Počelo je kao šala, kao što takve stvari većinom počinju.
Zaključile smo da me konačno treba naučiti voziti bicikl.
Možda zato što me šef povremeno ali uporno zezao.
Kada je kupio bicikl svom djetetu i svako malo mi pokazivao razne filmiće na kojima
dijete vozi razne bicikle kao profić, prekipjelo mi je.
Nekoliko dana smo to dogovarale u onom neodređenom stilu evo-samo-što-nije,
ali onda se to konačno dogodilo.
Ljetna večer, jedna zgrada, jedan sportski bicikl, tri žene.
Super G kao gledatelj, Peacy kao požrtvovna učiteljica.
Inzistirala sam da čekamo do mraka.
Stvari treba raditi kako se spada, a kada su stvari tako neugodne, treba si olakšati.
Zatim sam našla najbližu i najširu najmanje prometnu stazu.
Zafrkala sam nogavice i krenule smo. Spustile smo sic najviše što se moglo, i onda sam
sjela na bicikl i neko vrijeme se uvjeravala da ja to mogu.
Zatim su me primile za sic, a ja sam pokušavala pokrenuti prokletu stvar.
To nije išlo bez poteškoća.
Kao prvo, bicikl je težak. Kao drugo, ja baš nikako nisam uspijevala držati ravnu liniju kretanja.
Kao treće, jedini način kočenja koji sam uspijevala izvesti uključivao je spuštanje nogu i panično
kočenje. Iako kočnice očito postoje, prednja i zadnja. Kao četvrto, trzala sam kao manijak.
Odmjereni fluidni pokreti? Moš mislit.
Podsjetilo me to na sve one slučajeve kada sam igrala videoigrice i mislila da sam ful lagano stisnula neki botun...dok
ne bih završila u prvom zidu.
Hvatala me panika od padanja, slamanja i grebanja, a pogotovo svega toga u kombinaciji s operiranim koljenom.
Bilo mi je neugodno. Moja učiteljica Peacy pokazivala je nevjerojatnu mirnoću i zen stanje
koja će joj nesumnjivo donijeti dobru karmu kasnije u životu.
Super G igrala se s prolazećim ježevima. Onda joj je dosadilo i otišla je kući peglati.
Bilo mi je još neugodnije. Nikako nisam napredovala. Djeca to mogu, zašto to ne mogu ja?
Svi moji životni neuspjesi sjedili su uz stazu i rugali mi se.
Neki su bacali kamenčiće i jeli kokice.
Počela sam razmišljati o tome jesam li pretrpjela kakvu neotkrivenu ali ozbiljnu štetu tijekom svog dramatičnog poroda,
jer to bi zasigurno puno objasnilo.
Učiteljica je i dalje bila bolno strpljiva.
A onda, u jednom trenu, frustrirano sam se zapičila i ona je počela odobravati.
Toliko sam pičila da sam uhvatila dobar pravac i, gledajući sjenu na stazi, shvatila kako se polako,ali sigurno udaljavam od nje
Ne drži me! U istom sam trenu počela paničariti, završila na travi i pala na ono operirano koljeno.
Srećom, ne jako. Ali ipak.
Još malo sam pokušavala voziti gore-dolje, a zatim, iscrpljena i znojna, zaključila kako sam postigla veliki napredak.
Još samo da naučim startati, voziti u koliko-toliko ravnoj crti i stati.
Na potkoljenicama sam imala pola tuceta modrica.
**
Dvije noći kasnije našle smo se u isto vrijeme na istom mjestu. Čvrto sam odlučila da moj breakthrough ne smije ostati
neiskorišten.
Ovaj put Super G je kupila pive za sve i inzistirala da me se ne drži.
Malo sam se odgurivala gore-dolje. Zatim mi je ona držala sic dok se Peacy odmarala uz sjemenke i pivo.
Ni sama ne znam kako, došlo je do drugog velikog napretka- uspjela sam sama startati!!
Nije me smetao ni dečko koji je sjedio ispred zgrade na zidiću i nekog čekao.
Bila sam u zoni, rulala sam!!
U tom trenu me uopće nisu više šljivile i sjele su praviti društvo svojim konzervama pive, dok sam ja
našla drugu stazicu, i u mrkloj mrakuši pokušavala startati i uhvatiti bilo kakav pravac.
Kada bih im se približila obraćale su pažnju na mene, što me dodatno mučilo.
No u jednom trenu, misleći kako me ne gledaju, uspjela sam izvesti desetak metara sama samcata.
Iza mene se čulo se veliko odobravanje.
Zaključila sam da je to to za danas, parkirala bicikl i dohvatila svoju, stvarno zasluženu, konzervu.
Od sprave za mučenje i simbola svih mojih neznanja, neuspjeha i loših trenutaka postao je....nešto ne toliko strašno.
Mi smo si sad dobri, pomislila sam između gutljaja.
Peacy i Super G zaključile su da treba kupiti bicikl. Rekla sam da je još prerano, ali ako naučim malo bolje,
ništa nije nemoguće. Kad dijete kaže da želi svirati violinu, ne kupiš mu odmah violinu, zar ne?
Tješila me pomisao da bi Delboy mogao brzo prodati tu violinu ako se pokažem kao prirodni antitalent.
Dan nakon imala sam grozan muskul fiber, a ruke su mi se grčile bez posebnog razloga.
Moj modrice dobile su druge modrice, povećale se, promijenile boju i općenito izgledale grozno.
I dalje izgledaju grozno, ali barem ne bole više. Tako jako. Mazala sam ih ogromnim količinama Heparin kreme.
Taj dan neću voziti, shvatila sam.
Na poslu su pokazali veliku podršku i sućut prema mojim potkoljenicama, objašanjavali mi zašto je Poni
najbolji bickl i tješili me kako je to sad to, ja vozim.
Rekla sam Baki da učim voziti bicikl. Odmah mi je spomenula sve moguće opasnosti. Ignorirala sam ju.
Počela sam grozničavo razmišljati kako da nabavim nekakav bicikl i nastavim dalje u ovom ključnom trenu moje edukacije.
Dogodine bih možda doista mogla biciklom na posao.
Samo da naučim voziti u prometu, među ljudima, penjati se na pločnike, ne uprljam se, nađem dobar lokot
i svladam sve ostale probleme.
Ispalo je da Spacey slučajno doma ima bicikl viška....
Post je objavljen 09.07.2013. u 23:18 sati.