Kao pankerizirani konj koji je odrastao na kojekakvim motorhedima, sepulturama i lettrijevima slab sam slušalac nedistorzirane muzike. A kao takav imam posebnu odbojnost prema onoj nenametljivoj vrsti muzike koja je stvarana s namjerom da se svidi svima. Najgora glazba ako se mene pita. I još je pritom nenametljiva. Jebeš takvu muziku! To je ona vrsta muzike koja se može čuti u bilokoje doba dana i noći na Otvorenom Radiju, a trenutni mi je favorit Kreeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeejzi od onih što se zovu po umirovljenom debelom košarkašu, danas lošem golferu. U današnje vrijeme koje toliko obiluje smećem, pojavi se eto neka fina stvarčica na koju stvarno ne bi promijenio stanicu, čak ni ne dobivam napadaj žgaravice kad je čujem.
A sve to, ima itekakve veze s junacima ove recenzije. My Buddy Moose je definitvno jedno od osvježenja u našoj, s jedne strane izdistorziranoj a s druge estradiziranoj Hrvatskoj. Jedan od rijetkih bendova koji stvara takvu muziku da je može slušati bilotko s imalo fleksibilnijim ukusom za glazbu. Znači pitki americana-country-rock za sve uzraste, ne previše glasan, ne previše tih, na koji se može lagano plesuckati, zajebavati s ekipom, barit žene i stajati i razmišljati o utjecajima (za one koji pišu recenzije).
Gledao sam ih jednom davno prije nekih godinu dvije kad su bili predgrupa, e sad me ubijte, ali ne sjećam se više čemu, ali nekako mi se čini da su bili The Saints (čiji pjevač u svojoj svojoj pozamašnosti pjeva rame uz rame s Nickom Caveom u „Bring It On“ spotu). Tad su bili, onako, solidni za hrvatske prilike, ali su tijekom godina prerasli iz solidnih u više nego dobre. Sad im je izašao album za Dancing Bear, jebiga, ej, pa nije to više bilo tko. Njihov promotivni nastup u KSET-u trajao je dobra 2 sata, možda mrvicu previše, ali kad je tako dobar bend u pitanju uvijek možemo zažmirit na jedno oko, odmahnut rukom i reći „Ma dobro“. Da se razumijemo, potpisnik ovih redova nije se baš naslušao americane, od countryja sam sitno slušao Ivicu Gotovinu (Johnny Cash) i Woodyja Guthrieja, a rock'n'roll mi već curi na sve moguće otvore. Njihov album nisam slušao, išao sam više kao znatiželjnik, i ostao sam pozitivno iznenađen. Kao i većinu koncerata, išao sam po starom bosanskom principu „Kud svi Turci....“ jer je poprilično meni dragih ljudi bilo tamo da nazoči tom događaju. A odlično usvirani My Buddy Moose nas je nastavio oduševljavati sve samim dobrim melodijama, a kasnije kako je ekipa bila pijanija sve countryjevskim i rockerskijim zvukom tako da je čitav događaj za koji sam ja smatrao da će biti ugodno slušanje americana melodija, prerastao u pravu pravcatu feštu. Pred kraj im je ponestalo pjesama (ipak im je izašao samo jedan album) pa su odnikuda izvukli neku od starog frika Younga Neila (ne znam koju, Nino bi to bolje znao), s kojim jednostavno ne možeš promašiti. Sad kad sam vidio My Buddy Moose bilo mi je jasno koliko u Hrvata fali ovakvih bendova koji nisu ni na koga bijesni. Ovi momci sviraju i uveseljavaju ljude, i to rade jako dobro, a Matija je izjavio da bi ovakav bend bio idealan za njegove svatove. Ja, s druge strane, ne bih mogao podnijeti da mi ne svira tamburica u svatovima, a sve sintisajzeriste u svatove poslao na prisilno glazbeno doškolavanje kod Žaka.
Na putu do Spunka sam onakav pijan odlučio uraditi svoj prvi intervju s pjevačem. Pa je prvo pitanje bilo: „E, a zašt se vi zovete My Buddy Moose?“ Odlučio sam da je bolje da ne nastavljam.....
Post je objavljen 10.10.2006. u 18:41 sati.