CAffeine

ponedjeljak, 02.10.2006.

Bravo V., konjino bjelosvjetska!

Svako je u životu imao jedan period u kojem se konstantno sretao s nekim retardiranim idiotom čija je uloga samo jedna: Da zagorča život drugima. Ljudi koji su rođeni da bi druge sprečavali, zbog svog nedostatka muda, mozga i dostojanstva a sve to pod krinkom neke birokratske pizdarije.
A V. je upravo takav. čovjek kojega je Bog stavio u moj život da ga učini paprenijim. Samo jedna sitna mrljica kričavo-pedersko-ružičaste na mojoj bistroj karmičkoj slici. Ili kako se to već zove.Čovjek zbog kojega mi je tako drago što znam čitav repertoar slatko-prljavih slavonskih psovki koje su naši stari smišljali dok su psovali stoku kad ne bi slušala. Vidite, I V. kao pripadnik najobičnije civilne marve, koja zaslužuje da ju se samo psuje, tako je nezadovoljan vlastitim životom, i svojim namještenjem, a vjerojatno i svojom ženom, ako je uopće ima, da se jednostavno čovjek tako slatko nasmješi kad ga zamisli u istoj rečenici s majčinim organom. Znate, svakom se bar jednom u životu pojavi takav jedan zbog kojeg vas nije sram psovati na sav glas.
O čemu se radi? Sudbina je htjela da rečeni kurajber-štreberčić bude asistent na Šumarskom Fakultetu, nakon što je proveo teške godine rada u nekoj opskurnoj tvornici pušeći kurac ostacima Šuvarovog sistema, koji su mu to mogli ponuditi samo zato što imaju više godina iskustva već on, jadan. Sol utrljana na ranu bila je činjenica što je rečeni kurajber završio faks, a oni nisu, i eto povoda za proljev ljubomore od strane niže obrazovanih bića. Kako to već ide u našem sustavu, V. je dudlao i lizao godinama, godinama se patio, trudio se, tako da se već jadan navikao na kunilingus i felacijo kakav samo zavidni radnici i ostaci Šuvarovog sustava mogu priuštiti jednom mladom nadobudnom inžinjeru. A jedina stvar, kojom ga na faksu nisu naučili, zapravo, jedina stvar koja se ne može naučiti na faksu, je da nekad treba pokazati i muda. Pa je tako štreberčić stisnuo prkance, da ne bi slučajno prdnuo od muke u uredu pred nadležnim organom, dok je vršio svoju dužnost dobrovoljnog dudlaža, dok su mu se pazusi kupali u znoju, a oči lijetale u strahu s jedne slike pokojnog vođe na drugu sliku pokojnog vođe. Pa je upijao svaku zlu riječ jezikove juhe njegova ljubljenog šefa, svaki tjedan, svaki dan, pet puta dnevno, pa čak i subotama čim bi poslovođa palucnuo bičem. Pa bi štreberčić dokaskao jezika isplaženog i spremnog za šupkoliz, neovisno o tome što je deset ujutro vrijeme za pošteni trudbenički gablec (tojest za tirolsku i polubijeli) a ne za koprofagiju. I tako je V. gutao i gutao, usput ganjajući mjesto na faksu, znajući da je to mjesto za fino očuvane mamine guzice poput njega, mjesto gdje neće slušati riku pila jarmača, neće gutati kancerogenu drvnu prašinu, a možda neće morati ni lizati organe da bi zadržao namještenje. No, eto potrefilo se da ga je sudbina baš takvim napravila, učinila mu jezik hrapavijim da felacijo bude što slađi, a trbuh onako okruglastim i mekanim, taman da prijanja uz stol na nekoj žderačini kanapea u Sheratonu. I tako je nakon silnih godina čekanja i općenja s nadležnim organima, štreberčić konačno došao na svoje. Mogao je ostvariti sve svoje fantazije koje je snovao u svojim najperverznijim snovima. Konačno je i on nekom mogao biti gazda.
I onda sam se tu našao ja, vječni student s problemom, koji ide na plivanje zato što ne želi prestat pušit, koji ide po koncertima zato da mu život bude zanimljiviji i koji je uvijek imao problema s autoritetom a pogotovo s onima koji se, ne iz petnih žila, nego svom svojom sitnom dušom i mlohavim tijelom trude bit autoriteti, toliko se trude, da im nateknu žile kenjare na čelu i da im podvoljak drhti od maničnog zapovjedanja. Sudbina, Bog ili što već odlučila nas je sukobit i rješit naše probleme. Suočila je moj problem s autoritetom kojeg se ne može poštovati jer on to ne zaslužuje, s njegovim problemom stisnutih muda. No, kakav god ja bio, moram priznati da je debelo đubre u prednosti. Jebiga, ipak je on navikao igrati kad ga netko spopadne zbog ovog ili onog razloga, navikao skrivati bježanje ispred nadiruće vojske struktura. Pa se kao prava bijela murina izmigoljio među stijenama. Funkcioner prve klase u nastajanju. Čak se i udostojio izgalamit na mene, da pokaže kako je on ipak gazda u cijeloj toj kretenskoj priči o nepregledanim vježbama, priči koje ću se jednom sa smjehom sjećat kad budem ladio jaja na nekoj tropskoj plaži u pizdi materinoj (nisam izdržao). Štreberčić nije razmislio o lošim posljedicama svog kvazi šefovanja, jer garantiram da će zbog mene imati problema s čirom na želucu, i opaku seksualnu disfunkciju još godinama nakon što ja budem položio taj zadnji ispit i nakon što budem riješio tu kurčevu diplomu s kojom ću steći veliko poštovanje moje konzervativne familije koja još uvijek vjeruje u moć titule, i zavist ostataka Šuvarovih struktura. Jedva čekam. Fala, doviđenja i do čitanja!