mrakuši pokušavala startati i uhvatiti bilo kakav pravac. Kada bih im se približila obraćale su pažnju na mene, što me dodatno mučilo. No u jednom trenu, misleći kako me ne gledaju, uspjela sam izvesti desetak metara sama samcata. Iza mene se čulo se veliko odobravanje. Zaključila sam da je to to za danas, parkirala bicikl i dohvatila svoju, stvarno zasluženu, konzervu. Od sprave za mučenje i simbola svih mojih neznanja, neuspjeha i loših trenutaka postao je....nešto ne toliko strašno. Mi smo si sad dobri, pomislila sam između gutljaja. Peacy i Super G zaključile su da treba kupiti bicikl. Rekla sam da je još prerano, ali ako naučim malo bolje, ništa nije nemoguće. Kad dijete kaže da želi svirati violinu, ne kupiš mu odmah violinu, zar ne? Tješila me pomisao da bi Delboy mogao brzo prodati tu violinu ako se pokažem kao prirodni antitalent. Dan nakon imala sam grozan muskul fiber, a ruke su mi se grčile bez posebnog razloga. Moj modrice dobile su druge modrice, povećale se, promijenile boju i općenito izgledale grozno. I dalje izgledaju grozno, ali barem ne bole više. Tako jako. Mazala sam ih ogromnim količinama Heparin kreme. Taj dan neću voziti, shvatila sam. Na poslu su pokazali veliku podršku i sućut prema mojim potkoljenicama, objašanjavali mi zašto je Poni najbolji bickl i tješili me kako je to sad to, ja vozim. Rekla sam Baki da učim voziti bicikl. Odmah mi je spomenula sve moguće opasnosti. Ignorirala sam ju. Počela sam grozničavo razmišljati kako da nabavim nekakav bicikl i nastavim dalje u ovom ključnom trenu moje edukacije. Dogodine bih možda doista mogla biciklom na posao. Samo da naučim voziti u prometu, među ljudima, penjati se na pločnike, ne uprljam se, nađem dobar lokot i svladam sve ostale probleme. Ispalo je da Spacey slučajno doma ima bicikl viška.... Oznake: bicikl, vožnja, UČENJE |
- 23:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 01.07.2013.
Dobrodošao u klub
|
Tvoj prijatelj i moja prijateljica imaju zajedničke karakteristike. Pametni su, obrazovani, situirani,dragi i sami. Tvoj prijatelj i moja prijateljica uvijek su prvi izbor za druženje i pomaganje, jer imaju manje zgusnut raspored. Njima ćemo nositi kolače, od njih posuđivati alat i knjige. Voditi ćemo ih na plažu, u klubove i na piknike, piti ćemo s njima i žaliti se na razne stvari. Oni su tako slatki i dobri da bi ih najradije nosio posvuda u džepu, kao Tamagotchija. Ali mi ih volimo i želimo im sve manje i manje vremena za nas. No jedino što možemo oko toga učiniti je da im prigovaramo i time ćemo postići da nas mrze zbog toga. Oni gotovo nikada neće mrdnuti malim prstom da promijene stvari. Oni neće znati što propuštaju, ili će se toga mutno sjećati, a mi ih toliko volimo da im želimo sve ono što imaju drugi. Iskricu, spojeve na slijepo, peglanje najbolje košulje, loše ulete, neupjeh,razočaranje,dva mjeseca depresije, svađe, suze, grozne svekrve, hrkanje, otimanje pokrivača, zauzetu kupaonu, ispeglanu karticu, nered u stanu, škembu, dlake u kadi, neprospavane noći...zašto ne, i 20 godina brige zbog odgajanja maloumnih majmuna. Mi ćemo pričati o njima, jedne noći u mraku i buci,i šaptati kako nas ne bi čuli, jer hodaju odmah iza nas. I zgražat ćemo se i govoriti kako je to jednostavno prokleta šteta. Tvoj prijatelj i moja prijateljica ne pripadaju istom klubu kao ti i ja i to jednostavno ne može dalje tako. Oznake: ljubav, veze, seks, brak |
- 21:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
