CAffeine

ponedjeljak, 02.10.2006.

Gnjezdo Boga Crvi

Ova priča plod je mašte, a u njoj bi se mogli prepoznati svi oni nesretni koji su jednom zaozbiljno imali problema s najezdom gamadi u stanu. U mom stanu se i dalje revno pojavljuju moljci i njihove ličinke, iako svakih mjesec dana napravim reviziju kredenca i pobacam sve otvorene namirnice. Isprobao sam sve moguće insekticide, lavande i ostale gluposti, a oni se i dalje uporno legu. Sad su već otkrili vrećice s rezancima i brašnom. Nije da smrde, i da bodu ali su mi stvarno već počeli ići na živac, samim time što mi letaju oko glave dok se uz Zabranjenu Mariju, Sudnicu i Nestale opuštam u trenucima dokolice. Dakle, počinje:....



Jedna od najmoćnijih vrsta živih bića na svijetu su insekti. Imajte to na umu kad god budete trebili pauke po kutovima ili ganjali žohara koji brza po podu prema nekoj nevidljivoj rupi. Meni se to obznanilo na najgori mogući način. Slijedi jedna poučna priča o skrivenim moćima insekata koja ne dolazi od BBC-ja, niti od legendarnog Odabrao Đele, nego iz osobnog iskustva. A osobno iskustvo je najbolji mogući učitelj, bolji od ijednog dokumentarca. Jedino što se gotovo uvijek, nakon proživljenog događaja, pojavi taj glupi e-da-sam-znao osjećaj. Da sam ja znao bolje nikad ne bi Večernjim Listom zdrobio tog crva na stropu.
Jednu smo večer frend i ja zarolali dobrog marokanca, idealnog za ubit dosadnu sporoprotičuću večer, te blejali u neki kretenski film iz 50-tih o borbi dva zbunjena tipa i dvije priglupe sisate ženske protiv ogromnih petmetarskih pauka napravljenim od kartona (trebali su izgledati strašno a izgledali su kao da su kupljeni u lunaparku na kirvaju u Perkovcima) . U jednom od neinspirativnijih trenutaka, kad je glava potpuno prazna, pogledao sam na strop i snimio omanjeg crva kako gmiže prema upaljenom svjetlu jake 100-watne žarulje. S mržnjom zgrabim Vjesnik, s naslovnom stranicom na kojoj je bio Ivo Sanader i pritisnem malo đubre na strop. Iza njega ostane samo blijedo-žućkasta mrlja pomješana s ostacima olova iz slike Ive Sanadera. Bila je to jedina mala pobjeda koju sam taj dan napravio. Dan je bio zakurac.






Drugi dan, kiša lije, opet sjedim u istoj prostoriji, ovaj put trijezne glave i čisto bezveze pogledam na strop, ne misleći ni o čemu. A na stropu četiri ili pet istih takvih crvuljaka kao i onaj jučer, osvajaju prostor mog plafona gmižući prema kredencu odakle su se širili za njih opojni mirisi mueslija, brašna, mljevene paprike, zelenog papra i ječmenog slada (ono što ide u pivo). Glava Ive Sanadera na novinama je čekala spremna za još jedno poduže tamanjenje, pa sam je tako spremnu uzeo i jednog po jednog mrljao po stropu, s golemim viškom mržnje prema tim malim gmizavcima u srcu. Otkuda li su se samo pojavili? Zašto baš na stropu? Stan baš i nije čist, ali opet, nemaju se gdje gnjezditi. Da su se pojavili u brašnu ili sjemenkama, bilo bi mi jasno.
No, dobro. Upisao sam još jednu malu pobjedu u ovaj tjedan, koji je općenito bio sušan pobjedama, jer je počinjala još jedna dosadna jesen. A kad dođe jesen, ja se kao medvjed usporim i uspavam, i ne da mi se ništa. Može se čak reći da su me crvi oraspoloživali i davali svoj obol nedostaku uzbuđenja. Netko vrišti „Ante Gooootooooviiina!“ pred kojekakvim državnim ustanovama, a ja eto tamanim crve. Barem nikom ne smetam.
A đubrad se počela konstantno vraćati. Naredni dan sam ih koknuo još nekoliko. Ovaj put su već prešli na zidove, i počeli grabiti svojim sitnim upornim sigurnim gmizajima prema ormaru s mueslijima, brašnom i sjemenkama. Ako dođu do ormara neće biti dobro. Već sam uprljao strop njihovim crijevcima, pa sam ovaj put bio puno suptilniji što se tiče njihove egzekucije. Pokupio sam ih jednog po jednog, stavio ih u malu posudicu, našpricao pjenastim Raidom i gledao kako se vrpolje u svojoj sitnoj agoniji. Nerado to priznajem, ali sam uživao. Neka đubrad pati kad se usudi petljati po mojim namirnicama.
Idući dan sam pozorno promatrao strop i zidove, i nisam vidio nijednog. Odjednom mi je došlo žao što su se tako brzo povukli. Izgubio sam podstrek za taj dan, nekako više nije imalo smisla da sad sjedim u kuhinji i tupo buljim u TV. Čim nestane smisla, ostavlja se dosta prostora za alkohol, pa sam idući dan priredio pijanku u stanu. Kad smo polokali sve što je bilo u frižideru, izašli smo van, tulumarili na hitove 60-tih ,sjekli pivo Union, rakijama, ostavili svaki po 250 kuna na šanku,i vraćali se u moj stan (udaljen 7 minuta normalnog hoda) nekih sat vremena, zapinjući za sve moguće kutove, uglove pa čak i krugove na putu.
Probudio sam se izrokan gadnim mamurlukom, gazeći preko pozaspalih tjelesa frendova, tražeći kap vode i cigaretu. Upadnem u kuhinju, krčim smeće na stolu, perem čašu i pogled mi odluta na ormar s hranom, točnije na prozirnu celofansku vrećicu mueslija u kredencu. Interesantno kako mamurnom čovjeku tupavo rade osjetila, dok ne doživi neočekivani šok za tijelo, pa bile to neočekivane ženske sise ili razjareni predsjednik kućnog savjeta s novom izmišljenom pristojbom za održavanje podruma. Onda se, kao svjetlo kad ga nonšalantno kresneš, čula upale pa bruje 100-watnom snagom zbog čega se čini da je glava veća od ulaznih vrata. Zna i boljeti. Neugodan osjećaj. U mom slučaju, šok ili kontakt sa stvarnošću bili su ti prokleti crvi koji su se,tko zna kako, pojavili u zatvorenoj vrećici mueslija i napravili darmar, i pohotno proždrljivo bušili rupe u mojim mueslijima. Mojim!Mamu im jebem!






Probušio sam rupu u vrećici, i napunio je cijelu s Raidom, toliko sam ga nakrkao unutra da se najlon počeo topiti. Pobjedosnosno sam se nasmijao u sebi, bacio vrećicu u smeće, i krenuo proslaviti još jednu svoju sitnu pobjedu s cigaretom i šumećom tabletom Vitamina C. I, naravno kao i uvijek, pogled mi odluta na strop. Padne mi napamet onaj spot Hladnog Piva koji su snimili za 100 maraka u nekoj garaži. Opet su bili na stropu i opet su neumorno gmizali negdje prema zidovima. Izbrojao sam nekih 15-tak komada, neki veći, neki manji. Osjećao sam se kao u onom trash-filmu s početka iz 50-tih o invaziji insekata. Samo što ovo nije bio nikakav trash film nego prava pravcata stvarnost, i nigdje nije bilo Američke konjice da mi pomogne. Samo vikend pijandure u svijetu snova. Krenuo sam u akciju.
Probudio sam svoje pobočnike i krenuli smo u amatersku deratizaciju. Uzeli smo nepotrošene plastične čaše, pokupili malu gamad i pustili ključajuću vodu na njih. Nismo mogli smisliti ništa pametnije. Pojavili su se i prvi moljci. A ta gamad osim što jede veste, pulovere i bilokakve proizvode od vune, leže se u sjemenkama, rezancima, bilokakvim čajevima i svemu što ima veze ljekovitim korjenjem. O tome nisam imao pojma dok nisam došao u Zagreb. Jedan sitni detaljčić mi je zapeo za oko.Svi moljci svijeta imaju onako bezličnu sivu boju plijesnivog zida, samo su ovi moji bili neke čudne žućkaste boje i otprilike pola centimetra veći. Moljci kapitalci. Izgledali su kao da su pobjegli iz nekog ruskog strogo čuvanog laboratorija. Sjajno. Samo se meni mogu desiti moljci eksperimenti.
Narednih dana pojavio bi se gdjekoji moljac kojeg bih dobro uvježbanim pljeskom ruke o ruku poslao u vječna lovišta. I svaki put bih išao prati ruke jer bi se strašno uprljale njihovim iznutricama, a i zidovi su već počeli poprimati boju njihovih odvratnih krilca. Svaki put kad bih se vraćao iz grada, obavezno bih kupovao jedne plastificirane novine tipa Grazia, FHM i ine, jer su se, onako teške (teže od običnih dnevnih koje su se uvijek raspadale nakon samo 2 udarca), pokazale odličnim za ubijanje malih letećih govnara. Dobro su prijanjale u ruku, tako da su su po svim zakonima poluge, udarci njima bili siloviti. I nisu ostavljale trag olova po zidovima. Tako sam potrošio hrpu plastificranih novina na male napasnike, bez da sam pročitao ijednog slova. Na kraju sam ih toliko nakupio, da su mi zauzimale previše prostora u sobi, pa sam ih prodao komšiji za 300kn na katu ispod mene, koji je prodavao svakakve novine na Trešnjevci. Moljci su se zbog silovitosti plastificiranog tiska povukli. Pare sam naravno propio i propušio. Ali bitno da se đubrad povukla.
Nakon nekoliko dana suočio sam se s novom napasti. Mravima. Po danu ih je bilo u zanemarivim količinama, ali po noći stan je definitivno bio je njihov. Zajebana je to banda, ti mali mravi. Koliko god da ih otpremiš u vječna lovišta, vraćaju se i vraćaju, željni osvete za svoje pale drugove, koju će izvršiti tako da pokupe svaku mikroskopski sitnu mrvicu hrane i odnesu je u svoj tajni brlog. Pa se tako, poput malih gnjusnih dezertera i izdajica okupe na stolu, na kuhinjskom elementu, zavlače se u neotvorene tegle meda, pekmeza, vrećice šećera, i druga mjesta gdje im nije dozvoljeno biti i prave svoj minijaturni razaralački strogi red pod okriljem noći. Ovdje nije pomagao teški plastificirani tisak a bogami niti dnevne novine. Ruka je stalno radila, ponekad i vruća voda, a i Raid sam nemilice trošio. Isto kao i onaj marokanski šit s početka priče koji je jesen učinio sporijom ali isto tako i živahnijom. Svako osvježenje (nauštrb Albanske smrdulje) je uvijek dobro došlo, pogotovo ako dolazi iz tropskih krajeva.





Jednom sam išao na noćnu nuždu i spazio debelu crnu traku mravu koja je vijugala kroz predsoblje. Gostili su se s ostacima večere ostavljenim na stolu. Bilo ih je toliko da me čudilo što nisu počeli trančirati stol na komadiće. Poučen prijašnjim iskustvom istrebljivanja, pripremio sam najveći aerosol insekticid i pajser u slučaju da se do njih ne može doći normalnim putem. Bagra crnih pljačkaša izvirala je iz parketa kod buraza u sobi. Pajserom sam izvadio parkete (stanodavac će me linčovati ali ko ga jebe), njih jedno 4-5 komada i našao gnijezdo. Zavukli su se ispod nosećih letvica i živjeli svoj tajni život razarača stanova, bilo ih je nevjerojatno puno, toliko da puno da nisam znao gdje bih gledao, ali sva ta množina dezetera ispod parketa imala je samo jedan jedini cilj, zajednički je miljela, disala i žvakala samo za jednu stvar. Da počiste cijeli stan od bilokakve prisutnosti slatke, gorke i ljute hrane. A pritom da izbace nepoželjnu konkurenciju. Mene. Miljeli su jedan preko drugih, jedan ispod drugih, u svojim malim snažnim čeljustima nosili su sitno trunje od parketa, ostatke polubijelog kruha, prekjučerašnje svinjetine, skorenog meda, ličinke svojih potomaka. Kao da sam dirnuo u pravi mravlji pakao. Savršeno organizirani pakao.






No, jedna me stvar zapanjila. Nekakva čudna simbioza koja nije dozvoljena od majke prirode, anomalija koju nije zabilježio nijedan dokumentarac National Geographica. Bilo je tu i ličinaka od moljaca, koje su slobodno ordinirale u mravinjaku kao domaće. Mravi su ih, kako mi se činilo, tovili svim mogućim namirnicama iz mojeg ormara, pa su postale nenormalno velike i debele. Našao sam čak par komada koje su dosegle veličinu mojeg prsta. Garant su se dočepale one GMO salame od Avlijanovića, pa su mutirale u gadne blijedunjave stvorove s preraslim mandibulama. Padne mi napamet ona misao s početka priče, da sam ja to u nekom filmu o mutiranim insektima s kraja 50-tih, gdje priča uvijek završi s nekim moralno-poučnim sranjem, u kojem se čovječanstvo konačno osvjesti da ne treba zagađivat okolinu, i u kojem se znanstveno objasni kako su te životinje mutirale. Sjetio sam se da još imam pločicu onog marokanskog hašiša zaturenu u ormaru u ostavi, sjetio sam se kako ću, kad potamanim minijaturne osvajače, sjesti u stolicu, zarolati jedan tanki, fini, te blejati u TV jedne sporoprotičuće večeri. Tim mislima osnažen zakucao sam crva kapitalaca u betonsku deku pajserom.
To sam isto napravio s ostalim preraslim crvima koje sam našao, a mrave sam zašpricao s Raidom. Međutim, đubrad se nije dala. I dalje su nadirali ispod parketa. Počupao sam još nekoliko parketa. A ispod Danteov mravlji pakao. Grede i betonska deka se uopće nisu nazirali od množine insekata. Vrvjeli su i miljeli, a ličinke su bivale sve veće. Pajser je radio sa zadovoljstvom. Jednu sam toliko snažno prikucao za letvicu nosačicu da je pukla, ostatak parketa se razdvojio i vojska sitnih ratnika-pljačkaša pokuljala je iz poda.
I tako sam ostao sam u ovoj čudnoj zavjeri moljaca i mrava protiv moje malenkosti. Đubrad je željela stan samo za sebe i polako su ga osvajali pod okriljem noći, tovili one odvratne ličinke, a sad sam ih dirnuo u živac pa su skroz-naskroz popizdili. Raida je polako nestajalo, a pajser nije ništa mogao protiv mrava kojih je bilo sve više i više. Povukao sam se u predsoblje, jer su sobu već preuzeli svojom brojnošću, pičili po zidovima, pa po stropu, padali po meni i neugodno grizli. Gadovi su ozbiljno namjeravali da me potjeraju iz stana ili da me živog popapaju. Morao sam uzmaknuti. Uzmicao sam prema kuhinju šopajući sve veće ličinke pajserom . Jednu sam opalio iz voleja tako da se zaljepila o zid, drugoj sam rascopao odvratnu smeđu glavicu onim tupim dijelom . Mravi su prelazili preko njih, jurišajući prema meni. Ušao sam u kuhinju, nabrzinu izvukao karnister 4%-tne mješavine za kosilicu iz ostave, prolio je po pragu i štokovima i zapalio. Ipak smo mi ljudi vrh jebenog hranidbenog lanca, a vatra je prije mnogo godina učinila iz nas to što smo sad. Kreteni.
Dok su dovratnici gorjeli, gamad nije mogla ući. Ostao sam bez insekticidnih sprejeva, sam s pajserom, koji nije bio nikakvo oružje protiv nadirućih mrava. Sjetio sam se one pločice šita koju držim zaključanu u špajzu za specijalne prigode, pa sam je odlučio sad iskoristiti. Ipak je ovo specijalna prigoda. Izvadio sam je i zapalio nasred sobe. Gorjela je sporo. Opojni dim se polako dizao prema stropu, čineći ovaj trenutak dramatičnim. Možete imati cijeli stan ali šita vam ne dam! Dim me je polako obuzimao, ali umjesto da se raznježim postao sam još budniji, koncentriraniji, svjestan nadiruće opasnosti.
Čuo sam prodorno zujanje iz predsoblja. Mravi su poslali zračne jedinice. Proletjeli su kroz plamteća vrata ravno u mene. Jedina razlika između ovih i normalnih mrava letača bila je nekih pedesetak centimetara. Sagnuo sam se, zateturao i sjeo na dupe. Nisam sebi mogao doći dok su tako zujali po prostoriji poput malih zlokobnih helikoptera. Onda sam se prignuo i opalio jednog pajserom tako da je zaderao zrak prema prozoru i razbio staklo. Još se koprcao. Primio sam pajser kao palicu za golf i jednim potezom dostojnim tigera Woodsa katapultirao đubre s balkona u mrak. Drugog sam razbio o zid, a treći se sam zeznuo kad je proletio blizu vatre koja mu se uhvatila za krila. Pao je na pod, i prodorno i iritantno zujao, vrteći se svom snaagom insektne pameti, kao muha bez krila, u krug. Dohvatio sam karnister s mješavinom. Mogao sam se zamisliti kako se cerim krvavih očiju od dima. Polio sam gada, i buknuo je kao plamenik u bojleru. Vatra se proširila na predsoblje, već je uhvatila lam-parket. Kroz dim su se nazirale bijele ličinke kako se previjaju u posmrtnom grču. A onda kao šećer za kraj, skužim nešto smeđe, golemo i odvratno kako grabi kroz dim prema meni. Ušao je na plamteća vrata od kuhinje, u svoj svojoj veličini i dostojanstvenoj odvratnosti, gospodin, baja i car, njihov Bog i tata. Vatra kao da mu nije smetala. Bio je dugačak skoro 2 metra, poput najutovljenijeg slavonskog nerasta koji pred svinjokolju postaje prijeteća opasnost čak i za najiskusnije egzekutore svinja. Ta je mrcina počivala pod mojim pragom! Ja sam godinama spavao nad njezinom pulsirajućom pjegavom mješinom , nemajući pojma da u taj grozni trbuh odlazi sva moja nepojedena hrana.






Bog crvi banuo je na vrata kao da se nalazi u svojoj kući, u svojoj kuhinji. Izgledao je opako dok je onako prodorno siktao i izvijao glavom, ali me onako obuzetog hašišem nije uplašio. Stisnuo sam pajser znojnim rukama i čekao. Đubre nje imalo pojma šta mu spremam, nije računao na ludi dim marokanca koji će svako živo biće izbaciti u orbitu, a pogotovo tako tupavo i slaboumno, čiji je mozak orijentiran samo i isključivo na hranu. Dim ga je obavio pa je debela mješina od nabrijane svinje polako postala poslušni psić. Prignuo se na zadnje krljotke od nogu i krenuo prema meni da se zagrlimo. Ljubav je najmoćnije oružje. Zamahnuo sam pajserom i slomio govnaru mandibulu. Šit je gorio sve više, pa sam se i ja lagano počimao ceriti kao idiot. Idiot zakrvavljenih očiju s jednom namjerom. Ili ću protjerati ovo debelo govno iz mog stana ili ću ga dići u zrak. Ako ne može biti moj neće biti ničiji. Bog Crvi je mahnitao, vrtio glavom, rušeći viseće ormare. Onda je glavom zakačio napu koja je pala na pod i rasturila se u tisuću komada.
- Ne napu od ebanovine! To mi je dar od tete Klitemnestre iz drugog koljena dok je bila na safariju na mošusna goveda u Burkini Faso! Platit ćeš za ovo!-
Šit se sve više i više dimio. Dim je već kuljao van. Crvu je jedna mandibula visila na kožici i klatila se kao neko zlokobno zvonce. Nagurao sam kuhinjsku krpu da viri iz rupe od karnsitera u stilu Molotov koktela i zapalio.
Vrijeme je da vratim strvini za moju neprocjenjivu napu od ebanovine i za sve one pojedene komadiće hrane. Jurnuo sam na njega i on na mene. Debeo i nepokretan poput nekih likova iz sabora, nije me mogao dohvatiti. dok me pokušavao uhvatiti svojim batrljkastim nogama, izmaknuo sam mu i čekao da se okrene. Podigao sam pajser iznad glave, i isporučio najjači mogući udarac posred njegove hitinske glave s osam očiju. Mješina zacijukne i uzmakne prema gorućim vratima. Vatra na karnistru je taman dogorjevala. Zatrčao sam se i skočio s balkona. Grunula je opaka eksplozija koja me odbacila pod dječji tobogan u vrtu ispod balkona. Skok s prvog kata nije baš najugodniji. Pogledao sam u smjeru vatre. Stan je gorio kao makija na Hvaru usred ljeta.
Digao sam se, promatrajući vatru s balkona. Iz mene se pušilo kao iz dimnjaka. Bio sam sav izgreban, znojan i poderan. Taj čas skužim komšiju s kata ispod, kako drži dva paketa novina pod svakom rukom. Iz jednog paketa virila je Erotika iz '71. godine. Dobra berba. Pušio je cigaretu i blenuo.
-Bogdaj!- rekao je starim purgerskim naglaskom. Svojom mršavom, šiljatom pojavom s okruglim naočalama podsjećao je na Lakija koji je pročitao previše knjiga.
Prišao sam mu šepajući, trudeći se biti što normalniji iako sam znao da ne izgledam nimalo normalno. Izgledao sam kao netko tko je preživio iskrcavanje na Normandiju.
Uzeo sam mu cigaretu iz usta i stavio je sebi.
-Prestanite skupljati plastificirani tisak ako ne želite da vam stan eksplodira.- rekao sam i odbauljao u nepoznatom pravcu.

Stari je nakon ovoga definitivno odustao od posla