CAffeine

petak, 20.10.2006.

Borat (premijera)-Kino Europa 20.10.

Uopće ne znam gdje da počnem. Od masovne euforije za Boratom, od prijetnji kazahstanskog državnog vrha Sachi Baronu Cohenu, od hrvatskog gola Engleskoj dok se na reklami u pozadini smješi Boratov lik, od trenutačnog stanja šoka u kojem se nalazim sad kad sam pogledao film ili od čudnog spleta okolnosti koje su se desile da bih došao do teško nabavljivih karata? I sad kad sam napisao tu podugačku rečenicu isto ne znam. Ali G mi je bio okej, malo previše razvikan, ali ipak okej. I tu sam knjigu zatvorio, kad sam pogledao film, mislim si, to je to od Cohena, čovjek je isfurao svoju zajebanciju i još se usput isprdao slavne ličnosti iz svijeta glazbe s takvom lakoćom da mu svatko može pozavidjeti. A to mogu samo rijetki. Genijalci, ako već hoćete. Jedno je napisati tekst u kojem pljuješ Madonnu, ali tko je toliko inteligentan i mudovit da je ismije pred kamerama oči u oči, i to na takav način da ona sama to ne shvati. To ne može svatko.
Ali ono što je Sacha Baron Cohen radio u filmu Borat ne bi nitko napravio. Ne bi se, zapravo, nitko usudio napraviti. Devedeset posto filma čista je improvizacija. Za primjer, Udruženje obožavatelja oružja dobije telefonski poziv u kojem im se saopći da će im doći novinar iz Kazahstana koji za televiziju svoje zemlje snima film o Americi. Dotični ga iščekuju, pripremljeni za rafale dosadnih novinarskih pitanja. I onda se pojavi on osobno i kreće totalni kaos. Kaos urnebesnog smijeha, šoka, nevjerice, neugodnosti, čistog ludila i onoga kad su vam usta poluotvorena (ne-mogu-vjerovat!-osjećaj). Cohenove, odnosno Boratove masne kao najmasniji burek šale, na račun Židova (frajer je i sam rođeni Židov), feministkinja, žena, zatucanosti, gluposti, nacionalnih obilježja pa čak i na vlastiti račun su tako blesavo originalne da ih se ne može jednostavno zvati šalama. Isto kao što se Pythone ne može jednostavno zvati nizem skečeva. Ali razlika između Borata i Pythona je to što su Pythoni imali vremena vježbati svoje boleštine, a ovaj ih je luđak sve odradio na licu mjjsta u jednom dahu. (Dobro, sve osim početka kad Borat predstavlja sebe i svoje selo uz cigansku zvučnu kulisu legendarne Čaje Šukarije). Pada mi još napamet ludi hiperaktivni Peter Sellers iz doba Pink Panthera, ali uspoređivati njega s Boratom je isto što i uspoređivati Nadrealiste s Pythonima.
Svaki Boratov interview (može li se to uopće zvati interviewom?) je vrhunac na svoj način. Interview s feministicama gdje Borat konstantno zove punašniju muškaču pored sebe «gospodine» je presmješan, čak i neugodan. Onda učenje pravilima dobra ponašanja u društvu sterilnih američkih puritanaca kad ode srati u WC i donese govno u vrećici za stol i pita «Where should I put this?». Onda....ma mogu nabrajati sto godina i još ne bih sve pobrojio. Ali,(ovo je jače od mene), za ismijavanje američke himne na rodeo natjecanju u srcu Texasa, dupkom punom zatucanih kretena nabrijanih na oružje, bih mu stisnuo ruku. Za to stvarno treba imati muda. Nekoliko je takvih situacija u filmu, za koje mogu reći da je pravo čudo što je izvukao živu glavu!
Eto, počeo sam prepričavati fore iz filma, a to znači da trebam stati i ovdje završiti post. Film će ionako za nekih mjesec-dva procuriti na Internetu, tako da uopće nije bitno što ste propustili premijeru. Propustili ste dobru gužvetinu (film sam pogledao sjedeći na podu kina), blicanje foto aparata, gomile iskvarcanih deda-švalera s escort damama, maminih sinova i kćeri kojima su bogate tatice preko svojih veza sredili ulaznice, te najbrži prst guitar syntha Belinda Nešto (svirala prije filma) za koju samo mogu reći da je najbolje razgolićeno dupe u kinu Europa.
Borata preproučujem svima, iako će mnogi misliti da je Cohen dobrano prekardašio granice dobra ukusa (cura što je sjedila do mene slagala je face kao da vidi duha uskrslog Josipa Broza, pokoj mu duši). No, kakav je to humor koji ne prelazi granice dobra ukusa?
CAffeine out. Jagshemash!