Taj Zdenko Franjić je stvarno hodajuća legenda, čovjek koji sam isprži više CD-ova nego ih jedan Dancing Bear naštampa. Znam sve te priče o njemu da je on taj koji je otkrio Majke, Satana, Bambije i još štošta, ali isto tako je istina da održava na životu gomilu takvih opskurnih idiotizama da je to strašno. Što se kod Zdenka može naći, ne može se stvarno nigdje. Ali fala mu, puno mu fala, što nam je otkrio Goribor. Zbog takvih je stvari bio i ostao legenda.
Goribor je nama pojedincima uvalio Toni (fala i njemu naravno), puno puno prije odličnog koncerta u Puli (stvarno šteta što im je promakla nagrada za najbolji mladi bend) poslije kojeg se rastrubila čitava untergrund javnost o tom neobičnom bendu iz Bora, iz Srbije.
Goribor svira nešto što bi svekoliki domaći kritičar opisao kao kombinaciju trip-hopa, drum'n'bassa, elektroničnog bluesa i jazza. I temeljito se zajebo. Goribor svira najiskreniju, najdrugačiju muziku koja nije pank, nije ni rok, ni trip-hop, ni blues, a uz to uspjeva biti čak i plesna. Zapravo, prije bih to nazvao ritmično napušeno klaćenje glavom nego ples, ali kad ste gledali bend s tekstovima koji su manje-više totalni bed a da ste plesali?
Četvorica su to momaka, s juga Srbije (iz pizde materine, točnije), dva na gitari, jedan za mikrofonom i jedan za IBM-om iliti ritam mašinom. Glavni je lik ove recenzije zapravo rečeni vokalist Aleksandar Stojković (ili ST) koji vadi svoje bolno iskrene i direktne tekstove o osobnim problemima iz dubine crne duše svoje i na stageu ih tako živopisno interpretira promuklim poluvibrirajućim glasom da ne možete ostati ravnodušni. Ponaša se kao pravi pjesnik, toliko da sam dobio dojam da je prije Goribora čitao slam poeziju, jer dok pjeva čini se kao da ponovo proživljava sve te zlikovštine o kojima pjeva.
Glasom koji više podsjeća na mantranje nekog indijskog jogija nego na pravo pjevanje. Recimo, da se radi o crnjacima koji znaju postati simpatično smješni („Umjesto velikog i opasnog kurca/Ja im dušu napaćenog crnca, „Živim u stanu ali sam na ulici/Nisam narkoman ali se drogiram/Pijem ali mogu i da ne pijem/Ko sam šta sam eto to sam) ali znaju biti i dobrano ozbiljni i pogoditi u srž („Previše govana za tako malo vremena /Meni je trebalo petnaest godina/I sad imam trista„).
Zapravo mi je neugodno raspravljati o Goriboru kao o bendu s nekakvim značajnim utjecajima , jer to u ovoj cijeloj priči niti najmanje nije bitno. Ljudi se popnu na stage, istovare svoje demone nama znatiželjnicima, i pritom naprave odličnu atmosferu. Koji bi neki mogli opisati kao mračnu, depresivnu, dosadnu, neki bi mogli komentirati to što Stojković gleda u nigdje dok pjeva, pa izgleda da pjeva sam sebi, ali jebiga, ljudi to vam je to. Goribor ne glumi, Goribor je to što je jučer bio u KSET-u, odličan, originalan mladi bend. Koji svira već 15 godina i iza sebe ima 5 albuma, pa to „mladi“ nećemo uzeti u obzir. Recimo samo da su „mladi“ po svojoj originalnosti i da ih još čeka puno, puno dobrih koncerata. Samo se nadam da ih ovo malo popularnosti koju su stekli u zadnje vrijeme neće previše iskvariti, jer sad su mi taman postali dragi.
Post je objavljen 12.10.2006. u 14:22 sati.