Jednog dana ovog mjeseca shvatila sam da me ljeto ne veseli kao inače.
Dok su ljudi oko mene na kalendaru križali dane do godišnjeg,
kukali kako ne mogu naći dobre kupaće u dućanima i razmišljali kako da spakiraju
pola kuće u auto, meni je baš sve bilo ravno.
Okupala sam se dvaput na rijeci i to je bilo lijepo, ali se moglo i ne ponovit.
Jednostavno mi nije bilo toliko stalo.
Kako su tjedni prolazili, a prošli su brzo, imala sam osjećaj kao
da mogu cijelo ljeto provesti u gradu radeći i da mi ništa neće
nedostajati. Ni šljunak, ni krema za sunčanje, ni sladoled na rivi,
ni more.
Meni zimogroznoj, koja volim ljeto, laganu odjeću, sladolede,
peraje, koja ne mogu živjeti bez cipela za more
Kao u onoj epizodi Buffy koja počinje u Jonathanovom idealnom svijetu
(Superstar), tek nakon nekog vremena shvatila sam da nešto baš i nije u redu.
Shvatila sam da mi nešto nedostaje, ali nisam znala kako je došlo do toga.
Možda zato što je zima trajala predugo, pomislila sam. Ili sam možda u nekom
čudnom stadiju života, pa me ni ljeto ne veseli, kao što mi ni Advent/Božić više nije
tako zabavan. Možda je stvar u tome što je prošlo ljeto bilo pravi rollercoaster, pa još imam traume.
Unatoč rođendanu, novim bijelim bermudama i sličnim stvarima,
i dalje sam ignorirala ljeto.
A onda, tjedan dana prije godišnjeg, postala sam svjesna te apstraktne stvari
koja mi se približavala. Pristojno sam joj kimnula glavom na tren i zatim ju ignorirala i dalje.
Svaki drugi dan prala se mašina veša koji se zatim sušio svjetlosnom brzinom, radio
se podugačak popis svega što treba teleportirati u vikendicu (mikser, vaga, ručnici..)
Dok sam pakirala najšareniju moguću odjeću za svoja dva tjedna odmora i slala ih na more bez sebe
pokvarila se suđerica, oštetilo unutarnje stubište, zdravstveni prosjek obitelj je opet u skliznuo u crveno,
temperatura se popela na 40 i shvatila sam da ne će mi trebati još mnoge minut dok ne prokužim
svoj novi rođendanski poklon i počnem se zezati s njim uokolo.
A onda sam se danas probudila i shvatila kako je ponedjeljak i kako ću za oko 100 sati biti
u posve drugom svijetu.
I to me malkoc veseli.
Post je objavljen 29.07.2013. u 13:37 sati.