CAffeine

petak, 27.10.2006.

Recenzije Yu-Trasha II :IVAN GROZNI I SLUGE POKORNE

Ivan Grozni i njegove legendarne tri pjesme ne mogu se nazvati YU-Trashom zato što su nastale debelo poslije rata, niti se mogu nazvati nekim bendom. Netko bi ih mogao svrstati rame uz rame s kojekakvim neimenovanim đubrivima koje vrludaju e-mailovima i Internetom, ali ja mislim, a bogme još dosta ljudi uz mene, da se misteriozni Ivan Grozni može svrstati rame uz rame s generalem Vasilijem Mituom. Iako je izdao samo jedan album naslova „666“, naslova koji gleda u budućnost hrvatske estrade i Hrvatske uopće, on je bio dovoljan da se kao ambrozija u proljeće proširi među ljudima željnim dobrog alkoholiziranja.

Sada dolazi ono što svakog najviše zanima, a to je faktografija, jer gdje bi inače nešto takvo saznali ako ne na ovom blogu. Ivan Grozni je zapravo Iva Leutar, županjska lokalna legenda, junak Trpinjske Ceste, član legendarnih Žutih Mrava, zajebant, i vucibatina a sad po novom i pjevač, dok su Sluge Pokorne revitalizirani članovi upokojene rock-bande Opća Opasnost. Ovi su mladci, inspirirani hard-rockom i narodnjacima sklepali svoje tri pjesme, križance hard rocka, funkyja, techna i kafanske tučnjave te u roku od godine dana postali legenda koja kruži od usta do usta, a možemo reći i od pržilice do pržilice. Dakle, legenda o o kojoj se priča. Šta se sad događa sa Slugama Pokornima, nemam podataka, no šansa da ih se u Zagrebu vidi uživo blizu je nuli. Za odvažne avanturiste uvijek postoji opcija da se HŽ-om zalete do Županje pa da okušaju sreću, mada sumnjam da bi netko normalan prihvatio nešto tako suludo (osim mene, naravno, koji sam iz Zagreba potegao do Splita da vidim Živo Blato uživo). Ako živite u provinciji ko većina Hrvata i imate malo soli u glavi, objelodanit će vam se da Ivan Grozni pjevajući o svom životu, pjeva o univerzalnoj hrvatskoj istini mladog čovjeka, njegovoj prehrani, filmovima, i težnjama, više nego bilokoji Ramirez, Pun Kufer ili bilo koji drugi novohrvatski user stoljeća. A ako jednom budemo bili zemlja visoke urbanističke strukture, s puno muzeja, parkova i kazališta (što bi pomislili kad čujete Ramirez ili Pun Kufer), mogli bismo isto tako imati muzičku televiziju na kojem bi se emitirala naša verzija Celebrity Deathmatcha gdje bi se General Vasilij Mitu mlatio protivu Ivana Groznog oružjem bi bi im bili ražnjevi od zlata s infracrvenim nišanom.
A sad zapjevajmo svi zajedno s Ivanom:

BITANGA

Mene znaju svi, mene znaju svi
Na ulici često čujem kako si

Ref.
Bitanga, bitanga to sam ja
Po selu i gradu svi za mene znadu

Imam drugove, imam drugove
Od zla oca i još gore matere

Ref.
Bitanga, bitanga to sam ja
Po selu i gradu svi za mene znadu

Hoću slagati, hoću slagati
A bogami hoću i ukrasti

Ref.
Bitanga, bitanga to sam ja
Po selu i gradu svi za mene znadu

(SOLO)

Bitanga to je on
On je našeg sela šampion

NARODNJAK

Ne volim fanki, ne volim soul,
Ne volim ljuti rokenrol,
Ne volim šlagere note lake
Ne volim ljigave zabavnjake
Ne volim bluz, ne volim džez
Kad čujem klasiku hvata me bijes
Ne volim tehno ni drogeraše
Ne volim plačljive tamburaše

Ref.
Narodna pjesma mojoj duši paše
jer uz nju mogu razbijat čaše, čaše,čaaaaaššeeeeee
Ja sam narodnjak
To ne može biti svak
Ja sam narodnjak
To ne može bit svak
Narodnjaaaaaaak

Volim popiti, volim se pobiti
Razne đinđuve po sebi nositi
Prstenje, minđuše, satove, lance
Obožavam mjesta gdje peku janjce
Ja kad se vratim s gradilišta
Ne tražim kina ni kazališta
Ne volim Hamleta ni Šekspira
Volim kad harmonika svira

Ref.
Narodna pjesma mojoj duši paše
jer uz nju mogu razbijat čaše, čaše,čaaaaaššeeeeee
Ja sam narodnjak
To ne može biti svak
Ja sam narodnjak
To ne može bit svak
Narodnjaaaaaaak

U raji mi kažu da super pjevam
Zato ću i ja snimiti ploču
Jer želim lijepo da se odijevam
Da imam para danju i noću
Znam da će me pljuvat sitna raja
Pjevači bez glasa i bez jaja
Boli me kurac što kažu kritičari
Dok me vole nogometaši i političari

Ref.
Narodna pjesma mojoj duši paše
jer uz nju mogu razbijat čaše, čaše,čaaaaaššeeeeee
Ja sam narodnjak
To ne može biti svak
Ja sam narodnjak
To ne može bit svak
Narodnjaaaaaaak

JA I MOJA JARANA DVA

Cijelu smo noć proveli u piću
Ja i moja jarana dva
Piloi smo zbog žena i raznih problema
Ja i moja jarana dva
Za maleni stol smo sjeli, mješano smo meso jeli
Kulturno smo razgovarali o poslu i politiki
Policajci naši znanci, sa rskršća nekog došli
Izvadiše petsto maraka, ajmo pit do fajronta

(oteli tajkunima i švercerima petsto kerma)

U dobroj atmosferi uz pivo i rakiju, čekali smo muziku
Kad dođe Dara Sisara našeg kraja legenda, uze mikorofon pa zapjeva
Sa stola se digla pjesma, začas duša posta tjesna
Kad je ona naša krenula: „Ajoj majko prastara!“
Zaplakaše policajci, poletješe u zrak šake
Po birtiji lete stolovi ko svemirski brodovi
Bližila se zora kad se flaša razbila o glavu mog jarana
Puče flaša, puče pička, puče šaka momačka po nepranim zubima
Udarali mi po njima ko bubnjar po bubnjevima
Bogami smo napravili lom, ko u filmu kaubojskom
Tuče šaka i palica, puca glava i stolica
Otad mene zovu Ivane, doktore za batine

Doktore za batineeee
Doktore za batineeee



P.S. Za divno čudo, nigdje ne spominje kladionicu.....

ponedjeljak, 23.10.2006.

Recenzije Yu-Trasha I

Hvala Kusi i MNDBerlinu na prijedlogu. Rijetko tko bi se usudio prihvatiti posao recenziranja tulumskih soundtrackova nezaboravne družine iz Novog Cityja, i to bez novčane naknade. Radi se o muzici koja se inače pušta na lošim tulumima kad sve playliste iscrpe i kad se u sitnim noćnim satima posegne za folderom na kojem piše „Opasno-Ne Diraj“. Radi se o takozvanoj trash muzici Malo sam promišljao, vagao, računao pa na kraju zaključio da bi za ovu nazovi «rubriku» izabrao samo one najveće prvoborce yu –trasha uopće. Redom su to: Rokeri S Moravu, Mica Trofrtaljka, Nervozni Poštar, Mirzino Jato, Živo Blato, i Ivan Grozni i Sluge Pokorne. Ako netko još ima bilokakakv prijedlog koji mi je promaknuo, nek samo javi ili nek doturi preko frenda frendovog frenda (kraće FFF).
. Trasha ima posvuda, nastao je slučajno, s namjerom, iz zajebancije ili iz pretjerane ozbiljnosti. Svim uracima takve vrste tri su stvari zajedničke: nastao je iz velikog ,velikog entuzijazma, iskrene vjere u ono što se radi, te obilnog pomanjkanja financijskih sredstava. Rezultat je gotovo uvijek, urnebesno smješan uradak. Da se razumijemo, ja nisam nikakakv enciklopedista trasha koji je pogledao sve fimove Eda Wooda ili kompletan opus filmske kompanije Troma. Sve ovdje recenzirano male su stvari nepoznatih čudaka koji su me na sebi svojstven način dirnuli u dušu i uvijek mi mogu izmamiti smijeh na usta bio u nedoumici, tužan, čemeran ili pijan. To što ih ljudi zovu trash samo je puka slučajnost.Pa eto, krenimo redom.

Rokeri S Moravu

Rokeri S Moravu su pankeri
Željko Bebek

Rokeri S Moravu su najbolji srpski bend ikad. Bogme da. Bilo to nekom smješno ili ne, ja stvarno tako mislim. Ono što je njima uspjelo nijednom drugom srpskom bendu nije uspjelo. Banda Borisa Bizetića izvrgla je ruglu kompletan mentalitet i čitavu estradnu narodnjačku scenu toga vremena (a i nakon toga), pritom bila popularnija od nekih predstavnika estrade tog vremena i stekla zavidno novčano stanje na bankovnom računu. Dakle, RSM su institucija, ma koliko mi šutjeli o tome.
Nastali sredinom sedamdesetih kao odgovor na tadašnje stanje na muzičkoj sceni, namjera RSM bila je ismijavati folk i disko šund koji se u to vrijeme puštao po diskotekama. Stanje na estradi variralo je između katastrofalnog i očajnog, dobre bendove onog vremena (Bijelo Dugme, Time) moglo se na prste nabrojati, a bogme i klubove gdje se mogla čuti dobra muzika.. Iz revolta prema trulim estradnim strukturama Boris Bizetić, tada dvadeset i kusur godišnji uspješni mladi kompozitor zabavnjačkih šlagera (btw. okićen brojnim nagradama i priznanjima na kojekakvim festivalima lakih nota) osniva budući putujući cirkus Rokere S Moravu u kompi s pjevačima Zvonkom Milenkovićem, i pokojnim Brankom Đuretkovićem (čovjek s jezivo dubokim glasom) i počinju se poigravati sa starogradskom, narodnjačkom i šlagerskom ostavštinom.
Talentirani Bizetić ubrzo je provalio shemu koju svaki hit takve vrsti posjeduje u sebi i počeo ih štancati kao na pokretnoj traci. Pritom je počeo masakrirati sve moguće glazbene žanrove križajući ih s teškim narodnjačinama. U početku najviše s discom, a kasnije su na red došli reggae, tango, rock'n'roll, opera i drugi. Ovaj zabavnjačko-narodnjački-camp stroj samo je u 14 godina (1977.-1991.) izrodio 19 albuma i više od 200 pjesama, a Bizetića pretvorio u trenutno najuspješnijeg srpskog glumca, glazbenika, i kompozitora Hiperproduktivni Bizetić zaslužan je za sve predivne boleštine tipa «Krkenzi kikiriki evri dej», «Stojadnika Ovce Šiša», «Peruanska», «Ja Tarzan a ti Džejn», „Picerija“ itd. sve odreda hitovi koji i danas djeluju jednako svježe kao i onda kad su napisani. Ali ipak se mora priznati da je gedžovanski glas Zvonka Milenkovića učinio RSM prepoznatljivima.
Mnogom će se puku RSM činiti zadnjim primitivnim narodnim isprtkom koji pjevaju «onim najgorim srpskim iz najzaostalijeg sela u Južnoj Srbiji», mnogi će zapadnjački nastrojeni mužek zatvoriti uši u strahu od nadiruće žgaravice izazvane narodnjačkim pasažima na dugmetari, mnogi će pokleknuti već nakon druge pjesme i izgubiti se u hotimično isforsiranom moravskom dijalektu, no, propustit će britku inteligentnu zajebanciju, briljantne pop aranžmane i hitoidne melodije. Svaka pjesma RSM sa svoja tri četiri pravilno pogođena akorda ima potencijal da postane hit, svaki tekst krije barem dvije-tri bolesne fore kojih se ne bi postidio čak ni Mataković (koji je zanat i ispekao na ostavštini ovih predivnih budala) i svaka pjesma se takvom suptilnom lakoćom uvlači u uho na kakvoj Huljić i Novković mogu samo pozavidjeti. RSM nisu voljeli ni srpski ni hrvatski nacionalisti (jedni su mislili da ismijavaju sve što je srpsko, a drugi opet da su seljačine iz Srbije), ni glazbeni puritanci, niti polupismeni idioti, RSM su slušali normalni ljudi kojima je smijeh bio i ostao osnovni cilj.
Da ne drvim bezveze, ovdje sam po svom osobnom guštu sakupio samo neke njihove umotvorine na koje smo odvaljivali kad se puste. Mogao sam staviti još, ali onda bih trebao otvoriti blog koji će biti posvećen samo njima, a to mi se čini kao nemoguća misija, jer 19 albuma nije malo.
I


DIGIDAJ, DIGIDAJ

Zute, zute, zute, zute,
digidaj, digidaj, digidaj, digidaj
Zute, zute,zute, zute,
digidaj digidaj, digidaj, digidaj

Raste korov oko plota
jedan mi se miso mota
Na srcu mi težak kamen
Jer me mori čežnje plamen

Ref.
Zarezujem plajvaz da ti čitko pišem
Ki pupoljak uz tarabu bez sunce uzdišem
Staklići su sitni a zovu ih srča
Zbog te pijem vino iz zemljaneg vrča

Zute, zute, zute, zute,
digidaj, digidaj, digidaj, digidaj
Zute, zute,zute, zute,
digidaj digidaj, digidaj, digidaj

Pito sam te osmog marta
Ispala mi lična karta
Ja se sago van kolone
Pukoše mi pantalone

Ref.
Zarezujem plajvaz da ti čitko pišem
Ki pupoljak uz tarabu bez sunce uzdišem
Staklići su sitni a zovu ih srča
Zbog te pijem vina iz zemljaneg vrča

Zute, zute, zute, zute,
digidaj, digidaj, digidaj, digidaj
Zute, zute,zute, zute,
digidaj digidaj, digidaj, digidaj

Radisave, ajd narani krave
Eve, saću sam da provunem kupus

ĐE OŽENI ŽENU MILICAJCA

Đe me snađe ta sudbina glupa
Oženi se s radnicu iz SUP-a
Ljepotica kake niđe nema
Al ne pegla i kuću ne sprema

Ref.
Sa pendrekom đe si pošla mače
Uniformu šetaš kraj Morače
Našoj đeci dopala je majka
U patrolu stroga milicajka

Đe oženi ženu milicajca
Što za ručak isprži mi jajca
Što mi kuva samo u neđelju
Pištolj drži u bračnu postelju

Šta li se u tvoju dušu krije
Za šporetom kad ti ljepše nije
Kad ja svoje bračno pravo hoću
Ti odlaziš na dežurstvo noću


Ref. 1
Sa pendrekom đe si pošla mače
Uniformu šetaš kraj Morače
Našoj đeci dopala je majka
U patrolu stroga milicajka

Đe oženi ženu milicajca
Što za ručak isprži mi jajca
Što mi kuva samo u neđelju
Pištolj drži u bračnu postelju

DRK DRK

Sa venčanje stoji naša slika
U dvorište svira armunika
Lepa pesma pesnikova dika
Dođi mala kod tvog pesnika

Ref.
Srce drče drk drk drk
Mačak frče frk, frk, frk
Uspomene mile nikad se ne gubu
Osobito kad se muž i žena ljubu

U naš bunar gazirana voda
A na odžak stalno čuči roda
Što da pričam što da trošim reči
I kod nas će skoro da zakmeči

Ref.
Srce drče drk drk drk
Mačak frče frk, frk, frk
Uspomene mile nikad se ne gubu
Osobito kad se muž i žena ljubu


JA SAM MIĆA IZ KAFIĆA

Jurio sam ženske mnoge, tunjave i one stroge
Joj, živote moj
Lepojke i babaroge sve što trči na dve noge
Joj, živote moj

Ref.
U selo me drže za budalu
Spermanentno s mene zbiju šalu
Ja sam Mića iz Kafića
kljucam brže od detlića
kljucam brže od detlića
Ja sam Mića iz Kafića
nezgodan sam kad popijem
kad popijem dva-tri pića

Kako god sam koju stigo, pretisak sam joj podigo
Joj, živote moj
Radim, brate u tri smene, vredne ljude vole žene
Joj, živote moj

Ref.
U selo me drže za budalu
Spermanentno s mene zbiju šalu
Ja sam Mića iz Kafića
kljucam brže od detlića
kljucam brže od detlića
Ja sam Mića iz Kafića
nezgodan sam kad popijem
kad popijem dva-tri pića


DRAKULA

Uvek posle dvajčetir ha
Po selo se smuca Drakula
Mršav, visok i čiviluk
Vija žene po komšiluk
Preko plota očas skoči
Iskolači svoje oči
Drakula, Dragiša Drakula

Ref.
(Drakula)
Dragiša nije vampir pravi
Žene baš vole da ih gnjavi
(Drakula)
I znajte ako niste znali
Da se nijedna na njega ne žali
(Drakula)

Uvek posle dvajčetir ha
Po selo se smuca Drakula
Socijalni ima zubi
Manje glođe više ljubi
Falile se snaše
Da ga se ne plaše
Drakula, Dragiša Drakula

Ref.
(Drakula)
Dragiša nije vampir pravi
Žene baš vole da ih gnjavi
(Drakula)
I znajte ako niste znali
Da se nijedna na njega ne žali
(Drakula)

Drugarice priđi bliže
Pa da Drakče tebi stiže

Uvek posle dvajčetir ha
Po selo se smuca Drakula
Kažu da je ispod stolac
Prebiće ga s glogov kolac
Sačeka da nema struje
Pa svi redom zaplašuje
Drakula, Dragiša Drakula

Ref.
(Drakula)
Dragiša nije vampir pravi
Žene baš vole da ih gnjavi
(Drakula)
I znajte ako niste znali
Da se nijedna na njega ne žali
(Drakula)

KAFANA

Kafana, kafana, kafana

Obožavam apoteke i biblioteke
Bakalnice, berbernice, a i diskoteke
Jedino je mesto koje nema mana
A mene je lepše od rođenog stana

Ref.
Kafana, kafana, kafana
Umesto teve ekrana
Kuj ne tredi dnevnu politiku
Taj ne voli svoju republiku
Kuj ne pije neka se ubije
Kuj ne cuga strefila ga šuga

Lepe su mi taksistkinje, i vulkanizerke
Bolničarke, kondukterke kao i frizerke
A lepša od svi je kuvarica Cana
Što mi kuva od srca skorom svakog dana

Kafana, kafana, kafana


REf.
Kafana, kafana, kafana
Umesto teve ekrana
Kuj ne tredi dnevnu politiku
Taj ne voli svoju republiku
Kuj ne pije neka se ubije
Kuj ne cuga strefila ga šuga
Kafana, kafana, kafana
Umesto teve ekrana



Klekovača, lozovača, mastika, vinjaci
Šljivovica, špicerica, roze i crnjaci
Viski, votka, stono belo, francuski konjaci
I to nije ponuda sva


REf.
Kafana, kafana, kafana
Umesto teve ekrana
Kuj ne tredi dnevnu politiku
Taj ne voli svoju republiku
Kuj ne pije neka se ubije
Kuj ne cuga strefila ga šuga
Kafana, kafana, kafana
Umesto teve ekrana
Kafana, kafana, kafana

To mi je duševna 'raaaaaaana


TURIO LJUBIŠA PIVO DA SE LADI

Onomad Ljubiša kosijo livadu
Pa prilego da odmori u debelem ladu
Dok potok žubori i cvrkuću tice
Svrnula Darinka da s' umi lice

I taman se nagla vode da zavati
Kad li joj se zabezeknu tko me sunovrati


Ref.
Turio Ljubiša pivo da se ladi
Pa zaboravio flašu da izvadi


Brboć, brboć boć
Brboć, brboć,boć

STOJADINKA OVCE ŠIŠA

Ref.
Stojadinka ovce šiša
Pripomaže ju Radiša
Ovce strižu u džak, vune meću
Janjci bleju, makaze zvekeću

Stojka na te mislim i danju i noću
Kad god imam, imam vreme za samoću
Dok radim po štalu bockadu komarci
A tebe kad čujem, čujem spopadnu me džmarci

Ref.
Stojadinka ovce šiša
Pripomaže ju Radiša
Ovce strižu u džak, vune meću
Janjci bleju, makaze zvekeću
(Zvec, zvec)

Kakav si Radiša, noge ti se tresu
Praziluk ti viri, viri iz najlonsku kesu
Kakav si mi smešan, oči ti se beču
I mnogo mi ličiš, ličiš na pokojneg teču

Ref.
Stojadinka ovce šiša
Pripomaže ju Radiša
Ovce strižu u džak, vune meću
Janjci bleju, makaze zvekeću
(Zvec, zvec)

TANGO JAVORKA

Javorka radi u zadrugu na kasu dvokratno
Lakirani nokti, mila, bog te mlatno
Javorka drži liniju, ič ne jede masno
Uske suknje nosi, ophodi se strasno

Ref.
S ljubavni romani mozak maltretiram
Ću pronađem šifru da te izšarmiram
Javorka, bre, Javorka

Javorka će me natera da prodam novi traktor
Da kupim sto kec comfor i postanem faktor
E onda će se pitamo kuj će se pročuje
Na njezinu top listu kuj se zarezuje

Ref.
S ljubavni romani mozak maltretiram
Ću pronađem šifru da te izšarmiram
Javorka, bre, Javorka

JA TARZAN A TI DŽEJN

Ja Tarzan a ti Džejn lele dunje ranke
Ja Tarzan a ti Džejn lele dunje ranke

Oj Tarzane moje lane
Šljive su mi neobrane
Pretisak si mi podigo
Klet si posto šušumigo
Šušušušušumigoooooo

Ref.
Ja Tarzan a ti Džejn lele dunje ranke
Od Moravski krokodili ću pravim opanke
Pletem, vezem i čarape žaram
Sa svoju se Čitu razgovaram
Predem vunu dragani za gunjče
Preslicu mi okreće majmunče

petak, 20.10.2006.

Borat (premijera)-Kino Europa 20.10.

Uopće ne znam gdje da počnem. Od masovne euforije za Boratom, od prijetnji kazahstanskog državnog vrha Sachi Baronu Cohenu, od hrvatskog gola Engleskoj dok se na reklami u pozadini smješi Boratov lik, od trenutačnog stanja šoka u kojem se nalazim sad kad sam pogledao film ili od čudnog spleta okolnosti koje su se desile da bih došao do teško nabavljivih karata? I sad kad sam napisao tu podugačku rečenicu isto ne znam. Ali G mi je bio okej, malo previše razvikan, ali ipak okej. I tu sam knjigu zatvorio, kad sam pogledao film, mislim si, to je to od Cohena, čovjek je isfurao svoju zajebanciju i još se usput isprdao slavne ličnosti iz svijeta glazbe s takvom lakoćom da mu svatko može pozavidjeti. A to mogu samo rijetki. Genijalci, ako već hoćete. Jedno je napisati tekst u kojem pljuješ Madonnu, ali tko je toliko inteligentan i mudovit da je ismije pred kamerama oči u oči, i to na takav način da ona sama to ne shvati. To ne može svatko.
Ali ono što je Sacha Baron Cohen radio u filmu Borat ne bi nitko napravio. Ne bi se, zapravo, nitko usudio napraviti. Devedeset posto filma čista je improvizacija. Za primjer, Udruženje obožavatelja oružja dobije telefonski poziv u kojem im se saopći da će im doći novinar iz Kazahstana koji za televiziju svoje zemlje snima film o Americi. Dotični ga iščekuju, pripremljeni za rafale dosadnih novinarskih pitanja. I onda se pojavi on osobno i kreće totalni kaos. Kaos urnebesnog smijeha, šoka, nevjerice, neugodnosti, čistog ludila i onoga kad su vam usta poluotvorena (ne-mogu-vjerovat!-osjećaj). Cohenove, odnosno Boratove masne kao najmasniji burek šale, na račun Židova (frajer je i sam rođeni Židov), feministkinja, žena, zatucanosti, gluposti, nacionalnih obilježja pa čak i na vlastiti račun su tako blesavo originalne da ih se ne može jednostavno zvati šalama. Isto kao što se Pythone ne može jednostavno zvati nizem skečeva. Ali razlika između Borata i Pythona je to što su Pythoni imali vremena vježbati svoje boleštine, a ovaj ih je luđak sve odradio na licu mjjsta u jednom dahu. (Dobro, sve osim početka kad Borat predstavlja sebe i svoje selo uz cigansku zvučnu kulisu legendarne Čaje Šukarije). Pada mi još napamet ludi hiperaktivni Peter Sellers iz doba Pink Panthera, ali uspoređivati njega s Boratom je isto što i uspoređivati Nadrealiste s Pythonima.
Svaki Boratov interview (može li se to uopće zvati interviewom?) je vrhunac na svoj način. Interview s feministicama gdje Borat konstantno zove punašniju muškaču pored sebe «gospodine» je presmješan, čak i neugodan. Onda učenje pravilima dobra ponašanja u društvu sterilnih američkih puritanaca kad ode srati u WC i donese govno u vrećici za stol i pita «Where should I put this?». Onda....ma mogu nabrajati sto godina i još ne bih sve pobrojio. Ali,(ovo je jače od mene), za ismijavanje američke himne na rodeo natjecanju u srcu Texasa, dupkom punom zatucanih kretena nabrijanih na oružje, bih mu stisnuo ruku. Za to stvarno treba imati muda. Nekoliko je takvih situacija u filmu, za koje mogu reći da je pravo čudo što je izvukao živu glavu!
Eto, počeo sam prepričavati fore iz filma, a to znači da trebam stati i ovdje završiti post. Film će ionako za nekih mjesec-dva procuriti na Internetu, tako da uopće nije bitno što ste propustili premijeru. Propustili ste dobru gužvetinu (film sam pogledao sjedeći na podu kina), blicanje foto aparata, gomile iskvarcanih deda-švalera s escort damama, maminih sinova i kćeri kojima su bogate tatice preko svojih veza sredili ulaznice, te najbrži prst guitar syntha Belinda Nešto (svirala prije filma) za koju samo mogu reći da je najbolje razgolićeno dupe u kinu Europa.
Borata preproučujem svima, iako će mnogi misliti da je Cohen dobrano prekardašio granice dobra ukusa (cura što je sjedila do mene slagala je face kao da vidi duha uskrslog Josipa Broza, pokoj mu duši). No, kakav je to humor koji ne prelazi granice dobra ukusa?
CAffeine out. Jagshemash!

četvrtak, 19.10.2006.

9.10.2006 Chicago Undergorund Duo- Teatar &TD

Jubilarni šesti put među Hrvatima! Navikani jazz-dvojac sastavljen od trube i bubnja, su nešto što ovaj put nisam nikako smio propustiti. Nahvalio Gogi iz KSET-a, Mate priča o njima kao da su jedini jazz na svijetu, a još sam od dosta ljudi čuo da vrijedi pogledati . I ništa, ajde, mislim si, poslije plivanja i obilnog uništavanja tjestenine dobro će mi sjesti neki jazz, bilo šta sa što manje kretanja. CUD su napravili koncert dan prije, ali zbog malog broja karata puštenih u promet hrpa je ljudi ostala stajati vani na hladnom. Pa su dvojac, dobri i normalni momci kakvi već jesu odlučili napraviti reprizu u ponedjeljak, za sve one koji su se vani noć prije posmrzavali.

A ja stvarno mislim da je vrijedilo čekati. Jer, ja koji sam odrastao na distorziji i buci, ne mogu se pohvaliti s nekim profinjenim ukusom u muzici. Od jazza su mi poznata imena Milesa Davisa, Charlieja Birda, Dizzy Gillespieja, Lionel Hamptona, Theloniousa Monka, manje više ekipa koja je svirala u nekom drugom vremenu davno prije nego što sam se ja uopće rodio a kamoli pojmio glazbu. Jedan moj pokušaj da otkrijem dobar jazz završio je neuspješno (jedan od prvih postova koji sam uopće objavio), dok koncert bolesnika Marca Ribota bolje da ne spominjem. No, jučer se baš sve poklopilo.
CUD imaju bubanj, ksilofon, dvije ritam mašine, i trubu te tu i tamo neki neobičan instrument za koji nitko nije čuo. Momci rade tako da puste sporovozeći ritam s mašine, aktiviraju nekakav stroj koji pušta visoke vibracione tonove i improviziraju. Ne treba uopće spominjati da su majstori svog zanata, no to je ovdje stvarno manje bitno. I Stevo Vai je majstor svog zanata pa mi je dosadan ko proljev. Ono što mi se stvarno svidjelo kod ove dvojice smješnih momaka je to što se prepuštaju osjećaju dok sviraju. U jazz terminologiju razumijem se koliko i u nuklearnu fiziku, donekle kontam te progresije, ali svi ti tehnički pojmovi mi apsolutno ništa ne znače. Jazz ovog dua nije tehničko preispitivanje vlastitih mogućnosti niti nekakva stilska vježba na temu ko će bolje i ko će više, njihov jazz je pametna, duhovita, zajebantska muzika koja pomalo graniči i s eksperimentom, ali nikako neslušljivim matematičkim eksperimentom kakvim ja jazz najčešće smatram. Ima tu svega, techna, psihodelije, trancea, džungle, melankoličnog popa i još koječega što se nigdje ne da svrstati, a ponekad mi se dešavalo da dobijem naglu želju da ustanem sa stolice i počnem se njihati u ritmu. Da nisam otplivao 2 kilometra taj dan, vjerovatno bi se to i dogodilo.
CUD su spektakl kako za slušati tako i za gledati. Chad Taylor je za bubnjevima Tito, gdjegod da udari palicom čuje se zvuk, nema veze da li udara po šarafima od bubnja ili čak po stalku. Onda u djeliću sekunde prijeđe na ksilofon i počne izvoditi još veće perverzije, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Trubač, simpatični buco u ispranoj majici kojem se vrat napinje kao žabi kad puše, svira nekonvecionalno, totalno drukčije od starog Dizzyja, više bih to nazvao proizvodnjom neobičnih zvukova nego pravim sviranjem. Kao što bi rekao stari Kundera „Nepodnošljiva lakoća postojanja“(ovo postojanje zamjeniti sa sviranjem). Zvukova koji se savršeno uklapaju u zvučnu sliku sastavljenu od ritma i rezonatnih tonova koji su povremeno znali pogoditi frekvenciju čitave prostorije, zbog čega su se čak i prozori znali lagano zatresti. Moju su frekvenciju svakako pogodili. A momcima bih rekao da se ne moraju ispričavati ako tu i tamo nastave zviždati koju od svojih pjesama kad završi. Jedino što mi je stvarno falilo u tom trenutku bila je tacna suhe meze sa sirom i blago ljutim kulenom, jer uvijek strahovito ogladnim kad slušam dobar jazz. Da sam to imao tada, rekao bih da sam slušao najbolji jazz u zadnjih 5 godina. Ovako ću samo reći da sam slušao najbolji jazz i ostao gladan.

nedjelja, 15.10.2006.

Zujim....

Vratio sam se sa Sljemena u jednom komadu, hvala Bogu. I svaki put je ista stvar. Kad god se vratim, zujim. Prolazim kroz prostor i vrijeme kao neka lebdeća nedefinirana tvar koja samo ima tijelo, koje onda drugi registriraju kao neko živo biće s kojim se može započeti komunikacija. A ja u blagostanju zujanja, još uvijek okružen šumom, potokom, gdjekojim kukcem i gdjekojim babcem što se zgrbljen od vremena korak po korak vere na brijeg. Pošto mi je već prešlo u naviku da ne koristim tramvaj da bi došao do SLjemena (osim ako krenem kasnije, da me mračak ne uhvati), vratio sam se dosta kasno, a sad sam upravo izašao iz kade u kojoj sam se kiselio da bi došao sebi i da saniram žuljeve. Danas sam najmanje koristio markirane staze, jer su mi prestale biti zanimljive, a najviše sam tumarao po gustoj šumi i najgorim sljemenskim uzbrdicama. Olakotna okolnost nekorištenja staze leži u tome što se time izbjegne čopore raspričanih baba, downhill biciklista, studenata, mnogočlanih obitelji i još koječega što se gore može naći. Jer mi je cilj bio upravo taj, da izdvojim malo vremena za sebe i da se maknem od ljudi. Nisam pustinjak po prirodi, ali pošto sam rođen onkraj šume, tu i tamo mi dođe poriv da se izgubim u njoj, jer ona je moja stara prijateljica, koja će me objeručke primiti kad dođem ali će me i istjerati ako se zadržim predugo. Tjeranje se manifestira u obliku prirodnih nepogoda (kiša, tuča-grad, snijeg, nadrkani lugar), a zna se zalomiti i kakav jazavac koji štiti gnijezdo.
Našao sam odlično mjesto za odmor, nalazi se na strmoj uzvisini, s njega vidim stazu (valjda Penzionersku, nemam pojma), mogu zapalit pljugu bez straha da će me neki pandur pitat odakle mi ta čudna cigareta, mogu meditirati do mile volje jer znam da je malo takvih luđaka koji će se popeti tu gdje se ja penjem. Još samo fali konobar da mi pivo donese. Eh, što ti je čovjek! 'Rpa zemlje. Nikad zadovoljan.
Kad sam se popeo na vrh, po staroj navici otišao sam u Zlatni Međed gdje sam ubio ražnjiće s pomfritom i mineralnu. I onda skužio da nisam ponio dovoljno para da sve to platim. No, Hansu (to je onaj konobar Bosanac s čudnom rupom na nosu, odmah ga se uoči) to nije ni najmanje smetalo, pa mi je rekao da ću mu drugi put platit Velebitsko Crno da prelomimo to. Svaka čast čovjeku. Moja mala nagrada za pentranje van staze.
Danas sam vidio frajera što se dovezao Volkswagenom Touregom na sam vrh i izišao iz auta u čistoj novoj novcatoj planinarskoj odjeći i s nordijskim štapovima za hodanje. Svaka čast majstore! Za vrhunski kretenizam. To mi stvarno nikad ne bi palo napamet!
Spuštanje me uvijek više umaralo nego penjanje. Stalno moram usporavati, pazit da me ne ulovi brzina, a noge me znaju dobro boljeti nakon 45-minutnog nabijanja po prhkoj zemljici koja se runi pod nogama. Ima jedan mali dio staze, odmah uz rub šume ispod žičare, koji je dosta strm i grub i lako se može pasti, na kojem uvijek nabijem žuljeve, i na kojem se najviše umorim jer stalno moram kočiti, spriječavat se da se na zaletim previše. Tu ko padne ne piše mu se dobro. Ali usprkos tome, volim ići tim putem jer s tog mjesta puca odličan pogled na Zagreb, i to ako nema oblaka. Blizu, u šumi, nalaze se neke čudne tvorevine od drveta, slične skakaonicama, koje su vjerojatno izgradili downhill biciklisti, da bi mogli bolje lomit kukove kad padnu. Možda imaju još neku svrhu ali ta mi nije poznata. KAd budem sreo nadrkanog lugara, pitat ću ga ako se sjetim.
Zabrijao sam. Spava mi se, a još moram sačekat Pinđu da pokupi bas i pojačalo. Prije sat vremena rekao je da će doći za sat vremena. Znači moram čekat još najmanje sat vremena. Ma, jebeš čovjeka koji dolazi na vrijeme!

petak, 13.10.2006.

Zašto premalo ljudi sluša Beatlese?

Prođem ulicom i pogled mi kao i uvijek odluta prema trafici s novinama. Jbiga, svima je jasno da se ljudi lijepe na šareno i sjajno, a što se mene tiče, stara mi je navada da automatski snimam šta ima u trafici. Iako uopće neću stati i promotriti pobliže, ja ću blejati ko tele u šarena vrata, glave okrenute u smjeru trafike, a noge će i dalje ići svojom nepromjenjenom putanjom. Rezultat je toga, da se obično zabijem u nekakav stup ili iznenandim kakvu babu s cekerom, pa se onda moram ispričavat. No, ovaj puta se desilo nešto suprotno. Ovaj put sam se ja iznenadio, a ne rečena, u ovom slučaju nepostojeća baba. Osvanuo naslov u Gloriji: «Janica trudna?». Zamalo sam dobio mlade.
Pa, dobro, kad će više ovo naše malo selo pustiti tu jadnu curu na miru i pustiti je da živi svojim životom? Mene, osobno, stvarno nije briga kako će ona nastaviti živjeti, ali kad vidim da ljude u ovom našem malom selu to itekako zanima, kosa mi se diže na glavi. Janici svaka čast, za ono što je cura napravila skidam joj kapu. Ona je vjerojatno jedini razlog zbog kojeg će na drugoj strani svijeta neki stanovnik Oceanije znati za Hrvatsku, i zbog kojeg ću ja,ako ikad odem tamo, kao njen zemljak dobiti pivo ili jestvine džabe. O Europi da ne govorim. Da se podsjetimo samo nekih Kraljičinih uspjeha: tri zlata u Salt Lake Cityju jedno za slalom, drugo za veleslalom i kombinaciju te srebro u Super G-ju, sve 2002. godine, Torino, 2006.zlato u kombinaciji, srebro u Super G-ju, plus još prva mjesta na natjecanjima u St. Moritzu, Ofterschwangu, Hafjellu, Leviju, Aareu, Bad Kleinkirchheimu, San Sicariju....I sad bih mogao cijeli post pretvoriti u nabrajanje njezinih uspjeha, ali neću, jer za to postoje predviđene stranice.
Taj naslov u Gloriji ponukao me da malo istražim Internet, pa sam otišao do njenog sitea do kojeg inače ne bih ni u ludilu otišao. I imam šta za vidjeti. Gomila patetičnih guzolizačkih, srcedrapateljnih poruka najgoreg, američkog tipa, kakvo se može vidjeti u Oprinim emisijama. Bisera ima dosta i neću ih sve nabrajati ali Recimo, nepoznata je genijalka ovako napisala:»Draga Janice,gledam danas tvoju sliku u novinama i mogu ti reći da si se jako proljepšala i zračiš nekom pozitivnom energijom i kad te vidim tako sretnu onda mi nije žao što ovu zimu neću biti ispred TV i uživati u tvojoj vožnji. Drago mi je što si sretna jer si zaslužila da uživaš u životu.Što god odlučila druge godine ti ćeš biti i ostati herojina.P.S: 17.01.1999. kad si prvi put pobijedila u Sv.kupu ja sam rodila sina.Volimo te....». Gramatičke ćemo pogreške zanemariti u ovom slučaju
Ili biser nekog srednjoškolca koji će valjda u skorije vrijeme prerezati vene ili napustiti školu zbog Jane: «Kada je u onaj petak objavila da prekida, kakvu sam kolčinu dobio u školi jer sam cijeli dan mislio na nju. I vrtio si u glavi: Jel baš morala? Zašt baš ona? Hoće se ikada više vratiti?» A vrhunac patetike dosegla je nepoznat netko ženskog roda svojom izjavom: «Tara,znam točno o čemu pričaš.... Jako ti je žao i suze ti jednostavno krenu kad vidiš bilo koju Janičinu utrku,ali ako je ona zadovoljna i mi smo.... Moramo biti.... Kada sam gledala Dnevnik pobjednika,plakala sam kao nikad u životu..». Kad normalan čovjek ovo pročita, stekne dojam da je Janica počinila samoubojstvo, a ne otišla preranu mirovinu. Kao da je potopila Titanic zato što je otišla. Alo, ljudi, pa ženi je dosta, ne skija joj se više, ima brdo novaca, hrpu medalja i 24 godine, ne mora više ništa raditi do kraja života. Osnovat će obitelj od 6-ero djece , živjet će na Mljetu i uživat će do kraja života u zasluženoj idili....Ali poseban me slučaj, koji kao da je od riječi do riječi iskopiran iz Eminemove pjesme «Stan» stanoviti je BBB, koji je vidno iznerviran Janičinom odlukom napisao slijedeće: «Osjećam se jako mučno i izdano.Način na koji si rekla skijanju zbogom nije dostojan tebe i tvoje veličine.Nisi nas razočarala ali kako kaže Ivor to si trebala napraviti na način koji je dostojan tebe.Uzašno sam ljut na tebe jer sve ono kaj si radila i borila se cijeli život sada je palo u vodu.Razočarala si nas jako jer te volimo a tebe nije briga za nas.» Nisi nas razočarala, pa onda na kraju ipak jesi. On se osjeća jako mučno i izdano, a ona ima potrgana koljena i pije hormonske tablete. Pa šta bi onda ona trebala reći? Iz ovoga je razvidno (čisto hrvatska riječ) da frajer ima simptome.
Činjenica jest da je Janica pretvorena u hodajući oglasni stup izlijepljen bezbrojnim logoima i da je mnogim svekoilikim izgubljenim dušama postala utjrelovljenje mladalačkih snova i fantazija, jer to su ljudi, kosooki, crni, ćelavi, glupi, pametni, muški, ženski ovakvi, onakvi. Svuda su isti i svi očajnički trebaju uzore da si lakše organiziraju život. Ja, na svu sreću nisam bio dio te masovne histerije masa koje su navijale svoje biološke satove prema terminima Janičinih trka, ali uvelike poštujem njene uspjehe. Ali ovu travestiju koja me podsjeća na provale emocija slične onima koje su se dogodile kad je Kurt Cobain počinio samoubojstvo (ili bolje reći kad je emitirana zadnja epizoda Marisol) ne mogu svariti pa da se ubijem. Sasvim je očito da je njen odlazak u mirovinu, isto tako odlazak u mirovinu živadi koja je najviše čučila pred televizorima i grizla jastuke dok se Jana spuštala niz padinu nekog elitnog skijališta Janičin uspjeh je samo njen i ničiji više. Njen ionako očekivan odlazak u mirovinu je tako normalna stvar, a reakcije koje je polučio samo su dokaz da je naša dična sportom zadojena zemlja, zapravo jedno malo selo u kojem svak svakog zna i svak svakog ogovara, pa čak i ruši ako vidi da je trava u tuđem dvorištu zelenija nego u njegovom. Pa ako postoji američki način, onda svakako postoji i hrvatski način, a meni se i jedan i drugi gade jer kao takvi odudaraju od načina normalnog čovjeka. Rekao je jednom davno neki Paul: «Live and Let Die» i bio u potpunosti u pravu. Samo što je problem u tome što ljudi previše gledaju televiziju a premalo slušaju Beatlese.

četvrtak, 12.10.2006.

Quintron & Miss Pussycat-7.10 .2006.

Još jedan bizaran koncert koji se već dogodio u KSET-u prije 5 godina, u vremenu kad sam ja bio u desetom filmu. Tog se filma jako slabo sjećam, pa kad bih o tome počeo pisati morao bih izmišljati i rekonstruirati ali to ću kad već toliko zagorim da budem spreman pisati svoje memoare. Lakše je pisati o tome što se odigralo prošle subote, nego o tome šta se desilo prije pet godina. Al jebo sad to.
Ima jedna stvar koju iz dna duše mrzim u muzici. Nije truba, niti harmonika, niti pjevač koji reve ko prehlađena krava. Ja mrzim klavijature. To je instrument koji se najčešće nalazi po svatovima u selima koja se ne mogu otkriti niti uz pomoć rašlja i kompasa zajedno, a koja najčešće proizvodi takve pod milim bogom kretenske zvukove da svaku ionako već idiotsku pjesmu koja se svira u svatovima učine nenametljivomA to je po meni još gore nego da je pjesma grozna. Mrzim nenametljivo, jebemti nenametljivo. . A još kad krenu Perkovićevi biseri tipa „Kreni Kreni Kameni“(btw. Kameni je nadimak onog velikog iz Kolonije) pa kad frajer upali program 25 (fanfare)...Daj rakije!Smrt klavijaturama! I elektronskim bubnjevima, ali o tome drugom prilikom.
No, svako može pogriješiti pa i ja kad se uhvatim nekontroliranog pljuvanja bez razloga. Uvijek se nađe netko ili nešto što te razuvjeri. Recimo, pojavi se tamo nekakav Quintron, frenetični pankerčina-orguljaš iz druge galaksije (koja se zove New Orleans), koji sa svoje dvije ruke radi na tim klavijaturama što netko ne bi mogao niti sa 100 ruku. Kad smo ušli dočekala nas je opičena lutkarska predstava s lutkama čiji bih izgled mogao predočiti kad bih spomenuo Happy Tree Friends koji su jeli puno tripova (HTF ionako izgledaju kao da su jeli puno tripova). Luđak im je pomoću svoje elektroničke opreme izdistorzirao i pojačao glasove, i još ubacio svoje frizirane psihodelične zvukove iz šok sobe u Jankomiru. Taman kad je počeo ići na živac, predstava je završila i psiho-lutke su konačno osnovale bend (jer se o tome predstava radila).
A onda je budala iz New Orleansa aktivirao svoju opremu za lansiranje rakete. Radi se o klavijaturama s otprilike milijun kablova na koje je prikeljena maska nekog oldsmobilea, naprave s rotirajućim bubnjem načičkanom optičkim senzorima s pomoću kojeg Quintron skreča, i žarulja obješena između nekakvih cijevi koja proizvodi vrraaaaauuummm zvukove kad se po njoj prođe rukom. Ako je netko nekad čuo Aphex Twina, onda će znati o čemu se radi, s tim što je Quintron puno artikuliraniji i plesniji od njega. Pored Quintrona, sva u šarenom, pleše njegova pratilja lutkarica Miss Pussycat, i pjeva back vokale. No, iako je sva šarena i kričava ko Božićno drvce, pogled vam stalno bježi na mušku polovicu, dakle Quintrona, koji se ponaša kao da je utrpao u sebe trinaest Red-Bulova i kilogram speeda.
Kad je započeo show, pao mi napamet prastari Suicide i njihova elektro-boleština „Ghost Rider“, i nabrijani cyber-punk klinci Atari Teenage Riot, ali po samom pristupu prije bih rekao da je netko Hivesima dao distorzirani sintisajzer. I od svih 5 napravio jedno jedino čudovište. Ritam je standardno pankerski, negdje brži, negdje sporiji, ali zvukovi koje ovaj luđak slaže na njega, djeluju kao da su izvučeni iz crne rupe, i još pritom na svoj čudan način uspjevaju biti melodični. Quintron, osim što skače po svoj toj opremi, uspjeva i pjevati takve stvari kao što su „Drug Problem“ i „Grandfather nešto“. Bilo mi je drago vidjeti kad je čopor kritične mase djece u prvim redovima započeo pogo, jer to je nešto što već dugo nisam vidio ni na jednom iole modernijem koncertu. Mislim, na Organiziranom Kaosu( i možda još na ponekom koncerata budala s brčinama-kurčinama) to se redovito može vidjeti, ali tek kad su se svi brutalno napili zajedno s bendom koji čine njihovih četiri prijatelja iz razreda, koji sviraju razdrndane gitaru-bas-bubanj i pjevaju o tome kako će jebat mater policiji.
A Quintron, dosljedan svojoj ludosti, je skočio među djecu i pjevao-skakao zajedno s njima. I eto ti tulumčine na šestu potenciju. A ja, sasvim nevino izašao da popijem koje pivo i da kao pravovjerni protivnik klavijatura dam istima još jednu šansu, kao sve mislim možda i bude valjalo.. Krasno. Quintron je prolijevao znoj, divljao i skakao, a mi smo se neočekivano uredno podnapili. Onda je majstor klavijaturist izašao na bis i odsvirao neku garažnu pržionu i stvorio još veći kaos među djecom. Nemoguće da samo jedan čovjek može svoriti toliku energiju i to na tako beskrvnom, svatovskom instrumentu kao što su klavijature. Da se kojim slučajem ne vidi stage, rekao bih da se radi o nekom bendu od pet članova, a ne o jednom jedinom čovjeku. Svaka čast Kvintrončino!

2.10. KSET -Goribor

Taj Zdenko Franjić je stvarno hodajuća legenda, čovjek koji sam isprži više CD-ova nego ih jedan Dancing Bear naštampa. Znam sve te priče o njemu da je on taj koji je otkrio Majke, Satana, Bambije i još štošta, ali isto tako je istina da održava na životu gomilu takvih opskurnih idiotizama da je to strašno. Što se kod Zdenka može naći, ne može se stvarno nigdje. Ali fala mu, puno mu fala, što nam je otkrio Goribor. Zbog takvih je stvari bio i ostao legenda.
Goribor je nama pojedincima uvalio Toni (fala i njemu naravno), puno puno prije odličnog koncerta u Puli (stvarno šteta što im je promakla nagrada za najbolji mladi bend) poslije kojeg se rastrubila čitava untergrund javnost o tom neobičnom bendu iz Bora, iz Srbije.
Goribor svira nešto što bi svekoliki domaći kritičar opisao kao kombinaciju trip-hopa, drum'n'bassa, elektroničnog bluesa i jazza. I temeljito se zajebo. Goribor svira najiskreniju, najdrugačiju muziku koja nije pank, nije ni rok, ni trip-hop, ni blues, a uz to uspjeva biti čak i plesna. Zapravo, prije bih to nazvao ritmično napušeno klaćenje glavom nego ples, ali kad ste gledali bend s tekstovima koji su manje-više totalni bed a da ste plesali?
Četvorica su to momaka, s juga Srbije (iz pizde materine, točnije), dva na gitari, jedan za mikrofonom i jedan za IBM-om iliti ritam mašinom. Glavni je lik ove recenzije zapravo rečeni vokalist Aleksandar Stojković (ili ST) koji vadi svoje bolno iskrene i direktne tekstove o osobnim problemima iz dubine crne duše svoje i na stageu ih tako živopisno interpretira promuklim poluvibrirajućim glasom da ne možete ostati ravnodušni. Ponaša se kao pravi pjesnik, toliko da sam dobio dojam da je prije Goribora čitao slam poeziju, jer dok pjeva čini se kao da ponovo proživljava sve te zlikovštine o kojima pjeva.
Glasom koji više podsjeća na mantranje nekog indijskog jogija nego na pravo pjevanje. Recimo, da se radi o crnjacima koji znaju postati simpatično smješni („Umjesto velikog i opasnog kurca/Ja im dušu napaćenog crnca, „Živim u stanu ali sam na ulici/Nisam narkoman ali se drogiram/Pijem ali mogu i da ne pijem/Ko sam šta sam eto to sam) ali znaju biti i dobrano ozbiljni i pogoditi u srž („Previše govana za tako malo vremena /Meni je trebalo petnaest godina/I sad imam trista„).
Zapravo mi je neugodno raspravljati o Goriboru kao o bendu s nekakvim značajnim utjecajima , jer to u ovoj cijeloj priči niti najmanje nije bitno. Ljudi se popnu na stage, istovare svoje demone nama znatiželjnicima, i pritom naprave odličnu atmosferu. Koji bi neki mogli opisati kao mračnu, depresivnu, dosadnu, neki bi mogli komentirati to što Stojković gleda u nigdje dok pjeva, pa izgleda da pjeva sam sebi, ali jebiga, ljudi to vam je to. Goribor ne glumi, Goribor je to što je jučer bio u KSET-u, odličan, originalan mladi bend. Koji svira već 15 godina i iza sebe ima 5 albuma, pa to „mladi“ nećemo uzeti u obzir. Recimo samo da su „mladi“ po svojoj originalnosti i da ih još čeka puno, puno dobrih koncerata. Samo se nadam da ih ovo malo popularnosti koju su stekli u zadnje vrijeme neće previše iskvariti, jer sad su mi taman postali dragi.

utorak, 10.10.2006.

Andre Williams 1.10. 2006.-KSET

Još jedan lik kojeg nisam puno slušao, a o kojem sam čuo priča i priča od frendova. Andre je stari frajer, jebač, soul-šarmer u crvenom odijelu koji je odgovoran za nastajanje genijalnih porno hitova poput „Proud Mary“ (ne, to nisu Creedenci, nego ovaj deda) , „Let Me Put It In“ , „Bacon Fat“, i još tonu drugih. Čičica Andre jedan je od onih nepravedno zapostavljenih likova koji su napisali more hitova po kojima su drugi postali poznati, drugi tipa Tina Turner. Dok je mala Tina pjevala, Andre (pravo jebačko ime, baš kao HorHe iz neke sapunice) je zajedno s Ikeom Turnerom udarao po kokainu, i karao sve što hoda na dvije noge. Tijekom sedamdesetih radio je isto to samo malo više i ne više s Iketom nego s drugim poznatima. Pa je tako protrajbao sve što je imao, živio na ulici, kao beskućnik, sve dok ga Mick Collins, frontmen legendarnih Goriesa nije pokupio s ulice, očistio od droga (dobro, o tome bi se još dalo raspravljati) i ponovo ga postavio na noge.
Njegov se nastup može opisati kao šarmantno-perverzna zajebancija na temu seksa koja je još uz to praćena genijalnim soulom. Tako je to trebalo izgledati.
Predgripa je neki bend sastavljen od tri Nizozemaca i jednog Amerikanca za klavijaturama, koji su svirali bezlični, dosadni hard rock s previše činela. Deda je za to vrijeme bio u hotelu vjerojatno lamentirajući nad danima ponosa i slave, dok su oni kao zagrijavali publiku. Pošto ja kao član te publike imam pravo na svoje mišljenje, reći ću da ih uopće nisam doživio. Toliko da se sad pitam jel'to stvarno bila neka predgrupa ili mi se samo činilo?
Kad je Andre ušao u salu, publika je zagrajala. Amerikanac ga je gromoglasno najavio kao „Black Godfather“, „Godfather“ ovaj-onaj ili šta već. Imao je bitnih problema dok se penjao na stage i izgledao je stvarno, al stvarno staro. Bolje reći matoro. Mršavi dedica u crvenom odijelu koje mu je stajalo kao da visi na vješalici. Lakijev kalibar. Za početak, „Proud Mary“. Stojim u prvom redu i ne čujem čovjeka. Čujem neke glasove iz daljine, nekakve samoglasnike što sam ih čuo sto puta kad bih čuo „Proud Mary“ na radiju. Odjednom u pola pjesme, čovjek odlazi sa stagea! Prođe nekoliko trenutaka, Andre se vraća, opet se jedva popne na stage i nastavlja s nečujnim pjevanjem. Pa čovjek je pijan ko turska guzica, toliko je namazan da jedva na nogama stoji! I sad je upravo išao u backstage po gutljajčić. Neće ovo dobro završiti, predosjećam katastrofu.
Čitav koncert je sadržavao samo trinaest pjesama, svaku je otpjevao ni dopola, jer je konstantno išao u backstage da se malo udozira. Najjaču stvar „Pussy Stank (But So Does Marijuana)“ uopće nije otpjevao on, nego taj glupi nikakvi bend kojem su kaubojske čizme i odijela stajali kao gorili špilhozne i koji je izgledao zbunjenije od bilokojeg svatovskog sastava. Mislim, u redu, stvar ima samo jedan stih koji se više izvikuje nego što se pjeva i on je sadržan u naslovu, al daj čovječe, došao sam vidjet Crnog Kuma ili kojeg kurca već, a ne bend za svirku na američkim roštiljima. U rijetkim trenucima, kad bi glazba stala i kad bi gospodin Williams počeo pričati, stvarno bi zasjao kao iskusni stari lafac iz nekog doba koji je prošao štošta, koji je svojedobno bio veliki zavodnik osebujnog stila. Jedan je od onih interpretatora kojima pričanje s publikom tako dobro stoji, da svaka riječ koju izgovori zvuči drugačije i mudro, a opet smješno i nenadjebivo. Kad je Andre pjevao „I Can't Get It In“ onda mi je bio najbolji, najbolje se čuo, i odjednom mu se na jedan malecni trenutak vratila ona ludost i vrckavost iz mladosti. A onda je naravno sve pokvario odlaskom po gutljaj.
Nakon koncerta je ostao gorak okus u ustima. Ne onog razvodnjenog piva iz KSET-a nego gorak okus onih kolača kojih kad ih vidiš izgledaju slatko i jestivo a kad se probaju budu bljutavi ko lanjski paradajz. Došlo mi nekako žao čovjeka, koji je nekad bio a danas više nije. Još kad sam saznao da se posro u bekstejdžu, onda mi je stvarno došlo ono „ejebigasad“. Koliko to moraš bit pijan da ne kontroliraš sfinktere. Al nema veze, sad moram reći ono što sam oduvijek mrzio kad bih išao na koncerte nekih neizumrlih dinosaura a to je ono nesretno „Aj, nek sam i to vidio“. Samo da ublažim gorko nezadovoljstvo. To znači da mi nije ni trebalo, ali što bi Slaven Bilić rekao: „Najbolja hrvatska riječ je jebiga“

My Buddy Moose 30. 09. 2006. KSET

Kao pankerizirani konj koji je odrastao na kojekakvim motorhedima, sepulturama i lettrijevima slab sam slušalac nedistorzirane muzike. A kao takav imam posebnu odbojnost prema onoj nenametljivoj vrsti muzike koja je stvarana s namjerom da se svidi svima. Najgora glazba ako se mene pita. I još je pritom nenametljiva. Jebeš takvu muziku! To je ona vrsta muzike koja se može čuti u bilokoje doba dana i noći na Otvorenom Radiju, a trenutni mi je favorit Kreeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeejzi od onih što se zovu po umirovljenom debelom košarkašu, danas lošem golferu. U današnje vrijeme koje toliko obiluje smećem, pojavi se eto neka fina stvarčica na koju stvarno ne bi promijenio stanicu, čak ni ne dobivam napadaj žgaravice kad je čujem.
A sve to, ima itekakve veze s junacima ove recenzije. My Buddy Moose je definitvno jedno od osvježenja u našoj, s jedne strane izdistorziranoj a s druge estradiziranoj Hrvatskoj. Jedan od rijetkih bendova koji stvara takvu muziku da je može slušati bilotko s imalo fleksibilnijim ukusom za glazbu. Znači pitki americana-country-rock za sve uzraste, ne previše glasan, ne previše tih, na koji se može lagano plesuckati, zajebavati s ekipom, barit žene i stajati i razmišljati o utjecajima (za one koji pišu recenzije).
Gledao sam ih jednom davno prije nekih godinu dvije kad su bili predgrupa, e sad me ubijte, ali ne sjećam se više čemu, ali nekako mi se čini da su bili The Saints (čiji pjevač u svojoj svojoj pozamašnosti pjeva rame uz rame s Nickom Caveom u „Bring It On“ spotu). Tad su bili, onako, solidni za hrvatske prilike, ali su tijekom godina prerasli iz solidnih u više nego dobre. Sad im je izašao album za Dancing Bear, jebiga, ej, pa nije to više bilo tko. Njihov promotivni nastup u KSET-u trajao je dobra 2 sata, možda mrvicu previše, ali kad je tako dobar bend u pitanju uvijek možemo zažmirit na jedno oko, odmahnut rukom i reći „Ma dobro“. Da se razumijemo, potpisnik ovih redova nije se baš naslušao americane, od countryja sam sitno slušao Ivicu Gotovinu (Johnny Cash) i Woodyja Guthrieja, a rock'n'roll mi već curi na sve moguće otvore. Njihov album nisam slušao, išao sam više kao znatiželjnik, i ostao sam pozitivno iznenađen. Kao i većinu koncerata, išao sam po starom bosanskom principu „Kud svi Turci....“ jer je poprilično meni dragih ljudi bilo tamo da nazoči tom događaju. A odlično usvirani My Buddy Moose nas je nastavio oduševljavati sve samim dobrim melodijama, a kasnije kako je ekipa bila pijanija sve countryjevskim i rockerskijim zvukom tako da je čitav događaj za koji sam ja smatrao da će biti ugodno slušanje americana melodija, prerastao u pravu pravcatu feštu. Pred kraj im je ponestalo pjesama (ipak im je izašao samo jedan album) pa su odnikuda izvukli neku od starog frika Younga Neila (ne znam koju, Nino bi to bolje znao), s kojim jednostavno ne možeš promašiti. Sad kad sam vidio My Buddy Moose bilo mi je jasno koliko u Hrvata fali ovakvih bendova koji nisu ni na koga bijesni. Ovi momci sviraju i uveseljavaju ljude, i to rade jako dobro, a Matija je izjavio da bi ovakav bend bio idealan za njegove svatove. Ja, s druge strane, ne bih mogao podnijeti da mi ne svira tamburica u svatovima, a sve sintisajzeriste u svatove poslao na prisilno glazbeno doškolavanje kod Žaka.
Na putu do Spunka sam onakav pijan odlučio uraditi svoj prvi intervju s pjevačem. Pa je prvo pitanje bilo: „E, a zašt se vi zovete My Buddy Moose?“ Odlučio sam da je bolje da ne nastavljam.....

ponedjeljak, 02.10.2006.

Gnjezdo Boga Crvi

Ova priča plod je mašte, a u njoj bi se mogli prepoznati svi oni nesretni koji su jednom zaozbiljno imali problema s najezdom gamadi u stanu. U mom stanu se i dalje revno pojavljuju moljci i njihove ličinke, iako svakih mjesec dana napravim reviziju kredenca i pobacam sve otvorene namirnice. Isprobao sam sve moguće insekticide, lavande i ostale gluposti, a oni se i dalje uporno legu. Sad su već otkrili vrećice s rezancima i brašnom. Nije da smrde, i da bodu ali su mi stvarno već počeli ići na živac, samim time što mi letaju oko glave dok se uz Zabranjenu Mariju, Sudnicu i Nestale opuštam u trenucima dokolice. Dakle, počinje:....



Jedna od najmoćnijih vrsta živih bića na svijetu su insekti. Imajte to na umu kad god budete trebili pauke po kutovima ili ganjali žohara koji brza po podu prema nekoj nevidljivoj rupi. Meni se to obznanilo na najgori mogući način. Slijedi jedna poučna priča o skrivenim moćima insekata koja ne dolazi od BBC-ja, niti od legendarnog Odabrao Đele, nego iz osobnog iskustva. A osobno iskustvo je najbolji mogući učitelj, bolji od ijednog dokumentarca. Jedino što se gotovo uvijek, nakon proživljenog događaja, pojavi taj glupi e-da-sam-znao osjećaj. Da sam ja znao bolje nikad ne bi Večernjim Listom zdrobio tog crva na stropu.
Jednu smo večer frend i ja zarolali dobrog marokanca, idealnog za ubit dosadnu sporoprotičuću večer, te blejali u neki kretenski film iz 50-tih o borbi dva zbunjena tipa i dvije priglupe sisate ženske protiv ogromnih petmetarskih pauka napravljenim od kartona (trebali su izgledati strašno a izgledali su kao da su kupljeni u lunaparku na kirvaju u Perkovcima) . U jednom od neinspirativnijih trenutaka, kad je glava potpuno prazna, pogledao sam na strop i snimio omanjeg crva kako gmiže prema upaljenom svjetlu jake 100-watne žarulje. S mržnjom zgrabim Vjesnik, s naslovnom stranicom na kojoj je bio Ivo Sanader i pritisnem malo đubre na strop. Iza njega ostane samo blijedo-žućkasta mrlja pomješana s ostacima olova iz slike Ive Sanadera. Bila je to jedina mala pobjeda koju sam taj dan napravio. Dan je bio zakurac.






Drugi dan, kiša lije, opet sjedim u istoj prostoriji, ovaj put trijezne glave i čisto bezveze pogledam na strop, ne misleći ni o čemu. A na stropu četiri ili pet istih takvih crvuljaka kao i onaj jučer, osvajaju prostor mog plafona gmižući prema kredencu odakle su se širili za njih opojni mirisi mueslija, brašna, mljevene paprike, zelenog papra i ječmenog slada (ono što ide u pivo). Glava Ive Sanadera na novinama je čekala spremna za još jedno poduže tamanjenje, pa sam je tako spremnu uzeo i jednog po jednog mrljao po stropu, s golemim viškom mržnje prema tim malim gmizavcima u srcu. Otkuda li su se samo pojavili? Zašto baš na stropu? Stan baš i nije čist, ali opet, nemaju se gdje gnjezditi. Da su se pojavili u brašnu ili sjemenkama, bilo bi mi jasno.
No, dobro. Upisao sam još jednu malu pobjedu u ovaj tjedan, koji je općenito bio sušan pobjedama, jer je počinjala još jedna dosadna jesen. A kad dođe jesen, ja se kao medvjed usporim i uspavam, i ne da mi se ništa. Može se čak reći da su me crvi oraspoloživali i davali svoj obol nedostaku uzbuđenja. Netko vrišti „Ante Gooootooooviiina!“ pred kojekakvim državnim ustanovama, a ja eto tamanim crve. Barem nikom ne smetam.
A đubrad se počela konstantno vraćati. Naredni dan sam ih koknuo još nekoliko. Ovaj put su već prešli na zidove, i počeli grabiti svojim sitnim upornim sigurnim gmizajima prema ormaru s mueslijima, brašnom i sjemenkama. Ako dođu do ormara neće biti dobro. Već sam uprljao strop njihovim crijevcima, pa sam ovaj put bio puno suptilniji što se tiče njihove egzekucije. Pokupio sam ih jednog po jednog, stavio ih u malu posudicu, našpricao pjenastim Raidom i gledao kako se vrpolje u svojoj sitnoj agoniji. Nerado to priznajem, ali sam uživao. Neka đubrad pati kad se usudi petljati po mojim namirnicama.
Idući dan sam pozorno promatrao strop i zidove, i nisam vidio nijednog. Odjednom mi je došlo žao što su se tako brzo povukli. Izgubio sam podstrek za taj dan, nekako više nije imalo smisla da sad sjedim u kuhinji i tupo buljim u TV. Čim nestane smisla, ostavlja se dosta prostora za alkohol, pa sam idući dan priredio pijanku u stanu. Kad smo polokali sve što je bilo u frižideru, izašli smo van, tulumarili na hitove 60-tih ,sjekli pivo Union, rakijama, ostavili svaki po 250 kuna na šanku,i vraćali se u moj stan (udaljen 7 minuta normalnog hoda) nekih sat vremena, zapinjući za sve moguće kutove, uglove pa čak i krugove na putu.
Probudio sam se izrokan gadnim mamurlukom, gazeći preko pozaspalih tjelesa frendova, tražeći kap vode i cigaretu. Upadnem u kuhinju, krčim smeće na stolu, perem čašu i pogled mi odluta na ormar s hranom, točnije na prozirnu celofansku vrećicu mueslija u kredencu. Interesantno kako mamurnom čovjeku tupavo rade osjetila, dok ne doživi neočekivani šok za tijelo, pa bile to neočekivane ženske sise ili razjareni predsjednik kućnog savjeta s novom izmišljenom pristojbom za održavanje podruma. Onda se, kao svjetlo kad ga nonšalantno kresneš, čula upale pa bruje 100-watnom snagom zbog čega se čini da je glava veća od ulaznih vrata. Zna i boljeti. Neugodan osjećaj. U mom slučaju, šok ili kontakt sa stvarnošću bili su ti prokleti crvi koji su se,tko zna kako, pojavili u zatvorenoj vrećici mueslija i napravili darmar, i pohotno proždrljivo bušili rupe u mojim mueslijima. Mojim!Mamu im jebem!






Probušio sam rupu u vrećici, i napunio je cijelu s Raidom, toliko sam ga nakrkao unutra da se najlon počeo topiti. Pobjedosnosno sam se nasmijao u sebi, bacio vrećicu u smeće, i krenuo proslaviti još jednu svoju sitnu pobjedu s cigaretom i šumećom tabletom Vitamina C. I, naravno kao i uvijek, pogled mi odluta na strop. Padne mi napamet onaj spot Hladnog Piva koji su snimili za 100 maraka u nekoj garaži. Opet su bili na stropu i opet su neumorno gmizali negdje prema zidovima. Izbrojao sam nekih 15-tak komada, neki veći, neki manji. Osjećao sam se kao u onom trash-filmu s početka iz 50-tih o invaziji insekata. Samo što ovo nije bio nikakav trash film nego prava pravcata stvarnost, i nigdje nije bilo Američke konjice da mi pomogne. Samo vikend pijandure u svijetu snova. Krenuo sam u akciju.
Probudio sam svoje pobočnike i krenuli smo u amatersku deratizaciju. Uzeli smo nepotrošene plastične čaše, pokupili malu gamad i pustili ključajuću vodu na njih. Nismo mogli smisliti ništa pametnije. Pojavili su se i prvi moljci. A ta gamad osim što jede veste, pulovere i bilokakve proizvode od vune, leže se u sjemenkama, rezancima, bilokakvim čajevima i svemu što ima veze ljekovitim korjenjem. O tome nisam imao pojma dok nisam došao u Zagreb. Jedan sitni detaljčić mi je zapeo za oko.Svi moljci svijeta imaju onako bezličnu sivu boju plijesnivog zida, samo su ovi moji bili neke čudne žućkaste boje i otprilike pola centimetra veći. Moljci kapitalci. Izgledali su kao da su pobjegli iz nekog ruskog strogo čuvanog laboratorija. Sjajno. Samo se meni mogu desiti moljci eksperimenti.
Narednih dana pojavio bi se gdjekoji moljac kojeg bih dobro uvježbanim pljeskom ruke o ruku poslao u vječna lovišta. I svaki put bih išao prati ruke jer bi se strašno uprljale njihovim iznutricama, a i zidovi su već počeli poprimati boju njihovih odvratnih krilca. Svaki put kad bih se vraćao iz grada, obavezno bih kupovao jedne plastificirane novine tipa Grazia, FHM i ine, jer su se, onako teške (teže od običnih dnevnih koje su se uvijek raspadale nakon samo 2 udarca), pokazale odličnim za ubijanje malih letećih govnara. Dobro su prijanjale u ruku, tako da su su po svim zakonima poluge, udarci njima bili siloviti. I nisu ostavljale trag olova po zidovima. Tako sam potrošio hrpu plastificranih novina na male napasnike, bez da sam pročitao ijednog slova. Na kraju sam ih toliko nakupio, da su mi zauzimale previše prostora u sobi, pa sam ih prodao komšiji za 300kn na katu ispod mene, koji je prodavao svakakve novine na Trešnjevci. Moljci su se zbog silovitosti plastificiranog tiska povukli. Pare sam naravno propio i propušio. Ali bitno da se đubrad povukla.
Nakon nekoliko dana suočio sam se s novom napasti. Mravima. Po danu ih je bilo u zanemarivim količinama, ali po noći stan je definitivno bio je njihov. Zajebana je to banda, ti mali mravi. Koliko god da ih otpremiš u vječna lovišta, vraćaju se i vraćaju, željni osvete za svoje pale drugove, koju će izvršiti tako da pokupe svaku mikroskopski sitnu mrvicu hrane i odnesu je u svoj tajni brlog. Pa se tako, poput malih gnjusnih dezertera i izdajica okupe na stolu, na kuhinjskom elementu, zavlače se u neotvorene tegle meda, pekmeza, vrećice šećera, i druga mjesta gdje im nije dozvoljeno biti i prave svoj minijaturni razaralački strogi red pod okriljem noći. Ovdje nije pomagao teški plastificirani tisak a bogami niti dnevne novine. Ruka je stalno radila, ponekad i vruća voda, a i Raid sam nemilice trošio. Isto kao i onaj marokanski šit s početka priče koji je jesen učinio sporijom ali isto tako i živahnijom. Svako osvježenje (nauštrb Albanske smrdulje) je uvijek dobro došlo, pogotovo ako dolazi iz tropskih krajeva.





Jednom sam išao na noćnu nuždu i spazio debelu crnu traku mravu koja je vijugala kroz predsoblje. Gostili su se s ostacima večere ostavljenim na stolu. Bilo ih je toliko da me čudilo što nisu počeli trančirati stol na komadiće. Poučen prijašnjim iskustvom istrebljivanja, pripremio sam najveći aerosol insekticid i pajser u slučaju da se do njih ne može doći normalnim putem. Bagra crnih pljačkaša izvirala je iz parketa kod buraza u sobi. Pajserom sam izvadio parkete (stanodavac će me linčovati ali ko ga jebe), njih jedno 4-5 komada i našao gnijezdo. Zavukli su se ispod nosećih letvica i živjeli svoj tajni život razarača stanova, bilo ih je nevjerojatno puno, toliko da puno da nisam znao gdje bih gledao, ali sva ta množina dezetera ispod parketa imala je samo jedan jedini cilj, zajednički je miljela, disala i žvakala samo za jednu stvar. Da počiste cijeli stan od bilokakve prisutnosti slatke, gorke i ljute hrane. A pritom da izbace nepoželjnu konkurenciju. Mene. Miljeli su jedan preko drugih, jedan ispod drugih, u svojim malim snažnim čeljustima nosili su sitno trunje od parketa, ostatke polubijelog kruha, prekjučerašnje svinjetine, skorenog meda, ličinke svojih potomaka. Kao da sam dirnuo u pravi mravlji pakao. Savršeno organizirani pakao.






No, jedna me stvar zapanjila. Nekakva čudna simbioza koja nije dozvoljena od majke prirode, anomalija koju nije zabilježio nijedan dokumentarac National Geographica. Bilo je tu i ličinaka od moljaca, koje su slobodno ordinirale u mravinjaku kao domaće. Mravi su ih, kako mi se činilo, tovili svim mogućim namirnicama iz mojeg ormara, pa su postale nenormalno velike i debele. Našao sam čak par komada koje su dosegle veličinu mojeg prsta. Garant su se dočepale one GMO salame od Avlijanovića, pa su mutirale u gadne blijedunjave stvorove s preraslim mandibulama. Padne mi napamet ona misao s početka priče, da sam ja to u nekom filmu o mutiranim insektima s kraja 50-tih, gdje priča uvijek završi s nekim moralno-poučnim sranjem, u kojem se čovječanstvo konačno osvjesti da ne treba zagađivat okolinu, i u kojem se znanstveno objasni kako su te životinje mutirale. Sjetio sam se da još imam pločicu onog marokanskog hašiša zaturenu u ormaru u ostavi, sjetio sam se kako ću, kad potamanim minijaturne osvajače, sjesti u stolicu, zarolati jedan tanki, fini, te blejati u TV jedne sporoprotičuće večeri. Tim mislima osnažen zakucao sam crva kapitalaca u betonsku deku pajserom.
To sam isto napravio s ostalim preraslim crvima koje sam našao, a mrave sam zašpricao s Raidom. Međutim, đubrad se nije dala. I dalje su nadirali ispod parketa. Počupao sam još nekoliko parketa. A ispod Danteov mravlji pakao. Grede i betonska deka se uopće nisu nazirali od množine insekata. Vrvjeli su i miljeli, a ličinke su bivale sve veće. Pajser je radio sa zadovoljstvom. Jednu sam toliko snažno prikucao za letvicu nosačicu da je pukla, ostatak parketa se razdvojio i vojska sitnih ratnika-pljačkaša pokuljala je iz poda.
I tako sam ostao sam u ovoj čudnoj zavjeri moljaca i mrava protiv moje malenkosti. Đubrad je željela stan samo za sebe i polako su ga osvajali pod okriljem noći, tovili one odvratne ličinke, a sad sam ih dirnuo u živac pa su skroz-naskroz popizdili. Raida je polako nestajalo, a pajser nije ništa mogao protiv mrava kojih je bilo sve više i više. Povukao sam se u predsoblje, jer su sobu već preuzeli svojom brojnošću, pičili po zidovima, pa po stropu, padali po meni i neugodno grizli. Gadovi su ozbiljno namjeravali da me potjeraju iz stana ili da me živog popapaju. Morao sam uzmaknuti. Uzmicao sam prema kuhinju šopajući sve veće ličinke pajserom . Jednu sam opalio iz voleja tako da se zaljepila o zid, drugoj sam rascopao odvratnu smeđu glavicu onim tupim dijelom . Mravi su prelazili preko njih, jurišajući prema meni. Ušao sam u kuhinju, nabrzinu izvukao karnister 4%-tne mješavine za kosilicu iz ostave, prolio je po pragu i štokovima i zapalio. Ipak smo mi ljudi vrh jebenog hranidbenog lanca, a vatra je prije mnogo godina učinila iz nas to što smo sad. Kreteni.
Dok su dovratnici gorjeli, gamad nije mogla ući. Ostao sam bez insekticidnih sprejeva, sam s pajserom, koji nije bio nikakvo oružje protiv nadirućih mrava. Sjetio sam se one pločice šita koju držim zaključanu u špajzu za specijalne prigode, pa sam je odlučio sad iskoristiti. Ipak je ovo specijalna prigoda. Izvadio sam je i zapalio nasred sobe. Gorjela je sporo. Opojni dim se polako dizao prema stropu, čineći ovaj trenutak dramatičnim. Možete imati cijeli stan ali šita vam ne dam! Dim me je polako obuzimao, ali umjesto da se raznježim postao sam još budniji, koncentriraniji, svjestan nadiruće opasnosti.
Čuo sam prodorno zujanje iz predsoblja. Mravi su poslali zračne jedinice. Proletjeli su kroz plamteća vrata ravno u mene. Jedina razlika između ovih i normalnih mrava letača bila je nekih pedesetak centimetara. Sagnuo sam se, zateturao i sjeo na dupe. Nisam sebi mogao doći dok su tako zujali po prostoriji poput malih zlokobnih helikoptera. Onda sam se prignuo i opalio jednog pajserom tako da je zaderao zrak prema prozoru i razbio staklo. Još se koprcao. Primio sam pajser kao palicu za golf i jednim potezom dostojnim tigera Woodsa katapultirao đubre s balkona u mrak. Drugog sam razbio o zid, a treći se sam zeznuo kad je proletio blizu vatre koja mu se uhvatila za krila. Pao je na pod, i prodorno i iritantno zujao, vrteći se svom snaagom insektne pameti, kao muha bez krila, u krug. Dohvatio sam karnister s mješavinom. Mogao sam se zamisliti kako se cerim krvavih očiju od dima. Polio sam gada, i buknuo je kao plamenik u bojleru. Vatra se proširila na predsoblje, već je uhvatila lam-parket. Kroz dim su se nazirale bijele ličinke kako se previjaju u posmrtnom grču. A onda kao šećer za kraj, skužim nešto smeđe, golemo i odvratno kako grabi kroz dim prema meni. Ušao je na plamteća vrata od kuhinje, u svoj svojoj veličini i dostojanstvenoj odvratnosti, gospodin, baja i car, njihov Bog i tata. Vatra kao da mu nije smetala. Bio je dugačak skoro 2 metra, poput najutovljenijeg slavonskog nerasta koji pred svinjokolju postaje prijeteća opasnost čak i za najiskusnije egzekutore svinja. Ta je mrcina počivala pod mojim pragom! Ja sam godinama spavao nad njezinom pulsirajućom pjegavom mješinom , nemajući pojma da u taj grozni trbuh odlazi sva moja nepojedena hrana.






Bog crvi banuo je na vrata kao da se nalazi u svojoj kući, u svojoj kuhinji. Izgledao je opako dok je onako prodorno siktao i izvijao glavom, ali me onako obuzetog hašišem nije uplašio. Stisnuo sam pajser znojnim rukama i čekao. Đubre nje imalo pojma šta mu spremam, nije računao na ludi dim marokanca koji će svako živo biće izbaciti u orbitu, a pogotovo tako tupavo i slaboumno, čiji je mozak orijentiran samo i isključivo na hranu. Dim ga je obavio pa je debela mješina od nabrijane svinje polako postala poslušni psić. Prignuo se na zadnje krljotke od nogu i krenuo prema meni da se zagrlimo. Ljubav je najmoćnije oružje. Zamahnuo sam pajserom i slomio govnaru mandibulu. Šit je gorio sve više, pa sam se i ja lagano počimao ceriti kao idiot. Idiot zakrvavljenih očiju s jednom namjerom. Ili ću protjerati ovo debelo govno iz mog stana ili ću ga dići u zrak. Ako ne može biti moj neće biti ničiji. Bog Crvi je mahnitao, vrtio glavom, rušeći viseće ormare. Onda je glavom zakačio napu koja je pala na pod i rasturila se u tisuću komada.
- Ne napu od ebanovine! To mi je dar od tete Klitemnestre iz drugog koljena dok je bila na safariju na mošusna goveda u Burkini Faso! Platit ćeš za ovo!-
Šit se sve više i više dimio. Dim je već kuljao van. Crvu je jedna mandibula visila na kožici i klatila se kao neko zlokobno zvonce. Nagurao sam kuhinjsku krpu da viri iz rupe od karnsitera u stilu Molotov koktela i zapalio.
Vrijeme je da vratim strvini za moju neprocjenjivu napu od ebanovine i za sve one pojedene komadiće hrane. Jurnuo sam na njega i on na mene. Debeo i nepokretan poput nekih likova iz sabora, nije me mogao dohvatiti. dok me pokušavao uhvatiti svojim batrljkastim nogama, izmaknuo sam mu i čekao da se okrene. Podigao sam pajser iznad glave, i isporučio najjači mogući udarac posred njegove hitinske glave s osam očiju. Mješina zacijukne i uzmakne prema gorućim vratima. Vatra na karnistru je taman dogorjevala. Zatrčao sam se i skočio s balkona. Grunula je opaka eksplozija koja me odbacila pod dječji tobogan u vrtu ispod balkona. Skok s prvog kata nije baš najugodniji. Pogledao sam u smjeru vatre. Stan je gorio kao makija na Hvaru usred ljeta.
Digao sam se, promatrajući vatru s balkona. Iz mene se pušilo kao iz dimnjaka. Bio sam sav izgreban, znojan i poderan. Taj čas skužim komšiju s kata ispod, kako drži dva paketa novina pod svakom rukom. Iz jednog paketa virila je Erotika iz '71. godine. Dobra berba. Pušio je cigaretu i blenuo.
-Bogdaj!- rekao je starim purgerskim naglaskom. Svojom mršavom, šiljatom pojavom s okruglim naočalama podsjećao je na Lakija koji je pročitao previše knjiga.
Prišao sam mu šepajući, trudeći se biti što normalniji iako sam znao da ne izgledam nimalo normalno. Izgledao sam kao netko tko je preživio iskrcavanje na Normandiju.
Uzeo sam mu cigaretu iz usta i stavio je sebi.
-Prestanite skupljati plastificirani tisak ako ne želite da vam stan eksplodira.- rekao sam i odbauljao u nepoznatom pravcu.

Stari je nakon ovoga definitivno odustao od posla

Bravo V., konjino bjelosvjetska!

Svako je u životu imao jedan period u kojem se konstantno sretao s nekim retardiranim idiotom čija je uloga samo jedna: Da zagorča život drugima. Ljudi koji su rođeni da bi druge sprečavali, zbog svog nedostatka muda, mozga i dostojanstva a sve to pod krinkom neke birokratske pizdarije.
A V. je upravo takav. čovjek kojega je Bog stavio u moj život da ga učini paprenijim. Samo jedna sitna mrljica kričavo-pedersko-ružičaste na mojoj bistroj karmičkoj slici. Ili kako se to već zove.Čovjek zbog kojega mi je tako drago što znam čitav repertoar slatko-prljavih slavonskih psovki koje su naši stari smišljali dok su psovali stoku kad ne bi slušala. Vidite, I V. kao pripadnik najobičnije civilne marve, koja zaslužuje da ju se samo psuje, tako je nezadovoljan vlastitim životom, i svojim namještenjem, a vjerojatno i svojom ženom, ako je uopće ima, da se jednostavno čovjek tako slatko nasmješi kad ga zamisli u istoj rečenici s majčinim organom. Znate, svakom se bar jednom u životu pojavi takav jedan zbog kojeg vas nije sram psovati na sav glas.
O čemu se radi? Sudbina je htjela da rečeni kurajber-štreberčić bude asistent na Šumarskom Fakultetu, nakon što je proveo teške godine rada u nekoj opskurnoj tvornici pušeći kurac ostacima Šuvarovog sistema, koji su mu to mogli ponuditi samo zato što imaju više godina iskustva već on, jadan. Sol utrljana na ranu bila je činjenica što je rečeni kurajber završio faks, a oni nisu, i eto povoda za proljev ljubomore od strane niže obrazovanih bića. Kako to već ide u našem sustavu, V. je dudlao i lizao godinama, godinama se patio, trudio se, tako da se već jadan navikao na kunilingus i felacijo kakav samo zavidni radnici i ostaci Šuvarovog sustava mogu priuštiti jednom mladom nadobudnom inžinjeru. A jedina stvar, kojom ga na faksu nisu naučili, zapravo, jedina stvar koja se ne može naučiti na faksu, je da nekad treba pokazati i muda. Pa je tako štreberčić stisnuo prkance, da ne bi slučajno prdnuo od muke u uredu pred nadležnim organom, dok je vršio svoju dužnost dobrovoljnog dudlaža, dok su mu se pazusi kupali u znoju, a oči lijetale u strahu s jedne slike pokojnog vođe na drugu sliku pokojnog vođe. Pa je upijao svaku zlu riječ jezikove juhe njegova ljubljenog šefa, svaki tjedan, svaki dan, pet puta dnevno, pa čak i subotama čim bi poslovođa palucnuo bičem. Pa bi štreberčić dokaskao jezika isplaženog i spremnog za šupkoliz, neovisno o tome što je deset ujutro vrijeme za pošteni trudbenički gablec (tojest za tirolsku i polubijeli) a ne za koprofagiju. I tako je V. gutao i gutao, usput ganjajući mjesto na faksu, znajući da je to mjesto za fino očuvane mamine guzice poput njega, mjesto gdje neće slušati riku pila jarmača, neće gutati kancerogenu drvnu prašinu, a možda neće morati ni lizati organe da bi zadržao namještenje. No, eto potrefilo se da ga je sudbina baš takvim napravila, učinila mu jezik hrapavijim da felacijo bude što slađi, a trbuh onako okruglastim i mekanim, taman da prijanja uz stol na nekoj žderačini kanapea u Sheratonu. I tako je nakon silnih godina čekanja i općenja s nadležnim organima, štreberčić konačno došao na svoje. Mogao je ostvariti sve svoje fantazije koje je snovao u svojim najperverznijim snovima. Konačno je i on nekom mogao biti gazda.
I onda sam se tu našao ja, vječni student s problemom, koji ide na plivanje zato što ne želi prestat pušit, koji ide po koncertima zato da mu život bude zanimljiviji i koji je uvijek imao problema s autoritetom a pogotovo s onima koji se, ne iz petnih žila, nego svom svojom sitnom dušom i mlohavim tijelom trude bit autoriteti, toliko se trude, da im nateknu žile kenjare na čelu i da im podvoljak drhti od maničnog zapovjedanja. Sudbina, Bog ili što već odlučila nas je sukobit i rješit naše probleme. Suočila je moj problem s autoritetom kojeg se ne može poštovati jer on to ne zaslužuje, s njegovim problemom stisnutih muda. No, kakav god ja bio, moram priznati da je debelo đubre u prednosti. Jebiga, ipak je on navikao igrati kad ga netko spopadne zbog ovog ili onog razloga, navikao skrivati bježanje ispred nadiruće vojske struktura. Pa se kao prava bijela murina izmigoljio među stijenama. Funkcioner prve klase u nastajanju. Čak se i udostojio izgalamit na mene, da pokaže kako je on ipak gazda u cijeloj toj kretenskoj priči o nepregledanim vježbama, priči koje ću se jednom sa smjehom sjećat kad budem ladio jaja na nekoj tropskoj plaži u pizdi materinoj (nisam izdržao). Štreberčić nije razmislio o lošim posljedicama svog kvazi šefovanja, jer garantiram da će zbog mene imati problema s čirom na želucu, i opaku seksualnu disfunkciju još godinama nakon što ja budem položio taj zadnji ispit i nakon što budem riješio tu kurčevu diplomu s kojom ću steći veliko poštovanje moje konzervativne familije koja još uvijek vjeruje u moć titule, i zavist ostataka Šuvarovih struktura. Jedva čekam. Fala, doviđenja i do čitanja!